Zlatne žbice

25.05.2018., petak

Amores perros

Poznanici i prijatelji zovu ga Macola, i ja ga znam pod tim imenom. Pomalo neobičan nadimak, ali pristaje mu. Visok je i jak , građevinski radnik, panker u slobodno vrijeme. Dobričina, nedavno smo pili skupa. Slučajno smo se sreli. Kroz buku i oblak duhanskog dima, negdje na pola četvrtog piva rekao mi je da je odselila. Klimnuo sam bez riječi, nisam baš neki tješitelj. Od mene se riječi ponekad odbijaju kao strelice pikada, kad im je savinut vrh. Susjedi smo, primijetio sam da nje više nema, kao ni njenog psa.

Ona je sitna, duge crne kose. Ima mali piercing na nosu. Ljekarnica, nikad ne propusti diskretno se osmjehnuti kad joj pružim karticu osiguranja. Doselila se polagano, neprimjetno. Činilo mi se da je oduvijek bila tu preko ograde. Ne znam kojeg je dana postala susjeda. Viđao sam ih kako vikendom na terasi ujutro piju kavu, dok im se oko nogu vrzmaju psi. Svatko je imao svojeg, slabo poznajem pasmine. Vodili su ih u šetnju svaki dan. Dok su ih energični ljubimci vukli svaki na svoju stranu, razgovarali su, smijali se. Mladi su, još se stignu zaljubljivati i smijati.

Već tjednima se obnavlja most, onaj kod crkve. Dobit će novu ogradu sa staklenim panelima. Ispred mosta je privremeni semafor, dugo se čeka na zeleno svijetlo. Vidio sam ih danas slučajno iz auta, dok je bilo crveno. Taman su se sreli i razmijenili nekoliko rečenica, nekako s nelagodom. Psi su bili oduševljeni ponovnim susretom. Međusobno su se njuškali i sretno poskakivali, kao da se žele zagrliti, stari znanaci. Kad su uočili reakciju ljubimaca nasmijali su se i pogledali.


Ma zapravo vam hoću preporučiti jedan film, meksički. Pasja ljubav, tako je kod nas preveden. Iz dvijetisućite je godine, punoljetan. Pogledajte ga ako vam se ukaže prilika. O psima je i ljudima.

- 20:16 - Komentari (12) - Isprintaj - #

21.05.2018., ponedjeljak

Terorist

Naiđoh nedavno u knjižnici na hrpicu tek pristiglih novih naslova, friško zavedenih u arhivu računala. Pitam usput knjižničarku ima li što novo od publicistike. Kaže mi ima: Kako sačuvati brak. Velim joj da mi je za tu knjugu malo kasno. Smije se, zna da sam razveden. Volim brati među naslovima što su „tek jučer“ izašli iz tiska. Miris koji dopire iz nove knjige teško je prispodobiv s običnim, obećavajući je. Saznanje da ću biti prvi koji će neku knjigu čitati veseli me, na neki neobičan način. Nekad pogledam dugi niz datuma na papiriću na zadnjoj stranici i pitam se, tko je sve prije mene u rukama držao uvezane stranice. Ovaj put moj datum bio je prvi i jedini, za sada.

Za izlazak knjige „Terorist“ bosanskohercegovačkog pisca sa šibenskom adresom Emira Imamovića Pirkea saznao sam zahvaljujući sveprisutnom internetu. Pročitao sam prethodno jedan ulomak, koji me dobrano zainteresirao. Kad sam je ugledao na spomenutoj hrpici, bez razmišljanja sam je posudio. Pripada žanru takozvane fikcijske publicistike, vrlo zanimljiv i originalan pripovjedački izričaj, hibridan, kako piše otraga na koricama. Autor u jednoj gotovo erudistskoj maniri stvara kompleksan mozaik koji motive i činove glavnog lika donekle objašnjava. Kroz opširnu pripovijest o Mirzi Kasumoviću, optuženiku za ratni zločin i pripadnost terorističkoj organizaciji, poznaniku iz djetinjstva, traži uzročno-posljedičnu vezu između događaja s kraja prošlog stoljeća i početka ovog, koje trenutno živimo.

Pripovjedač za sebe kaže da je novinar, zapravo ima status komentatora-kolumnista u jednom tjedniku. Za profesiju kojom se bavi tvrdi da je u dugotrajnoj stagnaciji, rasulu čak. Novinare naziva tek povremeno kreativnim daktilografima, a financijsku situaciju u redakciji otvorenim prvenstvom u minusu na tekućem računu. Kroz tu i takvu novinarsku optiku donosi priču o Mirzi, koji je uhićen u Austriji i izručen Bosni i Hercegovini. Autor poznaje Mirzu iz djetinjstva, pohađali su istu školu, stanovali u istoj ulici u Tuzli sedamdesetih godina. Mirzini roditelji nisu živi ili kako on, služeći se nekim svojim novogovorom kaže: Preselili su. Živjeli su skromno, otac m je bio rudar, a majka kućanica. Brat mu je poginuo u ratu i po njemu je nazvan park u Tuzli. Nakon što je upitan želi li da ga netko posjećuje u pritvoru, odabire novinara, autora koji donosi ovu priču. Nakon prve posjete nastavlja se niz razgovora na osnovu kojeg nastaje knjiga. Da je rat u BiH bio jedan veliki teško objašnjivi kaos, govori i podatak kako je Mirza na njegovom početku bio pripadnik HOS-a, vojne formacije osnovane od Hrvatske stranke prva. Djevojka s kojom je živio poginula je u ratu i zvala se Ana. Do jeseni 92. većina Bošnjaka prešla je u Armiju BiH, dok su Hrvati postali dio postrojbi HVO-a, pa su tako naredne godine mogli lijepo ratovati jedni protiv drugih. Autor navodi kako je u tom istom ratu sudjelovao čak sedam različitih vojski. Mirza tijekom rata u BiH i nakon njega usvaja ideje i učenja radikalnog Islama, postaje pripadnik vehabijskog pokreta. Prolazi kroz trening kampove, jedno vrijeme živi u Maloči, izoliranom selu, što je funkcioniralo kao svojevrsna komuna. Nakon arapskog proljeća, kad se dio bliskog istoka i sjeverne Afrike pretvorio u ratnu zonu, kao dragovoljac odlazi u Siriju. Tragični niz događaja njegovog življenja u Siriji samo dobiva nova poglavlja. Za sebe misli da nije igrao glavnu rolu u nastanku istih, pa često na postavljena pitanja jednostavno odgovara sa: Dragi je Allah dao da tako bude.

Na mnogim mjestima Imamovićeva knjiga prestaje biti fikcija i pretvara se u klasični publicistički uradak u kojem autor iznosi mišljenje o važnim društvenim i zbivanjima i pojavama u takozvanoj regiji. Sadržava cijele odlomke u kojima su citirani poznati novinari, književnici, teoretičari, čak i blogeri. Na kraju jednog mikro eseja, u kojem tematizira polagano umiranje bivše države, ispisuje znakovitu rečenicu: „S raspadom Jugoslavije nizali su se događaji koji bi bili samo karikaturalni da im posljedice nisu užasavajuće.“ Dok govori o novoj zgradi Pritvorske jedinice Tužilaštva Bosne i Hercegovine, koju su mediji prozvali bosanski Alcatraz navodi rečenicu koju također citiram: „Pritvor i zatvor, što je bio Alcatraz, ali onaj pravi, razlikuju se po količini nade u njima.“ Imamović u ovoj knjizi ističe jednu važnu komponentu rata u Bosni i Hercegovini, koja je ovom čitatelju u dobroj mjeri ostala nezapažena. Tvrdi naime, da su bosanski Muslimani obrambeni rat, jer se neminovno radilo o agresiji na suverenu državu, smišljeno prikazivali kao vjerski sukob, napad na islam. Time su do određene mjere izgubili potporu zapada i stvorili plodno tlo za pojavu vjerskog fanatizma, a posljedično i terorizma. Imamović kroz priču o Mirzi razlaže tu pojavu i njezine reperkusije na današnju Bosnu i Hercegovinu, koja formalno-pravno gledajući jedva funkcionira kao država. Ukazuje na činjenicu da je vjerski fanatizam i terorizam vrlo kompleksan, dok su zapadno-europska društva, koja su pogođena istim sklona pojednostavljivati problem. Imamović ovom knjigom ne opravdava fanatizam i nasilje, već pokušava prodrijeti u uzročno-posljedičnu vezu, koja je do njega dovela. Moj je dojam do je u dobroj mjeri u tome uspio.



- 15:54 - Komentari (6) - Isprintaj - #

20.05.2018., nedjelja

A je to - The walls

Tandem A je to, tako nas je u šali nazvao jedan poznanik kod kojeg smo radili. Pojavili smo se u rasklimanom autu, čija je unutrašnjost bila prekrcana alatom i kojekakvim drangulijama. To mu je bila prva asocijacija. Mora da smo ostavili uvjerljiv početni utisak, kad nas je poistovjetio s Patom i Matom. Montirali smo mu zidne obloge od knaufa u mali poslovni prostor. To nam je ajmo reći glavni biznis, taj knauf. Ostalo po potrebi, nekad gletanje, rjeđe krečenje. Krečim uglavnom ja, kao precizan sam i imam strpljenja, a zapravo nemaš kaj zeznuti. Valjak, penzl i rokaj. Drugi član tandema moj je dobar prijatelj M. On je zapravo nositelj i voditelj posla, on pogađa bauštele. Znaju ga u tri općine, super osoba. Suha gradnja se to stručno naziva, uređenje interijera, ako ćemo biti fini. Mene zove na ispomoć, kad treba. I jedan i drugi imamo stalni posao. Knaufamo poslije podne i vikendom, u fušu. Ako je netko od vas poreznik, onda je ova priča fikcija. Iako, ne inkasiramo mi veliki novac na tom poslu. Kad uračunamo sve troškove ostane nekoliko pristojnih dnevnica. Uglavnom su to sitni radovi, kakve privatnici izbjegavaju, jer imaju praznog hoda. Atmosfera na samom poslu je uglavnom dobra, rokerska. Slušamo radio 101 i tjeramo zafrkanciju, ja nekako prednjačim u tome.

Obično uređujemo potkrovlja ili podrume koje naši klijenti žele pretvorili u prostor za stanovanje. Tad nastupamo mi, tandem A je to. Prvo postavljamo metalnu konstrukciju, koja se sastoji od takozvanih profila. Ima ih raznih, CD, CV, UV i još poneki. Profili se fiksiraju i vežu spojnim materijalom, nosačima, sidrima, jahačima i koječim. Ta konstrukcija je ključni dio posla, mora biti čvrsta i ravna, u vagu. Između ide izolacija, a na profile velike ploče od kanufa, negdje kažu rigipsa. Po potrebi se skalpelom sijeku na mjeru i šarafe na konstrukciju. Električni uređaj kojim se vijci upucavaju kroz ploču u profile zovemo šrauber, a radnju koja se u beskraj ponavlja šraubanje. Spojevi između ploča se gletaju, pa bruse i na kraju kreče, ako je tako dogovoreno s vlasnikom. Ja ne znam gletati. Mislim, znam u teoriji, ali nemam takozvani grif, pa gubimo puno vremena. Mene zapadne brušenje, to je puno prašine. Imamo stroj za to, zove se žirafa. Spojen je na usisavač, ipak praši se puno. Kutevi i teško dostupna mjesta bruse se ručno. Nekad od silnog šmirglanja sam sebi izgledam kao duh. Krečenje je zapravo ok, volim to raditi. Posebno mi je po mjeri bijela, nekako je podatna, ostavlja dojam čistoće. Kad pogledaš prostoriju, koja je do jučer bila prašnjavi tavan ili vlažni podrum, a mi smo od nje načinili svjetlu, prostranu sobu, kao da smo joj udahnuli novi život.

Nekad poslovi znaju biti promašaj totalni. Kao prošle godine, kad smo nakon par dana pokupili alat i otišli jer nas je kućevlasnik izluđivao s prigovorima. Stalno nam je puhao za vratom i govorio kako bi trebali raditi, on je to vidio na internetu. Nije nam nikad platio, za dio koji smo odradili. Ništa strašno, nećemo propasti zbog parsto kuna, niti ćemo dopustiti da nas netko ponižava. Šljakeri smo, ali nismo očajni. Ipak takvi nazovi investitori su rijetki. Uglavnom radimo kod poznanika koji na kraju budu zadovoljni obavljenim poslom. Nekad malo probijemo dogovoreni rok. U stvari, uglavnom se oduži koji dan, ali završimo, napravimo kako je dogovoreno. Često nas isti ljudi zovu ponovno zbog nekog drugog posla, pa smo tako na mjestima neka vrsta kućnih majstora. Posao zapravo zahtjeva od nas fleksibilnost. Svaki novi prostor u koji dođemo specifičan je i često je potrebno improvizirati, kako bi dobili optimalno i prihvatljivo rješenje.

Nekad treba rušiti prije gradnje, neku pregradu i slično. Tad u ruke uzimamo štemericu, takozvanu hiltijevku, koja vibracijom razbija beton, ciglu ili žbuku. Dobro dođe i teški čekić, macola i udri. To zna biti fizički naporno, čak i opasno, ali nakon takvog posla osjećam se dobro. Dođem doma iscrpljen, ali zadovoljan. Nakon tuširanja i večere, legnem i u mislima prebirem protekli dan, dok mi cijelo tijelo trne od priuštenog mu napora. Prije nego umoran zaspim jedva stignem na blog zirnuti. Ponekad izgradimo sasvim novi zid od knaufa. Kao Roger Waters na pozornici, samo što on prvo gradi pa u finalnom krešendu ruši i sve skupa je simbolične naravi. Kod nas je obratno, vrijednost naših zidova ogleda se u uporabnosti i praktičnosti. Postavimo konstrukciju, pa izolaciju, zatvorimo obostrano pločama, provedemo električne instalacije, postavimo vrata. Kad je takav posao završen učini mi se da smo graditelji, da ostavljamo iza sebe neku vrijednost, opipljivu. Montirali smo ljudima nešto što će koristiti, gdje će živjeti. Netko će između tih zidova spavati, sanjariti, voditi ljubav, slušati muziku, čitati, možda pisati. Živopisni poznanik s početka priče, što nam je prišio nadimak iz naslova, bio je vrlo zadovoljan kad smo zgotovili posao. Rekao je na kraju uz pivo da će o nama pričati unucima, kad ih bude imao.


- 07:28 - Komentari (18) - Isprintaj - #

18.05.2018., petak

Cafe de Flore

Već duže vrijeme nisam gledao neki dobar film. Onaj kojeg sam noćas zavrtio na računalu prilično me se dojmio. Planirao sam zapravo gledati drugi, ali na tom prijevod nije radio. Kliknuo sam tako na kanadski Cafe de Flore, za koji prethodni nisam niti čuo. Zainteresirao me na prvu. Naime u jednoj od prvih scena čuje se Breathe od Pink Floyda. Razmišljam, ako netko stavi Floyde u film, to mora biti nešto dobro.

Vrijeme ove filmske priče je 2011. godina, a glavni protagonist je Antonie, četrdesetogodišnjak otprilike. Poznati je DJ i živi u Montrealu sa djevojkom, privlačnom Rose. Posjećuju ga povremeno dvije kćeri, koje žive s majkom, njegovom bivšom suprugom Carole. Antoine i Carole rastali su se nakon dvadeset godina zajedničkog života, koji je započeo još u tinejdžerskoj dobi i sadrži bezbroj zajedničkih trenutaka i uspomena. Ta rastava osobito teško pada njegovim kćerima, posebno starijoj Juliet, koja se ne miri s novom situacijom. Carole intenzivno sanja, misli da ti snovi imaju neko dublje značenje i želi ih protumačiti. Između Antoniea i Rose ništa se ne može ispriječiti. Njihova privlačnost je gotovo fatalna. Romantična do patetike, kako na jednom mjestu ustvrdi sama Rose.

Uz ovaj montrealski, film sadrži još jedan jednako važan narativni tok, koji teče paralelno . Smješten je u Pariz, a godina je 1969. Junaci te priče su Laurant sedmogodišnjak s downovim sindromom i njegova majka. Ona sama, nakon što ju je napustio muž, odgaja i podiže dječaka. Pruža mu pri tom neizmjernu količinu ljubavi, sve praćeno jednom gotovo nadljudskom požrtvovnošću. Dječak obožava slušati gramofonsku ploču, koja sadržava kompilaciju balada pod nazivom Cafe de Flore. Kad jedan dan u školi ugleda djevojčicu Vero, također s downovim sindromom, zaljubljuje se. Majka mu pokušava objasniti da je za takvo što rano, da ima tek sedam godina, međutim emotivna veza između dvoje simpatičnih klinaca, toliko je jaka da ih roditelji moraju doslovno razdvajati iz zagrljaja.

Očekivano, kako film odmiče, ove dvije priče se spajaju i postaju jedna. Međutim, način na koji se prožmu teško je predvidiv. Povezanost likova iz one kanadske sa onima iz francuske priče frapantna je. Ne smijem ovdje o tome napisati više ni slova, kako ne bih nekom budućem gledatelju pokvario užitak iščekivanja i otkrivanja.

Cafe de flore izrazito je atmosferičan film. Naizgled je spor ali i vrlo dinamičan zbog povremeno neobično isjeckane montaže. U takvim izmjenama kadrova prepliću se prizori iz različitih razdoblja. Ti povremeni „stroboskopi“ efektno zaokružuju priču i čine je kronološki kompletiranom. Glazba igra važnu ulogu, posebno kod Antoniea i Lauranta. Spomenuta Breathe čuje se više puta uz kadrove koji su sami po sebi izražajni. Tu su još balade iz naslovne kompilacije, koje efektno prate parišku priču i ne ostavljaju mjesta za ravnodušnost. Sve u svemu vrlo originalan i pažnje vrijedan film.










- 00:19 - Komentari (10) - Isprintaj - #

15.05.2018., utorak

Damir Karakaš

Ime Damira Karakaša ovom je čitatelju sinonim za dobru, rekao bih čak, jednu beskompromisnu književnost. Njegove knjige rado čitam i u pravilu u njima uživam. O najnovijem romanu „Sjećanje šume“, što ga je danas pred malobrojnom publikom promovirao u ivanićgradskoj knjižnici pisao sam ovdje na blogu. Čini mi se da je to bio moj prvi književni, blogerski osvrt. Karakaš je pojavno jedan pomalo netipičan predstavnik pisaca, ajmo reći srednje generacije. (51 god.) Da ga sretnete na ulici pomislili biste kako se radi o nekom bitniku, pankeru, što on po načinu pisanja i razmišljanja, na neki način i je.

Na samom početku, pomalo neskromno, ali opravdano, pohvalio se da je spomenuti roman doživio odlične kritike i peto izdanje, te je do sada prodano više od pet tisuća primjeraka. A to je kaže, u hrvatskim prilikama puno, kao da prodate u Americi pet milijuna. Na pitanje što pamti šuma, odgovara da su naša sjećanja zapravo vrlo nepouzdana. Mi od onog malo što se sjećamo, radimo konstrukte, uvjeravamo sebe u nešto. To osobito vrijedi za uspomene iz djetinjstva, koje tematizira. Ako neki književni tekst sadrži puno detalja, oni su u pravilu izmaštani, fikcionalni. Ljudi su jednostavno skloni izmišljanju, čak i kad su uvjereni kako izgovaraju istinu. Karakaš u razgovoru naglašava da su njegove knjige zapravo o slobodi i pravdi, motivi koji se prepliću samo su alat kojim krči put do čitatelja. Kod pisanja je kaže vrlo studiozan. Često sam sebi na glas čita napisani tekst, kako bi testirao njegovu melodiju i ritam.

Na konstataciju da je njegov književni tekst pitak, da se čita lako, izgovara znakovitu rečenicu: „Samo ono što se piše teško, čita se lako“. Sugerira pritom kako je pisanje zapravo vrlo težak posao, misleći na ono pravo pisanje, ono što je u stanju dotaknuti i potaknuti čitatelja, spoj talenta i upornosti. Dodaje još u rimi: „Može biti pitko, ali ne smije biti plitko“. Kaže da u mnogome krati izvorni tekst, odbacuje puno onog za što misli da je suvišno, što bi čitatelja moglo umarati. „Koš za smeće je nekad najbolji piščev prijatelj“. Ja bih još dodao da ono što ostane je čista esencija, kvaliteta nauštrb kvantitete. Naglašava da je za takav reducirani stil djelom zaslužan lički jezični ambijent u kojem odrastao. U Lici se ne govori puno, ali ipak u malo rečenica kaže se prilično toga značajnog i upečatljivog. Kao i drugi dobri pisci, kaže kako puno čita i kao mantru ponavlja: „Nema dobrog pisanja bez puno čitanja“.

Za knjigu kaže kako je zapravo privilegija i da ljudima koji ne čitaju fali jedna dimenzija življenja i poimanja okoline. Čitanje uspoređuje sa ronjenjem, kao da duboko udahnete i privremeno nestanete u jednom drugom svijetu, privlačnijem i intrigantnijem od onog iznad površine. Govori kako se u ovoj životnoj dobi često vraća knjigama, što ih je čitao u mladosti. Čita ih i gleda danas drugim očima. Dodaje još kako za potpun doživljaj književnosti nije nevažno gdje čitamo, doma, u vlaku, na plaži. Svako mjesto ima svoju energiju, koja utječe na aktivnost kojom se bavimo, pa tako i nas same. Na pitanje o svojim čitateljskim počecima priča pomalo nadrealnu priču. U selu u kojem je odrastao svi su koristili vanjske zahode. Netko poduzetan svoj je opremio rashodovanim knjigama iz knjižnice. Pribijeni velikim čavlom na zid zahoda ti listovi bili su zapravo toalet papir. Sam pisac se za klasike zainteresirao tako što je ponešto i pročitao prije uporabe.

Naglašava ipak u malo ozbiljnijem tonu da mu je Nabukov jedan od omiljenih pisca. Za njega kaže da je bio strastveni skupljač leptira. Ta aktivnost je navodno u Rusiji tog vremena bila vrlo popularna. Kad se njegov idol strastveno zaljubio stavio je po strani leptire, a zapisao znakovitu rečenicu. „Zbog te žene zapostavio sam leptire i propustio oktobarsku revoluciju“.

Damir Karakaš kreativac je kome književnost nije jedini poligon izražavanja. Uspješan je crtač i karikaturist, te od najranije mladosti svira harmoniku. Ispričao je zanimljivu anegdotu o nastanku harmonike. Prenosim je po sjećanju. Neki kineski car čuo je krasan pjev ptice. Poželio ga je slušati i kad je ptica odletjela. Zapovjedio je podanicima da osmisle način kako ga reproducirati. Uspjeli su iskonstruirati glazbalo od šupljih bambusovih štapova različite dužine. Kroz njih su upuhivali zrak i prstima stvarali melodiju. Car je navodno bio zadovoljan. Izum je došao i do Europe, odnosno Francuske. Netko spretan i kreativan nadogradio ga je praktičnijim mijehom. Istinita ili ne, legenda o nastanku harmonike, zvuči odlično.

Francuska i harmonika teme su još jedne Karakaševe knjige, koju sam za zanimanjem čitao. Naslovljena je: „Kako sam ušao u Europu“. U njoj opisuje nekoliko godina provedenih u Parizu, gdje je zarađivao svirajući na trgovima. Pokušao je tamo i pisati, ali kako danas u ivanićkoj knjižnici reče: „Nisam mogao sjediti u sobi i tipkati dok je oko mene živio Pariz“. Morao ga je doživjeti, osjetiti. Pisao je kasnije kad se vratio. Za proljeće u tom gradu kaže da je nešto najposebnije što je doživio. Izgovara tako na samom kraju jednu rečenicu koju ću dugo pamtiti: „Ako se vozite biciklom po Parizu u proljeće, to je kao da ste vidjeli čitav svijet“.



Originalna književna posveta u mojem primjerku Sjećanja šume



Damir Karakaš foto by Robert Gojević u tehnici ambrotipije




- 22:06 - Komentari (10) - Isprintaj - #

13.05.2018., nedjelja

The Godfather

Malo glazbe na Zlatnim žbicama. Improvizacija na temu iz, meni vrlo posebne, filmske trilogije Kum u izvedbi mog dobrog prijatelja Daisy Jazza.

The Godfather




- 23:24 - Komentari (12) - Isprintaj - #

11.05.2018., petak

Slast meda

Danas sam bio na sprovodu, u Kutini. Umro je otac od jedne kolegice s posla. Ravnatelj našeg malog poduzeća osigurao nam je autobus, kako bi mogli nesmetano do Kutine. Ja sam napisao narudžbenicu, platit ćemo kasnije, virmanom. Skoro svi smo išli. Ne mogu se sjetiti da sam ikad prije na sprovod išao autobusom.

Poznavao sam pokojnika, nekoliko puta skupa smo popili kavu. Svašta zanimljivog od njega sam mogao čuti. Bio je vrlo svestran i osebujan. Puno različitih interesa je imao. Zbog problema sa zdravljem rano je umirovljen. To mu je omogućilo bavljenje raznim hobijima i poslovima. Jedan od najvažnijih bilo je pčelarstvo.

Posjedovao je malo imanje u jednom selu podno Moslavačke gore. Odlazio je tamo gotovo svakodnevno, ponajviše radi pčela. Zvao me više puta da ga posjetim, da mi pokaže imanje i košnice. Nisam nikad otišao, sve misleći stignem.

Kutinsko groblje je na brijegu. S njega se pruža lijepi pogled na cesticu što vodi u selo gdje je pokojnik uzgajao pčele. Otići ću jednom tamo, biciklom. Kolegica mi nedavno govori da zbog narušenog zdravlja zadnjih mjeseci njen otac nije mogao do pčela. Ona i njena majka prisiljene su prodati košnice. Slab je interes. Ne isplati se kažu pčelari. Puno je troškova, a mala zarada.

Današnji dan obilovao je čudljivim oblacima. Kao da će svaki čas pljusnuti, a opet bilo je vruće, sparno. Taman kad su se ljudi razišli s groblja, počela je padati kiša. Krupne kapi kao male lokvice udarale su o veliko staklo autobusa i slijevale se niz njega u potocima. Kroz prozor smo na odlasku vidjeli još jednu dostojanstvenu povorku, pod kišobranima.

Imam jednu staklenku tog meda iz sela. To mi je kolegica dala nedavno u znak zahvale. Popravljao sam joj nešto u stanu. Dodirnuo sam neoprezno tom prilikom električne vodove pod naponom, što su stršali iz zida. Skočio sam kao oparen. Zabrinula se, kasnije smo se tome smijali.

Čim stavim zadnju točku ovog teksta, počastit ću se žlicom tog meda. Pustit ću da mi se slatka zlatna masa dugo topi u ustima i uživati u okusu.


- 23:23 - Komentari (10) - Isprintaj - #

10.05.2018., četvrtak

La Linea

Imam jednu majicu kratkih rukava, vrlo jednostavnu zapravo. Crna je potpuno, osim tanke, bijele linije naprijed. Ta linija oblikuje prepoznatljivi lik iz poznatog talijanskog crtića La Linea, autora Osvalda Cavandolija. To je vrlo jednostavan, a upečatljiv grafički i kreativni izričaj. Bijela beskonačna linija na tamnoj pozadini. Linija koja se kreće, ima ljudsko obličje, emocije. Veseli se ili žalosti ovisno o situaciji. Lik na mojoj majici pokazuje rukom rupu na podlozi i pri tom je zabrinut, ljutit pomalo. Kao da se žali nekome. Skoro svaki put kad ju obučem, dobijem kompliment: Super majica. Jučer mi je to rekla jedna mlada doktorica u Klaićevoj, u prolazu na hodniku.

Dobio sam je na poklon, stigla je čak sa Islanda. Jedna prijateljica htjela mi se odužiti za uslugu koju sam joj napravio, pa mi je poslala tu majicu. Ugodno me iznenadila. Prije nego je otišla raditi na Island, prijavila se u kviz Potjera. Kad je krenula na snimanje, pokvario joj se auto na autoputu prema Zagrebu. Nazvala me i zamolila da joj posudim auto da može na kviz. Dojurio sam po kiši, posudio joj auto i pričekao vučnu službu da dođe po njezin. Stigla je na Prisavlje u zadnji čas.

Potjera je prošla više nego uspješno. Ekipa je pokazala solidno znanje, lovac nije bio na visini zadatka, pa se na kraju na njenom računu našla pristojna svota za avionsku kartu i novi početak na Islandu. Tamo se brzo snašla, počela raditi i čini mi se da je zadovoljna. Iz objava na facebooku vidim ipak da je malo nostalgična za gradom i ljudima s kojima je odrasla. Krasan je taj Island, ali 'ladno brate i pusto, takav je moj dojam na osnovu njenih postova na plavoj društvenoj mreži.

Samo jednom je bila doma u otprilike godinu dana, otkad je otišla. Nisam znao da je doputovala, kad sam jednu večer izašao u grad. Slučajno smo se sreli u jednom kafiću. Nakon što mi je stigla majica, oprao sam je i spremio u ormar i bez nekog posebnog razloga nisam je nosio mjesecima. Obukao sam je baš tu večer, ispod veste, zima je bila. Kad smo se sreli srdačno smo se pozdravili. Nakon par minuta pitala me kakva ti je majica. Rekao sam da je odlična, da je baš imam na sebi i da je nosim prvi put. Samo se nasmijala se na to.




- 20:20 - Komentari (22) - Isprintaj - #

08.05.2018., utorak

Noćni vlak

S vremena na vrijeme vidio bi ju u kafiću u koji su oboje navraćali. Obično bi se našla u društvu glasnih prijateljica, od kojih se izdvajala nekom diskretnom nenametljivošću. On je obično navraćao sam, pa uz kavu i novine sa sebi sličnima komentirao ono što se može nazvati aktualnostima. Povremeno bi pogledala u njegovom smjeru i tad bi im se samo za kratko pogledi sreli. Ti bljeskovi mogli su biti slučajni, ali znao je da se slučajnosti ne događaju tako učestalo. Na odlasku bi jedva primjetno promijenila izraz lica, a on bi kao slučajno podignuo pogled s novina ili zastao usred rečenice kad je prolazila.

Kratka željeznička kompozicija, od svega nekoliko vagona, uz trzaj se lijeno pokrenula sa perona glavnog kolodvora. Pronašla je izlaz iz spleta natiskanih kolosijeka, te lupkajući preko skretnica odabrala onaj što vodi u noć. Malobrojni putnici u staklu su odsutno promatrali svoje odraze i grad koji se bljeskao u ljetnoj večeri. Povremeno su se mogli vidjeti stanovnici urbane košnice, kako privode kraju još jedno poglavlje ustaljene kolotečine. Kad je vlak ubrzao preko nadvožnjaka i po nasipu, nazirale su se još samo rijetke siluete, što su gazile izlizane pločnike.

U više navrta pokušavao se sjetiti kad je nastupilo vrijeme za koje može reći da se poznaju, iz viđenja. Nisu se zapravo nikad upoznali niti razgovarali. Nije znao niti njeno ime. Mogao ga je saznati da je upitao nekog zajedničkog poznanika, ali nadao se da će ga čuti od nje. Nagađao je kako bi se mogla zvati, Mirna možda, to ime bi joj pristajalo. Pozdravili bi se u gradu, u prolazu kad bi se slučajno sreli na ulici. U početku je to bilo jedva primjetno kimanje, kao da međusobno ispituju reakciju onog drugog. Vremenom se to prometnulo u tiho, pa sve glasnije Bok, uz pokoji stidljiv smiješak, diskretan nadasve.

Kloparajuće vozilo paralo je tminu svojim probojnim svjetlom, hukom i beskrajnim zujanjem. Klizilo je po šinama i promicalo kroz svijet niskih prigradskih kućica, što su čučale u mraku. Iz tih skromnih građevina žmirkala su svjetla, kao udaljene zvijezde, daleke i strane putniku promatraču, što neodređeno snatri o cilju putovanja. Bujala je uzduž pruge džungla divljeg raslinja, koje se nije moglo vidjeti, pokrio ga je mrak i zaborav. Nad prostranom ravnicom nazirale su se prve krpe magle, što će se do jutra pretvoriti u mlijeko.

Hodao je dugo te večeri, nije šetao. Htio je hitrim, ujednačenim pokretima istisnuti tjeskobne misli u melankoliju ljeta. Zaustavio se na pružnom prijelazu, na kojem je zvoncanje nervoznog zvona bilo praćeno žmirkanjem polegnute rampe. Ugledao ju je kako strpljivo čeka prolazak vlaka, te prišao dovoljno blizu da može nešto reći. Kad ga je uočila, okrenula se i pozdravila ga, ljubazno kao i obično. Trebao je osim Bok, reći još nešto, bilo što, o vlaku, o vremenu o noći, bilo što. Nije rekao ništa. Na trenutak je izgledala kao da će progovoriti, a onda se okrenula i zagledala u kolonu vozila s druge strane pruge.

Vlak je uz glasan huk i zujanje dojurio iz tmine, kao da iz nje pokušava pobjeći. Od podrhtavanja koje je uzrokovao i zvukova što ih je nemilosrdno rasipao uokolo, nisu se mogle čuti ni vlastite misli. Nije bilo moguće fiksirati pogled na jurećem vozilu, koje je izgledalo kao neprekinuti obris. Nestao je brzo, kako je i došao. Kad se rampa podignula, laganim korakom krenula je preko pruge. Pomislio je ubrzati korak, sustići ju i nešto reći, ali bilo je kasno. Skrenuo je pogled prema beskrajnoj pruzi, na kojoj su se u daljini vidjela još samo dva crvena svjetla što odlaze na istok, u potragu za nekom novom zorom.



- 20:42 - Komentari (10) - Isprintaj - #

06.05.2018., nedjelja

Biciklom do Save

U ovom postu bit ćete pošteđeni maratonskih mudroslovija. To možete zahvaliti mojem mlađem klincu drugašiću, koji je ovdje otprije poznat kao bloger Tigar. Danas smo zajedno biciklirali od Ivanića do Save, oko 20 km. Bila je to prva duža vožnja za njega. Kako je prošlo pročitajte u njegovom specijalnom izvješću. Ja u tekst nisam intervenirao, naslov je on odabrao :-)


Na početku sam mislio da će bit lagano ali je zapravo bilo dost teško.

Prošli smo kroz Posavske Brege i Topolje i Dubrovčak Ljevi.

Vozili smo se 2 do 3 sata.

Išli smo na skelu s kojom se može preći preko Save ali nije radila.

Bili smo na skeli a nismo baš smjeli. :-)

Išli smo na pješčanu obalu. Skino sam tenisice i čarape i hodao po pjesku.

Potjerala nas je kiša i bili smo ispod dasaka.

Vozili smo po kiši.

Mahali smo kamiondžijama sa nadvožnjaka i oni su nama mahali i trubili.


Tigar

- 17:38 - Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< svibanj, 2018  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Svibanj 2018 (13)
Travanj 2018 (13)
Ožujak 2018 (22)
Veljača 2018 (15)
Siječanj 2018 (13)
Prosinac 2017 (23)
Studeni 2017 (16)
Listopad 2017 (3)
Rujan 2017 (2)
Srpanj 2017 (5)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Siječanj 2017 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Ovo su bilješke o bicikliranju, pješačenju, knjigama, fotografiji, muzici, hrani i razmišljanja potaknuta istima.