petak, 06.10.2006.

Pričam ti priču 1 & 2

Evo spoio sam ova dva djela da lakše čitate. Enjoy!wave


«Sranje! Ne danas!»
Još jedan dan je počeo mojom dnevnom rutinom- prespavanjem i kašnjenjem. Na brzinu navlačim robu i uliječem u kupaonicu. Doručkujem s nogu i već jurim prema vratima kad me mama pita:
«Da nisi možda nešto zaboravio?»
Okrenem se i vidim da drži moju torbu.
«Sjedi i normalno doručkuj.»
«Ali autobus je za pet minuta...»
«Zamolila sam Karapatića da nas odbaci.»
Prijekorno je pogledam. Nikad nisam volio tog čovjeka. Tip je jednostavno ljigav. I nekako jeziv. Nešto u njegovu pogledu...
«I što traži zauzvrat? Nećeš valjda postati gospođa Karapatić? Ili samo traži novac?»
«Ivane, dosta. Nije tražio nikakvu protuuslugu,-lagano se nasmješi- a ni moju ruku. Sad jedi.»
Nakon deset minuta izašli smo na ulicu i krenuli prema automobilu gospodina Karapatića, gdje nas je on već čekao.
«Dobro jutro, dobro jutro! Jesmo li spremni za veliko putovanje? Danas je baš predivan dan za put!»
«I ti si ga upravo uspio pokvariti- promislim u sebi- u 10 sekundi. Bravo.»
Umjesto da mu odgovorim, hladno ga pogledam i uđem u automobil. Mama bojažljivo pogleda prema g. Karapatiću, te i sama uđe. G. Karapatić uslužno zatvori vrata za majkom.
Cijelim putem je g. Karapatić govorio o lijepom vremenu, s vremena na vrijeme pokušavajući izvući iz majke gdje ja to točno idem. Najradije bih mu odbrusio da ga se moji putovi ni najmanje ne tiću, ali znam da bi se kasnije iskalio na mami.
Kad smo napokon došli na aerodrom, rekao sam g. Karapatiću da mi avion polijeće za dva sata (što je bila ogromna laž) pa nas je nevoljko napustio jer je morao na ići na posao. Mama je bila malo ljuta (ne odobrava baš laganje), ali rekao sam joj da sam ga otjerao da se mi možemo pošteno oprostiti. Kad su objavili da počinju ukrcavati putnike na mome letu, počela je plakati, i kroz jecaje je govorila: «Moja bebica me napušta, moja bebica me napušta!» Uvijek je to govorila kad me htjela iživcirati- promislih. Odjednom sam osjetio bujicu nježnih osjećaja prema majci. Zagrlih je. Boreći se sa suzama progovorim:» Hajde ne pretvaraj se sada da ti je žao. Kao da ne znam da si doma napravila feštu što si me se napokon riješila.» Pokušala me uvrijeđeno pogledati, ali ubrzo smo oboje puknuli u smijeh. Oglasio se zadnji poziv za ukrcaj na moj let. Pozdravio sam se sa majkom i krenuh u nepoznato.

~ş~

Gospođa Ivanović bila je iznenađena kad me vidila da sam još vanka. Rekao sam da sam javio na poslu da neću doći danas i da sam baš išao do njih. Ne znam je li mi povjerovala ali pošla je samnom doma.
Šutljivo je sjedila na stražnjem sjedalu i plakala. Kako bi samo plakala da zna što čeka njezina sina. Da zna da njezin sin neće preživjeti ovaj dan, srce bi joj otkazalo.

~ş~

Osjećala sam se tako umorno, tako iscpljeno, tako samo. Ma koliko god se ja zafrkavala, Ivan jest moja bebica. Sin jedinac. Sama sam ga podigla, bez ićije pomoći. I sad sam sama. Posegla sam u torbicu za maramicom i napipala kuvertu. Na njoj je pisalo: « Otvori kad poletim». Brzo ga otvorim i počnem čitati:
«Mama,
Znam da si sad tužna, ali htio bih ti reći par stvari koje ti nisam mogao reći na aerodromu. VOLIM TE. Čim dođem, naći ću posao da se nemoraš puno brinuti za mene. Svakom prilikom ću se vraćati doma.
Voli te
Ivan
PS. Sad bi bilo pametno da popiješ tabletu.»
Srce mi je opasno tuklo. Posegnem za svojim tabletama i popijem par. Pametno moje malo! Stvarno se u nekim trenutcima zapitam tko je komu roditelj. Počnem još jače plakati.

~ş~

«Dragi putnici, dobrodošli u London! Vanka je umjereno oblačno, s ugodnih 20ćc . U moje ime, u ime cijele posade i Fast Air-a, želim vam ugodan boravak u Londonu!»
Polako sam se kretao prema izlazu, kad me iznenada okupa val panike: kako ću doći do fakulteta? Znam da bi netko trebao doći po mene sa fakulteta, ali kako ću ga prepoznati? Odmah mi padne na pamet scena iz nekog filma kad je tip držao ogromnu tablu sa napisanim imenom i izvikivao ime. Samo se nadam da to neće i on to provati. Nakon što sam prošao carinu i pošao preuzeti prtljagu kad sam vidio nešto što mi je izmamilo smješak na lice. Postariji i sjedi gospodin, od kojih 50- 60 godina obučen u staromodno odijelo, držao je tablu na kojoj je pisalo: «mr. Ivanovic, Witchburn college». Zaustavim se ispred njega.
«Dobar dan.» - rečem na svom tečnom engleskom.
«Dobar dan. Vi ste sigurno... ovaj...»
«...Ivan Ivanović»- odjednom se sjetim rasprave koju sam vodio sa mamom davno, davno. Tad sam joj rekao da mi ime zvući kao izmišljeno za reklame. Nije dva dana pričala samnom.
«Hvala, dosta sam se mučio kako se to izgovara. Ja sam pof. William Been i došao sam vas odvesti na fakultet ( «pa da» promislih). Idemo li po vaše torbe?»
Dokle smo čekali da dođu moje torbe, Bill (inzistirao je da ga zovem Bill) mi je davao korisne informacije o faxu:
«Kojih sto metara od glavne zgrade ima je dan zgodni francuski bistro sa najboljim croissantima u Engleskoj, moraš ih provati, sami ih prave..»- sva buka odjednom nestane, čuo sam samo kako mi srce brzo tuče. Vid mi se zamagli, i osjetim da mi nešto toplo teće niz prsa. Jednako brzo kako je i nestao, tako mi se sluh i vid brzo vrate. Nastao je veliki metež. Ljudi vrište, trče na sve strane, guraju se, panika svuda vlada. Ne shvaćajući kako sam se našao na podu, pogledam svoju majicu koja je bila natopljena crvenom bojom. KRV. I tad je nastao mrak.

~ş~

«Je li sve sređeno?»
«Da šefe.»
«Siguran si da je mrtav?»
«Da. Tri metka u srce.»
«Tijelo?»
Nastupi duga, neugodna tišina.
«Idiote! On je još živ. Dokle god nam ne dostaviš njegovo mrtvo tijelo ništa od love!» i silovito zaklopi slušalicom. Zapalim cigaretu. Gledao sam kako nervozno šeta po sobi, zastajkujuči samo da nešto razbije. On meni prijeti? Mogao bih ga odmah sad ubiti... I oprostiti se od svoje love. Najbolje da pođem do bolnice. Nešto mi smrdi u ovom poslu. Nešto mi govori da ovo ipak nije još jedan rutinski posao.

~ş~

Nema pjesme anđela. Nema svjetla na kraju tunela. Ništa posebno, ta smrt. Samo u daljini se čuje neko pištanje- piii... piiii... piii...
«Doktore, hoće li preživjeti?»
«G. Been, još je prerano za reći. Momak je imao nevjerovatnu sreću- sva tri metka su prošli na milimetr od srca, ali moramo ga što prije operirati. Je li majka stiže?»
«Stiže za par sati.»
«Nadam se da to neće biti prekasno.»

~ş~

Tek nakon nakon sat vremena leta gđa. Ivanović je prestala plakati. Sad je samo tiho jecala. Stvarno mi je bilo jako žao te gospođe. Mogu samo zamisliti kako je to pustiti svoje dijete da pođe u drugu zemlju gdje ga upucaju. Priđem joj i pitam je:
«Hoćete li još čaja, gđo. Ivanović?»- umorno me pogleda i odmahne glavom.
«Za koliko smo u Londonu?»
«Za sat vremena.» Ovo joj je bio peti put u petnaest minuta da pita kad ćemo stići. Da je to bilo koji drugi putnik, zamolila bi ga, uljudno naravno, da me prekine gnjaviti, ali njoj ne. Njoj su misli negdje drugdje. Njoj su misli uz sina koji možda umire sam, u bolnici negdje u Londonu.
«Moramo ga odmah operirati! Ako ga sad ne operiramo, mrtav je!»
«Ali ne možemo ga operirati bez pristanka obitelji!»
«Kad mu dolazi majka?»
«Avion slijeće tek za uru vremena.»
«To je uru prekasno.»
«Znam. Što ako...»
«Čekaj! Može li se zazvati u avion?»
«Ne znam, trebalo bi provjeriti s kojom kompanijom leti i nju pitati, tko zna bi li...»
«Pa što tu stojite, zovite odmah i pokušajte je dobiti na telefon.»
«Ali nama svejedno treba PISMENI pristanak za operaciju!»
«Papirologiju ćemo lako kasnije riješiti! Ovdje je u pitanju mladićev život!»

~ş~

«Gospođo, telefon za vas. Kaže da je doktor koji liječi vašeg sina.»
Osjetila sam kako mi krv jednostavno nestaje iz svake pore moga lica. Nije valjda... Još je tako mlad... Ma daj se saberi ženo i ne skači pred rudo. Jedva susprežući suze, drhtavom rukom uzmem slušalicu.
«H-H-Halo?»
«Dobar dan, dr. Slipkovitz na telefonu.»
«Je li dobro? Je li živ, nije valjda, nije valjda...»
«Gđo. Ivanović, smirite se, vaš sin je živ, ali je u kritičnom stanju. Zovem vas zato jer mu je potrebna hitna operacija, a treba mi vaš pristanak za operaciju.»
«Kako ću vam dati pismeni pristanak preko telefona? Treba vam pismeni pristanak, zar ne?»
«Da, inače treba, samo nisam siguran hoće li vaš sin izdržat dokle vi dođete do bolnice. Da li pristajete? Papirologiju lako možemo kasnije riješiti.»
«Pristajem.»
»Dobro. Na aerodromu će vas čekati kola hitne pomoći koja će vas odmah dovesti do bolnice. Vidimo se.»
»Doviđenja. I hvala.»

~ş~

U bijeloj, sterilnoj bolničkoj sobi sjedi i gleda svoga sina. Njegovo lijepo, skladno lice sad su djelomično skrivale cjevčice i flasteri. Maka je neutješno plakala i držala ga za ruku. Ne mora plakati. Njezin sin će preživjeti. Imamo velikih planova za njega. On mora preživjeti. Izvanka se čula škripa guma. Auto je udarilo pješaka dok je prelazio cestu prema bolnici. Njegov ubojica. Mihael je obavio posao. Nije još sve izgubljeno.

| 22:55 | Popljuvaj (0) | Printaj i isparaj! | #

Busy, busy, busy....

Kakvo je ovo bilo ljeto! Samo sam radio po cijele dane i bio preumoran da bih uvečer izlazio vanka. A pare se samo tope sa računa... Kupio sam laptop. Lijepa mala kanta. U ponedjeljak mi je počeo fax.
Razlika između Ekonomije i Medija- OGROMAN. Počevši od opremljenosti, odnosa profesora prema nama, dostupnosti informacija i profesora.. Kao da sam prešao iz kamenog doma u hi-tech društvo... Zasad sam iznimno zadovoljan prvim tjednom, samo se ponovno treba priviknut na dizanje u 7 ura (ipak nisam to radio više od pola godine.) Sinoć sam imao večeru u rodice koja se sutra udavava. Riječ koju tu večer najbolje opisiva je- kad starci prolupaju! Nakon obilne večere svi su se starci digli počeli se bacat po taraci tražeći "nešto življe, može linđo!"rolleyes Pobjegao sam glavom bez obzira. Sutra je svadba. Valjda ću to preživjeti. Ah, da zamalo sam zaboravio. Prošlu subotu mi je rodica imala momačku/djevojačku zabavu na kojoj sam se dobro devastirao. A što ću tek sutra...naughty
Kolege, akademski pozdrav!party

| 22:32 | Popljuvaj (0) | Printaj i isparaj! | #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Copyright © Patnje mladog... whatever - Design touch by: Tri mudraca





Komentari On/Off

< listopad, 2006 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Studeni 2007 (1)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (1)
Ožujak 2007 (4)
Veljača 2007 (5)
Siječanj 2007 (4)
Studeni 2006 (2)
Listopad 2006 (2)
Srpanj 2006 (1)
Svibanj 2006 (1)
Travanj 2006 (5)
Ožujak 2006 (10)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Opis bloga
Memoari vječnog studenta. Samo za osobe sa jakim želudcem...

Za zamislit se...
" Muskarci nisu izbjegavali nikakva sredstva
kada je trebalo braniti nevinost zene,
ali niti kada ju je trebalo oduzeti."

Aksel Sandemose



"You only lie to two people;
your girlfriend and the police.
Everyone else you tell the truth to.

Jack Nicholson



"Svi smo mi mrtvaci
na dopustu."

August Cesarec



"Statisticki gledano, na svakog muskarca
koji dosegne dob od 85 godina
otpada po sedam zena - ali tada je vec prekasno."

Sigurd Hoel



"Whenever I watch TV and see those poor starving kids all over the world, I can't help but cry. I mean I'd love to be skinny like that but not with all those flies and death and stuff."

Mariah Carey



"We all get heavier as we get older because there's a lot more information in our heads."

Vlade Divac, Basketball player



At a certain point in our lives, we lose control of what's happening to us, and our lives become controlled by fates. That's the world's greatest lie. Whoever you are, or whatever it is that you do, when you really want something, all the universe conspires in helping you achieve it."

(Melchizedek, the Old King) from The Alchemist



"It is said that the darkest hour of the night comes just before the dawn."

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se