Zlatne žbice

31.07.2017., ponedjeljak

Biciklistička društvena mreža

Današnju rutu zamislio sam kao svojevrsni test za novi bicikl. Nakon osam godina pedaliranja na mountbikeu, koji je zaslužan da sam se inficirao virusom bicikliranja, odlučio sam kupiti bicikl s nešto većim kotačima i tanjim gumama jer su vožnje koje upražnjavam uglavnom na asfaltnoj podlozi. To se za sada pokazalo kao dobra odluka i čini mi se da trošim manje energije za bolji učinak. Još traje faza privikavanja, ali želim vjerovati kako će novi dvokotač biti u najmanju ruku dostojan prethodnika, i da će ga u godinama koje slijede i nadmašiti.

Krenuo sam rano ujutro iz Ivanić-Grada dobro poznatom lokalnom cestom koja prati rijeku Savu, kratko odmarao kraj skele u Dubrovčaku Lijevom i pokraj visećeg mosta u Martinskoj Vesi. Nakon otprilike sat i pol ugodne vožnje došao sam u Sisak i odmah se smjestio na terasu Siscia jazz kluba odlučan ispiti zasluženu prvu jutarnju kavu. Tokom kafendisanja zamjetio sam usidreni brod na Kupi na kojem se isticao veliki naziv Biokovo, blizu mjesta na kojem sam sjedio. Nakon kave odlučio sam izbliza ga promotriti i napraviti nekoliko fotografija mobitelom. Čini mi se da će to biti dio ionako bogate turističke ponude ovoga lijepoga i zanimljivoga grada. Kao i obično kad se nađem tu, prošetao sam šetnicom i izbio na uređeni glavni sisački trg. Odlučio sam slikati malenu simpatičnu fontanu, kad mi je prišao jedan gospodin gurajući bicikl. Predstavio se i izrazio mi dobrodošlicu, govoreći kako i on biciklira i to najčešće u društvu prijatelja iz lokalnog rekreativnog kluba Labudovi, čiji je član. Rekao sam mu da često vozim uz Savu i da rado navraćam u njegov grad, kojeg svaki put iznova otkrivam, a njegove skladne ulice, tri rijeke, bogata povijest i nenametljivi urbani štih me svaki put oduševe. Zahvaljuje mi se na lijepim riječima i poziva me na biciklijadu krajem mjeseca, koju organizira spomenuti klub. Zadržavamo se u kratkom razgovoru u kojem saznajemo da imamo neke zajedničke poznanike bicikliste s kojima sam ja ili on u vozio u različitim prigodama. Zaključujemo kako je rekreativni biciklizam dobar način socijalizacije i pruža mogućnost upoznavanja i druženja s ljudima sličnih preferencija. Rastajemo se u srdačnom raspoloženju uz nagovještaj neke budeće zajedničke vožnje i druženja.

Po izlasku iz Siska izbijam na široku magistralnu cestu na kojoj je podloga ravna i pogodna za vožnju, a sjenoviti dijelovi pružaju osvježenje od ljetnog sunca. Dojam kvari vrlo intenzivan automobilski promet, kamioni prekrcani raznim teretima ili jureće kamikaze koje mi dolaze u susret obilazeći u zavojima preko pune crte kao sumanuti. Na tom djelu puta u daljini zamjećujem biciklistu s bisagama i opremom za dalji put. Kad mi se približio prepoznajem ga i pozdravljam oduševljeno. To je Robert, poznanik iz Garešnice, putnik na duge staze, koji je prije dvije godine u društvu članova biciklističkog kluba Pedalinac, na biciklu potegnuo čak do Azerbajdžana. S njim sam imao priliku voziti u par navrata i svaki put je to bilo ugodno iskustvo. Govori mi kako se zaputio se u Sisak, pa potom u Zagreb, od kuda će krenuti na biciklistički maraton s ciljem u Kninu. Kratko razgovaramo pokraj ceste, pozdravljamo se i nastavljamo svaki svojim putem. Nakon susreta s Robertom brzo prolazim kroz nekoliko sela i grad Popovaču, šaleći se u mislima kako bi me tu u poznatoj psihijatrijskoj bolnici mogli zadržati na promatranju jer ničim izazvan kilometrima tjeram bicikl po žarkom suncu. U Velikoj Ludini u njegovom omiljenom kafiću dočekuje me prijatelj Dinko, također biciklist rekreativac u čijem ugodnom društvu ispijam Radler koji mi nadoknađuje dio izgubljene energije. S njim pretresam aktualnosti s naglaskom na bicikle i vozikanje na koje smo se navukli i koje nam je postalo dio svakodnevice, anti-stresna terapija, povod za druženje, materijal za blog i još puno toga.

Za kraj je još trebalo prijeći poznati dio kroz Novoselec i Križ, pa potom kroz šumu Žuticu prema Ivanić-Gradu. Na toj zadnjoj dionici, ove devedesetkilometarske ture umor u kombinaciji s vrućinom je činio svoje, pa sam bio prisiljen više puta stati i u hladu tražiti osvježenje i odmor. Dolazim doma u rano poslije podne iscrpljen i umoran, ali zadovoljan i pomalo euforičan. Testna vožnja na novom biciklu prošla je uspješno, a u mislima se već rađaju ideje za neke nove koje će vjerujem priuštiti ugodne trenutke, možda nova poznanstva i nadam se barem malo proširiti vidike.





- 18:45 - Komentari (1) - Isprintaj - #

14.07.2017., petak

Zlatne žice

Iako je ovo izvorno biciklistički blog, ovaj put napravit ću iznimku, iz naslova izostaviti jedno slovo i pokušati prenijeti osobnu impresiju s jednog vrlo dobrog koncerta kojem sam imao priliku nazočiti. Na završnoj večeri ovogodišnjeg Siscia jazz festivala u atriju sisačkog starog grada nastupio je Damir Kukuruzović Jango Group. Organizator je za ovu glazbenu poslasticu izabrao gotovo savršenu kulisu. Utvrda kraj Kupe sama po sebi izaziva određeno strahopoštovanje, još kad se njome razliju zvuci gipsy swinga u izvedbi vrhunskih gitarista, baštinika legendarnog Djanga Reinhardta, posjetitelj teško može ostati ravnodušan.

Uz ponajboljeg našeg gipsy swing gitaristu Damira Kukuruzovića nastupili su još Željko Bilbija bas gitara, Miroslav Čehaić gitara, sarajevski violinist Bruno Urlić te poseban gost, nizozemski gitarist Paulus Schäfer. Ritmični i melodični muzički performans, kojeg su priuštili sisačkoj i inoj publici, za mene osobno bio je izniman. Bili smo u prilici uživati u izvedbi klasika ovoga jedinstvenog glazbenog izričaja uz pokoju improvizaciju melodija s ovdašnjih prostora. Protagonisti su se iznimno dobro nadopunjavali i u gotovo dvosatnom nastupu ispunili srpanjsku večer zvucima koji itekako plijene pažnju. Nizozemski glazbenik meni je do ove večeri bio gotovo potpuno nepoznato ime, pa je njegov nastup i umijeće ugodno iznenađenje koje me se dojmilo.

Nakon koncerta dojmove smo prikupili i prokomentirali u ugodnoj atmosferi Siscia Jazz Cluba. Tu smo u društvu samih protagonista svirke i organizatora imali priliku čuti viđenje nastupa i cijelog ovogodišnjeg festivala iz jedne druge perspektive. U dužem razgovoru zadržali smo se s Paulusom koji je na mene ostavio dojam vrlo ugodne i skromne osobe, spremne podijeliti svoje bogato glazbeno i životno iskustvo sa sugovornikom.

Na ovom posebnom koncertu mogu zahvaliti prijatelju Daisy Jazz koji mi je priuštio ovaj glazbeni užitak i svojom odličnom knjigom o jazzu odškrinuo vrata gipsy swinga i obnovio interes za ovu posebnu glazbu. On će zasigurno napisati i objaviti ovih dana stručno, opširno i nadahnuto izvješće s ovoga performansa. Ja ću sa zadovoljstvom ovdje i na facebooku podijeliti poveznicu na njegov tekst, što će zainteresiranima omogućiti da steknu širi uvid i potpunu sliku ovog posebnog gitarističkog happeninga kojem smo svjedočili.

Ipak je ovo biciklistički blog, pa ću za kraj spomenuti kako sam za odlazak u Sisak i natrag koristio lokalnu cestu uz Savu po kojoj često vozim bicikl. Bilo je čak pomalo neobično proći taj živopisni zavojiti put autom, pa ću prvom prilikom sjesti na bicikl i u ritmičnom okretanju pedala potražiti neke unutarnje note i melodije.



- 04:15 - Komentari (1) - Isprintaj - #

12.07.2017., srijeda

Stara Marča

Prije otprilike mjesec ovdje na ovom blogu pisao sam o šumi Marči, koja se nalazi u blizini Kloštar-Ivanića, kroz koju u zadnjih nekoliko godina vozim bicikl. U jednom od komentara ispod teksta netko je napisao kako sam mogao spomenuti zanimljive povijesne činjenice i manastir u naselju Stara Marča nedaleko od šume. Nisam tada objašnjavao kako za spomenutu lokaciju znam, ali je bila izvan mojih dotadašnjih biciklističkih ruta i da je objava bila posvećena isključivo šumi i stazama unutar nje. Komentar sam shvatio, ne kao kritiku, nego kao poticaj da to mjesto posjetim i iz prve ruke svjedočim kako izgleda i o čemu se radi.

Zaputio sam se tamo u kasno ljetno poslije podne dok je vrelina još žarila i palila, a sparina u zraku kao da je čvrsto odlučila uvrstiti biciklizam na listu vodenih sportova. Nije mi trebalo dugo da preko Kloštar-Ivanića i kroz još nekoliko manjih naselja stignem do Stare Marče. Računao sam da je mjesto meleno i da ću lako pronaći crkvicu, pa se nisam posebno pripremao niti na karti gledao gdje idem. Skrenuo sam tako u samom selu pogrešno i uspenjao se na jedan prilično zahtjevan brijeg na kome je groblje i kapelica. Ispravno sam pretpostavio da to nije ono što tražim, ali isplatilo se potegnuti jer se s tog mjesta pružao dobar vidik prema susjednim Mostarima i Dubravi Vrbovečkoj. Maleni oblaci koji su, kao u nekoj igri skrivača, djelomično prikrivali sunce, omogućili su mi da napravim nekoliko solidnih fotografija s tog mjesta. Krenuvši natrag pitao sam jednog mještanina za crkvu, na što me on uputio natrag u malenu udolinu, pa na brijeg sa suprotne strane. Vozio sam prema njegovim uputama i brzo se našao pred nevelikim uređenim spomen-parkom u čijem je središtu Grkokatolička spomen-crkva svetoga Mihaela Arkanđela. Na mramornoj ploči postavljenoj desno od ulaza piše da je podignuta i posvećena 2012. godine povodom 400. obljetnice Grkokatoličke crkve u Hrvatskoj, a da je godinu prije kamen temeljac u Zagrebu blagoslovio papa Benedikt XVI. Na ploči lijevo navedeni su biskupi koji su na tom mjestu kroz povijest stolovali. Popis od sedamnaest imena počinje daleke 1611. godine, a završava sa godinom 1776. Na internetu pronalazim podatak da su prvi samostan i crvka bili podignuti od tesane hrastovine iz obližnje šume, a ova malena crkvica i prostor oko nje spomenik su i podsjetnik na bogatu i živu povijest toga mjesta.





Ova kratka vožnja bila ja vjerojatno jedna od posljednjih na Treku, biciklu na kojem se vozim unatrag sedam godina. Preko interneta sam naime naručio novi, čiji dolazak očekujem za otprilike tjedan. Netko će možda reći da je bicikl samo naprava koja omogućuje kretanje ili sklop metalnih i drugih dijelova, ali za mene je taj dvokotač puno više. Još od vremena kad mi je prijatelj za simboličnu naknadu prodao taj sivo-plavi montić, koji je s vremenom postao i gradski i cestovni, pa čak i touring, omogućuje mi jedan vrlo ugodan vid rekreacije i mogućnost da posjetim mjesta na koja autom ili pješice nikad ne bi došao. Pomogao mi je upoznati neke zanimljive i drage ljude od kojih su mi neki postali istinski prijatelji. Zato se rastajem od njega uz određenu dozu sjete, ali me raduje da ide u dobre ruke, drugom dobrom prijatelju s kojim rado vozim, i da će na određeni način, ostati u obitelji. Vjerujem da će novi dostići, a nadam se i nadmašiti, prethodnika, odvesti me na zanimljiva mjesta i priuštiti ugodne sate i dane na cesti.






- 23:31 - Komentari (1) - Isprintaj - #

09.07.2017., nedjelja

Moslavina

U rano ljetno jutro krećem još jednom kroz šumu Žuticu lokalnom cestom iz Ivanić-Grada prema Križu. Za zagrijavanje me dočekuje dobro poznati dugi ravni dio koji je skoro pust i ja sam na svojem velosipedu, da se poslužim tim ruskim terminom, gotovo jedini posjetitelj. U dobrom ritmu i opuštajućem zamišljenom raspoloženju prolazim šumu i dolazim do mosta na kojem srećem prilično veliko stado ovaca. Iznenađene mojom pojavom zastaju i uz komešanje kreću unazad, što njihovog vlasnika i pastira tjera da ih uz viku i egzotične psovke organizira i usmjeri na nasip koji im je pladanj za nedjeljni ručak. Ispričavam mu se zbog nastale zbrke, na što on konstatira da nije moja krivnja i da je takvo ponašanje kod njegovih štićenica uobičajeno. Zadržavamo se u kratkom razgovoru i nakon par rečenica dolazimo na temu Vlašićkog ovčijeg sira, koji je za mene poslastica bez premca. Možda sam u tom slučaju subjektivan jer sam odrastao u okruženju gdje ta aromatična poslastica nastaje. Nakon što me ispitao tko sam i od kud dolazim zaključujemo kako imamo neke zajedničke poznanike, moje dalje rođake s kojima je on nekada davno radio. Rastajemo se uz njegovu žurbu, nakon što mu je stado odmaknulo uz nasip i gotovo nestalo iz vida.

Nastavljam solidnim tempom, prolazim Križ i nekoliko manjih mjesta i prvi put dolazim u Veliku Ludinu, gdje me dočekuje prijatelj Dinko s kojim ispijam kavu na terasi lokalnog kafića. Nakon kratkog odmora i okrijepe krećemo u smjeru malenog sela Katoličkog Selišta razgledajući živopisni okoliš. Dinku su ove cestice dobro poznate, često po njima biciklira i ponovno je u ulozi vodiča meni koji sam posjetio ove brežuljke prvi put. Pokazuje mi vinograde, klijeti i rubne dijelove Moslavačke gore koju planiramo pohoditi i istražiti nekom drugom prilikom. Na jednom brijegu s kojeg puca pogled do Sljemena, zastajemo kako bi uživali u pogledu na krajolik i fotografirali ga, nakon čega se on vraća doma, a meni daje precizne upute za nastavak moje današnje moslavačke biciklističke ture.

Put me dalje vodi kroz Mustafinu Kladu, Vrtlinsku, Pobjenik i Suhaju cestom koja se nekoliko puta spušta, što omogućuje kratke odmore za umorne noge, da bi se jednako tako dizala, što traži povećani napor i koncentraciju. Najduži i možda najteži uspon na tom putu je Suhaja. Prisjetio sam se kako mi je jedan poznanik ispričao da su se nam mjestu znale odlučiti biciklističke utrke koje organizira lokalni ivanićgradski klub. Prema njegovim riječima, oni koji nisu dobro rasporedili snagu i tu su došli umorni u pravilu su gubili dragocjeno vrijeme i energiju, dok su oni iskusniji na tom mjestu grabili i stjecali odlučujuću prednost. Zbog te njegove crtice pristupio tom usponu s dozom nekog pozitivnog sportskog poštovanja, stisnuo gas i sa zadovoljstvom ga ispenjao, ako se to tako može nazvati, umišljajući sebi da sam dobro rasporedio snagu i ovu solo trku prelomio u svoju korist.

Po dolasku u Čazmu odlučujem uzeti dužu pauzu, koja je uključivala pizzu iz pekare, kavu i cedevitu na terasi u jednom kafiću u centru. Tu mi prilazi jedan ljubazni stariji gospodin, predstavlja se kao djelatnik turističke zajednice i pita za mišljenje i iskustva bicikliranja na području njegovog grada. Odgovaram mu da u Čazmu rado navraćam, nekad putem kojim sam danas došao ili iz smjera Vrbovečke Dubrave, a da mi je najatraktivniji pravac prema Podgariću, odnosno Moslavačkoj gori, koji sam jednom prošao. Pri tom sam zaista tako mislio jer su ti putovi dobro označeni i privlačni za vožnju i rado im se vraćam. Zahvaljuje mi se na mišljenju i sjeda za susjedni stol uz ispriku ako me je inkomodirao. Na odlasku, dok sam plaćao narudžbu, jedan očito stalni čuvar šanka, u šali komentira da sam naopako obukao majicu jer su džepovi otraga, što me dobro nasmijalo.

Nakon pauze trebalo je prijeći još dvadeset kilometara po magistralnoj cesti čija je površina glatka i vrlo ugodna za vožnju. Vozeći po njoj imao sam osjećaj da bicikl klizi i da je trenje i otpor minimalan, a time i potrebni napor manji. Dojam su kvarili automobili koji u punoj brzini dolijeću i obilaze me jureći kao da ih netko proganja. Već se bližilo podne i umor je činio svoje, a vrućina koja je uzela maha nije pomagala, kad sam na jedinom dužem usponu u Šumečanima napravio početničku pogrešku. Pod punim opterećenjem pokušao sam prebaciti u nižu brzinu što je uzrokovalo padanje i zaglavljivanje lanca između lančanika i žbica. Bio sam prisiljen stati, na prednjem kotaču odgurati bicikl u hlad, okrenuti ga i priručnim alatom iščupati i otpetljati lanac te ga namjestiti na lančanik s kojega je pao, konstatiravši pri tom kako je prava sreća da pri tom nije puknuo. Morao bi u tom slučaju pozvati nekoga da dođe po mene autom. Ne bi to bila neka velika tragedija, ali bi malo pokvarilo dojam ove današnje, usudio bih se reći, prilično ugodne i uspješne moslavačke priče. Ovako sam samo zaradio crnilo na prstima koje me do doma podsjećalo, da opreza nikad dosta.





- 16:37 - Komentari (7) - Isprintaj - #

04.07.2017., utorak

Vezišće

U rano jutro, dok je sunce još nisko i dok ljetna vrućina nije uzela maha, zaputio sam se biciklom kroz šumu Žuticu iz Ivanić-Grada prema Križu. Obično kroz tu šumu vozim u poslijepodnevnim satima, pa je ovaj put doživljaj okoliša bio nešto drugačiji. Zvukovi koji su dopirali iz zelenila i sjenovitih krošnji sugerirali su intenzivno buđenje koje biljni i životinjski svijet proživljava u tim trenucima. I ljudska aktivnost u tim ranim satima nije beznačajna. Tu su naftni, šumski i građevinski radnici koji po svojoj mjeri oblukuju i kultiviraju okoliš. Stanovnici okolnih mjesta koriste cestu za svoje porebe. Ta ravna dugačka prometnica uvijek me iznova fascinira. Ona, kao neka ravnalom potegnuta linija presijeca šumu i odmotava se u daljinu do kud pogled seže.

Nakon izlaska iz šume trebalo je prijeći par kilometara čistine, proći kroz Hrastilnicu i savladati takozvani kriški brijeg, koji nije dugačak, ali traži kombinaciju pedaliranija koja uključuje naprijed najmanji, a otraga najveći lančanik. Nakon uspona uslijedila je nagrada u vidu odmora i kave u centru Križa u društvu prijatelja D. koji me ugodno iznenađuje prijedlogom da posjetimo Vezišće, maleno selo u blizini. Prihvaćam s oduševljenjem, između ostalog i zato što na svojim biciklističkim vožnjama uvijek nastojim barem djelom voziti po cestama i u mjestima na kojima prethodno nisam bio.

Vezišće na mene ostavlja dojam idiličnog pitoresknog sokaka u kojem prevladavaju seoski zvukovi i život se odvija u sporom ritmu koji isključuje žurbu. Poznato je kao rodno mjesto naše proslavljene operne pjevačice Milke Trnine, koja je ostvarila uspješnu glazbenu karijeru puno prije pojave masovnih medija u vremenu kada je to uspijevalo samo rijetkima. U središtu sela je njezina bista kraj koje kratko zastajemo radi fotografiranja. Mnoga mjesta u okolici, uključujući i Ivanić-Grad, imaju ulice i institucije koje nose njezino ime što je, po meni, dokaz veličine i uspjeha koji je ostvarila.

Uz glavnu ulicu proteže se rječica Česma koja u laganom gotovo nepomičnom tempu valja zelenkastu vodu prema Savi s kojom se nedaleko spaja. D. mi pokazuje njezine rukavce i jezerca koja on više puta u godini biciklirajući posjećuje. Zastajemo pokraj jednog većeg uređenog jezera kako bi osmotrili njegovu djelomično lopočima prekrivenu površinu, napravili nekoliko fotografija i odmorili se u sjeni uređene ribarske kućice. Na povratku svraćamo u seoski dućan, kupujemo piće i na klupici u hladovini se zadržavamo u dugom ugodnom razgovoru.

Biciklisti vole kada je ruta koju voze kružna i izbjegavaju vraćati se istim putem. Na tom tragu su uglavnom i moje rekreativne vožnje, pa tako za povratak izabirem lokalnu cesticu kroz malena sela Širinec, Bunjane i Deanovec koju lokalni vozači u šali nazivaju Put svile. Na početku je opet trebalo ispenjati Križ, što zahtjeva nešto veći utrošak energije, ali i stvara određeno zadovoljstvo. Ponekad žalim što u bližoj okolici nema viših predjela jer baš takva pedaliranja za mene predstavljaju izazov u koji se rado upuštam. Vozeći doma u mislima rezoniram današnju vožnju i zbrajam dojmove, razmišljajući kako ne treba nužno otići daleko od kuće kako bi se vidjela neka zanimljivost i barem malo proširio vidik i nadogradila neka paradigma.



- 14:38 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< srpanj, 2017 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Travanj 2018 (8)
Ožujak 2018 (22)
Veljača 2018 (15)
Siječanj 2018 (13)
Prosinac 2017 (23)
Studeni 2017 (16)
Listopad 2017 (3)
Rujan 2017 (2)
Srpanj 2017 (5)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Siječanj 2017 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Ovo su bilješke o bicikliranju, pješačenju, knjigama, fotografiji, muzici, hrani i razmišljanja potaknuta istima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se