Patnje mladog... whatever

Evo (kratkog) nastavka priče:

«Moramo ga odmah operirati! Ako ga sad ne operiramo, mrtav je!»
«Ali ne možemo ga operirati bez pristanka obitelji!»
«Kad mu dolazi majka?»
«Avion slijeće tek za uru vremena.»
«To je uru prekasno.»
«Znam. Što ako...»
«Čekaj! Može li se zazvati u avion?»
«Ne znam, trebalo bi provjeriti s kojom kompanijom leti i nju pitati, tko zna bi li...»
«Pa što tu stojite, zovite odmah i pokušajte je dobiti na telefon.»
«Ali nama svejedno treba PISMENI pristanak za operaciju!»
«Papirologiju ćemo lako kasnije riješiti! Ovdje je u pitanju mladićev život!»

~ş~

«Gospođo, telefon za vas. Kaže da je doktor koji liječi vašeg sina.»
Osjetila sam kako mi krv jednostavno nestaje iz svake pore moga lica. Nije valjda... Još je tako mlad... Ma daj se saberi ženo i ne skači pred rudo. Jedva susprežući suze, drhtavom rukom uzmem slušalicu.
«H-H-Halo?»
«Dobar dan, dr. Slipkovitz na telefonu.»
«Je li dobro? Je li živ, nije valjda, nije valjda...»
«Gđo. Ivanović, smirite se, vaš sin je živ, ali je u kritičnom stanju. Zovem vas zato jer mu je potrebna hitna operacija, a treba mi vaš pristanak za operaciju.»
«Kako ću vam dati pismeni pristanak preko telefona? Treba vam pismeni pristanak, zar ne?»
«Da, inače treba, samo nisam siguran hoće li vaš sin izdržat dokle vi dođete do bolnice. Da li pristajete? Papirologiju lako možemo kasnije riješiti.»
«Pristajem.»
»Dobro. Na aerodromu će vas čekati kola hitne pomoći koja će vas odmah dovesti do bolnice. Vidimo se.»
»Doviđenja. I hvala.»

~ş~

U bijeloj, sterilnoj bolničkoj sobi sjedi i gleda svoga sina. Njegovo lijepo, skladno lice sad su djelomično skrivale cjevčice i flasteri. Maka je neutješno plakala i držala ga za ruku. Ne mora plakati. Njezin sin će preživjeti. Imamo velikih planova za njega. On mora preživjeti. Izvanka se čula škripa guma. Auto je udarilo pješaka dok je prelazio cestu prema bolnici. Njegov ubojica. Mihael je obavio posao. Nije još sve izgubljeno.