Zlatne žbice

14.01.2018., nedjelja

Velebit - Zavižan

Moje prvo planinarenje na Velebit, odnosno Zavižan i još k tome zimsko, prošlo je uspješno. Vrijeme nije bilo baš idealno, gusta magla na samom vrhu, ali unatoč tome, ekipa planinara iz Ivanić-Grada uživala je u prirodi i provela se dobro. U nastavku su fotografije.































- 19:35 - Komentari (11) - Isprintaj - #

10.01.2018., srijeda

Nema zime u Marči

Proteklih godina, ako bih se u šumi Marči nedaleko od Kloštar Ivanića zatekao u siječnju, onda bi ona obično bila pod snijegom. Ako bi izostao snijeg, ipak temperatura bi bila oko nule ili svega par stupnjeva iznad, pa je šuma spavala neki svoj zimski san. Danas gotovo proljetni ugođaj. Nakon obilne kiše, u noći i ujutro, koja je natopila trulo lišće i šumske puteljke, poslije podne ukazalo se sunce, koje se probijalo duboko između golih stabala. Gazeći po žitkom blatu, osluškujem ritam svojih koraka, dok pokušavam upiti ambijent visokih, uglavnom bukovih i hrastovih stabala, okruženih debelim žuto-smeđim-pokrovom. Obično tuda prolazim od proljeća do jeseni na biciklu, dok olistala stabla priječe pristup dnevnoj svjetlosti, pa je uvijek prisutan polumrak i hlad. Ovaj put hodam pješice, imam više vremena razgledati oko sebe, dok raskošno zimsko sunce osvjetljava i najdublje zakutke i tako mi otkriva nove vidike, koji su mi do sada obično promicali.

Na samom početku duboko u šumi čujem pucnjeve, što znači da su lovci zaposjeli svoje položaje s puškama na gotovs. Razmišljam prikratiti planiranu rutu i radi sigurnosti izbjeći dio u kojem su njihove čeke. Dolazim do takozvane lugarske kuće, gdje si priuštim kratki odmor i okrjepu. Nastavljam ipak planiranu kružnu rutu, procjenjujući da upozoravajući plotuni, koji potmulo odjekuju šumom, dolaze s druge strane. Nakon otprilike pola sata ulazim u najniži središnji dio Marče, kojim žubore i krivudaju, od kiše nadošli potočići. Oprezno prilazim lovačkim čekama na kojima ipak nema nikoga, pa se mogu koncentrirati na hodanje, pustiti misli da nasumično vrludaju i prepustiti se šumskom ugođaju daleko od utjecaja i prisustva ljudi. U najdubljem, najudaljenijem djelu, počnem se brinuti, kako nisam na vrijeme krenuo, jer se sunce skrilo, pa se činilo da je mrak na pomolu. Ubrzavam korak i bez odmora hitam prema izlazu, osjećajući manje strah, a više strahopoštovanje prema okolišu i prirodi u koju sam zašao. Hvatam dobar ritam i izlazim na čistinu, kad je sunce zasjelo na obzor grijući ga crvenkastim tonovima, tvoreći tako izdužene sjene, koje se brzo gase. Zadovoljan i ugodno iscrpljen iza sebe ostavljam šumski mikro kozmos, u koji se lagano, gotovo neprimjetno počeo uvlačiti rani zimski mrak.













- 17:55 - Komentari (9) - Isprintaj - #

07.01.2018., nedjelja

Planinarenje

Posljednjeg dana boravka na Vlašiću krenuh na mali planinarski pohod prema Paljeniku, vrhu te planine na 1943 mnv. Društvo i podrška bio mi je moj mlađi klinac, osmogodišnjak, drugašić. Stariji je procijenio da bi za njega to možda predstavljalo veliki napor, pa je u startu odustao. Početak našeg otprilike trosatnog hodanja bio je na oko 1500 mnv. Odlučno krećemo i pratimo označenu stazu koja se na dijelovima vrlo strmo uspinje. Krajolik se brzo mijenja i od pašnjaka prošaranih pokojim stablom, pretvara se u škrti kamenjar ispunjen suhom, polegnutom, planinskom travom. Na sjenovitim dijelovima dočekuje nas duboki snijeg kroz koji propadamo, ponekad i do koljena. Kako napredujemo, pucaju su sve bolji vidici, ali izazov koji smo si postavili, čini se sve većim. Kad prilikom jednog kraćeg odmora vidimo ptice u letu duboko ispod nas, zadovoljno konstatiramo kako smo visoko dobacili. Osim, okoliša intenzivno se mijenjaju i vremenske prilike, pa se tako odjednom nađemo ispod oblaka, koji se prijeteći nadvija nad našim glavama, dok istovremeno počinje puhati neugodan vjetar. Na otprilike 1700 mnv, na pola planiranog puta, slušamo savjete iskusnih planinara i odlučujemo se za nimalo lagan povratak. Oprezno se spuštamo niz strme krševite padine, osobito pazeći na varljivi, mekani snijeg, ispod kojeg se krije ošro kamenje. Ipak brže napredujemo u povratku, pa na vrijeme zadovoljni dolazimo na sigurnu startnu poziciju, gdje se nagrađujemo obilnim ručkom i odmorom. Na toplom rezimiramo dojmove i pregledavamo fotografije, praveći već plan za neko naredno slično iskustvo.


















- 23:28 - Komentari (11) - Isprintaj - #

05.01.2018., petak

Vlašić

Za Vlašić mogu slobodno reći da je to moja planina, uz koju sam emotivno vezan. Podno njega prohujale su mi godine ranog djetinjstva i urezale se u trajna lijepa sjećanja. Nakon dugo vremena pohodio sam ga i fotografirao u zimi. U nastavku su fotke uglavnom sa lokacije Galica.


Ostatci takozvane kolibe mojeg djeda. Sredinom osamdesetih znali smo ovdje prespavati prilikom košnje i kupljenja sijena. U ratu je stradao gornji dio. Ostali su ovi prkosni temelji, kao podsjetnik na ta vremena.


Ispod ove magle skriva se Travnik, moj rodni grad.


Vlašić


Vlašić


Vlašić


Vlašić


Vlašić


Vlašić


Vlašić


Vlašić


Vlašić



- 16:00 - Komentari (8) - Isprintaj - #

03.01.2018., srijeda

Lutka

Obećah sebi da neću tijekom ili nakon svake pročitane knjige odmah o istoj pisati na blogu i tako vama koji me čitate na neki način nametati svoj književni izbor i mišljenje, koje ste naravno u stanju formirati i sami. S druge strane većina naslova koje pročitam toliko me se dojmi da poželim ipak natipkati ponešto o svakom od njih i tako nadograditi svoje i možda proširiti još nečije čitateljsko iskustvo. Tako je bilo i ovaj put s knjigom „Lutka“ albanskog pisca s pariškom adresom Ismaila Kadarea.

To je vrlo iskrena, intimna, nonfikcionalna, priča u kojoj glavnu ulogu ima piščeva pokojna majka. Prema njegovim riječima to je bila žena nižeg rasta, sitne građe, svjetlije puti, koju on uspoređuje s papirnatom lutkom, tako glavni lik nosi ime Lutka, na kojem autor inzistira kroz cijeli tekst. Obiteljska saga započinje u Đirokastri, albanskom gradu u kojem je Kadare rođen i odrastao. Na samom početku vraća se u godine prije svog rođenja kad je njegova majka, s jedva navršenih sedamnaest, došla živjeti u veliku kuću obitelji njegova oca, s kojim se tek nakon realizacije unaprijed ugovorenog vjenčanja upoznala. Za tu ogromnu kuću, punu soba reći će kasnije u više navrata kako je proždire. Osim kuće, na koju se čini se nikad nije do kraja navikla, ulazi u latentni dugotrajni sukob sa svekrvom, inteligentnom ženom teške naravi, koja snahu od samog početka važe, procjenjuje i drži na odstojanju. Iako je albansko društvo tog vremena u osnovi patrijarhalno, iz Kadareovih redaka da se iščitati i jedna primjesa specifičnog matrijarhata, osobito kad su u pitanju odnosi unutar kuće, gdje žene imaju glavnu riječ i njihovo mišljenje i odluke mogu biti presudne za članove obitelji.

Kad s vremenske distance govorimo ili pišemo o svojim roditeljima, osobito majci, emotivni smo i skloni idealiziranju. Nesvjesno fraziramo i ponavljamo se, izgovarajući ili ispisujući slične klišeje i zalazeći pri tom u patetiku, što je sve normalno i ljudski. Kadare vrlo spretno u maniri iskusnog i vrsnog prozaika uglavnom izbjegava taj rašireni pristup. Njegova Lutka puno je originalnije prikazana, što knjigu i autora svrstava u red posebnih, čak neobičnih. Čitatelj ima tako priliku svjedočiti i nekim njezinim naglašenim karakternim manama. Autor za svoju majku tvrdi da je psihološki i emotivno zauvijek ostala sedamnaestogodišnja djevojka, koja je pribjegla nekonvencionalnom odgoju i sinu svjesno dala slobodu kako bi se mogao razvijati u umjetničkom smislu. To je rano dalo rezultate, pa je autor brzo počeo pisati i objavljivati i u okviru izolirane komunističke Albanije već u mladosti privući pažnju i steći određenu slavu. U izrazito zatvorenoj diktaturi, u kojoj se važe svaki pokret i svaka izgovorena riječ, raznim, lucidnim, književnim tehnikama uspijevao je nekako nadmudriti cenzore i doći do čitatelja. Kao da je svojim javnim djelovanjem dugo trasirao sebi put u egzil, kojem je krajem osamdesetih godina, zbog sve otvorenijih kritika vlasti, pribjegao.

Iz Đirokastre i velike kuće obitelj se kasnije seli u Tiranu, u mali stan. Onako kako je velika kuća proždirala Lutku, skučeni stan je guši, pa cinik u pripovjedaču konstatira da je stalno progonjena. Sam pisac u to vrijeme studira u dalekoj Moskvi i u složenim, olovnim Staljinovim godinama pokušava napisati prvi roman. Kao pozornicu izabire rodni grad, s kojim tek nakon što se fizički iz njega daleko izmjestio, uspostavlja pravu emotivnu vezu i razumijevanje. Pisanje je u tim složenim vremenima ples po žici, i može praktički preko noći od autora učini heroja, kao što mu zbog jedne krivo protumačene rečenice može priskrbiti dugogodišnji zatvor. Kadare ipak u tim mutnim i opasnim vodama, punim doušnika i špijuna, dobro pliva i objavljuje zapažene knjige koje ga čine poznatim i slavnim.

Ovaj kratki roman nema čvrstu kronološku ni tematsku strukturu. Autor često zalazi u kratke esejističke rukavce u kojima portretira sebe, suprugu, oca i specifično albansko društvo unutar kojega je nastajao njegov književni rad. Jedan od tih pomalo filozofskih mikro-eseja je onaj u kojem kazuje kako su najbolji romani oni neispisani, koji su nastali i odigrali se u samo u piščevoj imaginaciji, ali su kao takvi vrlo živi i za njega osobno možda i značajniji od onih koje imamo priliku čitati. Ipak dva su motiva kojima se u knjizi stalno vraća, britak i slikovit portret majke i upečatljiva slika rodne kuće koja se na kraju tijekom adaptacije, pod teretom kamenog krova, urušava u požaru. Prije toga autor opisuje jednu pomalo nadrealnu scenu kad u kuću dolazi njegova supruga, i tamo je dočekuje iznenađenje, muški tradicionalni zbor njoj u čast pjeva staru albansku svadbenu pjesmu, ironično aludirajući na činjenicu da par nije imao ugovoreno vjenčanje, te je time na neki način dokinuo tradiciju i pokrenuo neminovni val modernizacije i napretka. Tako zadnja zabilježena tradicionalna svadba, u bogatoj tristogodišnjoj povijesti kuće i obitelji ostaje ona njegova oca i Lutke, kako je pisac uporno oslovljava.

Prema podacima iz biografije, ovo je posljednji iz bogatog opusa Kadareovih književnih uradaka, koje je tijekom duge spisateljske karijere objavio. Meni je to prvi susret s njegovim stvaralaštvom. Knjigu sam posudio slučajno, bez prethodnog znanja o autoru. Dobro, priznajem naišao sam nedavno Jergovićevu kolumnu u kojoj piše o njoj, ali to je bilo sve. Bilo bi zanimljivo pročitati i neki raniji naslov, ukoliko su objavljeni prijevodi, i tako ovaj pozicionirati unutar brojnog raznolikog opusa. Ne bi bilo prvi put da se radom nekog umjetnika upoznajem retrospektivno. „Lutka“ je primamljiva pozivnica na to možebitno čitateljsko putovanje.







- 08:54 - Komentari (7) - Isprintaj - #

02.01.2018., utorak

Povrtno varivo

Kako su proteklih blagdanskih dana obroci bili obilni, česti i uglavnom s puno mesa, kolača i ponešto prateće kapljice, odlučih danas pripremiti jedno lagano povrtno varivo, kako bi malo rasteretio organizam i poštedio ga probavljanja velikih količina hrane. Dio namirnica bio je svjež, mladi luk i dvije vrste paprike, a drugi dio smrznuti, mješavina za francusku salatu. Nešto je bilo i konzervirano, koncentrat rajčice i kocka za juhu. U nastavku je relativno jednostavni recept za ovo povrtno „postblagdansko“ varivo.

U veliku duboku tavu ma vrućem maslinovom ulju popirjati, na kolutiće narezani mladi luk i začiniti ga šarenim paprom. U otprilike litru vode rastopiti jednu povrtnu kocku za juhu, što je temeljac, kojeg kasnije treba pomalo dolijevati. Kad luk poprimi zlatno-smeđu boju dodati tri sitno narezane očišćene paprike i začiniti ih solju, crvenom paprikom i mješavinom mediteranskih začina. Pirjati na laganoj vatri, uz povremeno dodavanje temeljca, dok paprike ne omekšaju. Dodati malo koncentrata rajčice i žlicu ajvara. Nakon kraćeg pirjanja dodati oko pola kilograma mješavine za francusku salatu, koja uključuje grašak, mrkvu i krumpir. Začiniti sa još malo soli i vrlo malo kurkume. Uliti ostatak temeljca i još vode po potrebi. Kuhati oko pola sata. Pred kraj dodati jednu žlicu oštrog brašna, kako bi jelo dobilo na gustoći. Nakon kuhanja pričekati dvadesetak minuta kako bi namirnice prilikom hlađenja dodatno otpustile aromu. Uz šnitu-dvije kruha uživati u aromatičnom povrtnom osvježenju, nakon konkretne, prigodne, blagdanske hrane.

Vjerujem da ovdje na blogu ima puno boljih kuharica i kuhara, koji će ovom jelu možda naći i poneku zamjerku. To je samo još jedan moj pokušaj kuhanja, u kojem sam kao i u bloganju relativno nov i tek ga otkrivam. Znam spremiti svega nekoliko jednostavnijih jela, priprema kojih mi uglavnom predstavlja zadovoljstvo, kao i konzumacija istih i pisanje o njima. Dobar tek!



- 11:21 - Komentari (7) - Isprintaj - #

31.12.2017., nedjelja

Sava

Prije onog glavnog večernjeg ispraćaja stare i dočeka nove godine, koji bi se trebao odviti u društvu dragih ljudi i prijatelja, odlučih se za jadan mali osobni biciklistički, fotografski i blogerski ritual. Kako iznimno toplo vrijeme i dalje traje, nakon ručka sjednem na bicikl i odpedaliram do desetak kilometara mi udaljene Save. Zastanem kratko pokraj skele u Dubrovčaku Lijevom i osmotrim plovilo koje leži na širokoj rijeci, koja se blještavo presijavala na poslijepodnevnom suncu. Za to mjesto u šali volim reći da mi je matična luka, iz koje krećem na duže ili kraće vožnje uz Savu. Ovaj put produžim samo oko kilometar uzvodno i zaustavim se na velikom zavoju na kojem rijeka donosi prilične količine pijeska i tako stvara svojevrsnu pješčanu plažu, ponekad prošaranu jako sitnim krivudavim dinama, kakve samo priroda može oblikovati. Proteklog ljeta sam se skupa sa svojim klincima tamo čak i kupao. Kako je vodostaj nedavno bio dosta visok taj pijesak je sada pomiješam s muljem i blatom, koji se lijepio na cipele i bicikl, ali morao sam prići vrlo blizu same rijeke kako bi je što izravnije doživio. Dok me uporni zapadni vjetar šibao po licu, promatrao sam namreškanu vodenu površinu i u mislima prebirao po godini na izmaku. Na osobnom planu, ona za mene nije bila nimalo laka. Razmišljao sam ispisati ovdje barem jedan pasus o toj nelakosti i tako malo olakšati dušu, ali umjesto da vas zaspem tim podacima i od vas na neki način iskamčim kolegijalnu i pristojnu podršku, odlučih sve ono loše na jedan simboličan način predati Savi. Ona će vjerujem, samozatajna, diskretna i tiha kakva je, znati to predati moćnom, postojanom i odlučnom Dunavu, a on će sve to pospremiti u najtamnije more, neka tamo u dubini počiva. Bilo je naravno u dvije i sedamnaestoj i puno toga dobrog, lijepog i pozitivnog. To je u ostalom i moja prva blogerska godina. Te ću dobre misli pokušati zadržati i jednu godinu stariji, i nadam se nešto pronicljiviji crpsti iz tih takvih iskustava. Vi koji me čitate znate da u svojim objavama pokušavam uvijek potencirati ono dobro i ugodno iz svakodnevice. Nastojat ću u nastupajućoj godini ostati dosljedan tome. U takvom raspoloženju želim vam sretnu i ugodnu Novu godinu!



- 16:14 - Komentari (16) - Isprintaj - #

29.12.2017., petak

Sibirska poetska slikovnica

U nekoliko zimskih blagdanskih večeri pročitah neveliki putopisni roman „Kupe br. 6“ finske spisateljice Rose Liksom, koja u trećem licu ispisuje priču o putovanju legendarnom transsibirskom željeznicom. Glavna junakinja kreće na put od Moskve do Ulan Batora u Mongoliji, početkom osamdesetih godina. To je strankinja bez imena, ali prema podacima iz biografije mogla bi biti sama autorica, koja je studirala i živjela u Rusiji u to vrijeme. Društvo u kupeu na tom dugom putovanju joj je pomalo neotesan i sirov, ali dobroćudan sredovječni Rus. Djevojka vrlo malo govori, gotovo ništa, ali u mislima često prebire unutarnje monologe i vraća se u prošlost. Njen suputnik skoro da ne zatvara usta, iz kojih povremeno dopire opori miris luka i votke. Svojim brojnim, živopisnim, neobičnim, ponekad brutalnim pričama upoznaje čitatelja s prilikama u Sovjetskom savezu, golemom, utopijskom, socijalističkom carstvu. Čitatelj tako može svjedočiti polaganom i bolnom rušenju sovjetskog sna, odnosno činjenici da obećavana bolja budućnost nikad nije stigla.

Djevojka povremeno crta prizore beskrajnog krajolika koji promiče duž pruge, dok je čovjek uporno, ali bezuspješno, nutka votkom, koju sam neumorno nalijeva u sebe. U vlaku vlada teški ustajali vonj ljudskih tijela, alkohola, začinjene hrane i čaja. Mlada strankinja teško u početku prihvaća čudnog suputnika, ali s vremenom, kao da se privikne na njegovu dobrohotnu grubost i povremeno prostaštvo. Kako se nižu beskrajni kilometri njena naklonost prema odrješitom živopisnom Rusu biva sve veća i prerasta u prijateljstvo. Cilj njenog putovanja je arheološko nalazište u Mongoliji, u čijim su stijenama urezani pradavni zapisi. Kruta birokracija ne dopušta strancima pristup tom lokalitetu, pa se čini kako je cijeli dugi put bio uzaludan. Djevojka tada odluči potražiti svojeg snalažljivog novog prijatelja i zamoliti ga za pomoć..

Knjiga obiluje šturim, ali izrazito slikovitim opisima snježnog krajolika, kojim prolazi dugačka, željeznička trasa. Krenuo sam čitajući, kronološki bilježiti te opise, vrlo spretne i originalne minijature pisane riječi. Kako ih se prilično nakupilo, radi preglednosti, načinio sam prorijede nakon svake pete rečenice, koje su mi onda izgledale i zvučale kao poduži stihovi. Nastala je tako svojevrsna pjesma od tih bilješki, koja je u nastavku. Koliko je slikovita i poetična, prosudite sami.



U daljini se nazirala brezova šuma izmučena velikom hladnoćom i ledenim vjetrom.
Gola stabla iscrtavala su grafiku sjena po snijegu.
Vlak je jurio dalje, snijeg se prašio i svjetlucao čist i jasan.
Ispijeno sunce skotrljalo se niz horizont.
Kasni uski mjesec neobuzdano je skakutao ponad divljeg predjela.

I polako je svanulo nad cijelim Sibirom.
Tmurna se šuma brujavo uzdizala prema iznemoglom nebu išaranom oblacima.
Kad se svjetlo noćnog mjeseca prigušilo i postalo prljavo, djevojka se vratila u kupe.
I noć se ledila kroz tamu pretvorivši se na prozoru u crvenu zoru.
Žuti je mjesec pomeo i posljednju zvijezdu, kako bi napravio mjesta užarenom suncu.

Hrđavi se potok provlačio kroz bijelosnježnu pučinu.
Jastreb sjedi uz bok tirkiznog oblaka i gleda kako vlak vijuga poput crva.
Narančasta tišina prostrla se ponad snježne tajge.
Vjetar je skupio snagu još u dalekim tundrama i zamrznuo uzbibane grane jela.
Djevojka je gledala kroz prozor, tamo se vidjela samo snijegom zagušena šuma.

Bijelo se sunce dugo i ozbiljno dizalo ponad snježnog šumarka.
Oblaci nalik na dim naguravali su se na crvenilu neba tražeći odmorište.
Na mjesečevom srpu visjela je zagasita narančasta zvijezda.
Tamo iza ravnog polja živahna je šuma bacila na nebo jato vrabaca.
Rijeka je poslušno tekla pored njih, spavajući ispod debelog ledenog pokrova.

Jecavi sjeverni vjetar donosio je prhki hrskavi snijeg.
Ususret jurne teretni vlak iz suprotnog smjera dugačak poput noći onome koji bdije.
Nebo je bilo preplavo, snijeg presvjetao.
Drveni zid šume, crn i zastrašujuć uzdizao se uz samu prugu.
Činilo se da zamračene zvijezde u daljini spavaju na ledu.

Pokriven svijetlo ružičastim pršićem, čitav je Irkutsk sličio na maketu od marcipana.
Sunce se dimilo iza kolodvora, svemir je brujao.
Na koncu se noć, teška i mirna, prelila preko vlaka.
Kovitlava mećava nad prastarim gorama otpuhala je djevojčine misli u Moskvu.
Tračnice su stenjale u zelenoj tami, Bajkal je ostao daleko iza.

Ploča s imenom stanice bila je prekrivena snijegom, kao i krovovi vagona pozaspalih na pruzi.
Ponad stepe bez drveća još uvijek je divljala snježna vijavica.
Nježno sivo svijetlo pokušavalo se uvući među dva oblaka, bez uspjeha.
Tamo dalje mrtvu su tajgu čuvale sjene tanašnih jela prekrivenih snijegom.
Iza kajdanke telegrafskih žica stajalo je stoglavo stado konja.

Blaga melankolija lebdjela je poput niskog oblaka iznad čistog krajobraza.
Šišteće sunce spustilo se na zlatnu goru.
Galaksije su šumile ponad jurti.
Mliječni Put se nemirno vijao iznad planina.
Sve je u pokretu, snijeg, voda, zrak, drveće, oblaci, vjetar, gradovi, sela, ljudi i misli.



- 07:32 - Komentari (8) - Isprintaj - #

27.12.2017., srijeda

Križevci

Križevce sam već posjetio bajkom prije dvije i pol godine, ali samo u prolazu, na putu za Kalnik. Ovaj put cilj bicikliranja bili su sami Križevci i kratko razgledanje središta grada. Krećem iz Ivanić-Grada oko devet sati, i vozim po lijepom sunčanom vremenu na ugodnih desetak stupnjeva. Dojam malo kvari uporan jugozapadni vjetar, ali puše mi uglavnom u leđa, pa se ne bunim previše. Brzo prolazim poznatih prvih dvadeset kilometara i stižem u Dubravu Vrbovečku, gdje radim kratku pauzu, kako bi protegnuo noge. Nastavljam dalje po uskoj lokalnoj cestici kroz Žukovec i kratko zastajem kraj namreškanog jezera u mjestu Fuka, kako bih ga fotografirao. Magistralnu cestu Zagreb-Bjelovar samo presijecam i po lokalnoj cestici, koja prolazi kroz vinograde, šumarke i još nekoliko manjih sela dolazim u Križevce.

Pješice obilazim uži centar grada, fotografiram i smještam se kraj klizališta na glavnom trgu, gdje u lokalu na otvorenom kupujem čaj i hot dog s ljutom kobasicom. Vrući čaj, začinjena hrana i prilično izdašno prosinačko sunce griju me dok odmaram i promatram klizače i brojne šetače. Božićni ugođaj koji još vlada gradom čini da se osjećam vrlo ugodno u simpatičnim i pomalo pitoresknim Križevcima. Nakon odmora i osvježenja pakiram se i krećem istim putem natrag.

Već na izlazu iz Križevaca vidim da povratak neće biti nimalo lagan. U mišićima nogu skupilo se već poprilično umora. Vjetar pojačava i puše mi u prsa, dok se skupljaju oblaci i tjeraju me da navučem deblju jaknu i rukavice. Trošim puno energije, a sporo napredujem, dok se hrvam s vjetrom. Dodatno me iscrpljuju brojni kratki usponi na kojima moram uložiti maksimalnu energiju i koncentraciju, kako ne bi morao gurati bicikl i gubiti vrijeme. Kad vozite neravnim terenom, preko takozvanih hupsera, gdje se cesta u više navrata diže i spušta, nemate stalni ujednačeni ritam. Prisiljeni ste često mijenjati stupanj prijenosa, kako bi bio optimalan. Dok se uspinjete, tijelo se pojačano grije i znoji, pa je potrebno otkopčati ili skinuti gornji sloj odjeće. S druge strane, na spustu se hladite, znoj se suši i dodatno vas pothlađuje, pa se treba zakopčati i obući. Sve nabrojano je puno izraženije kad ste umorni, kad je vjetrovito i kad je zima.

Uz priličan napor dokopam se nekako Dubrave Vrbovečke, u kojoj sam prisiljen napraviti dužu pauzu, kako bi skupio snagu za zadnjih dvadeset kilometara. U zadnjoj dionici, vjetar slabi, ali se lagano hvata sumrak, pa uz upaljena svijetla pedaliram prema Kloštar Ivaniću, odmarajući po nekoliko minuta, svakih par kilometara. Na završim usponima, ulažem maksimalan napor kako bi olovne noge odgovorio od uzmicanja, kojem su počele pribjegavati. Na kraju ipak bez guranja prolazim i zadnje hupsere i po ravnoj dugoj cesti ulazim u Ivanić-Grad oko pet sati, kad se već spustio mrak.

Kad dođem doma, siđem s bicikla i stanem na klimave noge, imam osjećaj kao da nisu moje. To me kažnjavaju zbog napora koji sam im priuštio. Ipak nakon tuširanja i obilne večere, vraćam mi se snaga i polet, pa ovim pisanjem, razgledavanjem i sortiranjem fotki, koje su u nastavku, zaključujem jednu vrlo dobru i ugodnu zimsku vožnju.


Najbliži put od Ivanića do Križevaca je naravno „kroz Hercegovinu“ :)


Jezero kod mjesta Fuka


Jezero kod mjesta Fuka


Križevci centar


Križevci centar


Križevci centar


Odmor uz čaj i hot dog kraj klizališta


U povratku, na djelu puta između Križevaca i Dubrave



Malo statistike na kraju.

Ukupna udaljenost: 90.427 km
Vrijeme vožnje: 4:47 h
Prosječna brzina: 18,7 km/h
Max brzina: 46,5 km/h

Broj naseljenih mjesta na ruti: 21
To su redom: Ivanić-Grad, Kloštar Ivanić, Predavec, Bešlinec, Stara Marča, Mostari, Donji Marinkovac, Gornji Marinkovac, Zvekovac, Brezje, Dubrava Vrbovečka, Žukovec, Fuka, Cugovec, Lubena, Tučenik Buzadovac, Poljana Križevačka, Cubinec, Križevci.




- 19:42 - Komentari (12) - Isprintaj - #

25.12.2017., ponedjeljak

Emanuel

Tijekom večeri prisustvovao sam u ivanićgradskoj župnoj crkvi, zajedno sa svojim klincima, dječjoj polnoćki, koja je započela u 20 sati. Prethodno smo imali priliku poslušati kratki koncert dječjeg zbora, koji je izveo nekoliko prigodnih Božićnih pjesama, nakon čega je započela sama misa. Kad je došlo vrijeme popovijedi, mladi svestrani ivanićki župnik uzeo je bežični mikrofon, prišao bliže djeci, koja su sjedila u prvim redovima i obratio im se s par pitanja: „Znate li vi djeco, što je Božić? Tko se rodio na Božić? Gdje se rodio Isus?“ Klinci su uglas zainteresirano odgovarali. Nakon toga pitao je hoće li netko od njih prići bliže i malo mu pomoći oko propovijedi. Većina starije djece sramežljivo je pognula glavu, pogledavajući se međusobno. Odvažio se možda najmlađi među njima, jedan simpatični dječak, trogodišnjak otprilike. Propovjednik je tada skupa s njim sjeo ispred jaslica pokraj oltara i otpočeo zanimljiv razgovor, koji su druga djeca i brojni odrasli sa zanimanjem i povremenim oduševljenjem pratili. Pitao je tako dječaka o malenom Isusu, štalici, jaslicama, anđelima, njegovim roditeljima, životinjama, mudracima i još koječemu. On je simpatično odgovarao, a ako nije znao koji odgovor, župnik mu je, diskretno sa smiješkom na licu, prišapnuo. Rekao mu je tako između ostalog kako je navješteno: „Djevica će začeti i roditi sina i dat će mu ime Emanuel – što znači: Bog je s nama.“ Dječak se nakon desetak minuta vratio ostalima, a propovjednik je ustao i nastavio nadahnuto govoriti, spomenuvši još nekoliko puta ime Emanuel, naglašavajući njegovo značenje i poruku koju nosi. Na samom kraju propovijedanja, ponovno je pozvao dječaka kako bi mu zahvalio na sudjelovanju i pomoći, upitavši ga pri tom kako se zove. Dječak je tada glasno u mikrofon izgovorio: „Emanuel“. Župnik ga je pomalo u nevjerici upitao: „Zaista s zoveš tako?“ a dječak je odgovorio potvrdno. Župnik je nakon toga podigao glavu i širom otvorenih očiju pogledao brojne okupljene vjernike rekavši: „I što reći!? Sretan vam Božić!“
- 00:10 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< siječanj, 2018  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Siječanj 2018 (6)
Prosinac 2017 (23)
Studeni 2017 (16)
Listopad 2017 (3)
Rujan 2017 (2)
Srpanj 2017 (5)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Siječanj 2017 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Ovo su bilješke o bicikliranju, pješačenju, fotografiji, muzici, knjigama i razmišljanja potaknuta istima.

Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se