petak, 31.03.2006.

WTF?!

Ležim na krevetu. Slušam novi Oliverov album. Počne svirati pjesma broj pet:

Odavno čuvam svoju dušu za nju
i nedam je nikom da dođe blizu jer je za nju
nije da ne bih preživio sam, to sam barem do sad naučio
al' ne bih nikad, o bože nikad, od nje odustao

Dal' je to san što sanjaju sretni ljudi
il' doći će dan, plavo jutro, da me probudi
na kraju puta, miran i svoj
idem do kraja idem sa njom
jesam li mogao išta više poželjeti...

Tako ležeći shvaćam da me ti stihovi pogađaju. Kao da su upravo pisani meni i o mojem životu (iako "nje" još nema na vidiku). Pitajući se koji mi je, jer sam album već sto puta preslušao bez ovakvih reakcija, prebacim na slijedeću pjesmu. Obuzet mislima, opet nekom neobjašnjivom silom, novi stihovi su mi se urezali u sječanje:

Dal' to sanjam ja da more isto je, i neprepoznajem
da samo moja ljubav u snu ostaje zauvjek

Tako blizu smo, ja čujem otkucaj
i srce moje tad, jako treba te
a vjetar s mora sve, magle odnese
kad prozor otvorim, nigdje nema te...

Brzo prebacim na slijedeću pjesmu. Zar mi toliko fali? I naravno, novi stihovi se urežu u pamćenje:

Dani su moji, već dugo, ko jesenja kiša što ne prestaje
tu sam a nisam, ja se ne prepoznajem
a traje, i traje i ne znam kraj...

Zapanjen vrtim taj stih non stop u glavi. Jeste li ikad proćitali neku pjesmu i našli stih koji u potpunosti opisuje kako se osjećate? Mislio sam da sam našao stih koji najbolje čini kad novi, i zadnji, stih mi se ureže u pamćenje:

... sve dublje tonem, sve brže padam
i da mogu, želim nestati.

| 14:41 | Popljuvaj (2) | Printaj i isparaj! | #

subota, 25.03.2006.

Pričam ti priču...

Evo nakon malo dužeg vremena pišem. Na debakl od izlaska u četvrtak večer se neću osvrtat. Jučer sam se ismijao kao što se nisam odavna. Bijah u Milata i on, Bambi i ja gledali 1,3 i 4 nastavak Policijske Akademije. Genijalno.
Kao što sam obećao na početku, kad sam otvorio blog, slijedi priča.
Jer ste to VI tražili!thumbup



«Sranje! Ne danas!»
Još jedan dan je počeo mojom dnevnom rutinom- prespavanjem i kašnjenjem. Na brzinu navlačim robu i uliječem u kupaonicu. Doručkujem s nogu i već jurim prema vratima kad me mama pita:
«Da nisi možda nešto zaboravio?»
Okrenem se i vidim da drži moju torbu.
«Sjedi i normalno doručkuj.»
«Ali autobus je za pet minuta...»
«Zamolila sam Karapatića da nas odbaci.»
Prijekorno je pogledam. Nikad nisam volio tog čovjeka. Tip je jednostavno ljigav. I nekako jeziv. Nešto u njegovu pogledu...
«I što traži zauzvrat? Nećeš valjda postati gospođa Karapatić? Ili samo traži novac?»
«Ivane, dosta. Nije tražio nikakvu protuuslugu,-lagano se nasmješi- a ni moju ruku. Sad jedi.»
Nakon deset minuta izašli smo na ulicu i krenuli prema automobilu gospodina Karapatića, gdje nas je on već čekao.
«Dobro jutro, dobro jutro! Jesmo li spremni za veliko putovanje? Danas je baš predivan dan za put!»
«I ti si ga upravo uspio pokvariti- promislim u sebi- u 10 sekundi. Bravo.»
Umjesto da mu odgovorim, hladno ga pogledam i uđem u automobil. Mama bojažljivo pogleda prema g. Karapatiću, te i sama uđe. G. Karapatić uslužno zatvori vrata za majkom.
Cijelim putem je g. Karapatić govorio o lijepom vremenu, s vremena na vrijeme pokušavajući izvući iz majke gdje ja to točno idem. Najradije bih mu odbrusio da ga se moji putovi ni najmanje ne tiću, ali znam da bi se kasnije iskalio na mami.
Kad smo napokon došli na aerodrom, rekao sam g. Karapatiću da mi avion polijeće za dva sata (što je bila ogromna laž) pa nas je nevoljko napustio jer je morao na ići na posao. Mama je bila malo ljuta (ne odobrava baš laganje), ali rekao sam joj da sam ga otjerao da se mi možemo pošteno oprostiti. Kad su objavili da počinju ukrcavati putnike na mome letu, počela je plakati, i kroz jecaje je govorila: «Moja bebica me napušta, moja bebica me napušta!» Uvijek je to govorila kad me htjela iživcirati- promislih. Odjednom sam osjetio bujicu nježnih osjećaja prema majci. Zagrlih je. Boreći se sa suzama progovorim:» Hajde ne pretvaraj se sada da ti je žao. Kao da ne znam da si doma napravila feštu što si me se napokon riješila.» Pokušala me uvrijeđeno pogledati, ali ubrzo smo oboje puknuli u smijeh. Oglasio se zadnji poziv za ukrcaj na moj let. Pozdravio sam se sa majkom i krenuh u nepoznato.

~ş~

Gospođa Ivanović bila je iznenađena kad me vidila da sam još vanka. Rekao sam da sam javio na poslu da neću doći danas i da sam baš išao do njih. Ne znam je li mi povjerovala ali pošla je samnom doma.
Šutljivo je sjedila na stražnjem sjedalu i plakala. Kako bi samo plakala da zna što čeka njezina sina. Da zna da njezin sin neće preživjeti ovaj dan, srce bi joj otkazalo.

~ş~

Osjećala sam se tako umorno, tako iscpljeno, tako samo. Ma koliko god se ja zafrkavala, Ivan jest moja bebica. Sin jedinac. Sama sam ga podigla, bez ićije pomoći. I sad sam sama. Posegla sam u torbicu za maramicom i napipala kuvertu. Na njoj je pisalo: « Otvori kad poletim». Brzo ga otvorim i počnem čitati:
«Mama,
Znam da si sad tužna, ali htio bih ti reći par stvari koje ti nisam mogao reći na aerodromu. VOLIM TE. Čim dođem, naći ću posao da se nemoraš puno brinuti za mene. Svakom prilikom ću se vraćati doma.
Voli te
Ivan
PS. Sad bi bilo pametno da popiješ tabletu.»
Srce mi je opasno tuklo. Posegnem za svojim tabletama i popijem par. Pametno moje malo! Stvarno se u nekim trenutcima zapitam tko je komu roditelj. Počnem još jače plakati.

~ş~

«Dragi putnici, dobrodošli u London! Vanka je umjereno oblačno, s ugodnih 20ćc . U moje ime, u ime cijele posade i Fast Air-a, želim vam ugodan boravak u Londonu!»
Polako sam se kretao prema izlazu, kad me iznenada okupa val panike: kako ću doći do fakulteta? Znam da bi netko trebao doći po mene sa fakulteta, ali kako ću ga prepoznati? Odmah mi padne na pamet scena iz nekog filma kad je tip držao ogromnu tablu sa napisanim imenom i izvikivao ime. Samo se nadam da to neće i on to provati. Nakon što sam prošao carinu i pošao preuzeti prtljagu kad sam vidio nešto što mi je izmamilo smješak na lice. Postariji i sjedi gospodin, od kojih 50- 60 godina obučen u staromodno odijelo, držao je tablu na kojoj je pisalo: «mr. Ivanovic, Witchburn college». Zaustavim se ispred njega.
«Dobar dan.» - rečem na svom tečnom engleskom.
«Dobar dan. Vi ste sigurno... ovaj...»
«...Ivan Ivanović»- odjednom se sjetim rasprave koju sam vodio sa mamom davno, davno. Tad sam joj rekao da mi ime zvući kao izmišljeno za reklame. Nije dva dana pričala samnom.
«Hvala, dosta sam se mučio kako se to izgovara. Ja sam pof. William Been i došao sam vas odvesti na fakultet ( «pa da» promislih). Idemo li po vaše torbe?»
Dokle smo čekali da dođu moje torbe, Bill (inzistirao je da ga zovem Bill) mi je davao korisne informacije o faxu:
«Kojih sto metara od glavne zgrade ima je dan zgodni francuski bistro sa najboljim croissantima u Engleskoj, moraš ih provati, sami ih prave..»- sva buka odjednom nestane, čuo sam samo kako mi srce brzo tuče. Vid mi se zamagli, i osjetim da mi nešto toplo teće niz prsa. Jednako brzo kako je i nestao, tako mi se sluh i vid brzo vrate. Nastao je veliki metež. Ljudi vrište, trče na sve strane, guraju se, panika svuda vlada. Ne shvaćajući kako sam se našao na podu, pogledam svoju majicu koja je bila natopljena crvenom bojom. KRV. I tad je nastao mrak.

~ş~

«Je li sve sređeno?»
«Da šefe.»
«Siguran si da je mrtav?»
«Da. Tri metka u srce.»
«Tijelo?»
Nastupi duga, neugodna tišina.
«Idiote! On je još živ. Dokle god nam ne dostaviš njegovo mrtvo tijelo ništa od love!» i silovito zaklopi slušalicom. Zapalim cigaretu. Gledao sam kako nervozno šeta po sobi, zastajkujuči samo da nešto razbije. On meni prijeti? Mogao bih ga odmah sad ubiti... I oprostiti se od svoje love. Najbolje da pođem do bolnice. Nešto mi smrdi u ovom poslu. Nešto mi govori da ovo ipak nije još jedan rutinski posao.

~ş~

Nema pjesme anđela. Nema svjetla na kraju tunela. Ništa posebno, ta smrt. Samo u daljini se čuje neko pištanje- piii... piiii... piii...
«Doktore, hoće li preživjeti?»
«G. Been, još je prerano za reći. Momak je imao nevjerovatnu sreću- sva tri metka su prošli na milimetr od srca, ali moramo ga što prije operirati. Je li majka stiže?»
«Stiže za par sati.»
«Nadam se da to neće biti prekasno.»

~ş~

Tek nakon nakon sat vremena leta gđa. Ivanović je prestala plakati. Sad je samo tiho jecala. Stvarno mi je bilo jako žao te gospođe. Mogu samo zamisliti kako je to pustiti svoje dijete da pođe u drugu zemlju gdje ga upucaju. Priđem joj i pitam je:
«Hoćete li još čaja, gđo. Ivanović?»- umorno me pogleda i odmahne glavom.
«Za koliko smo u Londonu?»
«Za sat vremena.» Ovo joj je bio peti put u petnaest minuta da pita kad ćemo stići. Da je to bilo koji drugi putnik, zamolila bi ga, uljudno naravno, da me prekine gnjaviti, ali njoj ne. Njoj su misli negdje drugdje. Njoj su misli uz sina koji možda umire sam, u bolnici negdje u Londonu.

| 22:13 | Popljuvaj (2) | Printaj i isparaj! | #

utorak, 21.03.2006.

Đole Junajted rulz!!!!

Joj, nisam se odavna ovako lijepo nasmijao.
Oluja se sprema. Na udaljenom crkvenom tornju otkucava jedan sat. Napokon, nakon mjeseci i mjeseci teških i napornih treninga, nakon toliko znoja i suza (svi se sjećamo skandala kad je Bambi slomio nokat) došao je dan D. Armagedon. Obračun na uru. U zagrijavanju je odmah bilo jasno da je druga ekipa bila tehnički potkovanija (neki su imali dinamove dresove) ali nisu imali to srce, tu dušu, to... NEŠTO čime je Đole United odisao. Krenula je "tekma". Prvih 4-5 minuta su se dobro držali. A onda rasulo. U samo par minuta primili su 4 gola. Onda je uslijedila, ponekima, kontroverzna odluka da Skybleed uzme mjesto golmana. Do kraja poluvremena uspjeli su zadržat rezulat na 6:0.
Za to vrijeme, publika je uživala. Pjevali su, navijali, i naravno zajebavali igrače (samo one za koje su navijali). I u tome leži čar Đoleta. Oni osječaju tu pozitivnu energiju (bila je pozitivna zajebancija u pitanju) i davali su feedback (opa rijeći naughty ). Drugo poluvrijeme nije donijelo ništa novo sve do zadnjih par minuta. U jednoj maestralnoj akciji Milata pao je prvi gol Đole Uniteda. Protivnička ekipa u šoku. Navijači u transu. Bakljada. Milat, ponešen gomilom, skida majicu i baca se na navijačice (kurva proračunatadead ). Nakon samo par minuta Milat pogađa Bambija . Opet trans.

Ja neću govorit zašto je Đole izgubio. Reći ću samo- dresovi bi vam definitivno pomogli!

| 23:54 | Popljuvaj (2) | Printaj i isparaj! | #

ponedjeljak, 20.03.2006.

Bloody Monday...

Mrzim ponedjeljak.
Mrzim ponedjeljak.
Mrzim ponedjeljak.
Mrzim ponedjeljak.
Mrzim ponedjeljak.
Mrzim ponedjeljak...

U jednoj epizodi Garfielda pokazano je kako se taj mačak nad mačcima boji- ponedjeljka. I kako on riješava svoj problem- pokuša ga prespavat. To sam i ja htio danas napravit. Jednostavno prespavat dan... Još jedna fora iz Garfielda- veliko kolo kojim odlučuje što će raditi taj dan- jedi, spavaj, jedi, spavaj, jedi, spavaj, jedi, spavaj, jedi, spavaj, jedi, spavaj...

| 22:16 | Popljuvaj (1) | Printaj i isparaj! | #

nedjelja, 19.03.2006.

A je to...

Jučerašnji dan sam proveo igrajući se bauštelca. Prvo sam ujutro neugodno iznenađen kad mi je Veliki Inkvizitor (čitaj: stari) uletio u sobu u nebulozno rane ure i rekao "da se dižem iz isth stopa, kako te nije sram, do jedanest sati se izležavat po krevetu, moramo mješat beton..."
Ova početna litanija me uopće nije probudila- tako mi naime počinje svako jutro (ili dan, ovisi o danu u tjednu) ali spomen "mješanje betona" me odmah razbudila. Priznajem- nisam neki tip za fizičke poslove, i iz takvih ću se provat izvuć, ali ako vidim da nemam izlaza (kao što sam vidio to jutro) ja svoj dio posla odradim bez pogovora. U biti, mene je najteže nagovoriti. I tako cijelo jutro sam mješao beton (naravno mješalicom, ne ručno, nisam popizdio) do jedno pet ura. Uto dobivam poziv. Milat me zove da mu pomonem staviti sidro na barku. Mazohist kakav jesam, pristao sam. I onda sam još dva sata proveo sa Milatom i njegovim starim. Doduše nism ništa posebno radio- pridržao konop, vezao grop, malo veslao, ali imao sam neugodan osječaj da sam tu samo da budem balast. Na kraju dana sam bio jako zadovoljan sa sobom.
Ujutro (oko 2) sam zažalio što sam jučer išta radio (otkrio sam par novih mišića na leđima- prepoznao sam ih po boli). Objedovao. Onda smo pošli u posjet teki koja živi u Župi. Ja sam vozio.
Ja ću ozbiljno dobiti slim živaca ako još jednom budem morao voziti sa Velikim Inkvizitorom. Vozimo se kroz Srebreno i Kupare (onaj dugi, ravni dio). Ja vozim 50. Ograničenje 80. On meni kaže polako. Meni tlak na sto. On od Kupara od doma nije uvukao jezika (duga svjetla, kratka svjetla, USPORI) da bi mi pred samim ulazom puko živac (kraj pekare mare) i malo jače stisnuo papučicu za gas. A on kao da je čekao. A kako to voziš, pa to je bogen, još i uzbrdica, ti si nov vozač, ne možeš ti vozit kako ti zamisliš. Onda je on preuzeo kormilo. Nakon desetak minuta (kad smo se već vratili doma i ja se malo smirio) došao je sa teorijom da sam se ja onako zaletio zbog "efekta bicikle" (što će ti ga reći- kad voziš bicklu, kad vidiš uzbrdicu povećaš brzinu da bi lakše uzgurao). Nije imalo nikakve veze što mi je digo tlak. A ne mogu mu baš svašta reć- ipak ŽELIM voziti auto.

| 23:43 | Popljuvaj (5) | Printaj i isparaj! | #

utorak, 14.03.2006.

Što je danas lijepi sunčan dan...

Ali nije meni rođendan. A dan je počeo lijepo- ujutro sam se uputio u lagani šetando. I idem ja preko batale u svojim mislima, upravo smišljajući plan da ću se uputiti pješke u grad, kad koga sretnem? Milata i Bambija. Kažu oni meni đe ćeš? Ja njima nigdje pametno. Oni meni- bravo. Ajde s nama. I tako s njima se zaletio u Karake (Milat traži posao za ljeto) i onda na kafu u Skippera. Ja i uvaženi kolega Milat zabacili jednu odbojke na aparatu. Spušio (iako tijesno) ali zabavio se ko malo dijete. Blago meni. Popodne sam opet opalio jedan šetando (sad sam stvarno pošao do grada) i večeras sam bio na provi. Istegnuo sam ligamenat na desnoj nozi, a sutra sam obećao doć igrat nogomet. A morat ću jer ne želim dva puta zajebat ljude.

| 22:49 | Popljuvaj (2) | Printaj i isparaj! | #

Život teče dalje...

Nisam bio na netu tri dana. Upravo mi prifalilo. Neki dan je bilo ono nevrijeme i u mene je odmah stupilo na snagu mjere protiv poplava- kompjuter se gasi, išteka se iz zida (iako postoji sklopka na produžnom ali provaj ti nešto njima dokazat) i iščupa se telefonski kabel. Jučer se nisam uspio dočepati kompjutera (jedan kompjuter na nas 5- uz to u sestrinoj sobi koja je jedina prostorija u kući (osim banja) koja ima kljuć). Umalo lila krv. Ali ništa, ništa me nije pripremilo na shit of the week koje mi je jutros priredio kolega milat pripremio jutros. Nakon što smo se našli na kahvi rano izvanzora (oko 9:30) priopčio mi je da jedna određena kolegica (koju sam btw. vidio možda 2-3 puta u životu)
u nedostatku ljepšeg izraza, sere o meni uokolo po faxu. Da me ženska zna, ma da je barem jednom vodila iti jedan inteligentan razgovor samnom (iako sam čuo da je to praktički nemoguće), ma kvragu da je barem jednom PRIČALA samnom, razumio bih. Ovako... Nikad mi nije bilo jasno zašto ljudi blate druge ljude koje jedva i poznaju. Doduše, meni su neke stvari rekli o njoj (nešto zafrkancije, nešto istine ali neću ulaziti u to) ali ja nisam to širio dalje. Zašto?
Kao prvo- žensku ne znam. Ne znam jesmo li razmijenili više od tri rijeći otkako se, amo reći, poznajemo.
Kao drugo- ja to inače ne radim. Da ću ja pričati okolo da se Bara jebavala okolo sa svim profesorima s godine (Bara je izmišljen lik) zato jer mi je to rekla od sestrinepriljateljicerodicaušestomkoljenu koja je to saznala od i tako u nedogled- ne ja nisam taj.
Kao treće- zabolime kurac. Ona meni ništa u životu ništa ne predstavlja. Ja neću tošiti svoj dah da bi se bavio takvom nekom sitnicom kao što je njen život- još da joj ga izmišljam...
No kako god. Kao što naslov kaže: život teće dalje...


PS. Ako mi se bude dalo možda stavim mali dio romana oko kojeg se zajebavam... Malo da me ispljuvate :-))

| 00:21 | Popljuvaj (8) | Printaj i isparaj! | #

petak, 10.03.2006.

Fucking...

Kiša! Mrzim kada pada i nemožeš se maknuti nigdje iz kuće. Nije da bi igdje išao, ali ne volim kad mi je oduzeta mogučnost biranja. Danas su me starci opet uhitili peglat oko faxa. Ta mislim li ja učiti, planiram li ja završiti ovaj fax, zavšit ću na ulici sa lopatom u rukama... Poticajni razgovori... Joj tako bi se odselio ali da netko nije odustao u zadnji čas tako da sam ostao bez cimera. A još treba reći VELIKU vijest... odustajanje od faxa i upis drugoga....

| 22:47 | Popljuvaj (2) | Printaj i isparaj! | #

srijeda, 08.03.2006.

Cool slika


Da ne paničarite:


| 22:53 | Popljuvaj (2) | Printaj i isparaj! | #

Nešto nije uredu sa...

mojim blgom! Pa rekoh sebi, otvori novi, manje depresivni. I učinih. Sad kad sam odlučio biti veseo evo slika do kao da govori: "I'm watching you....." ;-)

| 22:31 | Popljuvaj (0) | Printaj i isparaj! | #

Sljedeći mjesec >>

Copyright © Patnje mladog... whatever - Design touch by: Tri mudraca





Komentari On/Off

  ožujak, 2006 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Studeni 2007 (1)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (1)
Ožujak 2007 (4)
Veljača 2007 (5)
Siječanj 2007 (4)
Studeni 2006 (2)
Listopad 2006 (2)
Srpanj 2006 (1)
Svibanj 2006 (1)
Travanj 2006 (5)
Ožujak 2006 (10)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Opis bloga
Memoari vječnog studenta. Samo za osobe sa jakim želudcem...

Za zamislit se...
" Muskarci nisu izbjegavali nikakva sredstva
kada je trebalo braniti nevinost zene,
ali niti kada ju je trebalo oduzeti."

Aksel Sandemose



"You only lie to two people;
your girlfriend and the police.
Everyone else you tell the truth to.

Jack Nicholson



"Svi smo mi mrtvaci
na dopustu."

August Cesarec



"Statisticki gledano, na svakog muskarca
koji dosegne dob od 85 godina
otpada po sedam zena - ali tada je vec prekasno."

Sigurd Hoel



"Whenever I watch TV and see those poor starving kids all over the world, I can't help but cry. I mean I'd love to be skinny like that but not with all those flies and death and stuff."

Mariah Carey



"We all get heavier as we get older because there's a lot more information in our heads."

Vlade Divac, Basketball player



At a certain point in our lives, we lose control of what's happening to us, and our lives become controlled by fates. That's the world's greatest lie. Whoever you are, or whatever it is that you do, when you really want something, all the universe conspires in helping you achieve it."

(Melchizedek, the Old King) from The Alchemist



"It is said that the darkest hour of the night comes just before the dawn."

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se