Da li sam ja samo budala u tvojim očima?
Volim te ludo, ali te ne shvaćam...
Svaki dan, suze teku uzalud.
Osjećam li da li je ovo kraj...
Puknut će mi srce ako nastaviš ovako,
ali kada volim,
ne mogu drugačije.
Sve što mi život daje, samo je iluzija,
zašto nema nade, da je ljubav samo moja,
moja i vječna???
Kvragu i svi snovi i sva nadanja, kada samo što imam
su sumnje i prazna obečavanja....
Ljubav je sve što želim...
Ali sve manje vjerujem,
da nešto kao to mogu vječno imati...
Zašto svaku tvoju riječ držim na dlanu kao najveću istinu...
Kada sve to, se može strovaliti u najveći ponor
mrvice sumnje iz tuđih riječi...
Zašto te toliko volim,
zašto u tebi vidim sve?
Zašto mi tolike sze teku na lice kada znam
da me nečeš voljeti vječno...
I sve tvoje riječi i obečanja,
samo su moji snovi i želje...
Samo želim da jedno ostane zapisano u zvijezdama...
Volim te više od samoga života!!!
07.studenog,2004
***

Sudbina okreće svoje lice,
ljudima koji je proklinju.
Vjetrovi putuju usamljenim dušama
i roje se u puknulim srcima
što traže utjehu.
Vjetrovi bude ono
zaboravljeno u mislima,
i ono što nekima znači mnogo...
Pretvaraju u prah i pepeo.
Olujnim pustinjama
putuju i traže dom.
Vjetrovi,
spas i utjeha
mojoj
duši...
25.kolovoza,2004.
***

Kako živjeti u ovakvom svijetu?
Strah me je života, budućnosti.
I onoga svega što ide s tim.
Ako gledam samo crnu stranu svega,
pitanje je kako ću opstati...
A da ne poludim...
Kako se lagano čini jednostavno nestati,
maknuti se s puta...
Ali teže je nego što itko priznati može...
Sve je uzalud...
Svaki smijeh, suza, zagrljaj ili ružna riječ.
Sve je to za ništa!
Jer svi mi smo samo jedna mrlja na svijetu.
U svemiru...
A ja,
ja sam ništa!
***

Toliko riječi ispisanih na papiru...
Zašto je toliko lakše reći što osjećaš
i što razmišljaš...
Običnom papiru...
Staroj plavoj bilježnici...
Možda zato što je ona jedina koja će slušati,
a ne osuđivati.
Čuditi se mojoj neshvatljivoj naravi...
Koja ima naviku biti tužna
i ne osjećati radost.
Pisati riječi, slagati rečenice,
lakše je nažalost od razgovora s nekim...
Jer nitko ne bi razumio,
a sve što želim je razumjevanje...
Razumjevanje i zagrljaj.
Potpuno sam sama, a jedino je papir uz mene,
i jedino se njemu mogu predat
u svojim razmišljanjima...
Samo papiru...
Čudno!
***

Zašto suze teku mojim licem
i zašto sam na teret drugima..?
Zašto jedino žalost i bol moram
imati u duši i zašto ne sanjam ljepše snove..?
Tko li je kriv, ako ne ja?
Nisam li sama ja svoj uzrok tolike nesreće
i takvih, nazovimo ih ukletih razmišljanja..?
Moja krivica je, što vidim bol i patnju,
umjesto sreće,
a umjesto ljubavi,
mržnju...
Moja krivica su moje boli i moje suze.
Nitko nikada nije kriv...
Samo ja...
Moja krivica je...
To što postojim..!
***

Previše pitanja,
previše povrijeđenih ljudi
koji nekada bili su voljeni.
Ne znam što da pišem,
što da mislim i što da ti kažem.
Toliko si mi nanio sumnji u srce,
toliko pitanja na koja ne mogu
naći odgovor.
Oprosti mi...
Ali previše je bilo toga
što srce ne može jednostavno zaboraviti.
Bio si tužan, shrvan i povrijeđen...
Mojom krivicom, znam i oprosti mi.
Ali, sada si sretan, i sretniji bez mene
i sada mi možda i vjeruješ
da je tako bilo najbolje.
Srce moje postavlja previše pitanja.
Sve o čemu razmišljam,
za mene je previše!!!
***

Toliko suza prolila sam,
toliko isplakala se.
Imam osjećaj, da nikad neću prestat.
Zašto moje srce toliko pati.
Nema baš toliko razloga.
Ali suze teku sa lica,
vjerojatno ni same ne znaju razloga.
Srce umire u boli.
Što se događa.
Zašto moja duša, toliko pati...
Toliko da se ne može naći razlog...
Da ja ne znam razlog...
Iz dana u dan u večernje sati,
stotine suza oblije moje lice...
Glupo je ne znati razlog tuzi...
Samo znam, da ne mogu ovako više...
Ne želim više plakati, a ne znati razlog...
Previše je ovo suza isplakanih...
I previše boli u krhkom srcu ni za što.
Čemu ovo sve???
10.kolovoza,2004.
***