15

petak

lipanj

2018

Nastavak o pojedincu!!

Ne, nisam se mogla oteti dojmu i prešutiti... Moram komentirati jer bi inače pukla, vjerojatno.

Ne vjerujem hrvatskom pravoduđu – reče Mamić kao opravdanje zašto ne želi izručenje iz svoje druge domovine.

Ima čovjek potpuno pravo... Zatvorili bi ga u zatvor, potrošio bi užasno puno novaca na odvjetnike i na kraju bi izašao van, slobodan od svega. No, previše bi tu živaca i para ( a znamo da ih nije lagano stekao) bilo utrošeno, dok bi on čamio u zatvoru i čekao da sud postupi "ispravno". Oprostite na neupućenosti, ukoliko ih ima, jer ne čitam takve članke nešto posebno, onako letimično prođem. No, shvaćate poantu...

Apsurd!!

I ne, ne osuđujem ga nimalo... Tko zna, da sam se rodila malo drugačije naravi, možda bi i ja sada sjedila u Međugorju i izvlačila se na pristranost i nesposobnost našeg pravosuđa.

No shvaćam što pokreće ljutnju... Kao što sam danas već pisala, uspoređivanje – on može/smije, ja ne...

Nejednakost... Što nas zapravo čini nejednakima?
Ne volim nepravdu, uglavnom ne volim nepravdu... Ili možda?

Uzmimo u obzir jednog Horvatinčića... Pobio je dosta ljudi čovjek, koliko sam pročitala... Opasan za volanom... I tako, eno njega negdje tamo vani, uživa u svojoj slobodi, ne možete mu zamjeriti, čovjek je imao sinkopu, znate vi šta je to... i toliko ga je pogodilo da je tek nakon savjetovanja sa odvjetnicima i doktorima shvatio šta se njemu zapravo dogodilo!
Odmah vas je sve razljutilo... Vjerojatno već kod čitanja samog imena se dogodila određena averzija na njega... Upitnici nad glavama, bijes, ljutnja, potreba za istjerivanjem pravde...

No, hajde ovako... Pero Perić je čovjek koji svaki dan živi poput svakog od nas.. Bez nekog velikog bogatstva (novčanog), radi da bi preživio, sto problema nad glavom... I eto, dogodi se, s vremena na vrijeme, nakon posla, Pero voli navratiti u svoj omiljeni kafić i popiti koju s nogu. Onako, da se malo opusti. No, hajmo reći da taj dan nije okusio kapi ( da ne upalimo sve one protivnike alkohola i volana ), nesretnim slučajem dogodilo mu se da je pokupio nekoga. Nađe se neka nepravilnost u svemu i obitelj ga tuži.... i gle sreće, Pero dobije odvjetnika pro bono koji ga navodi da se izvuče na sinkopu. Pero je sada u dilemi – preuzeti odgovornost ili iskoristiti rupu u zakonu?? Pomozite Peri da odluči!!

Pero je preuzeo krivicu, Marko je preuzeo krivicu, Tomo je preuzeo krivicu... itd. I odjednom, nešto funkcionira. Pojedinac je promijenio nešto..

No i dalje stoji pitanje, što biste vi savjetovali Peri??
Mislite li da Vas prilika ne bi učinila lopovom??

Imam ja još primjera, al moram ostaviti nešto i za kasnije...

No, još nešto ipak moram ispričati... Naime, radila sam kod jednog poslodavca, prvo plaća na ruke, nema prijave, nema ništa. Rekoh, ok... Fučkaš tu mirovinu, ionako je neću doživit, a ako i budem bit će mizerija. Onda, upoznavanje sa nelegalnim radnjama unutar objekta, kao da smo najfrendovi na kavi i to je sve tako normalno. Svi to rade... Šutim ja par dana i na kraju puknem... Napišem ja štivo o svemu tome, predam raznim inspekcijama i naravno odem od tog (usudit ću se ) idiota.

Bože budale, ne... Ovrha na računu, a mogla sam raditi na crno i nitko mi ništa ne bi uzimao. I koliko nelegalnih radnja, mogla sam još progurat i koju svoju, pa još nešto zaraditi. No, ako se meni ne uplačuje mirovinsko, ako se sakriva porez, kako uopće da sadašnji umirovljenik dobije svoju mirovinu, kako da sustav funkcionira??
I tako ja odlučih biti pojedinac koji će nešto promijeniti... Vjerujem da još uvijek ti moji papiri stoje negdje u uredu nekog inspektora, s vremena na vrijeme ih nezainteresirano pogleda, a moj poslodavac i dalje radi u svoju korist – ako oni nas mogu krasti, mogu i ja njih- objašnjenje.
Di je točno nejednakost??
Tapkamo na mjestu ljudi... Želimo si bolje, a šutnjom, radimo protiv sebe.

I možda pojedinac ne mijenja svijet, ali živi sa saznanjem da je pokušao i da može uzdići glavu i reći da je ponosno nejednak!!

Zbrka

Znam da sam obecala nastavak na proslu temu, ujedno i odgovor na komentar u ovom postu, no to ce morati pricekati...
Misli mi je odvuklo nesto drugo i jednostavno se ne mogu oteti potrebi da to podjelim tu s vama... Zao mi je samo sto ce vjerojatno opet tekst biti z brda z dola, ali pisem onako kako se stvari javljaju o ovoj mojoj ludoj blentari.

U proslim postovima sam se dotakla tema religije i vjere, ratova i prihvacanja... povrsno smo ih prosli s razlogom... to su teme o kojima mozemo satima i satima pricati i opet ce svatko izaci sa ogromnim upitnikom iznad glave! Pa cak i vezano za temu cjepiva i teorije zavjere... svatko ima svoj stav, iskustvo ( uvijek se nadam dobrom )...

I ovo je tema toga tipa... ali jednostavno moram!!
Naime, u svakoj temi - politika i gospodarstvo, religija i vjera ( koja nekada spada i u prvu kategoriju ), ljubav i sex, zdravlje... koliko god citam, gledam, slusam, uvijek je taj jedan zacarani krug!

Narod je taj koji bira tko ce ih voditi prema boljem sutra ( ili ona jedna Milanoviceva izjava, ne znam tocno kako ide ali dalo se izvuci iz konteksta - Hrvatska je na rubu, mi cemo napraviti korak naprijed) ... naravno, nije on to tako mislio, a s druge strane nakon svih godina, ne mozete reci da nas nije upozorio! Pametan covjek... poigrao se rijecima i kupio si nevinost pred ljudima. Koji su znali slusati, naravno... no nije sad to poanta...
Dakle, "sami" biramo... eh sad, kazu, nije istina... svi izbori su namjesteni i unaprijed se zna tko dolazi na vlast. Zasto onda uopce oblacimo najskuplja odjela iz ormara, sminkamo se, namirisimo i zaputimo na 5 minuta posla na mjesnim biralistima.
To je nasa gradanska duznost? Biti dio parade zvane Izbori! Ok... kod jedne stvari cvrsto stojim - ne pljujem niti po jednoj stranci jer nemam to pravo, neizlazenjem na izbore sam im nekako dala svoj glas, pa ono... necemo biti licemjerni.
Zacarani krug izbora... politickih, vjerskih, osobnih!!

No tu su sad upitni ti osobni izbori... zacarani krug privatnog i poslovnog... dobrog i lošeg... pojedinac ili cijelina....

U pravilu, svaka od navedenih kategorija gore iziskuje određene odluke, izbore, stavove... Od stranke za koju ću glasati, preko religije kojoj ću pripadati, hoću li vjerovati farmaceutima, pa sve do onoga trebam li spavati sa tipom na prvom spoju. No sve je stvar osobnih izbora. Osobni izbor je da budeš ti i odlučuješ kao pojedinac ili se prikloniš masi. Kud svi, tud i mali Mujo... Nažalost, priklanjanje masi je nekako normalan, racionalan i najednostavniji odabir.

Zašto bi ja, kad onaj tamo... Zašto on smije, ja ne... Zašto, zašto, zašto... Konstanto uspoređivanje sa pojedincem iz mase kojoj oboje pripadate. Nepravda?? Možda... Nejednakost? Sigurno...
A opet s druge strane, svi smo krvavi ispod kože!

Osobni izbor!

Moram još samo prokomentirati... Ne znam jeste li i vi primjetili ili se meni pričinjava... Kada se bira vladajuća stranka izlaznost je nešto manja nego kada se bira predsjednik države. Iako taj predsjednik nema ovlasti u ovom našem sistemu... Bitnije nam je da odlučimo tko će na račun poreznih obveznika putovati okolo ili koja će stranka odlučivati o stanju unutar države. Svejedno... tko god došao na vlast, bit će nam isto - najćešče objašnjenje. Eh, kažu da kad ti postane svejedno, nije dobro...

No, hajmo pokušat usmjeriti temu na ono što je bilo prvobitno u planu!

Sama pripadnost religiji nije stvar osobnog izbora, jer dijete u pelenama nema blagog pojma šta je to... To je odluka roditelja da pripadneš masi. Kasnije dolazi do tog osobnog izbora - njegovati vjeru ili ne...Zanimljivo je da je dijete u svojoj trinaestoj, četrnaestoj godini dovoljno zrelo da odluči - potvrditi vjeru ( sakrament krizme), odluči čime se želi baviti ostatak svog života ( upis u srednju ), a po nekim novim nacrtima zakona, ubrzo će i dijete u četrnaestoj godini biti dovoljno zrelo da odluči želi li stupiti u seksualni odnos ili ne... Osobni izbor! Do prije tri godine su ta ista djeca trčala za loptom i shvaćala kako igranje s barbikama nije više sukladno njihovoj dobi... Ili u današnje vrijeme, su im glave u tim godinama još duboko u kompjuterskim igricama, društvenim mrežama... Svejedno... Pristupit ću sakramentu jer sam odgajana u religiji i da ne propadnu sva ona sjedenja na vjeronauku na koje sam MORALA IĆI, i naravno, da se kasnije u životu ne moram mučiti sa primanjem idućeg sakramenta koji logično (masa odredila) slijedi... Upisat ću školu, svejedno koja, bitno da imam nešto završeno. Ionako, tko danas radi u struci... A seksat ću se, vjerojatno, jer to svi danas rade, Bože moj... Pa ne živimo u srednjem vijeku i ne želim da sam jedini/a koja još nije...

I sad, te odluke određuju tvoju budućnost... Dolazi do pitanja - šta bi bilo kad bi bilo... Zapneš tu negdje između prošlosti i sadašnjosti, ujedno gradeći zid prema budućnosti. Ulaziš u najveći kružni tok svog života ( ne raskrižje - KRUŽNI TOK ). Kako bi to išlo u Hugu - izaberi jedan broj, sigurno ćeš pogriješiti ( uz onaj podmukli smijeh ). I čini se da nam se život često tako smije! A ja shvaćam da sam skrenula sa svoje teme, malo mi se pomiješalo gradivo, ali idem dalje.. Sad ću izbaciti ono što je u glavi! :)

Masa je odredila: Budiš se ujutro, obaviš svoj ritual, sjedaš u prijevozno sredstvo s kojim ćeš se zaputiti prema svojem zatvoru ( poslu - mnogi od nas uopće ne vole ono što rade i nisu zadovoljni, pa zato takav naziv ), sjedit ćeš, stajat ili što li već tamo bar 8 sati iako bi bilo sasvim u redu da ako ne stigneš obaviti svoj i kolegin posao ( koji eto tu je, al nije sposoban) do kraja radnog vremena, ostani i duže koliko je god potrebno. Pa ponovno sjedneš u prijevozno sredstvo i putuješ doma. Nakon zahtjevnog radnog dana, vidiš samo krevet i odmor, a doma zapravo sto i jedna obveza, usta koja moraš prehraniti ( zato i ideš u zatvor svaki dan i govoriš samom sebi da ima smisla ), tvoj životni partner koji nakon duuugooo vremena zaslužuje da osjeti da znaš da je tu i da postoji, ako ništa drugo. I onda se osjećaš kao da iz zatvora ideš u kućni pritvor i tako iz dana u dan. A da ne pričam o svim financijskim problemima koji vise nad glavom, zdravlje ne služi ( ali nema veze, dok ide... ).

Pojedinac bi želio: Budiš se ujutro, obaviš svoj ritual, sjedaš u prijevozno sredstvo sa smješkom, ideš među ljude, ideš odraditi SVOJ posao za koji ćeš biti plaćen, i naravno radiš ono što voliš!! Pun poleta, energije se vraćaš kući svojoj obitelji koja jedva čeka da te vidi i ti njih. Tvoj životni partner zna koliko ga voliš i za da ti znaš koliko on voli tebe. Jer si dokazujete, pokazujete, govorite.

No, osobni izbor je prikloniti se masi... Raditi ću ono što mi se pruža, jer se moram prehraniti, ostat ću na poslu duže jer tako zahtjeva poslodavac a ne mogu si priuštiti da ostanem bez posla. Raditi ću za minimalac jer bolje išta nego ništa. I ne, moja djeca nikada neće biti nevoljena niti osjetiti to moje nezadovoljstvo... Uvijek ću imati snage doći nasmijana pred njih.U muškom rodu isto, bez uvrede! Jedino, eto, moj životni partner se snosi sa istim problemima kao i ja, pa on MORA imati razumijevanja za moje ponašanje, bezvoljnost....

Masa, pojedinac... Kažu, pojedinac ne može promijeniti svijet... No, linija manjeg otpora istog tog pojedinca svrstava u masu! Začarani krug osobnih izbora... Ako može on, mogu i ja... Po čemu je on drugačiji, bolji? Ako neće on, neću ni ja.. Glupe pretpostavke koje nas vode kroz život i od mogućeg sretnog pojednica, pretvara u sastav nesretne i nezadovoljne mase.

Stat ću! Imam još toliko toga za napisati, no ima dana i vremena!

Prvo, svaka čast svakome tko je ostao POJEDINAC! Radi ono što voli ( privatno, poslovno, nebitno) , uživa u svakom danu, ne iščekuje taj vikend da bi bio sretan! Dokažite mi da postoje takvi... A ja ću svakako, kad zbrojim lončiće, ponovno potegnuti ovu temu.





13

srijeda

lipanj

2018

HM....

Otvaram ovu temu, jer me zanima i Vaše mišljenje o svemu tome.

Jutarnja rutina - kava, cigareta ( znam, trebala bi prestati ) i vijesti iz Hrvatske i svijeta.

Iz dana u dan čitam o tim ospicama. Šire se, stvara se panika među ljudima... Još veća, k tome, kad pročitaš da je uredno cijepljeni doktor obolio.

" Molimo sve roditelje koji nisu cijepili svoju djecu, neka se jave pedijatrima"

I onda kreće... sto različitih stavova i iskustava.

Zakonski, svako dijete se mora cijepiti. Ne možeš ga upisati u vrtić, školu... Ne pripada nigdje ako nije primilo u sebe dozu 5u1 ili 7u1! Puno roditelja se bori sa pravosuđem, socijalnim službama iz razloga što ne žele da njihova djeca budu cijepljena. S razlogom? Razna iskustva roditelja po forumima, u ambulantskim čekaonicama, kafićima daju ti da se malo zamisliš.

Što je cjepivo? Unos oslabljenih ili mrtvih mikroorganizama same bolesti.... Iako na taj način pomažu organizmu da stvori imunitet, uvijek postoji ona mala mogućnost da će nešto poći po zlu... Što ako organizam nije dovoljno jak, pa na kraju ta ista bolest zahvati organizam??

Moj stav? Nedorečen.... i zbrka u glavi.

Sjećam se, u srednjoj školi, zadnje cjepivo koje se treba primiti. Tjedan dana prije je najavljeno da se tog i tog dana u toliko i toliko sati cjepimo. Ja sam bila bolesna ( o čemu ću još pisati ) i odmah sam nazvala svoju doktoricu da se posavjetujem vezano za cjepljenje. Naravno, s obzirom na stanje, nisam ga smjela primiti. Ostali? Čisto sumnjam da je bilo tko otišao na pretrage, niti se to od bilo koga tražilo, da vidi je li mu imunitet dovoljno jak da primi bolest u sebe. Ja sam došla sa potvrdom od svoje doktorice u kojoj je jasno pisalo da ne smijem primiti nikakvo cjepivo! Na sreću, svi drugi su ga primili i nije se ništa dogodilo, niti blage nuspojave poput povišene temperature.

No, čitajući tako, slušajući, roditelji imaju iskustva sa mnogo gorim nuspojavama.... Čak se poteže tema kako cjepiva uzrokuju autizam. Nikako još nije dokazano ( bar ja nisam naišla ) i čisto sumnjam da će doktori i farmaceutske tvrtke dopustiti i da se poveže sve i da je istina.
Slažem se da sve to može pobuđivati sumnju u svakom čovjeku i s obzirom da se radi o tvom djetetu, stat ćeš i dobro razmisliti što ćeš napraviti.

No... s obzirom da se radi o samom podizanju imuniteta na određene bolesti, povlači me još jedna tema...

Kad sam bila mala, kuća je bila samo za kupanje i spavanje i eventualno ručanje kada bi me mama natjerala da sjednem za stol i mirno jedem. Stalno sam bila vani... U svijetu svih mogućih bakterija i mikroorganizama... Bez neke posebne zaštite... Čas kopam rukama po zemlji, čas jedem smokiće... Djeca i tako stvaraju imunitet...

I onda gledam i slušam... Promatram mamu kako pljuje po doktorima, farmaceutima, lijekovima dok s druge strane u pola sata razgovora potroši paket vlažnih maramica jer je djete dotaklo stol u kafiću, palo na pod i dočekalo se na rukice, dotaklo prozor, fasadu, drugog čovjeka, mobitel.... i mogu tako unedogled. Duda koja ispadne djetetu iz usta se odmah prokuhava, da ne daj Bože unese malo bakterija u sebe... I što napraviš?? Prva prehlada i eto komplikacija... Drže djecu pod "staklenim zvonom", misleći da ih tako štite, a zapravo od njih rade privlačan mamac za sve moguće i nemoguće boleštine. I onda se još čudom čude kada od obične prehlade imunitet padne ispod nule...

Idemo iz krajnosti u krajnost!


12

utorak

lipanj

2018

moj doživljaj....

Pošto ne mogu nekako ukratko odgovoriti na komentare, napisat ću ovako... Pokušat ću složiti i skratiti, ali ne obećajem... :)

Napad panike je nešto što se može dogoditi bilo kojoj osobi u bilo kojem trenutku života - stres, proživljena trauma... Razni su okidači. No, najčešće se dogodi jednom i kasnije postane samo sjećanje da je jedanput bilo užasno! Ukoliko ima medicinara ovdje, pogotovo onih koji rade na hitnoj, sigurno mogu potvrditi koliko im je ljudi banulo na vrata zbog straha od infarkta... No, nakon male doze sedativa sve je gotovo.

Napomenula sam da sumnjam na štitnjaču zbog cijelog niza simptoma ( i da ići ću doktoru, ne liječim se pomoću googla ). Jedan od simptoma je upravo anksioznost i napad panike. I možda, onda kad sam bila na sistematskom da su mi pregledali štitnjaču ( na koju tad nisam ni posumnjala ), možda bi je i otkrili pa bi sada već bila na urednoj i redovitoj terapiji. A možda i nije ona, ali to ćemo prepustiti doktorima i obavijestit ću vas čim saznam.

Stvar je slijedeća... Kada doživite jedan napad, pa još jedan, pa još jedan i uđete u taj začarani krug, počnete strahovati od samog napada. To se meni dogodilo... Postajete poput najvećeg hipohondra. Npr., pred kišu mi se spusti tlak i normalna pojava je osjećaj slabosti... No za mene je to nešto više... Moj mozak ne detektira nizak tlak nego taj osjećaj slabine, povuče za sobom i vrtoglavicu, nemoćnost i BUM! Tresem se kao šiba na vodi, ludim...

Kao što sam već pisala... Novi panični slijed se dogodio običnog jutra tijekom odlaska u trgovinu. Na pola puta sam imala osjećaj da ću se srušiti, nisam mogla progutati slinu i kao da je nije ni bilo, dah sam hvatala i ustima i rukama i nogama. Preplavio me je osjećaj slabine i nemoći... I ne, nikada se nisam srušila, nikada nisam prestala disati i bez obzira na abnormalne otkucaje u tom stanju, nikada nisam dobila infarkt. No, ostao je strah!! Strah da će se to ponoviti svaki put kad izađem iz kuće, strah da čim mi se malo zavrti da stiže napad panike.. I sam taj strah, uporno ga iznova izaziva. I onda se začahuriš u taj panični poremečaj. Strah od straha, konstantno osluškivanje, gledanje i promatranje samog sebe. Zašto mi se sada noga trese ( najčešće zbog položaja ), zašto mi je nekako čudno u glavi ( vručine, pad tlaka vani )... I mnoga glupa pitanja koja imaju svoj odgovor, jer i najzdravija osoba osjeti vanjske utjecaje... Ali moj bubani mozak nije u stanju to opisati kao bezazlenu situaciju, nego automatski pomisli da je to početak novog napada i izazove ga.

Da, nisam u stanju otići sama nekuda dalje... Najsigurnije se osjećam doma, u blizini kreveta u koji se mogu sakriti od svih tih mojih strahova... Poput malog djeteta se pokriti preko glave i misliti da me tamo ništa ne može dohvatiti.
Ne, nisam još otišla tu stepenicu više i pala u depresiju, no da se u potpunosti predam, sigurno bi.

Zna se dogoditi da se ne osjećam najbolje, a moj peso veselo maše repom ispred vrata. I ne dam da ga moj dragi ide prošetati... Idem ja! U inat svemu što me može zadesiti... Na taj način se nekako pokušavam boriti... Jutarnje šetnje su nam užasno duge, jer me ujutro ne pogađa nikada pa uživam u prirodi i šetnji koliko god mogu. Kasnije mi je već nekako teže, mozak se razbudi i kreće analiza... svakog pokreta, svakog osjećaja, svega!

Možda je uzrok bezazlen (iako nije ni to baš lijepo) poput štitnjače i s vremenom bude prošlo pod određenom terapijom. No dokle god se ne riješim straha koji me zarobio, moja psiha će vladati sa mnom.

I znam!! Pokušaj ne misliti... Ne želim to ni najgorem neprijatelju... Ali oni koji su prošli to, znati će koliko je teško ostati "hladan" tijekom napada!! I mantre - možeš ti to i brojanje unatrag i slušanje glazbe... Pa čak i ono glupo zavaravanje tipa hajde samo još do tamo, samo još ovo napraviš pa ćeš ići leći - pali, ali ne svaki put!

Ugl... tu ću stati jer sam sigurno toliko nepovezano pisala, ali nemojte mi zamjeriti... Puna glava gluposti. I najviše boli ta svjesnost oko svega, a nemogućnost suprotstaviti se!!

No doći će dan!! Pričati ću i ja o svemu tome u prošlom vremenu!!

11

ponedjeljak

lipanj

2018

Duhovi prošlosti....

Kopaj... kopaj dublje.... Tako otprilike zvuče savjeti, a ponekad i ja sama, kad pokušavam naći uzrok svojih paničnih napada, zapravo sada već pravog paničnog poremečaja.
Trauma iz djetinjstva? Neki veliki šok u posljednje vrijeme? Stres??

Ni jedno, ni drugo, ni treće i sve navedeno! Još je prerano da se u potpunosti otvorim, ali kada dode vrijeme shvatit ćete i vi, a i ja zašto svoju prošlost i poričem i priznajem kao uzrok problema.


Prije par godina, kasnila mi je menstruacija. To jutro kada sam popiškila onaj štapić i ugledala crticu više, mi je bilo najljepše i najsretnije jutro ikada. Na sam rođendan mog dragoga... Ni on nije mogao poželjeti bolji poklon od toga... No dva mjeseca kasnije, dogodilo se najgore i najnesretnije jutro u mom životu... Probudila me neopisiva bol... Trčanje ginekologu, bolnica, uspavljivanje, čišćenje... praznina, tuga i bol. Dobro sam se držala, ne mogu reći da nisam... Pokušala sam prihvatiti to - sve se događa s razlogom. Nisam se zatvorila, nisam potonula do kraja. Bila sam čvrsta. Brojne riječi podrške su dolazile sa svih strana, no, ništa ne dopire do tebe onako zapravo. Kockice moraš sam posložiti u glavi.


Par mjeseci kasnije, stigao je prvi od brojnih napada... Ničim izazvan... ležim, gledam tv, smirena, opuštena u zagrljaju svog dragoga. No, stigao je! Nemir, tjeskoba, predinfarktno stanje ( tako sam se osjećala ), gušenje... I nakon 10 minuta sve stane! Ostaje samo zbunjenost i strah od proživljenog. I onda je krenulo... jednom tjedno, dva puta tjedno, tri puta tjedno, svakodnevno, dva puta dnevno... No, borila sam se! Iz dana u dan sam govorila da sam jača od toga. Otišla na sistematski, samo kako bi umirila svoju ludu glavu sa mislima o raznoraznim bolestima. Naravno, zdrava da ne mogu biti zdravija!

Okidač? Uzrok? ne znam! Znam da sam dvije godine živjela bez ijednog napada i nisam ni pomišljala da bi mi se mogli vratiti... Ali jesu, tu su... I opet ničim izazvani, kao... Kopaj, traži... Ne?? i pokušavam, zato sam i krenula pisati... uvijek nekako postavljam zid visoko oko sebe i teško da mi možeš prići u potpunosti.... no, nekako se lakše otvoriti masi ljudi nego pojedincu, pogotovo ako ti je blizak. Nije to strah od osuđivanja, izdaje... ne mogu objasniti!

Kada sam krenula dobivati učestale napade, vješto sam ih skrivala od svih ljudi koje znam, pa čak i od svog dragog. Imala sam osjećaj ako im kažem i oni znaju šta mi je, da dopuštam da napadi budu sastavni dio mog života i tema razgovora na kavi. jednostavno pitanje poput: kako si? Meni bi zvučalo kao - i kako ti i tvoji napadi? Nosiš se s time? Ako trebaš šta, samo zovi.... Sažaljevanje, suosjećajnost... Bilo mi je previše. Ovako, bili su dio mene ali ne i moje svakodnevnice...

Danas jesu... Jer su toliko intenzivniji i ne mogu ih ni sakriti, niti želim. Priznala sam samoj sebi da trebam pomoć. I da... ide mi na živce pitanje kako sam. Ide mi na živce i to što vidim strah u očima svog dragoga svaki put kad izlazi kroz vrata stana jer ipak me ostavlja samu i na milost i nemilost svim mojim strahovima i "stanjima". Ide mi na živce i kad se slučajno zagledam negdje pa mi netko uleti s pitanjem - si dobro? Vode, šećera??

Dpustila sam svojoj psihi da gospodari mojim danima. Ljuta sam sama na sebe zbog toga... i još više zbog toga što iz dana u dan odgađam posjet doktoru, jer vidim sve one silne male tabletice od kojih će mi biti "bolje".

Zblokat ću psihu i prepustiti kemiji da me vodi kroz život. Ne želim to, no istovremeno ne znam kako pobjediti psihu! Kako da ja vladam njome, a ne ona sa mnom??

10

nedjelja

lipanj

2018

na prvom mjestu...

Dragi moji,

evo malo se odužio moj jučerašnji posjet prijateljima. Moram priznati da s obzirom na moje "stanje", mi je godilo cijelu noć provesti u ugodnom društvu i razgovoru. I sinoć smo se doticali raznih tema koje su me potaknule na razmišljanje i za koje me zanima i vaše mišljenje, ali to ćemo nekom drugom prilikom.

Jučer sam obećala napisati svoj zadnji post, vezano za brojne komentare koje sam imala priliku pročitati na svom i vašim blogovima. Pa ću to sada i ispuniti....

Kada se sada spomene odlazak iz Hrvatske, mene obuzme neki osjećaj koji ni ne znam riječima opisati. Ne idem, ne želim otići.... Kao prvo, mentalitet!! Sjećam se kada je provedena anketa nakon ulaska u EU u kojoj su ljude nasumično ispitivali kako se sada osjećaju i doživljavaju - kao građanin EU ili balkancem. Smiješno mi je bilo kada je 80 % odogovora bilo - građanini EU! Po čemu, molim vas? Zašto se sramite onoga što zapravo jeste?? Pa čak ni po samim standardima ne spadamo pod građane EU... Ok, otvorile su nam se granice, prilike, mogućnost za boljim radnim mjestom i "boljim" životom.

I svaki dan more natpisa u novinama - ISELJAVANJE MLADIH, ODLAZAK IZ HRVATSKE.... Trbuhom za kruhom... Poštujem! Neki su odlaze sada, neki su otišli davno prije... Nije lako... Ostavljaš iza sebe obitelj, prijatelje i okrećeš novu stranicu u svome životu u nepoznatom svijetu. Samo to probijanje do uspjeha vani, nije med i mlijeko... Mnogi koji odu u Njemačku, opet rade za "naše" i ispaštaju jednako, ako ne i više, nego da su ostali u Hrvatskoj.

No, dobro... poanta. Recimo, odem... Volim svoju zemlju i svaki dan se pitam, poput mnogih od vas, kamo ide naša lijepa domovina. Novac nema više nikakvu vrijednost... Uđeš u trgovinu, u letu zgrabiš 5 stvari koje su ti neophodne za život i na blagajni te šokira cifra. Neuređeni sustav u mnogim stvarima. Cijene goriva u nebesima, poskupljenje plina, struje, vode... bla bla bla... a plaće... prosječne na papiru, nešto na crno ili ju čekaš dok ne crkneš jer poslodavac eto NEMA odkuda da te plati. Slobodni dani i tvoj privatni život je luksuz u nekim firmama... Jednom prilikom sam pitala poslodavca neka mi pokaže di sam potpisala da se u korist firme odricem svog privatnog života i slobodnog vremena. Neke stvari novac ne može kupiti!!

Vide to i oni izvana... oni koji su otišli prije puno godine, pa sada nakon 20 i kusur godina sa nostalgijom promatraju svoju domovinu. Pa tamo u tuđini ponosono opisuju žitna polja Slavonije i prekrasan Jadran, koji će uvijek biti dio njih. Neki od njih su radili i zarađivali, te gradili kuće u Hrvatskoj jer računica je jasna. Kada dobije njihovu mirovinu, vrati se u Hrvatsku i ovdje će živjeti kao bubreg u loju... Za razliku od nas koji ovdje crnčimo kod nekog privatnika, dolazimo na posao sa temperaturom 40 jer ako odemo na bolovanje, znamo što će nas dočekati kada se vratimo. Pretačemo iz šupljeg u prazno, ponekad... I onda kada napokon i ako imamo sreće i doživimo tu mirovinu, dobijemo mizeriju od 2000 kn pa ti živi i uživaj u starosti!

Onda se pitam... Cijela dijaspora uredno izlazi na glasanje na svim izborima, zbog starih uvjerenja i velikog domoljublja, glasaju za stranku koju oni smatraju najboljom za nas... navrate s vremena na vrijeme sa pričama kako je tamo dobro, kako je sve uređeno, kako nema ovoga, nema onoga... i jadni li mi...

Zašto onda, ako već toliko volite svoju domovinu ne djelujete? Ne učinite nešto da ju podignete? Zašto ne uložite te svoje silne novce, koje kao uspijete uštediti gore, ne omogućite Hrvatima radna mjesta u domovini? Odvažite se! Dođite, otvorite nešto ovdje, plačajte silne namete i osigurajte si pravo glasa, dajte Hrvatima da rade za vas, ali budite uzoran i pošten poslodavac poput onoga kod kojeg vi radite... Dignite na noge žitna polja Slavonije... Neka zaživi selo, stočarstvo, poljoprivreda....

Ne... to je preteško... Lakše je uložiti novce u apartmane na moru - laka lova, ugostiteljskim objektima u kojima će Vaš cijenjeni narod crnčiti za Vas za siću, jer nemamo baš puno izbora... Kao da nam lupate šamare i smijete se u facu iz dana u dan....

I onda, kada se argumentirano žalimo na istu tu Hrvastku, njezino uređenje, pozivate se na neko domoljublje i nazivate kukavicama one koji se ne boje reći istinu!

HRABROST!!! To je odlika ljudi koji su i dalje tu, bez obzira na svaku činjenicu koja nas s vremena na vrijeme natjera na razmišljanje o odlasku, mi smo i dalje tu. Plačamo poreze, prireze, abnormalno skupu uvoznu hranu za koju zapravo ni ne znamo šta jedemo, svaki dan točimo automobile bez obzira koja je cijena goriva, iz svojih plaća dajemo u mirovinski fond svotu koja bi mi itekako dobro došla iz mjeseca u mjesec kako bi naši umirovljenici dobili svoje mirovine, a za koju sami nismo sigurni da ćemo ikada doživjeti. Rađamo djecu ovdje, borimo se sa poslodavcima i tresemo pred njima kad moramo reći da smo u drugom stanju, jer svjesni smo da to djete treba prehraniti, odškolovati, ali znamo da nakon što se vratimo s porodiljnog naše radno mjesto više možda neće biti slobodno.

Na svakom razgovoru za posao:
"Dobar dan, recite svoja iskustva"
" Recite, jeste li udani?"
" Imate djecu ili ih planirate u neko dogledno vrijeme"

Biti majka je danas luksuz!! Svaki poslodavac te gleda kao šugu... Jer odmah vidi bolovanja, probleme, neučinkovitost....

Djeca?? Budimo iskreni, koliko vani dobivate za djecu? Kolike su mogućnosti za njih vani? A što imaju u Hrvatskoj?? I opet, mi "kukavice" podižemo svoju djecu u domovini.

Pokušala sam otvoriti firmu i omogućiti ljudima radna mjesta... Ubili me nametima i davanjima koja dan danas nemaju smisla... Ubrzo sam zatvorila jer sam vidjela da neću moći isplatiti radnike kako sam planirala... Mlada, naivna, pomalo brzopleta - al sam naučila i izvukla pouku. Ali bez obzira, htjela sam učiniti nešto da bar nekolicini bude bolje, i meni samoj.... Nisam uspjela... Sada radim za privatnike, na par mjesta nisam dobila plaću niti računam na te novce.. al kopam, borim se i ostajem. Račune platim redovito ili sa mjesecom zaostatka, otplačujem ovrhu koja, umjesto da se smanjuje, zbog neisplata plaće nekada i naraste... Jer kamata na kamatu i ulaziš u začarani krug vječnog dužnika...Bojim se uopće računati koliko je već moje nerođeno dijete dužno svojoj domovini!

Ali tu sam... i ne idem! I zato, molim Vas, svi koji ste živjeli u "starom sistemu" koliko god i on težak bio, pa otišli i stali na svoje noge, upoznali "bolji" život, ne nazivajte nas kukavicama kad pljujemo po ovome do čega smo došli.Jer vjerujte mi, hrabrost je biti ovdje!! I isto tako svi vi koji osjetite potrebu za prepucavanjem i objašnjavanjem nekome tko na svojoj koži ne osjeti kada dođe razlika struje u abnormalnim ciframa, a zna da ako ne da pola svoje plaće na to, bude sjedio u mraku i koštat će ga još skuplje kada bude ponovno uključivao, a u frižideru samo svjetlo i vidi - nemojte!! Nije vrijedno!

Lako je pročitati članak u novinama u kojem piše kako je zbog ovršnog zakona krov nad glavom izgubila obitelj sa troje male djece i reći jadni su... Teško je djelovati! Kako sam već rekla, mnogi su sagradili kuće ovdje, ostavili stanove koje uredno iznajmljuju na crno za nenormalne cifre. I to govorim iz iskustva... Pa što onda tu istu obitelj, kad toliko volite svoju domovinu, imate pravo glasa ovdje i "susosjećate" sa svojim narodom ne smjestite u svoje kuće, stanove?

I mogla bi ovako sa pitanjima unedogled... Ne želim nikoga uvrijediti niti prozivam ikoga! Svaka čast pojedincima koji su stvarno dobre duše... Ali takvi i šute i djeluju!!

Dragi moji blogeri... glavu visoko gore i budite ponosni na ono što jeste i di jeste!!!

NA PRVOM MJESTU BUDI ČOVJEK!!!

09

subota

lipanj

2018

Svatko križ svoj nosi...

Dragi moji,

Jučer sam letimično prešla po nekim blogovima, komentarima... Zanimljivo je da ne postoji mjesto u stvarnom ili virtualnom svijetu gdje dolazi do stalnih sukoba, vrijeđanja, nametanja mišljenja...

Shvatila sam da su dvije teme koje vječno razore masovnu publiku - Crkva i rat! Iako nemam namjeru se nadglašavati s nikime, vezano za išta, moram reći par riječi jer bi inače pregorila....

Crkva....

Kad sam bila mala, vjerujte mi svi su mislili da ću se zarediti. Svake nedjelje na misi, zornice, krunice, zbor... A da stvar bude bolja, moji roditelji nisu veliki vjernici, dapače, tata uopće ne ide u crkvu. Mama ode tu i tamo, kada osjeti potrebu ili kada ju na to natjera nekakva prigoda ( krštenje, vjenčanja, krizme...) . Pošto sam krštena za vrijeme rata i sve je bilo na brzinu, moji su me krstili u Evangeličkoj crkvi. No, zbog moje jake vjere i potrebe sam sa svojih devet godina pristupila krštenju u Katoličkoj crkvi te odmah nakon toga primila sakrament Prve pričesti. I tu moj put staje.... kako sam ulazila u pubertet, mozak počinje raditi sto na sat, previše uitnika nad glavom i moja vjera je poljuljana. Pred sam sakrament Svete potvrde, odustala sam od svega. Svi moji vršnjaci su pristupali sakramentu, radile se fešte, birali kumovi, zbrajale pare i cijenili pokloni. Ja nisam... I najčešće pitanje koje mi je bilo postavljeno tada od tih četrnaestogodišnjih mozgova i dan danas obožavam to pitanje:
- Ali kako se ti kasnije misliš udati???
Jao meni... imate pravo... propustit ću cijelu onu "paradu" hodanje do oltara u bijelom samo zato što nisam podlegla prisilnom dolaženju na nedjeljnju misu samo zbog žiga u bilježnici koji mi omogućuje da pristupim sakramentu Svete potvrde.

Uvijek sam se samo nasmijala na to pitanje... Na kraju krajeva, ako baš želim cijelu tu "paradu", obavim ja to sve u jednom danu... Ali tad, i još uvijek, odzvanja u glavi samo ime sakramenta - SVETA POTVRDA.
Potvrda vjere, predanosti... Ja to nisam osjećala i nisam htjela licemjerno stati pred nešto svima sveto, potvrditi nešto što uopće ne osjećam, eto tek toliko da mogu reći da sam krizmana.

Vjera nije navika, vjera nije obveza - to je nešto više od svega. Nešto što te gura naprijed kroz život. Bog je netko kome se obraćaš kad ti je teško i, ono što mnogi od nas zaborave, zahvaljuješ mu kad ti je lijepo. Jer vjeruješ da te vodi, onda te navodi i na dobro i na loše... Nekada ti s nečim lošim, želi pokazati neke stvari, a ako vjeruješ ne preispituj.

Super mi je kada ljudi masovno idu na ispovijed i jako mi je drago kada se nakon toga osjećaju bolje. No, fascinantno mi je kada u ispovjedaonici uredno 10 godina za redom, po par puta godišnje, svećeniku ispovjedaju ISTE grijehe. Moj pojam ispovijedi je - odlučim da više neću psovati, da ću se riješiti tog poroka, odem, ispovijedim se i ne ponavljam taj grijeh. A nisam jednom doživjela kako mi netko šapne, nakon samog izlaska iz ispovjedaonice - Jebote, mogao je malo manje pokore dati... Pred oltarom, klečeći i taman ispovijedao grijehe???

Shvaćam, ljudi smo, griješimo, teško je promijeniti sebe i odreći se nekih stvari. Ali baš zato, prvo gledajte sebe, onda blatite druge.

Imam jednostavan primjer... Moj tata, kao što sam napomenula, ne ide u crkvu, ne vjeruje u Boga, ali vjeruje u nešto, no nimalo ne vjeruje u Crkvu. Oko nas su sve veliki vjernici - svake nedjelje na misi, zornice, krunice, svećenik je kod njih na ručku.... I sad situacija: Stao čovjeku auto nasred ceste, malo dalje od naše kuće... Nakon bezuspješnog traženja pomoći okolo po susjedstvu, pokucao je na naša vrata. Moj tata se odmah ustao i iša vidjeti kako mu može pomoći... NIsu bile bitne ni pare koje je moj tata morao dati da bi čovjek nastavio svoje putovanje, ni vrijeme koje je moj tata uložio da bi mu pomogao. Bio je bitan taj ishod - pomogao je čovjeku u nevolji.

Fascinantno.. Jer puno sam puta čula kako je moj tata nevjernik. I sad me zanima, čini li ga to NEČOVJEKOM??

Malo sam sada krenula skretati i vrludati po temi, pa ću se prebaciti... a kad saberem misli, napisat ću još par stvari o crkvi i religiji... I molim sve one koji će odmah krenuti sa napadom, samo zapamtite jedno : POŠTUJEM SVAKOGA TKO IDE I VJERUJE, DAPAČE DIVIM MU SE JER JE NAŠAO SVOJU ZVIJEZDU VODILJU. no poštujte to što ja u sebi još tražim svoju zvijezdu vodilju!!


RAT

Dragi branitelji, kao prvo hvala Vam za sve što ste napravili i proživjeli da bi, kao i svi drugi, i ja danas mogla ponosno reći da sam Hrvatica! I znam, da i vi sjedite u nekom kutu sobe i pitate se čemu sve to, je li vrijedilo, jesmo li bili samo žrtve ideala?? Nikada neće biti upitno što su sve ljudi na bojištu prošli, vidjeli, doživjeli, osjetili... Volim reći, daj pustite taj rat, pa koliko je prošlo odtada... Vjerujem da su Vama nekada slike pred očima kao da se dogodilo prije 5 minuta.. I poštujem to!!

No problematika nije u ljudima koji su bili tamo...Dugo godina radim u kafiću i vjerujte mi naslušala sam se svakakvih priča. Alkohol otvara sve moguće rane, širi ljubav i mržnju, sreću i ljutnju... Svašta se dogodi! I kada se uđe u srž tog velikog problema, najčešće pitanje je - HAJDE, MOLIM TE DI SI TI BIO?
I ne shvaćam. Uplela sam se puno puta u te prepirke kako bi smirila situaciju... Sada godinama nakon, osim mirovina i beneficija ( koje su btw. dobili krivi ljudi ) je veliki problem u kojem djelu Hrvatske si se borio. Čini li to ikakvu razliku.... Netko je prošao ona najgora područja, sudjelovao u najvećim akcijama.. No daje li mu to za pravo da omaložava onoga koji je bio na manje pogođenim mjestima?? I tom čovjeku je glava bila u torbi, čvrsto je držao pušku sa željom da obrani svoje, gledao kako mu umiru prijatelji, bio razdvojen od svojih bližnjih. Po čemu je njegova muka manja??

Ali kao što sam rekla, nisu problem ljudi koji su bili tamo... Danas se na branitelje gleda drugačije zbog političkih gluposti... Oni koji su najmanje vremena proveli na ratištu ili uopće nisu, su otišli u "zaslužene" vojne mirovine.... To stvara bijes među ljudima i, pošto smo jednostavno takav mentalitet, strpali smo sve u isti koš.

Znate iz školskih klupa - kada jedan napravi glupost, cijeli razred je kažnjen!

Tako je i sa cijelim tim sustavom branitelja, mirovina, beneficija.... Jedan se uspio progurati jer, eto nije vidio rata, ali je u tom periodu doživio nesreću i ,nažalost, ostao invalid. I kada je država pružila priliku da uzme novce za to, on je zgrabio. I odjednom ste svi krivi. Nije fer, nije u redu.... Ali nije ni razlog da se međusobno koljemo, mrzimo i stvaramo predrasude.

Svatko od Vas zna što je prošao i s čime mora živjeti... I rijetki su oni koji će Vam za to i zahvaliti. No, ljudi, mržnja će nas uništiti. Budimo iznad toga!!

I pošto ću opet skrenuti s teme, ostavit ću nešto za neki drugi dan, a Vi se ne dajte provocirati i ulaziti u prepirke jer Vas to ne čini ništa drugačijima od provokatora. BRANITELJI se ne moraju dokazivati nikome, napišite, recite svoje iskustvo, ali poštujte tuđe misljenje. I ne poželite nikome taj pakao koji ste prošli. Budite iznad toga!!

08

petak

lipanj

2018

Ironija

Još dok sam bila mlađa sam često u nekim "dubokoumnim" razgovorima sa društvom tvrdila kako je podsvijest zeznuta stvar, te kako je mozak jako moćan, nismo ni svjesni koliko zapravo može. A kombinacija podsvjesti i moć mozga = zastrašujuće!
Davala sam za primjer - pretvaraj se da te boli trbuh u školi, ali onako da bude uvjerljivo svima, na kraju će te i boliti trbuh! Kada se netko razboli ako se prepusti bolesti, sigurno će prije klonuti od onoga koji se bori rukama i nogama prema naprijed i razmišlja pozitivno! Moć misli je jaka... Mnogi su čitali knjigu Secret, doduše nisam jedna od njih, ali po nekim natuknicama iz same knjige se slažem sa time. Naši strahovi postaju stvarnost, jer dopustimo mozgu da ih realizira.
Čime zračiš - to i privlačiš! Istina!!

Prije prvog napada panike, nikada od nikoga nisam čula za to. Odjednom, pošto sam radila u kafiću, upoznajem ljude koji pate od toga. Da stvar bude bolja, nisam započinjala razgovor s njima o tome kako imam nekakav problem, sami su osjetili potrebu da mi kažu za svoj. I tako malo po malo, shvatim da sam jedna od 20 ljudi koje znam i svi imamo napade panike. Smiješno! Okružen si pričama, iskustvima, raznim simptomima. No, moji su bili u samom začetku, ničim izazvani. Zgražala sam se na količinu tableta koji neki od njih piju kako bi uspjeli preživjeti dan. Uporno sam tvrdila da je sve u glavi i da se to može riješiti sam sa sobom. Ipak, misli i mozak su zeznuta stvar. I uspjela sam, nakon 6 mjeseci konstantnih napada jednostavno sam ih izbrisala iz svog života.

I sada, dvije godine nakon, samo jedan uobičajen odlazak u dućan udaljen 100 metara od mog stana, zarobio me u začarani krug paničnih napada. Shvatila sam one ljude koji ne mogu bez tableta preživjeti dan ( još ne uzimam terapiju )... Čini se da su oni prije dvije godine bili blagi, poput nekakvog uvoda u nešto što ne želim ni najgorem neprijatelju. Nakon godina pametovanja o pozitivnim mislima, o moći mozga, podsvjesti - dopustila sam da me sve to zarobi i ne znam kako van!

Bilo bi mi drago da mogu reći da se borim, da postoji jedan dan kada sam pobjedila strah, kada nisam doživjela niti jedan napad - no ne postoji. Sve dublje i dublje me vuče unutra. Mrzila sam samosažaljevanje, kad znaš da možeš pomoći sam sebi, kad se možeš boriti. Mrzila sam riječ NE MOGU, a sada je sve to sastavni dio mog života. Nesposobna normalno funkcionirati... I probudim se sa željom i odlukom da će danas biti bolje, danas se neću predati, neka me sruši ako može! I može!

Evo i sada bi trebala do istog tog dućana, ali odgađam i odgađam i odgađam... jer što ako mi se dogodi nešto u tih 100 metara do tamo... Što ako mi opet dođe taj osjećaj nemoći, nesvjestice, gušenja? I znam da mi ne može ništa biti... Toliko sam ih preživjela, da su me htjeli srušiti, davno bi to učinili. Da sam trebala dobiti infarkt, davno bi ga dobila. Da sam trebala umrijeti na licu mjesta, već bi umrla. Bezopasno stanje koje naš mozak detektira kao opasno i pali alarm za preživljavanje.

Znam da će se mnogi od vas pitati što kažu doktori... još ništa, dala sam si priliku da ih sama nadjačam, no bezuspješno. Idući tjedan krećem kod doktora i tražim pomoć. Malo kasno, ali opet, nikad nije kasno, ne?

Dok ne nađem rješenje, ostajem zarobljena u vlastitim strahovima, mislima... ali s nadom i željom da ću moći normalno funkcionirati i živjeti i uživati u svom životu!

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.