To je tako kjut :)

Bas obozavam kad uhvatis neku stvarcicu i krenes se divit tome, a ja tren prije pomislila kak je to super...
Aaaaa <3

Čak i kada mi se ne smije :P

Yup :D

Zezam te da ne slusas... Ali slusas, slusas i cujes... Divan feeling!

True story <3

Svaki dan sam zahvalna, na svakoj sitnici....
I neka ovo bude uspomena na te 'najbitnije nebitne sitnice' :)
Volim te!!!


#1

You make me happy,
even when you're not near...
You make my heart smile,
You're everything this heart holds dear.
Finally, life has meaning, all the pain has and end.
It starts with you, it ends too.
I love you!

How wonderful it is to be happy again.
To feel alive again.
To have a reason to smile.
To breathe.

Faith was lost, couldn't find any reason in anything.
You came.
And you changed me.
You made me feel like I matter.
You convinced me I deserve to be happy.
I deserve the best.
I thought it to be impossible.

I have faded, I have been so small.
So invisible, so not important.
You made me shine, you made me stand tall.
I am important, to you, to myself.

There are no words to say how I feel for you.
How much I am blessed to have you.
How happy I am to have you in my life.
To have the feeling we are invincible.
Everything is possible with you.

Today we will say something,
that we didn't say to anyone yet.
I stand by that. I live for that.
I trust in it.
Can't wait to prove the world it is possible.

Love you!
Forever and more!

Primila me sjeta, za nekim davnim vremenima.
Ljudima zaboravljenim, trenutcima odbjeglim.
Bilo je lijepo,
divno
dok je trajalo.
Zasto nije trajalo vjecno?
Sanjati nisam mogla, gdje nasla sam se sada.
U kojem pravcu krenuo je zivot, cudno je to.

Nisam prestala voljeti, ucim i dalje.
Rob sam proslosti, starih navika,
bol sveprisutna ne umire.
Zatvorena u kavezu, vlastitih snova,
ne letim samo padam, opet iznova.

Ljubiti je lako, voljeti jos lakse,
sto kada srce opet ranjeno ostane?
Da li onda, kriva je sudbina, da li onda,
kriva je tastina?

Od uspomena zivim, od uspomena nestat cu.
Nedostaje mi sve, sjeta - puna sam je.
***

Zanimljivo je da je zadnja pjesma objavljena 2012 godine.
Napisana je vjerojatno davno prije toga.....

Dugo nisam pisala.... Svasta izdogadalo se u zivotu.
Cudno je sad, citati ovo, vidjeti kakve sam misli imala tada.
Volim te jos - cudno je to.

No sada nesto drugo potaknulo je moje stigove opet da izlaze iz mene.
Da li ljubav, nada, bol - vjerojatno opet od svega po malo.

Voljela sam. To se nije promijenilo, volim i danas.
Ucim voljeti sebe......

Mogućnost kajanja, i ispraznih poziva, ne vode nikuda,
ti putevi strmi, ni ravni...
Zanimljive su mogućnosti koje imamo,
neiskorištene stoje u tami naših svijesti,
a pitamo se, kamo smo krenuli, da je pošlo sve po zlu...
Nestajanje u svemogućim starostima i nemirnim slutnjama..
Imaju li ove riječi nekog značenja,
ili su samo nesmotrene tlapnje, najčudnijeg stvorenja..
Jer to je ono što ja jesam,
što je moja bit...
Ne težim li jedinstvenosti...
Mogućnosti mnogo, a malo iskoristivih..
Možda samo sa gledišta nekoga..
Netko ih ima mnogo, mnogo iskoristivih, dobrih...
Zašto se mene uvijek preksače, zašto u svemu vidim...
Neuspjeh?
Imaju li neke tajne niti, koje vežu moj život,
za neprestanu tugu, neponošljivu tamu...
A tolko volim svjetlo... Tolko volim dobro, i ljubav...
Mogućnosti moje, malene su!
Nije li to poražavajuće? :(
***

Tišina je... I bojim se za dan ekoji prolaze.
Sve juri, ali lagano, vrlo lagano, pitam se, kamo sve ovo vodi...
Danima sanjam,
nalazim se na pustom tlu... Možda,
i nije san...
Ima li nade da i dalje koračamo istom stazom, zajedno? Ruku, pod ruku...
Ili, ili će svatko svojim putem? Poštuješ li me?
Sanjam, da sam ti blizu, kad se probudim, daleko se...
Voliš li me, kao onda?
Moja ljubav, raste, da li tvoja bljedi?
Postaje li samo miris u zraku, koji nestaje...?
Svaki dan, svaki sat.. Isprazan je i mutan...
Nešto mi govori, nešto tiho jeca u meni... Nešto... Možda netko?
Ne znam...
Ali, nešto nije u redu..?!
Ili možda, opet, da, .... Sanjam?
***

Mir dubine duše, što prostire se daljinama obzorja,
i traži netaknute staze ljubavi i razumjevanja.
Tko iz svjetla tone u dubinu i mrak sivila tuđeg neznanja?
Zar u prostranstvima ne postoji nešto
što se može zvati jedinstvo i mir?
Tolike slobode propale su radi moći...
Radi slave..
Bogatstva...
Zašto ljudi teže samo tomu,
ne cijeneći ono što stoji nam u duši..
Sve gubi smisao, kada se ne vide jednostavne stvari...
Kuda vodi sve, kada se danima pitamo,
imali li nade.. Smisla...?
Beznadja ovoga svijeta, vise ne vode nikuda..
Mostovi više ne postoje,
samo sasušeno tlo...
Pitanje je sad...
Prostranstvima treba dalje putovati, nalaziti nove izazove...
Da, ili ne?
***

Na krilima vjetra, došao si,
i udahnuo mi sreću i veliku ljubav.
Na krilima vjetra, otišao si,
i vratio se jednom...
I nikad više otišao.
Uz mene si. Uz mene ti je suđeno biti.
Jer ljubav koju dao si mi da upoznam.
Jača je od svega, svega što prosta ljudska duša
zamisliti može.
Nema te riječi, nema tih ljepota,
koje opisati mogu, ono što je za nas zapisano u kamenu.
Budućnost nam je blizu, a sve postaje sjajnije...
Samo ti, da postojiš na cijelome svijetu, bilo bi mi dosta...
Tvoje oči, jedinstvene su, i kad me gldaju,
stvaraju bujicu ljubavi... Čine da mi krv kipi,
a srce zrači nenadmašivom ljubavlju...
Krila, na kojima si došao... Nisu bila krila vjetra,
bila su krila ljubavi!
***

Da li se budis u ovoj noći?
Da li sanjas blijede sne.
Stojim u tuđini, pretvorih sve u strah.
Gdje slutnje ne postoje, i nade nestaju.
Da li sanjas me...?
Da sam anđeo, tebe bi vječno željela čuvati.
Zar da se okrenem u svijetu,
u kojem ne vidim ljepote.
Zanimljivo je to, što stoji mi na dlanu,
mota se po mislima... Traži svoju sudbinu.
Izbjeći sramotu, ne možeš. Jer istina,
istina ostaje.
Koracima, tihim... Bježim putevima neravnim.
Tko se boji, ako ne ja...
Zar bih mogla postati nešto?
Zašto stoje zidovi na mome putu. Zašto ne uspijevam
ići, tamo gdje želim.
Želim pobječi u tvoje naručje, želim da me čuvaš,
da me čuvaš i štitiš od svega.
I od samoga života.
Samo sanjaj ljubavi...
Moj si, tvoja sam...
I suđena nam je vječnost!
***

Što god značilo...
Tonem i nema grijeha ni slave koja bi me izbavila..
Shvatili vi ovo ili ne...
Uopće nije bitno..
Ovo treba da shvati samo jedna osoba...
Koju volim...
Ali sve ovo nije dovoljno...
Želim razumjevanje.
Želim poštovanje...
A kao to mogu očekivati od nekoga,
kada ni sama ja prema sebi to ne osjećam...
Pitate se i sami...
Mrzim ovaj svijet, i sve na njemu, živo i mrtvo...
No opet;
volim ovaj svijet i sve na njemu, i živo i mrtvo...
I zašto čudim se toliko kada svi tvrde,
da me nije lako shvatit...
Kada zasita pitam se...
Tonem, i ne uspjevam se oduprjeti sudbini,
koja vuće me na mjesto kojeg bojim se... Koje me isprestravljuje...
Tonem tamo gdje mi nema spasa.. Jer sam od sebe,
spasiti se ne možeš...
Tonem u beznađe,
a sudbina je moja odlučila,
da od tamo,
izaći neću...
Zbogom sve što mrzim, ili volim...
Jer više ništa ne znam...
Jer potonuh u beznađe...
Kolko god nitko to ne razumio...
***

Ljubav poput nečega što ne postoji.
Osnova stvari i umjetnosti života i vjerovanja
koja se nalazi u dubini duše koju
ljudi shvatiti neće nikada...
Zato što ne posjeduju sposobnosti bezuvijetnog vjerovanja...
Pitajte se što stoji u rupi sijećanja
na prošle dane, koje nazivamo sretnima?
Zašto jes sve što je dobro "bilo"? A nije sad?
Pretrpane misli i prekratki dani, brze sekunde života
koji prolazi...
Na kraju, sve je tako kratko.... Sve je šuplje, i nema smisla...
Zašto jedino ja osjećam sve to?
Zar nema ni jedne jedine duše da osjeti isto što i ja...
I možda mi pomogne...
Zašto samo ja želim umrjeti???
Ali u svemu, postoje granice...
Koje sprečavaju me na korak kojeg i sama bojim se...
Ali zašto ONE uopće postoje...?
Zar ne da bi se kršile...
I postavljale nove...
A sad sami zaključite,
što ću napraviti...
Samo me ostavite na miru...
I granice, bit će prjeđene,
jednom zauvijek!!!
***

Gdje srce ne vidi više nade.
Gdje povratak je samo iluzija
i bol
bol koja ne prestaje
patnja koja ne nestaje
da li postoji
da li smo stvarno samo nesvjesni svega oko nas
da li je sve samo gorko iskustvo produkt naših misli
bol
srce koje se već toliko puta slomilo
slama se još malo
ovisnost?
navika?
ludost?
glupost?
ljubav?
cijelo moje biće čezne, plače, tuguje....
za nečime, što davno bilo je....
i tuguje i dalje..
a ne zna da li će ikada više moći biti moguće...
tuguje....
samo to više zna...
ne vjeruje više u nadu, ne vjeruje u oprost, jer ga samo sebi ne daje!
Kako dalje?
Kada sve oko mene je ponor?
Ne vidim izlaza,
samo samoću
za vjekove
.
.
.
Jer nisam biće koje je stvoreno da bude samo.
Jer nisam biće koje je stvoreno da osjeća bol.
Jer nisam biće koje je stvoreno da plače.

Biće sam koje je stvoreno da voli.
Iskreno...
Jako...
Bezuvjetno.
Zauvijek...

A ne 'sve dok' ....

Da li postoji zauvijek?
Da li ima duša koja to osjeća kao ja?
Koja ne diže ruke?
Koja će se boriti?
Ako ima, zaslužujem li to? Zaslužujem li ljubav uopće? Išta....?

Dani prolaze, svakim danom, želja da me nema, jača je....
Sama sam si kriva za bol i patnju...
Samo to i znam...

A borim se za onu sreću.... Sreću koju više ne znam naći ...
Nedaš mi :(

See more Logo Designs at 99designs

U meni pršte osjecaji, davno zaboravljeni....
Toliko daleko, iz dana u dan, i samo odjednom,
tako lagano, opet ovdje....
Gdje sam sada....
Otrovna sam.

U trenutku, istresla sam sve iz sebe,
otvorena knjiga postala sam brže nego ikad....
Sanjam gitare.... Sanjam glazbu....
Sanjam ruke....
Sputavana sa svih strana, na svakom koraku kao da netko
trga i one najmanje djeliće srca koji su mi ostali.
Ali i ono malo, neda se....
Jutro je bilo sretno, ptice su pjevale, srce skakalo od sreće
- jedan trenutak i preokrenulo se sve.
I opet onaj osjećaj....

Želim stvarati glazbu svim srcem, svom dušom.... i ne želim ju stvarati sama!

Dano mi je razumijevanje a ne sažaljevanje.
Dana mi je iskrenost, a ne lažna obećanja.
Dan mi je osmijeh i slobodno srce.

Duša se stisnula i prasnula u milijune zvjezdica, obišla svijet, vratila se natrag.
Zar je vječno trajao taj jedan maleni trenutak?

I sad, što sad?
Srce pleše, duša pjeva, a um....
Samo to želi pretvoriti u glazbu, u nešto što traje vječno!
Želiš li mi pomoći u stvaranju glazbe?
***

Prezivjet cu sve
Oslabit cu neprijatelja
Nasrnuti na tamu

Sijecanja izbrisati
Tugu zaboraviti

Ostati ce samo bijes
tama
krv i suze

Sto dolazi,
sto ostaje?

Pomoli se,
mozda prekasno je!

U snovima tutnji mrznja, stvara se kaos,
otupljena od boli, zavisti, ljutnje,
teturam bez traga,
bez znakova zivota..
Usamljemljenim ulicama..

Pusti me da umrem, da odem...
Bez kajanja, bez zaljenja, bez kazni!

Ne mogu podnjeti poraz, ne mogu prihvatiti
mototoniju nesavrsenosti.

Jer takav je svijet,
blesav i izgubljen u guzvi!

Plakati cu danima i nocima, jer tuga ne prolazi.
Srce zna da je pogrijesilo, zdrav se razum buni...
Bol je prevelika, jer okolnosti nisu bile prave,
ni vrijeme nije bilo pravo...
Suze teku danima i nocima...
Mozda je bolje ovako?
Ako je bolje tako, zasto toliko boli,
zasto sva sreca i nadanja nestaju tako lako?
Ako razum je pobijedio, zasto srce ne pusta,
zasto ne priznaje poraz, toliko dugo....
Vjecnostima pamtit ce poraz i zaliti zbog toga?
Danima i nocima, pati dusa, nesto ju steze,
nesto ju tisti....
Sve je proslo, sve je gotovo,
la comedia e finita, kako receno mi je davno,
u ljepsim danima, sretnim danima, danima gdje
postojala je nada...
Sada samo tuga postoji...
U suzama se cakli tudji smijeh,
tudja sreca... Dok srce koje tu suzu pusta....

Lagano....
Umire, u jeci tvojega smijeha!

svibanj, 2008

Da li sam ja samo budala u tvojim očima?
Volim te ludo, ali te ne shvaćam...
Svaki dan, suze teku uzalud.
Osjećam li da li je ovo kraj...
Puknut će mi srce ako nastaviš ovako,
ali kada volim,
ne mogu drugačije.
Sve što mi život daje, samo je iluzija,
zašto nema nade, da je ljubav samo moja,
moja i vječna???
Kvragu i svi snovi i sva nadanja, kada samo što imam
su sumnje i prazna obečavanja....
Ljubav je sve što želim...
Ali sve manje vjerujem,
da nešto kao to mogu vječno imati...
Zašto svaku tvoju riječ držim na dlanu kao najveću istinu...
Kada sve to, se može strovaliti u najveći ponor
mrvice sumnje iz tuđih riječi...
Zašto te toliko volim,
zašto u tebi vidim sve?
Zašto mi tolike sze teku na lice kada znam
da me nečeš voljeti vječno...
I sve tvoje riječi i obečanja,
samo su moji snovi i želje...
Samo želim da jedno ostane zapisano u zvijezdama...
Volim te više od samoga života!!!
07.studenog,2004
***

Sudbina okreće svoje lice,
ljudima koji je proklinju.
Vjetrovi putuju usamljenim dušama
i roje se u puknulim srcima
što traže utjehu.
Vjetrovi bude ono
zaboravljeno u mislima,
i ono što nekima znači mnogo...
Pretvaraju u prah i pepeo.
Olujnim pustinjama
putuju i traže dom.
Vjetrovi,
spas i utjeha
mojoj
duši...
25.kolovoza,2004.
***

Kako živjeti u ovakvom svijetu?
Strah me je života, budućnosti.
I onoga svega što ide s tim.
Ako gledam samo crnu stranu svega,
pitanje je kako ću opstati...
A da ne poludim...
Kako se lagano čini jednostavno nestati,
maknuti se s puta...
Ali teže je nego što itko priznati može...
Sve je uzalud...
Svaki smijeh, suza, zagrljaj ili ružna riječ.
Sve je to za ništa!
Jer svi mi smo samo jedna mrlja na svijetu.
U svemiru...
A ja,
ja sam ništa!
***