Zlatne žbice

18.11.2017., subota

Portret

Upoznali su se na proslavi rođendana jednog zajedničkog poznanika. Večer je bila pomalo isprazna dok im se pogledi nisu sreli, da bi nešto kasnije odigrali mali igrokaz slučajnog susreta na balkonu, koji se nastavio dugim ugodnim razgovorom i međusobnim razotkrivanjem koje je produbljivalo obostrani interes. Slavljenik i ostatak društva kao da su prestali postojati u predstavi polagane predaje koji su svjesno igrali. Nastavak je uslijedio drugi dan na maratonskoj kavi za koju se može reći da je bila neformalni početak njihove veze, koja je u prvim tjednima i mjesecima bila vrlo intenzivna i emotivna za oboje. Slobodno vrijeme provodili su zajedno, neprestano izmišljajući gdje bi mogli ići i što bi mogli zajedno raditi. Jedno drugom bili su više nego dovoljni i nasušno potrebni u to vrijeme. Mazni strastveni trenuci bili su manifest zaljubljenosti i kao da su hodajući treperili malo iznad zemlje, pokretani tom snažnom energijom.

Ona je u roku diplomirala i već je neko vrijeme predavala u školi, entuzijastično pokušavajući razigranim i pomalo nezainteresiranim osnovcima približiti bogatstvo i ljepotu materinjeg jezika i književnosti. Od skromne nastavničke plaće živjela je u malom unajmljenom stanu koji je postao njihovo ljubavno gnijezdo. On je bio nešto stariji od nje i može se reći da je s vremenom zaradio epitet vječitog studenta. U nedogled je odgađao polaganje ispita, suočavajući se u zadnje vrijeme s prijetnjom gubitka studentskih prava. Povremeno je davao instrukcije i radio honorarne poslove koji su mu omogućavali kakvu takvu zaradu. U hladnijim mjesecima, kao da je onaj prvi udarni val međusobne opijenosti malo popustio, pa su više koncentracije usmjerili ka obavezama, ali su se i dalje viđali svakodnevno postajući tako nerazdvojni.


Dolaskom ljeta navršilo se otprilike godinu dana njihove veze i zajednički odlazak na more nametao se kao jedan logičan slijed događaja. Preko oglasnika su rezervirali apartman i sporim i sparnim vlakom se zaputili prema Jadranu. Dočekao ih je privremeni stanodavac, srdačni primorac srednjih godina, s kojim su kao u nekom obredu inicijacije, morali popiti čašicu travarice, što je trebalo garantirati da će im boravak u njegovoj kući i mjestu biti ugodan. Nakon opore rakije i kratkog razgovora smjestili su se u improvizirani apartman, u kojem je snalažljivi vlasnik izvan sezone živio, pa su bili okruženi njegovim osobnim stvarima, ali to im nimalo nije smetalo, čak štoviše, zabavljalo ih je. Kao i većina kontinentalaca brzo su se spustili do plaže i pohitali u more, kao da će velika vodena masa već sutra nestati. Ostatak dana proveli su na plaži u jednoj skrivenoj uvali , a večer su posvetili pripremi večere i uživanju u hrani i vinu, prisjetivši se pri tom one noći kad su se upoznali i prvi put razgovarali. I tu kraj mora jedno drugom su bili nabolje društvo i izvor zadovoljstva.

Nakon nekoliko dana dragovoljne izolacije, koja se sastojala od kupanja, sunčanja, i uživanja koje mirno primorsko mjesto omogućava, kao da su se zaželjeli ljudi i žamora, pa su odlučili u predvečerje prošetati po rivi i počastiti se večerom u nekoj konobi. Ona je hodala malo ispred kad su došli do malog trga na kojem je stajao čovjek pedesetih godina kraj štafelaja. U trenu je odlučila sjesti na prazan stolac ispred njega kratko izustivši: Ja bi da me slikate. Čovjek je ostao malo zatečen njenom iznenadnom pojavom, ali se brzo snašao i odmah uzeo boje s namjerom da krene raditi, rekavši: Može naravno. Kada je on, par trenutaka kasnije došao, ostao je stajati kao ukopan, a lice mu je poprimilo čudnu grimasu, kakvu ona nikad prije nije vidjela, kao da je vidio duha s pastelama u rukama. Kada ga je slikar pogledao i on se skamenio ostavši tako stajati neko vrijeme bez riječi. I jedan i drugi imali su gotovo identičan izraz lica. Šutnju je prekinula ona obrativši se njemu: Molim te, to oduvijek želim, neće dugo trajati. Rekao je samo kratko: Ok i počeo nervozno hodati po malenom trgu izbjegavajući prići bliže improviziranom ateljeu. Slikar se pokušao koncentrirati, ali nervozni pokreti sugerirali su da slika neće ispasti dobro. Ona je vidjela da se događa nešto čudno i već joj je bilo žao što je tako ishitreno odlučila ispuniti davnu djetinju želju. Kao da su se njih dvojica poznavali od nekud, ali su o tome odlučili šutjeti. Slutila je da se događa nešto veliko i to joj je počelo stvarati nelagodu, pa je odlučila prekinuti neobičnu situaciju rekavši: Oprostite, predomislila sam se. Ustala je sa stolca i pošla prema njemu, na što je on krenuo ubrzanim korakom u obližnju malu uličicu. Osvrnula se kratko prema slikaru koji je ostao gledati za njima s nekim žalom u očima, ali ne zbog izgubljenog klijenta, nego zbog nečeg puno većeg. Kad ga je sustigla, povukla ga je za ruku i odrješito rekla: Hoćeš li mi, molim te reći što se tamo dogodilo? On joj se duboko zagledao u bademaste oči i nakon kraćeg oklijevanja rezignirano rekao: Taj slikar, to je moj stari.

Nju je tada obuzeo cijeli koloplet misli i osjećaja. Sjetila se u trenu kako je o starom pričao rijetko i nevoljko. Rekao je samo da je prvo privremeno, a zatim i trajno otišao još dok je on išao u osnovnu školu, tražeći pri tom neispunjenu umjetničku slobodu i potvrdu slikarskog talenta u velikim gradovima širom Europe. On je ostao živjeti s mamom u malom socijalističkom stanu u neboderu. Navraćao je povremeno noseći skupe i neobične poklone, ali te posjete nisu bile na obostrano zadovoljstvo. Bile su nekako usiljene, pa su se prorijedile, da bi za vrijeme studija gotovo potpuno prestale. Zadnji put vidio ga je prije dvije godine kada je imao zajedničku izložbu u gradu, ali gotovo da nisu stigli razgovarati tom prilikom. Ona ga je na sred uličice dugo bez riječi grlila, a on se prepustio njenim rukama, tražeći u njima utočište. Ostatak odmora nisu spominjali starog, a trg su kao po nekom prešutnom dogovoru zaobilazili.


Po povratku doma stvari su malo po malo poprimale kolorit ustaljene kontinentalne kolotečine ispunjene obavezama. Ona je i dalje radila u školi sve više pronalazeći smisla i zadovoljstva u poslu, a on se ozbiljnije prihvatio učenja odlučan privesti kraju dugotrajno studiranje i sa diplomom inženjera tražiti stalan i siguran posao. Na jesen su preselili u zajednički stan koji im je bio sigurna luka i mjesto s kojeg se lakše kroz život brodi. U jedno kasnojesenje subotnje jutro netko im je pozvonio kad su se spremali popiti opuštajuću kavu i uživati u slobodnom danu. On je otvorio i na vratima ugledao starog koji je umjesto pozdrava nesigurnim glasom rekao: Donio sam sliku. U rukama je držao uokviren i u prozirnu foliju zamotan njen portret. Kad su ga pozvali unutra i ponudili kavom, predao joj je sliku izrazivši pri tom nadu da će joj se svidjeti. Portret je na najbolji mogući način prikazivao njezinu ljepotu i ženstvenost. Sa oduševljenjem ga je prihvatila i biranim riječima se zahvalila. U umjetničkom i zanatskom smislu slika je bila na visokoj razini, posebno kad se uzme u obzir da je napravljena u neobičnim okolnostima i po sjećanju. Emotivno je u tom trenutku za sve troje značila puno. Početnu nelagodu razbili su pričajući o neutralnim stvarima, da bi kasnije razgovor poprimio jedan ugodan i opuštajući ton. Kad im je rekao da se trajno nastanio u gradu, obećali su ga posjetiti i razgledati novi atelje. Još isti dan postavili su portret na istaknuto mjesto na zidu. Kad su navečer prije spavanja zastali i pogledali prema slici obuzeo ih je ugodan osjećaj zadovoljstva.




- 13:34 - Komentari (4) - Isprintaj - #

17.11.2017., petak

Poziv

Melodija budilice, iz mobitela položenog na noćni ormarić, piskutavo je zaparala jutarnju tišinu i raspršila ostatke sna. Istovremeno je bljesnulo plavičasto svjetlo i obasjalo sobu tjerajući zjenice natrag u sigurno utočište ispod očnih kapaka. Povukla je prstom preko zaslona uređaja i prekinula tu iznenadnu provalu zvuka i svijetla. Polako se izvukla iz kreveta i nesigurnim korakom kroz polumrak stana pošla do kupaonice. Kratko je u ogledalu pogledala pospane oči i rasutu kosu koja je padala preko lica. Nakon desetak minuta bila je spremna za prvu jutarnju kavu, mali ritual zbog kojeg se budila pola sata ranije. Još u pidžami, sjedila je sklupčanih nogu obujmljenih rukama na širokoj klupčici kraj prozora i s visine promatrala grad koji se budi i pokušava izroniti z guste jesenje magle. Pokraj je stajala omiljena šalica ispunjena vrućom tekućinom iznad koje su oblačići pare izvodili plesnu točku i diskretno golicali nosnice.

Kad je izašla iz nebodera zapuhnuo ju je hladni oštri zrak tjerajući je da uvuče glavu u ovratnik kaputa, a ruke gurne dublje u džepove. Na stanici je promatrala narančasto svijetlo ulične rasvjete koje je stršalo u kopreni od magle, kao otok u oceanu. Ušla je u tramvaj, u zagušljivu jutarnju gužvu i probila se kroz pospano mnoštvo do jedinog slobodnog mjesta za sjedenje. Mislima je bila izvan kloparajuće metalne krletke koja se lijeno vukla iznad rijeke. Pokušavala je ne obraćati pažnju na stariju gospođu koja je stajala blizu i povremeno je prostrijelila pogledom punim prijekora. Mislila je kako ima moralno i svako drugo pravo sjediti na tom mjestu, samo ova gospođa to ne može znati. Kroz zamagljeni prozor je promatrala siluete u polumraku ispred gradskih fasada koje su joj izgledale kao postavljene kulise za predstavu u kojoj svi igraju sporedne uloge.

U redakciji dnevnih novina u kojima je radila uvijek ista atmosfera, gotovo da može zatvorenih očiju znati tko gdje pije svoju kavu, što ima na sebi i koje riječi izgovara. Kad dođe na posao čini joj se da već neko vrijeme živi svoj „Groundhog day“, samo što se njoj ciklično ponavljaju isti tjedni. Na uredničkom kolegiju mladi samodopadni visoki kolega iz crne kronike ju opet ispod oka promatra iako mu je diskretno pokušala reći kako je vjerojatnost da s njim izađe jednaka rezultatu računske operacije kad od jedan oduzmeš jedan. Novi nadobudni urednik traži da u eri sveopće digitalizacije inovativnim pristupom pokušaju uvjeriti ljude da su tiskana izdanja i dalje relevantna i da im životi neće imati smisla ako ujutro ne kupe novine na kiosku. Nju opet šalje na polaganje nekog predizbornog kamena temeljca koji će vjerojatno još dugo osamljen ležati u vlažnoj ilovači.

S fotoreporterom, raščupanim apsolventom u zelenoj vojničkoj jakni, koju sudeći po mirisu dugo nije oprao, odlazi rasklimanim službenim autom do livade na kojoj se oko zelenih tačaka ispunjenih rijetkim žitkim betonom skupila svita lokalnih moćnika i političara te nekolicina novinara. Nakon neoriginalnih doskočica i teatralnog betoniranja gradonačelnik, okružen pomoćnicima i takozvanim kontroverznim poduzetnicima u diktafone izgovara mnoštvo nepovezanih pompoznih rečenica i pri tom vješto izbjegava odgovoriti na postavljena pitanja. Na povratku u redakciju uvjerava kolegu da je mogla sebi i njemu prištediti trud te iz arhive izvući neku njegovu izjavu i fotografiju od prije par godina i objaviti je kao današnju, a to bi malo tko zamijetio.

Na pauzi za ručak, koji se sastojao od pizze iz pekare i kave, s kolegicom iz gradske rubrike hiperaktivnom mršavicom, sjedi u čajnoj kuhinji i odsutno klima bez volje za sudjelovanjem u razgovoru. Dok sluša o rati kredita koja ozbiljno opterećuje kućni budžet, o planovima za skijanje ili o psu koji uništava kućni inventar pokušava izbjeći nastavak ovog maratonskog monologa i otići do svojeg stola kako bi kupila malo mira i tišine. Ali ona je prati i nastavlja o čarima bračnog i roditeljskog života, o podloj svekrvi. Ne našavši drugog načina, kako bi se maknula iz te verbalne tirade, ustaje od stola i bez riječi izlazi van na prostranu terasu popločenu mramorom, udahnuti svježeg zraka, da bi odagnala navalu mučnine koja joj se stvorila u želucu. Tu opet čuje svoje misli i duboko diše, što joj vraća unutarnju ravnotežu, potrebnu da ovaj dan izgura do kraja. Vraća se unutra, brzo mehanički piše današnji izvještaj s terena i šalje ga uredniku.

Odlučuje ranije otići te oblači kaput, uzima torbicu i bez pozdrava, napušta labirint od niskih pregrada u kojima su kolege sjedili za stolovima i radili na računalima. Ulazi u dizalo i napušta veliku poslovnu zgradu okovanu blještavim zelenkastim staklom. Stupa na dugačku aleju nadsvođenu kestenima i laganim korakom kreće gaziti po šuškavom lišću, koje joj izmami osmijeh na licu i poželi uzeti ga u ruke i bacati visoko iznad glave. Ipak to ne učini već zastane kod dječjeg igrališta, pa krene promatrati igru i slušati graju mnoštva dječjih glasova. Nastavi dalje tek kad je roditelji s klupice počnu sumnjičavo promatrati. Okolnim putem zaputi se do tramvajske stanice puštajući hladnom sjevercu da joj štipa obraze. Na povratku još svrati u kvartovski dućan te kupi namirnice potrebne za večeru.

Kad je, zadovoljna nakon ukusnog obroka pripremljenog sebi u čast, stala kod prozora promotriti sumrak koji se prikradao gardu, krene napraviti ono oko čega se dugo dvoumila. Danas je odlučila, reći će mu, mora mu reći, iako su njihovi susreti bili povremeni i neobavezni i nikad više od toga. Iako on ima drugi život na drugom kraju grada i u tom životu nije sam, ima pravo znati. Posegne za kućnim telefonom okačenim o zid, utipka njegov broj i prikupi zadnju snagu i koncentraciju, pa mu nakon kratkog pozdrava, smirenim samopouzdanim glasom reče kako će još jednom postati otac.



- 16:14 - Komentari (2) - Isprintaj - #

16.11.2017., četvrtak

Sreća

Gospodin Frane umro je tiho u snu, gotovo neprimjetno, otprilike onako kako je i živio, nikom na teret ili smetnju. Pronašla ga je medicinska sestra u sobi staračkog doma u Splitu, u kojem je proveo posljednjih nekoliko godina života. Upravitelj doma pozvao je njegove sinove, kako bi organizirali pogreb i pobrinuli se za osobne stvari koje je ostavio iza sebe.

Frane se rodio se u razdoblju između dva velika rata u malenom selu u Dalmatinskoj zagori. Djetinjstvo je proveo na skromnom seoskom imanju pomažući u poslovima, na polju ili u vinogradu od najranije dobi. Otac mu je bio vrijedan, ali tvrdoglav čovjek. Bio je prvi i jednini koji je u selu posadio masline. Govorili su mu da je poludio jer tako duboko u zaleđu ne uspijevaju, ali kad su stabla dala prve plodove, i vrlo kvalitetno ulje, čijom prodajom je dobro zarađivao, zašutjeli su. Majka mu je bila tiha seoska žena koja je za života preko ruku prevalila svu silu kućanskih i svih drugih poslova, a djecu je odgajala strpljivo s ljubavlju na čemu su joj ostala neizmjerno zahvalna. Imao je starijeg brata i dvije mlađe sestre, pa je u kući uvijek odzvanjalo od vesele dječje graje. U mjestu je pohađao pučku školu, da bi ga potom roditelji poslali u Split na zanat, kako bi izučio za bravara, i tako sebi osigurao nešto sigurniju i lakšu egzistenciju, nego što je to bila njihova.

U gradu Frane otkriva novi svijet koji ga do određene mjere mijenja i opčinjava, ali ne priječi od jasno zacrtanog cilja, a taj je završiti školu i pronaći sigurno zaposlenje. Vrijedan je i spretan, pa već za vrijeme naukovanja stiče znanja i vještine potrebne za samostalno obavljanje posla. Na samom kraju školovanja zatiče ga rat, pa je prisiljen vratiti se u rodnu kuću, pomagati ocu na imanju i čekati da se turbulentne povijesne okolnosti stabiliziraju. Nakon rata služi dugotrajni vojni rok stražareći na graničnim karaulama u Makedoniji i na Kosovu, čuvajući tako novostvorenu federaciju od izmišljenih i stvarnih neprijatelja. To je prvi i posljednji put da duže izbiva iz zavičaja u kojem je rođen i odrastao. Nakon služenja otadžbini vraća se u Split, oblači modri radnički trliš, kojeg će nositi više od četrdeset godina, i počinje raditi u brodogradilištu. Posao je težak, ali osigurava mu egzistenciju i nudi mogućnost započeti samostalan život u gradu.

Upoznaje Anku, kuharicu u radničkoj menzi, sramežljivu seosku djevojku, koju jedan dan, dok mu je grabila fažol za marendu, odvažno poziva u šetnju rivom. Anka mu nakon kraćeg udvaranja postaje divojka, a nedugo potom i supruga. Od poduzeća na korištenje dobivaju maleni stan u socijalističkoj novogradnji u kojem se rađaju njihova dva sina. Godinama u cik zore ustaju iz postelje i sa stotinama drugih pregaoca grade sretniju budućnost, kako su ih tadašnji rukovodioci i sekretari uvjeravali. Frane predano uči i svladava nove vještine u složenom poslu izrade gigantskih plovila, pa tako nakon desetak godina rada bude postavljen za voditelja jednoj manjoj grupi radnika specijaliziranoj za izradu kormila. Mogao je u godinama koje su uslijedile još više napredovati u hijerarhiji velikog pogona, ali uvjet j bio članstvo u partiji, na što se on nije odlučio. Razlog nije bio ideološko neslaganje, niti nedostatak ambicije, već je radije slobodno vrijeme provodio sa sinovima igrajući balun, ili je s prijateljima otišao na balote, dok su drugi na maratonskim sastancima reciklirali uvijek istu problematiku. Bio je poznat po tome što nikad nije odlazio na bolovanje. Samo u jednoj prilici je izbivao s posla, kad ga je teška dizalica srušila sa improvizirane skele. To prilikom teško je ozlijedio kralježnicu i prijetila mu je opasnost da će ostatak života provesti u kolicima, ali su ga prisebni i stručni neurokirurzi na zagrebačkom Rebru brzo operirali i spasili od nepokretnosti. Nakon oporavka se vratio na posao i nastavio raditi unatoč povremenim neugodnim trncima u lijevoj šaci.

Zajednički život s Ankom izvana gledano nije izgledao kao neka romansa, jer su se u javnosti držali suzdržano jedno prema drugom, što je možda posljedica strogog odgoja ili relativno konzervativne, sredine u kojoj su živjeli. S druge strane u četiri zida bio je to uglavnom festival međusobne pažnje i uvažavanja, protkan romantičnim sitnicama svakodnevnice. Međusobno su dijelili sreću životnih uspjeha, a jedno drugom bili su potpora u trenucima kad su nastupale brige. Sinove su odgajali složno i staloženo, trudeći se osigurati im pristojan život i pomoći im da u školovanju i općenito postignu barem stepenicu više od njih, kao što su to činili i njihovi roditelji.

Frane je bio veliki navijač splitskih Bilih. Odlazio je nedjeljom poslije podne, kao i mnogu njemu slični, na Stari plac gledati utakmice Hajduka u vrijeme kada se igrao pravi radnički nogomet bez fige i miliona u džepu. Za vrijeme i nakon njih s prijateljima i poznanicima je živo debatirao o igri ili uz bevandu slavio pobjede voljenog kluba. Kasnije kad je izgrađen Poljud, pratio je utakmice na televiziji ili radiju, a na tribinama su ga zamijenili njegovi sinovi, na koje je prenio ljubav prema tom sportu i klubu s kojim su se svi skupa poistovjećivali. Nikad se nije interesirao za politička zbivanja. Nije čak niti dnevnik gledao. Govorio je kako ne triba tartit vrime i trošit živce na stvari koje ne moremo minjat. Navečer bi obično čitao knjige koje je posuđivao u gradskoj knjižnici ili je Anki činio društvo uz filmove, koje je ona rado gledala.

Raspad države u kojoj je proveo dobar dio života dočekao je kao mladi umirovljenik, pa je skromnu mirovinu primao u valuti različitoj od one u kojoj je cijeli radni vijek zarađivao plaću. Navikao na fizičku aktivnost, višak vremena i energije uložio je u obnovu stare obiteljske kuće na selu u koju su se on i Anka preseli nakon njezinog umirovljenja. Tu su u toplijim razdobljima godine provodili dane izvan kuće baveći se raznim manualnim poslovima što im je pomoglo da dugo ostanu vitalni i dobrog zdravlja. U poznim životnim godinama, nakon što ga je iznenada zauvijek napustila supruga, na nagovor sinova odlučio je zadnje godine života provesti u domu, kako bi mogao uživati primjerenu i zasluženu skrb. Vrijeme je uglavnom provodio u dugim šetnjama po Marjanu, kartajući briškulu s drugim stanarima ili čitajući u svojoj sobi, gotovo neprimjetan i uvijek nekako po strani.

Kada su njegovi sinovi došli u dom na poziv upravitelja, dočekala ih je prazna postelja i nekoliko poznatih sitnica koje je njihov otac koristio za svog boravka. Frane je bio čovjek koji je za života uspješno završio sve poslove kojih se prihvatio. Pošteno i predano je odradio svoje u škveru, skupa s a suprugom podigao dvoje djece, s okolinom uvijek u tihoj nenametljivoj simbiozi. Iza njega nisu ostali nikakvi dugovi niti neriješeni računi i to je bio na neki način moto njegova življenja. Samo jednu sitnicu nije uspio privesti do kraja. Kraj njegovog uzglavlja ležala je nevelika knjiga. Kad ju je njegov stariji sin uzeo u ruke i otvorio na mjestu na kojem je bila umetnuta mala obiteljska fotografija, ugledao je gotovo praznu strancu i na njoj veliki naslov: SREĆA.


- 12:34 - Komentari (9) - Isprintaj - #

14.11.2017., utorak

Književne promocije

U proteklih par mjeseci posjetio sam nekoliko književnih promocija koje su se održale u atriju gradske knjižnice Ivanić-Grad. Tamo negdje krajem ljeta gost je bio Zoran Ferić, koji je govorio o svojim knjigama i književnom radu. Promovirao je najnoviji roman „Na osami blizu mora“ kojeg sam imao priliku ranije čitati. Radi se o seriji povezanih dužih priča koje tematiziraju takozvano galebarenje na jednom našem otoku. Ferić je nadahnuto zainteresiranim čitateljima približio svoj rad govoreći o tome kako sve teže piše kratke forme, odnosno sve mu ode u roman. Na pitanje o društvenom angažmanu pisaca rekao je kako on progovara kroz svoje likove i na taj način komentira društvenu zbilju. Pročitao je jedan kraći pasus iz spomenute knjige ivanićkoj publici koja je upijala svaku rečenicu.

Našao sam se također u knjižnici i kada je u goste došao Davor Rostuhar putnik i putopisac. Naglasak njegovog izlaganja i razgovora s publikom bio je na najnovijem projektu kojeg je započeo ovih dana, a nazvao ga je Polarni san. Naime on planira pješačiti od obale Antartike do južnog pola, što je oko 1300 kilometara ledene pustoši, pedesetak dana i pri tom se osloniti isključivo na snagu i izdržljivost vlastitih mišića. Sve potrepštine će vući za sobom u saonicama koje će na početku težiti oko 160 kg. Trenutno je na samom jugu Čilea gdje obavlja posljednje pripreme. O svemu podrobno piše na svojem blogu kojeg sa zanimanjem pratim. Osim što je prikupljao sredstva u trenutnoj kampanji, promovirao je i knjige koje sam od reda sa čitao. U vrlo dobrom sjećanju mi je ostala „Filozofija putovanja“, opsežna studija o različitim aspektima putovanja.

Nedavno je svoje romane u Ivanić-Gradu promovirao i mladi znanstvenik i pisac Kristijan Novak. Njegove knjige nažalost još nisam imao priliku čitati jer uživaju veliku popularnost među ivanićkom čitateljskom publikom, pa čekam svoj red za posudbu. Posebno zanimljivom mi se čini najnovija „Ciganin ali najljepši“ opsežni roman od nekih četiristo stranica, kojeg je autor u šali nazvao klocna. Novak, između ostalog, kaže da je na njemu radio tri godine, prikupio obilje materijala i na kraju ponudio publici priču sa četiri narativne linije i sa isto toliko glavnih likova čije se sudbine na kraju prepliću. Ostavio je na mene vrlo dobar dojam i jedva čekam uroniti u svijet njegovih likova i upoznati se sa njegovim književnim stvaralaštvom.

Posljednja u nizu promocija, kojima sam prisustvovao dogodila se danas i potaknula me da natipkam ovih par redaka. Gost je bio pjesnik i pisac Ivica Prtenjača. Zapravo on je puno više, bavi se raznim stvarima i teško je u jednoj rečenici nabrojati sve poslove koje je radio i sve njegove današnje angažmane. Pobliže nas je upoznao sa svojim knjigama „Brdo“ i nedavno objavljenom „Tiho rušenje“. Prvu sam prošle godine čitao, a drugu ću čim dođem u priliku. Prtenjača govori vrlo zanimljivo i bilo ga je zadovoljstvo slušati. Više puta je originalnim i zabavnim opaskama nasmijao publiku. S druge strane, plijeni pažnju i kad govori ozbiljno, osobito o stvarima kojima se bavi i kojima je okupiran. Prema njegovim riječima ove dvije knjige mogu se promatrati i kao cjelina, iako su likovi drugi, pa potonja može funkcionirati i kao nastavak prve. Opet, funkcioniraju i kao antipod jedna drugoj jer je prva smještena u eksterijer jednog jadranskog otoka, dok je pozornica u drugoj interijer starog zagrebačkog stana. To su neveliki romani, koji se čitaju lako, gotovu u dahu, kao što su i napisani. Sve skupa zvuči i djeluje vrlo privlačno, pa „Brdo“ preporučujem, a „Tiho rušenje“ tek moram otkriti.

- 21:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

13.11.2017., ponedjeljak

Društvene mreže i udice

U zadnjih dvanaest godina otprilike koristio sam različite alate i platforme na internetu koje po svojoj prirodi i koncepciji možemo nazvati društvenom ili socijalnom mrežom. Započelo je sa shoutboxom radija 101. To je bio prozorčić na naslovnici web stranice radija namijenjen komentarima slušatelja. Iako su njegovi tvorci priželjkivali i sugerirali da se komentira isključivo program radija, mi redoviti slušatelji i posjetitelji stranice počeli smo provoditi vrijeme komentirajući razne teme i spontano se stvorio neki grupni chat. S vremenom smo se upoznali do određene mjere i napravio se određeni vid virtualnih prijateljstava. Neki su se zahvaljujući shoutboxu i uživo upoznali i družili, pa sam tako i ja upoznao nekolicinu u različitim prigodama. Softver tog malog chata bio je programiran tako da korisnicima ovisno o broju komentara dodjeljuje mali grafički znak ispred korisničkog imena. Ti znakovi izgledali su otprilike kao vojnički činovi, pa bi tako onaj ko se tek uključio dobio tek crticu i bio recimo razvodnik, dok bi oni koji su duže u „bitkama“ i sudjeluju više imali cijelu epoletu ispred imena i kolokvijalno su prozivani kapetanima ili generalima. Zanimljivo je bilo promatrati kako je pojedincima taj čin važan i znali su štancati komentare samo kako bi se uspeli u izmišljenom zapovjednom lancu. Priznajem da sam se i sam donekle ulovio u tu zamku i da mi je shoutbox znao biti važniji od radijskog programa kojem je bio samo dodatak. Tu sam po prvi put osvijestio da društvena interakcija na internetu može odvesti u različite nepredvidive rukavce komunikacije i stvoriti neki vid ovisnosti. Cijela prča nije potrajala dugo jer je administratori stranice nisu mogli kontrolirati, pa su je jednostavno ugasili, ali meni je ostala u sjećanju kao simpatičan i zanimljiv eksperiment.

U jednom razdoblju dok sam se intenzivnije bavio fotografijom objavljivao sam na portalu fotozine.org svoje uratke koji su bili produkt fotografiranja iz hobija i suradnje s lokalnim novinama. Fotozine, čini mi se, još uvijek postoji i funkcionira na način da se minijatura objavljene fotografije pojavi na traci naslovnice i pomiče se nakon naredne objave da bi nakon dvadesetak drugih objava nestala i preselila u galerije autora. Ako nekome privuče pažnju klikom na nju otvara punu veličinu i vrši pregled i ima mogućnost komentiranja. Cilj svakoga fotografa bio je pridobiti pažnju i komentare drugih korisnika i posjetitelja, pa čak i negativne, koji su nudili mogućnost polemiziranja. Određenim neuspjehom smatra se kada fotka prođe nezapaženo i to kao da poručuje da ponuđeno ne vrijedi puno. Na fotozineu sam prvi put bio u i autor i korisnik sadržaja i trebalo mi je neko vrijeme dok sam se snašao u tim ulogama. Tu sam se možda i prvi put našao u situaciji kad se interesiraš za sadržaj drugog korisnika samo zato što je on pokazao interes za tvoj. Njegov rad ti možda i nije osobito zanimljiv, ali tražiš kod nešto dobro i pišeš komentar. Uzvraćaš posjetu samo iz pristojnosti. Pristojnost nije loša osobina, ali nije iskrena niti srdačna i to se u takvim komentarima vidjelo i osjetilo. Vremenom sam prestao intenzivnije slikati, pa su se i posjete prorijedile da bi potpuno prestale, ali ostalo je us sjećanju živopisno iskustvo međuodnosa s drugim korisnicima koji traže potvrdu kvalitete svog djelovanja kod sebi sličnih.

Prije nekih sedam godina odlučio sam izraditi profil na twitteru. To je jedna vrlo dinamična i zanimljiva društvena mreža, specifična po tome što je broj znakova koje korisnik može unijeti u jedan post ograničen. U to vrijeme to je bilo 140, kasnije je nešto povećano. To zahtjeva od onoga koji objavljuje jezgrovite kratke i precizne poruke, svojevrstan haiku na internetu. Nije lak zadatak iskazati ono što misliš u samo dvije nevelike rečenice. Postoji mogućnost vezati tvitove, ali to nije često. Moguće je umetati fotke, linkove i video uratke, ali sve skupa funkcionira vrlo brzo i gotovo da se događa u realnom vremenu. Dodatno se ubrzalo omasovljenjem pametnih telefona i dostupnošću interneta, pa su mnogi počeli tvitati sa svih mogućih mjesta na kojima bi se zatekli, od kojih su neka pomalo i bizarna. S obzirom da pisanje tvita ne traži puno vremena moguće ih je objavljivati desetke u jednom danu što pojedinci čine i tako stvaraju svojevrstan reality svojih aktivnosti i načina razmišljanja. Nisam se dugo zadržao na twiteru, možda i zato što mi kratke forme nisu idealan način izražavanja, pa sam nakon par godina ugasio profil, što nije bila mudra odluka jer povremeno poželim navratiti i vidjeti što se događa, čak i objaviti rečenicu dvije.

Dugo vremena nisam želio biti na facebooku unatoč nagovaranju prijatelja i poznanika. Ta društvena mreža činila mi se izlišna i pomalo banalna, pa sam godinama odolijevao. Na kraju sam joj pristupio, ali vrlo stidljivo, bez većeg interesa i intenziteta korištenja. Promjena je nastupila paralelno s povećanim zanimanjem za rekreativni biciklizam, putovanja na biciklu i općenito za takozvane outdoor aktivnosti. Bio sam u potrazi za iskustvima i dojmovima drugih biciklista, putnika, trkača, planinara i svih koji su upražnjavali slične aktivnosti, pu su se njihove objave i profili pojavljivali sve više kako se mreža poznanstava i facebook prijateljstava širila. I sam sam počeo postavlajti slike sa svojih rekreativnih vožnji, putovanja, trčanja ili planinarenja i postao donekle dio te priče. I danas mi je facebook prvenstveno mjesto na kojem nadograđujem hobije i produbljujem interese i zanimanje za iste i vrlo rijetko se uhvatim za nešto izvan toga. U polemike gotovo nikad ne ulazim osobito ako o predmetu rasprave ne znam puno. Postavljam na facebook i link na objave s bloga što zna donijeti ponekog čitatelja, ali većina mojih „pajdaša“ s facebooka nije zainteresirana ili ne nalazi dovoljno vremena za čitanje podužih tekstova na mojem blogu, što im uopće ne zamjeram.

Blog je najnovija interakcija na koju sam se "upecao" i sve više me okupira. Počelo je početkom ove godine i kako vrijeme prolazi sve više me zaokuplja. Krenuo sam s opisima biciklističkih vožnji i mjesta koje pri tom posjećujem (otud i ime bloga), ali s vremenom se i druge teme i interesi nameću, pa im ovisno o inspiraciji raspoloženju dajem prostora. Blog mi nudi mogućnost pisati i objaviti tekstove koji bi inače teže pronašli put do čitatelja. Relativno sam novi u cijeloj priči, pa pomalo učim o nepisanim zakonitostima i pravilima koja su se tokom godina sama od sebe nametnula. Komentari ispod ankete na naslovnici i pojedine objave vezane uz to signal su mi da je zajednica vrlo živa i raznolika. To me možda i potaknulo na pisanje ovog posta. Nisam se uključivao u raspravu jer mi se čini da oni koji su duže prisutni podrobnije poznaju stanje i mogu o tome bolje i preciznije suditi. Opet sam i netko tko producira vlastiti sadržaj, ali i konzumira i komentira one drugih korisnika, i pokušavam se u toj količinski i kvalitativno bogatoj, ali i izazovnoj i intrigantnoj „džungli“ snaći i pozicionirati. Dužinom i količinom teksta možda uplašim i odbijem ponekog čitatelja, ali to je način na koji se izražavam i vjerujem da kao takav ima svoje poklonike. Vjerujem da je forma sporedna, ako je sadržaj zanimljiv. Nisam sklon maratonskim raspravama, pa ću izbjegavati polemike. Pratim sve više i objave na drugim blogovima i aktivnost onih koji stoje iza njih i shodno svojim preferencijama pronalazim zanimljivosti. Nisam pretjerano ambiciozan niti sujetan, pa će mi pisanje i objavljivanje postova biti dovoljno zadovoljstvo, a eventualne dobronamjerne reakcije drugih poticaj za više, zanimljivije i raznolikije.


- 20:49 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Pisanje pisanja radi

Kao što ponekad razgovor među ljudima, koji može prerasti u argumentiranu žučnu raspravu, dovede do toga da svi sugovornici ostanu pri svom mišljenju i zadrže se na branicima svojih paradigmi, a ipak imaju osjećaj da su kvalitetno potrošili vrijeme, tako i pisanje može biti samo sebi svrha. Više puta mi se kroz misli provlačila ta ideja i u par navrata pokušao sam to uobličiti u neki smislen tekst, ali bi obično ostao nezavršen ili ga na kraju nikom ne bih dao na čitanje. Poticaj da počnem pisati ovaj je poglavlje u jednoj knjizi, koju trenutno čitam, u kojem autor tvrdi da ako volite pisati, samo trebate početi, a tekst će se na neki način sam oblikovati. Vi ćete biti neka vrsta posrednika između početne ideje i krajnjeg produkta koji može otići u puno smjerova i tijekom samog pisanja gotovo samostalno se razvijati. Tih nekoliko redaka, i činjenica da objavljujem na ovom blogu, koji može biti dobra platforma za prezentaciju ideja, me potaknulo da krenem pisati o pisanju i prepustim se neizvjesnoj struji pisane riječi.

Pojedini pisci tvrde da su pasionirani čitatelji i da im je vlastito pisanje samo pauza između dvaju čitanja i to savjetuju kao recept za uspješno pisanje. Drugi opet kažu da nisu u stanju napisati neku kratku formu, vele sve im ode u roman. Nedavno sam bio na književnoj promociji gdje je jedan naš mladi autor ustvrdio da je pripovijedanje prirođeno svim ljudima, neovisno o stupnju izobrazbe ili poslu kojim se bave i da se samo mijenjaju načini i protagonisti, ali svi imamo potrebu ispričati neku priču. Postavlja se pitanje piše li netko zato što trenutno ima za to potrebu i to je njegova osobna stvar ili stalno na umu ima eventualnog i čitatelja i podilazi mu na neki način, kako bi zadobio njegovu pažnju i naklonost. Mislim da ima i jednog i drugog, treba biti i ostati svoj i pustiti mislima i prstima da se razmašu, ali pri tom ne izgubiti iz vida čitatelja koji će biti kao neko ogledalo, u kojem će autor izvršiti provjeru smislenosti i uvjerljivosti svojih riječi i tvrdnji. Čini mi se da pisanje otvara neslućene mogućnosti izražavanja. Bogatstvo jezika zaista može biti podloga za igru u kojoj sebe kao autora teksta otkrivamo, ali i razotkrivamo, a pišući biramo (ili ne) putove i smjerove u i kojima misli i rečenice mogu krenuti. Kad sam krenuo pisati ovaj tekst nisam imao jasnu predodžbu kako će izgledati, znao sam samo da želim pisati i vidjeti kud me to može odvesti.

Čitanje je, za razliku od recimo gledanja televizije koja samo traži pasivnog promatrača, kreativna aktivnost koja traži određenu koncentraciju i povećani interes. Da bi u mislima stvorili slike od rečenica koje se nižu pred vašim očima morate upregnuti maštu. Osim što obogaćuje rječnik čini da se osjećate produhovljeno, obogaćeno, a to je za većinu ljudi dobar osjećaj. Opet s druge strane, prema informacijama u medijima, vrlo malo ljudi čita knjige, a sve više je onih koji ih pišu. Izdati knjigu, pa makar i o svom trošku, postalo je imperativ pojedincima. Ima slučajeva kada netko zatraži od drugoga da napiše knjigu umjesto njega, pa je izda pod svojim imenom i time pokuša fascinirati par rođaka i poznanika. U klimi u kojoj se sve maje čita svi nešto pišu, što je izgleda paradoks vremena u kojem živimo. Evo i ja ću dati svoj mali obol kako bih bio dio trenda i pri tom riskirati da netko ovo protumači i nazove piskaranjem što nije isto kao pisanje.

Knjige se možda ne čitaju, ali zato svi provodimo dosta vremena gledajući u zaslone raznih elektroničkih uređaja, ponajviše pametnih telefona tipkajući nešto po njima. Količina i vrste sadržaja na tim uređajima koju je razvoj tehnologije omogućio višestruko se povećava iz godine u godinu. Razvijaju se potpuno novi načini komunikacije među ljudima koji su kombinacija slikovnog jezika emotikona, naljepnica i kratica sve u svrhu što brže razmjene poruka. Postoji teorija da je sposobnost ljudskog mozga da se prilagodi brzoj promjeni tih trendova vrlo ograničena i da mu izdvajanje korisnih informacija, njihovo klasificiranje, obrada i eventualno spremanje u ladice trajne memorije iz mora interneta stvara sve veće opterećenje. Sadržaj na internetu uglavnom nema nikakve urednike, cenzore niti lektore, natrpan je i zbrkan, ali s druge strane vrlo koristan i lako dostupan, pa je izazov i umijeće balansirati između koristi i eventualne štete. Ali kao što je izum tiskarskog stroja napravio revoluciju u dostupnosti pisane riječi, tako tehnologija radi revoluciju danas, samo se mijene ne mjere u stoljećima nego u desetljećima ili kraće. U jednom intervjuu čitam izjavu kako prije trideset godina nije bilo puno onih koji pišu jer nisu svi imali pisaću mašinu. Danas manje-više svi imamo tipkovnicu, zaslon računala i tvrdi disk, pa je barem u tehničkom smislu pisanje olakšano i dostupno.

Izgleda da sam se udaljio od početne teme i počeo pisati o čitanju i tehnologiji, a krenuo o pisanju. Dobro, uvijek se mogu opravdati time da kako sam samo dao početni impuls, a tekst se sam oblikovao, Ja sam mu se samo prepustio i malo ga koordinirao, on je vodio glavnu riječ. Uglavnom, bit ću zadovoljan ako netko odvoji svoje vrijeme i pročita ovih par redaka, ili čak i ostavi komentar ispod teksta. U krajnjoj liniji svaki autor traži nekog čitatelja. Ako se to pak ne dogodi, tješit ću se time kako je ovo bilo samo pisanja radi.

- 08:06 - Komentari (4) - Isprintaj - #

10.11.2017., petak

Moje fotke

Prilikom pretraživanja privatne foto arhive na računalu naiđem na jednu mapu nazvanu Moje fotke. U njoj su fotografije nastale u razdoblju kad sam se intenzivnije bavio fotografiranjem od 2006. do 2010. otprilike. Ovdje donosim jedan mali osobni presjek tog vremena, vrlo različit tematski i sadržajno. Neke slike su nastale prilikom suradnje s lokalnim novinama, manji dio je izložen u sklopu jedne zajedničke izložbe, neke sam slao na različite foto-natječaje. Većina je nastala iz potrebe i želje da proučim i isprobam mogućnosti koje taj medij nudi i pokušam se kreativno izraziti.
















































- 10:33 - Komentari (4) - Isprintaj - #

07.11.2017., utorak

Zlatne žlice

Oduvijek sam volio dobro i fino jesti. Sve tamo negdje do kraja osnovne škole našao se i pokoji kilogram viška, što mi je ponekad znalo zasmetati, ali primamljivom mirisu i umirujućem okusu hrane uglavnom je bilo teško odoljeti. Kasnije, zahvaljujući aktivnom bavljenju sportom i nešto većoj samodisciplini, naslage masnog tkiva su se istopile, ali ljubav prema hrani je ostala. Kad sam prvi put čuo poslovicu: Jedi da bi živio, pomislio sam: Koja glupost! U hrani se itekako može uživati i ona može dobrano doprinijeti da se osjećamo bolje. Naravno ne treba ići u drugu krajnost pa živjeti samo jela radi i od hrane stvarati kult. Treba težiti nekom zdravom balansu, koji će omogućiti uživanje s mjerom. Uz fino jelo ide naravno i dobra kapljica, kod mene je to primarno vino. Uz neki ukusan obrok ono daje final touch svojom odmjerenom reskošću i kiselošću i zaokružuje priču na efektan način. Važno mjesto zauzimaju i aperitivi, digestivi, deserti i kava koji obično idu u kombinaciji.

U zadnjih nekoliko godina, osim u konzumaciji finih obroka, sve više uživam i u njihovoj pripremi. Dugo vremena su pečena jaja bila jednino što sam znao i mogao pripremiti, da bi potom nastalo neko jednostavnije kuhano jelo kao što je tjestenina s gotovim umakom. Prvi, donekle složeniji, kulinarski pokušaj bio je rižoto. Riža je namirnica kojoj se rado vraćam jer pruža mnoštvo mogućnosti i kombinacija, od raznog mesa, povrća, umaka ili plodova mora. Pokušavam u jela koja povremeno kuham integrirati što više povrća, crveno i zeleno su nekakav light motiv kojim se vodim. Rajčica, paprike, mrkva i nezaobilazni luk prednjače u tome, osobito u sezoni kad tih namirnica ima u vrtu, pa znam da su svježe i u kakvim su uvjetima rasli. Od tog povrća relativno često kombiniram sataraš, fino i kremasto povrtno jelo koje može biti prilog uz meso i ribu ili lagana večera. U nastavku je recept za jedan takav uz dodatak tikvice ili buče, kojeg sam na prijedlog jednog poznanika nazvao Bučoraš.

Na početku u dubljoj većoj tavici na zagrijanom ulju, koje može biti suncokretovo, maslinovo, bučino ili kombinacija dvije vrste, popržiti jednu sitno nasjeckanu veću glavicu crvenog luka, koji opet može biti i ljubičasti ili mladi, ovisno o dostupnosti ili ukusu. Luk odmah na početku začiniti šarenim mljevenim paprom koji tako otpusti svoju izrazitu aromu. Luku pridodati dvije do tri srednje velike mrkve narezane na tanke ploške i začiniti ih češnjakom u granulama. Pripremiti otprilike tri decilitra temeljca, najbolje da je to tekućina od juhe u kojoj se kuhalo meso ili povrće. Temeljac može biti i ista količina vruće vode u kojoj se rastopi jedna povrtna kocka za juhu. Luk i mrkvu pirjati i mješati dok ne postanu mekani, po potrebi dolijevati manju količinu temeljca kako bi bilo dovoljno tekućine. Dodati četiri veće paprike, dvije zelene i dvije crvene, prethodno očišćene i sitno narezane. Ako su paprike sitnije neka ukupna količina očišćenih i narezanih bude oko 500 gr. Začiniti s mješavinom začina koja uključuje kurkumu, korijander i đumbir. Vrlo malo posoliti, osobito ako se koristi temeljac koji u sebi sadržava kocku za juhu. Pirjati na laganoj vatri, povremeno promiješati i dodavati temeljac po potrebi. Nakon petnaestak minuta dodati dvije velike prethodno oguljene i očišćene sitno sjeckane rajčice. Kao zamjena može poslužiti i sjeckana rajčica iz konzerve ili 200 ml pasirane rajčice koja će jelu dati određenu dozu kiselosti, koja se može po potrebi neutralizirati jednom čajnom žličicom šećera. Nakon desetak minuta dodati oguljenu i očišćenu jednu zelenu duguljastu tikvicu/buču narezanu na sitne kockice i uliti ostatak temeljca. Na kraju upotpuniti jednom žlicom ajvara, te kuhati na laganoj vatri uz povremeno miješanje dok se svi sastojci međusobno ne prožmu. Jelo je gotovo je kad je povrće mekano, ali je zadržalo strukturu, kad tekućina ispari i kad nastali umak postigne gustoću, te je dovoljno kremast da ostaje na vilici. Nakon kuhanja pričekati dvadesetak minuta, kako bi prilikom laganog hlađenja sastojci otpustili aromu i tako dali puniji okus. Uz gotov posluženi Bučoraš pijuckati crno vino i prepusti se okusima, mirisima i pozitivnim mislima. Dobar tek!



- 15:42 - Komentari (1) - Isprintaj - #

29.10.2017., nedjelja

Drugi način - Zgubidan

U zadnjih nekoliko tjedana ili bolje reći mjeseci preslušavam jedan vrlo zanimljiv glazbeni uradak. Radi se o albumu Zgubidan, zagrebačkog rock sastava Drugi način, objavljenom prošle godine pod okriljem živahne izdavačke kuće Menart. Drugi način osnovan je daleke 1974. U dugoj karijeri izdali su pet albuma i nekoliko singlova, odsvirali mnoštvo koncerata i privukli brojne fanove. Kroz više od četrdeset godina bend je prošao različite faze, mijenjao se sastav, prodefilirali su razni glazbenici, nastupale su duže pauze u djelovanju, ali snimaju i nastupaju još uvijek. Iz izvorne postave danas je tu samo frontmen Branko Požgajec, jedan od osnivača, vokal i flautist. Vrhunac popularnosti doživjeli su krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih kad su im turneje znale obuhvatiti i do sto pedeset koncerata širom bivše države i šire. Postavili su i svojevrsni rekord u svijetu rocka kad su u samo dvadeset i šest sati nastupili četiri puta u tri različita grada. Prvi na ovim prostorima u rock izričaj uvode flautu, po uzoru na svoje idole, britanski sastav Jethro Tull, kojima su bili predgrupa dvijetisućite na koncertu u zagrebačkom Domu sportova.

Stvaranju ovog albuma pristupaju vrlo studiozno. Snimanje i miksanje oduljilo se na čak pet godina, pri čemu se pazilo na svaki detalj. Krajnji produkt je ispeglan, zaokružen i cjelovit uradak i teško mu je naći zamjerku. Rekao bih da je namijenjen za zrelu, strpljivu i probranu publiku. Stihovi traže određeni emotivni i intelektualni angažman slušatelja, kako bi uživanje i razumijevanje bilo potpuno. Posvetili su ga pokojnom Damiru Senčaru, dugogodišnjem članu benda. Još prošle godine krenuli su s koncertnom promocijom. Čekam priliku kad će svirati u blizini, kako bi se iz prve ruke uvjerio u zanimljivost i zaraznu privlačnost tog jedinstvenog zvuka.

Album otvara Jedro za oluju, energični rock klasik bržeg ritma. Stihovi refrena Digni jedro za oluju / kad svi stanu kreni ti / I u tami hrabri snuju / novi svijet će jutro otkriti, kao da hrabre i potiču, praćeni gromoglasnim rifovima električne gitare. Slijedi potom svojevrsna ljubavna rock balada Ljubav je od porculana, upotpunjena akustičnom gitarom, čiji tekst u kojem se ponavlja ime Ana ostavlja sjetan dojam, a glazba donosi prigušen lagani sound. Treća naslovna pjesma Zgubidan, raskošan je poetski narativ koji donosi priču o junaku koji je, kao neka noćna ptica, pritajen danju, a svoj potencijal ostvaruje noću. To je slikoviti prikaz života rock glazbenika i oda noćnom provodu, buntu i slobodi. Stihove refrena izvodi Zdenka Kovačiček, koja svojim glasom donosi osvježenje i polet ovom nesumnjivom hitu. U nastavku slijedi Htio bih vratiti, prva skladba u kojoj u uvodu možemo čuti flautu, zaštitni znak ovog benda. Stihovi djeluju po malo elegijski. Aranžman je, rekao bih Floydovski, u maniri space rocka, a refren Svemira beskraj sagledati okom / uhvatiti jeku sa četiri strane / A u jednom času zajedno sa tobom / proživjeti prošlost u današnje dane, jednostavno plijeni pažnju. Odlazak je još jedan klasik žanra bržeg tempa i odrješitih izražajnih stihova prigušen opet flautom i laganijim pjevanjem u središnjem djelu. Ispod duge nudi ulazak u svijet ženske osobe koja sanjari i od života traži više, ali on je stalno opominje i vraća u realnost. Solo dionice električne gitare dobra su kulisa za njezinu odvažnu priču. Još jedna balada Odlazak nudi prepoznatljivi zvuk benda i raskošni flautistički performans, a stihovi kao da opominju slušatelja na reciprocitet međuljudskih odnosa u kojima dobijemo onoliko koliko uložimo. House of the king je instrumentalna obrada skladbe nizozemskog benda Focus. Vrlo dobar miks opet flaute i električne gitare koje se odlično nadopunjuju. U središnjem djelu je odličan gitar solo koji je tako dobro izveden da je prava šteta da ne traje duže. Nastavak nam donosi Svijet iluzije, upečatljiv i slikovit upliv u život usamljene mlade djevojke koja stvara ugodnu sliku svijeta kroz snove i iluzije. Glazbeno opet flauta dominira, stvara ugođaj i kao da navlači koprenu satkanu od sjete i melankolije. Trebao sam, ali nisam deseta je skladba na albumu, nenametljivo otvoreno progovara o ljubavi, o propuštenim prilikama. Kreće polagano, da bi u finalu ponudila krešendo u solaži koju treba pojačati i prepustiti se punim zvucima električne gitare, bez puno razmišljanja. Priču zatvara live izvedba legendarnog evergrina ovog benda, Prođe ovaj dan. Meni osobno to je prva asocijacija kad se spomene Drugi način. Ta svojevrsna himna sanjara, koja se uvuče pod kožu pa se svako malo sama od sebe zavrti potaknuta ko zna čime.

Ni jednu od nabrojanih stvari ne bih posebno istaknuo, iako je to moguće ovisno o prilici u kojoj se sluša ili senzibilitetu slušatelja. Zato sam ih ovdje nabrojao prema redoslijedu na albumu i svakoj posvetio par redaka šturog opisa. Puninu doživljaja može ponuditi samo predano slušanje ove skladne poezije, majstorski aranžirane i producirane. Možda ovim tekstom potaknem nekoga da posluša i izrazi svoje mišljenje. Čini mi se da sam ja nakon opetovanih preslušavanja postao subjektivan. Album kao cjelina funkcionira vrlo dobro i zato preporučam cjelovito uživanje u mirnoj i opuštenoj atmosferi. Zvuk je originalan, a izvedba na visokom nivou. Drugi način prkosi vremenu i stvara u raznim epohama što ih stavlja u red kultnih bendova.




- 14:18 - Komentari (5) - Isprintaj - #

25.10.2017., srijeda

Pisanje svjetlom

Već duže vrijeme, od kad se intenzivnije zanimam za fotografiju, u potrazi sam za nekom knjigom koja će znati proniknuti u tajne tog medija i dobro ga opisati. Ne mislim pri tom na foto-priručnike, kojih ima vrlo dobrih i mogu pomoći kad ste početnik, ali u njima su uglavnom savjeti i opisi koji se odnose na tehničke i estetske komponente fotografije, koje se uz povećani trud i interes mogu naučiti i savladati. Mene kod fotografije ponajviše intrigira treći aspekt, vjerujem najvažniji, onaj psihološki. U kakvim okolnostima je pojedina fotografija nastala? Koja je njezina namjena? Koliko spretno autor interpretira stvarnost? Kakvu impresiju gledatelju želi prenijeti? Kakav dojam na njega ostaviti? Uspijeva li pridobiti pozornost? Koja je njegova priča, pa ako hoćete i životna? Na takva pitanja možda može odgovore imati dobra književnost. Kad sam uzeo u ruke knjigu „Povijest svjetlosti“ mladog češkog pisca Jana Němeca, već letimičan pogled na naslovnicu na kojoj je stilizirano ljudsko oko, koje u sredini ima fotografsku blendu, dao mi je nasluti da sadržaj knjige krije zanimljivu foto priču. Dodatno me zainteresirao pomalo intrigantan i smio naslov. Kad sam otraga pročitao kratki opis definitivno sam odlučio da ću je posuditi i pročitati. To je obiman biografski roman u kojem autor na zanimljiv način, u formi u kojoj se pripovjedač obraća glavnom liku, ispisuje sagu o životu poznatog češkog fotografa Františeka Drtikola.

Němec nas uvodi u priču kronološki, prezentirajući na početku djetinjstvo glavnog junaka u češkom rudarskom gradiću Příbramu krajem devetnaestog stoljeća. Rano Frano pokazuje zanimanje za slikarstvo, želi upisati višu gimnaziju, sanjari o akademiji u Pragu, ali uspjeh u školi ne obećava takav ishod, pa otac pronalazi kompromisno rješenje i upisuje ga u školu za fotografa. Nadalje pratimo njegovo naukovanje u lokalnom foto-studiju, gdje se upoznaje sa osnovama zanimanja, ali nije u prilici pokazati kreaciju jer ga vlasnik koristi za pomoćne tehničke poslove, pa gotovo cijelo školovanje provede u tamnoj komori okružen kemikalijama. Pisac u pripovijest vrlo vješto komponira dijelove u kojima glavnu ulogu igra svjetlo i način na koji ga, sada već tinejdžer Franc, poima i postepeno razumijeva njegove zakonitosti. Autor tako kao da i sam piše svjetlom, a njegovi reci su kao negativ i obrnuta slika koju čitatelj treba razviti, fiksirati, osvijetliti, povećati i okrenuti radi lakšeg razumijevanja i potpunog doživljaja. Jedan od presudnih događaja, koji je dobrano odredio njegov umjetnički i životni put, je upisivanje na višu fotografsku umjetničku školu u Munchenu. Tu mladić Franzi otkriva čari velikog grada, upoznaje zanimljive ljude, posjećuje kavane i pivnice i širi vidike do neslućenih razmjera. Pohađa zanimljivu nastavu na kojoj kreativni predavači stavljaju naglasak na umjetnički potencijal fotografije i to predano prenose na polaznike. U prilici je stvarati vlastite radove i kreativno se izražavati. Do izražaja dolazi njegov talent i osobnost, pa na kraju školovanja biva proglašen najboljim u klasi i nagrađen medaljom i novčanom nagradom. Na zajedničkoj završnoj izložbi predstavlja se sa nekoliko portreta i pejzaža koji plijene pažnju posjetitelja.

Životni put mladog Františeka nastavlja se trogodišnjim služenjem u vojsci, nakon čega pokreće foto-studio u rodnom gradu. Posao mu baš ne ide pa je u prilici nadahnjivati se čitanjem i fotografiranjem okolice. U jednom unutarnjem monologu postavlja sebi jednostavno, ali znakovito pitanje: Kako nagovoriti objektiv da postane subjektiv? Němecova knjiga povremeno zatekne čitatelja s takvim minijaturama, koje plijene pažnju i potiču na razmišljanje. Nakon neuspješne poslovne epizode seli Prag, koji mu daje priliku primijeniti znanja sa studija i iz njega izvlači na površinu potencijal i kreaciju. Pokreće umjetnički atelje s partnerom koji spremno ulaže novac. U velikoj konkurenciji praških foto-studija nameće se kao poželjan portretist kojem hrle slavne osobe iz tadašnjeg javnog života. Prvi je češki fotograf koji se usudio izložiti, za to vrijeme, vrlo smjele, foto-aktove. Němec čitatelju kroz priču suptilno približava tu vrstu fotografije koja koketira s erotikom, ali uvijek kroz umjetničku formu, izbjegavajući pri tom banalnost. Drtikol je taj umjetnički izraz, sudeći prema napisanom, doveo na jednu vrlo visoku estetsku i izražajnu razinu.

Čini mi se da nema dobre priče, ako njeni protagonisti nisu smješteni u nekakav povijesni i sociološki kontekst. Tako osim osobnosti i međuodnosa s okolinom živote likova oblikuju i na njih neposredno djeluju društveni događaji. Jedan od važnijih, za Františeka Drtikola bio je prvi svjetski rat u kojem je aktivno sudjelovao od početka do kraja. Autor nam taj dio njegovog života predstavlja u središnjem djelu knjige kroz intermeco koji se sastoji od kratkih pisama koje je vojnik Frana slao djevojci u Prag. Čini to oskudno, ali dovoljno upečatljivo da nas podsjeti na te četiri mračne godine dvadesetog stoljeća, koje na najteži mogući način mladića pretvaraju u muškarca, tjerajući ga da praktički preko noći sazrje i počne svijet gledati drugim očima. U ratnim godinama Drtikol ne fotografira, ali se često vraća djetinjoj ljubavi, slikarstvu koje mu je utočište i bijeg od surove stvarnosti koja ga okružuje.

Nakon Velikog rata slijedi povratak u Prag i ponovno bavljenje fotografijom, oživljavanje studija, na neki način. Sada već renomirani stvaralac opet privlači pažnju svojim radovima, pa osim umjetnika, pred njegovu kameru staju mnoge poznate i važne osobe uključujući i predsjednika mlade Čehoslovačke republike Tomaša Masaryka. Eksperimentira s novim tehnikama, od kojih neke postaju uspješni patenti. Izlaže u inozemstvu i osvaja nagrade, što doprinosi tome da postaje međunarodno priznat i poznat. U to vrijeme započinje ljubavnu vezu, koja kasnije rezultira i brakom, s poznatom plesačicom Ervinom Kupferovom. Time postaje dio praške umjetničke elite, ali taj svijet s vremenom mu postaje isprazan i izlišan i sve lošije se osjeća unutar njega. Na jednom mjestu uspoređuje ga s ruletom u kojem kuglica lupka i poskakuje od broja do broja. Praćenje iste stvara nemir i tjeskobu, a svi protagonisti te igre klade se samo na jedno, svoj ego. Erva mu rađa kćer, ali brak dvaju umjetnika izrazite osobnosti, možda i zbog međusobne sujete i ljubomore, ne traje dugo. U vrijeme krize u vezi i nakon razvoda počinje njegov interes za spiritualno, pa u tom razdoblju nastaje nekoliko autoportreta prilikom meditacije. U tom djelu knjige Němec kroz priču o Drtikolu piše o unutarnjem svijetlu, koje je simboličke naravi, ali ga on u trenucima samospoznaje na neki način otkriva i to ga duhovno ispunjava. Svjetlo je vrlo upečatljiv motiv i kada ode u posjet majci, pješačeći iz Praga puna dva dana. Sudjeluje potom u tradicionalnoj Povorci svjetla, koloni hodočasnika, koja se sa svijećama u rukama u večernjim satima, uspinje stubama prema crkvici iznad grada.

S vremenom raste njegov interes za istočnjačka učenja i budizam. Provodi vrijeme meditirajući i promišljajući, a studio postaje mjesto za seanse na kojima debatira s ljudima sličnih interesa. To dovodi do postupnog prestanka fotografiranja i okretanja duhovnosti, pa ga okolina sve više percipira kao čudaka. Ima to i svoje financijske posljedice, pa je prisiljen prodati studio i opremu, oskudno životareći i oslanjajući se na staru slavu. Cijeli život inspirira se svjetlom, pa tako u knjizi, koju piše, teoretizira i radi paralele između svjetla i svijesti. Kompletan stvaralački foto-arhiv daruje muzeju i seli se iz Praga, da bi zadnjih dvadesetak godina života proveo uronjen u neki svoj svijet. Po treći put u životu okreće se slikarstvu i u miru provodi dane slikajući apstrakcije koje možda dobro ilustriraju njegov nemiran i smio unutarnji svijet.

Pisanje ove knjige zahtijevalo je opsežne pripreme i strpljivu pretragu raznih arhiva. Ispričati uvjerljivu priču o umjetniku koji je rođen još krajem devetnaestog stoljeća, a dobar dio života je proživio u turbulentnoj prvoj polovici dvadesetog, nije lak zadatak. Ipak to je romansirana biografija koja piscu da je slobodu utkati fikcionalne fragmente, što on sam u bilješci navodi. Mišljenja sam da nema potrebe detektivski na internetu istraživati što je fakt, a što plod piščeve mašte i imaginacije. Ovako prezentirano djeluje više nego uvjerljivo. Iako, priznajem da sam upisao František Drtikol u sveznajući Google i pročitao par natuknica i naravno razgledao dostupne fotografije među kojima prednjače aktovi i portreti. Jan Němec ovu knjigu piše nepretenciozno, a opet plijeni pažnju svojim rečenicama i originalnim stilom. Na prostranoj bjelini papira idealno eksponira, raspršeno i prigušeno osvjetljuje, dinamično kadrira i stvara tako portret umjetnika zagledanog u čitatelja, a iza njega slaže pozadinu koja je kontekst i kulisa. Nisam neki stručnjak, ali dojma sam da je i prijevod vrlo dobar i da od izvornika ne odstupa puno. Nije mi bio cilj sadržaj ovog djela prepričati. Ono što navodim su samo natuknice, dijelovi koji su me se dojmili. Tekst je puno opsežniji i sadrži mnoštvo događaja i detalja koji čine panoramu umjetnikova života i dobrano prenose duh epohe u kojoj je djelovao i koja ga je oblikovala. Ova knjiga može poslužiti kao poticaj svakome kome fotografija nije samo puko preslikavanje stvarnosti, zamrzavanje trenutka, beskrajni snapshotovi ili samodopadni selfiji. Ako se ovim medijem hoćete kreativnije izraziti, prenijeti neku poruku gledatelju, zadobiti njegovu punu pažnju, Němecova knjiga vas može u određenoj mjeri nadahnuti. Uživat će u njoj i ljubitelji pisane riječi, brodeći kroz tekst koji se lagano valja prema cilju, kao Vltava kad dospije u prostranu ravnicu.








- 20:10 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< studeni, 2017  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Studeni 2017 (8)
Listopad 2017 (3)
Rujan 2017 (2)
Srpanj 2017 (5)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Siječanj 2017 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Ovo su bilješke o bicikliranju, pješačenju, fotografiji, muzici, knjigama i razmišljanja potaknuta istima.

Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se