Letim vjetrima neviđenog svijeta.
Tražim put ljubavi u nemirima kretnja.
Vrtim se u snovima pustoši i prijetnja.
Što leži u tuđini nemilih strepnja?
Krilima lakim nošenih dugom,
što putuju beskrajnom prugom,
u samoći mojih misli i duša,
što niti jedna druga priča ne pruža.
Išaranih ljepotom proljeća
i toplim ljetnim noćima.
Letjeti u protranstva neviđene moći
živjeti život u samoći.
Krila leptira postoje u tišini,
no vrlo brzo nestaju u tuđini
nemilih ljudi i strašnih patnji
što roje se nad nama i ne žele stati.
Nema smisla!
***

Zar teško je živjeti
u sjeni postojećih misli.
Koje roje se u tvojoj glavi,
brže od brzine svjetlosti.
Misli mi putuju neviđenim smjerovima,
tamnim, tmurnim,
čas svijetlim, čas čudnim...
Ne znajući kamo vodi sve,
pitajući se, postoji li smjer.
Smjer moga života,
mojih snova i nadanja.
Usnulih boja duše i prestrašnih
vrtova slobode.
Riječ na riječ,
glas na glas,
borim se s strahom, da ostat će ništa.
Da nestat će života i dogodit se
strah iskrene ljubavi.
Volim te, volim te više od života. Više od sna.
Više od same ljubavi.
Stihovi pjesme paraju mi srce,
ali ne oštećuju ga.
Tebi posvećujem sve...
Svoje živote, svoje sne.
Svoja maštanja, svoje ljubavi i nadanja.
Znaš li samo do koje granice seže moja ljubav?
Pustinja duša, neviđeno svijetlo.
Bijeg duša, ali nazad kući.
Samo jedno istina je, samo jedno stoji zapisano u kamenu,
kamenu najveće planine mojih nedovršenih snova,
volim te...
Ne gledajte me s visine, jel samo to imam,
a vrijednije je od svega što postoji u ovom Prostranstvu!
Tebe imam, i nedam te nikome, moj si,
i voljet ću te dovijeka!
***

Prostire se oko mene,
i tarži moj osmijeh.
Nešto sasvim novo,
osijeća se u zraku.
Ljubav i sreća, zraće od svud...
Bojim se da me hvata groznica...
Groznica ljepote.
Svijet postaje divno mjesto...
Sretno, puno smjeha...
Sanjam li?
Je li ovo stvarnost?
Nadam se da je...
Ako i nije...
Želim vječno sanjati...
Ljepota svijeta....
Vjerujte mi...
Postoji..
Itekako postoji...
***

Osjećaj što budi u meni čuđenje.
Prezir što raste.
Prezir iz dubine crne kao u gavrana.
Bol iz srca svijeta i
sredine čovječanstva.
Zar postoji strah gori od straha
samoće i boli,
patnje i tuge.
Latice što miluju mi dušu,
glasovi koji se opiru postojanju.
Mreža života što para
dan i što isijava u noć.
Zar ima nešto groznijeg od
samog prezira gdje nema
ljubavi i
smisla postojanja.
Zar gubi se sve što
stoji na dlanu ljudske
propasti.
O prezira...!
***

Stajati na rubu,
na rubu ponora
u crnoj noći
što bliži joj se kraj.

Živjeti za sutra,
umirati svaki dan.
Vrtjeti se u krug,
zar moramo?

Trnje što raste iz
nečije duše,
ubit će bijele
ruže.

Ruže poput snijega,
bez patnje i bez
bijesa.
Bijele se na svijetlu,
i sjaje u samoći...
***