Ironija

Još dok sam bila mlađa sam često u nekim "dubokoumnim" razgovorima sa društvom tvrdila kako je podsvijest zeznuta stvar, te kako je mozak jako moćan, nismo ni svjesni koliko zapravo može. A kombinacija podsvjesti i moć mozga = zastrašujuće!
Davala sam za primjer - pretvaraj se da te boli trbuh u školi, ali onako da bude uvjerljivo svima, na kraju će te i boliti trbuh! Kada se netko razboli ako se prepusti bolesti, sigurno će prije klonuti od onoga koji se bori rukama i nogama prema naprijed i razmišlja pozitivno! Moć misli je jaka... Mnogi su čitali knjigu Secret, doduše nisam jedna od njih, ali po nekim natuknicama iz same knjige se slažem sa time. Naši strahovi postaju stvarnost, jer dopustimo mozgu da ih realizira.
Čime zračiš - to i privlačiš! Istina!!

Prije prvog napada panike, nikada od nikoga nisam čula za to. Odjednom, pošto sam radila u kafiću, upoznajem ljude koji pate od toga. Da stvar bude bolja, nisam započinjala razgovor s njima o tome kako imam nekakav problem, sami su osjetili potrebu da mi kažu za svoj. I tako malo po malo, shvatim da sam jedna od 20 ljudi koje znam i svi imamo napade panike. Smiješno! Okružen si pričama, iskustvima, raznim simptomima. No, moji su bili u samom začetku, ničim izazvani. Zgražala sam se na količinu tableta koji neki od njih piju kako bi uspjeli preživjeti dan. Uporno sam tvrdila da je sve u glavi i da se to može riješiti sam sa sobom. Ipak, misli i mozak su zeznuta stvar. I uspjela sam, nakon 6 mjeseci konstantnih napada jednostavno sam ih izbrisala iz svog života.

I sada, dvije godine nakon, samo jedan uobičajen odlazak u dućan udaljen 100 metara od mog stana, zarobio me u začarani krug paničnih napada. Shvatila sam one ljude koji ne mogu bez tableta preživjeti dan ( još ne uzimam terapiju )... Čini se da su oni prije dvije godine bili blagi, poput nekakvog uvoda u nešto što ne želim ni najgorem neprijatelju. Nakon godina pametovanja o pozitivnim mislima, o moći mozga, podsvjesti - dopustila sam da me sve to zarobi i ne znam kako van!

Bilo bi mi drago da mogu reći da se borim, da postoji jedan dan kada sam pobjedila strah, kada nisam doživjela niti jedan napad - no ne postoji. Sve dublje i dublje me vuče unutra. Mrzila sam samosažaljevanje, kad znaš da možeš pomoći sam sebi, kad se možeš boriti. Mrzila sam riječ NE MOGU, a sada je sve to sastavni dio mog života. Nesposobna normalno funkcionirati... I probudim se sa željom i odlukom da će danas biti bolje, danas se neću predati, neka me sruši ako može! I može!

Evo i sada bi trebala do istog tog dućana, ali odgađam i odgađam i odgađam... jer što ako mi se dogodi nešto u tih 100 metara do tamo... Što ako mi opet dođe taj osjećaj nemoći, nesvjestice, gušenja? I znam da mi ne može ništa biti... Toliko sam ih preživjela, da su me htjeli srušiti, davno bi to učinili. Da sam trebala dobiti infarkt, davno bi ga dobila. Da sam trebala umrijeti na licu mjesta, već bi umrla. Bezopasno stanje koje naš mozak detektira kao opasno i pali alarm za preživljavanje.

Znam da će se mnogi od vas pitati što kažu doktori... još ništa, dala sam si priliku da ih sama nadjačam, no bezuspješno. Idući tjedan krećem kod doktora i tražim pomoć. Malo kasno, ali opet, nikad nije kasno, ne?

Dok ne nađem rješenje, ostajem zarobljena u vlastitim strahovima, mislima... ali s nadom i željom da ću moći normalno funkcionirati i živjeti i uživati u svom životu!