JEDAN OD ZAPISA IZ KUĆE ZALAZEĆEG SUNCA

26.06.2018.



Jedan od zapisa iz kuće zalazećeg sunca (..o životu koji čeka svoje porinuće...)
„Uskoro nam dolazi nova štićenica, ima 92. godine, živahna je, imala je moždani udar, jedna ruka joj nije u funkciji, ali je pokretna“..šturo mi je izdiktirao šef, dok sam u džep plave kute stavljala aparatić za mjerenje šećera u krvi..
Novi susreti su uvijek otvarali nove stranice života, ponekad me podsjećale nekim fragmentima na moje odživljene isječke, samo, ja sam na polovici života, a ova štićenica je na rubu..
Upoznavanje sa kćerkom, koja mi djeluje umorno, gotovo istrošena iznutra, a petnaestak godina je mlađa od mene.
Ne pitam je puno, puštam je da odvede baku do kreveta, i posloži joj stvari u ormarić. Još neko vrijeme je sa njom, a onda se povlači u hodnik..
Obraća mi se polutiho:“ Doći ću za par dana, dok se ne privikne, inače će biti poteškoća“..
Opet, nisam puno ispitivala, tek osnovne stvar. Imala sam osjećaj da mi njena kćerka ima puno toga za ispričati, ali, čekala sam da taj trenutak dođe sam od sebe..Jer sam u dubini sebe znala, da imamo jednu sitnu, ali tako bitnu i sličnu zajedničku nit.
Nit, koja će se relativno brzo početi odmotavati..
Svaki čovjek je otok za sebe. I svaki je različit, pa i štićenici u ovom domu, kako sam ga odavno u sebi nazvala, kući zalazećeg sunca.
Zalazeće sunce nije uvijek metafora i ne označava samo kraj. Ono je često i ljepota, ako uživamo otvorenih očiju u njegovoj ljepoti.
Starost je baš takva. Ako je dočekujemo zatvorenih očiju, nikad je nećemo vidjeti u svoj širini, kakva ona jest. Nećemo gledati spektar njenih mogućnosti, nego se bazirati na nemogućnostima. E, tu je baš ona zapreka, kraj koje stojimo na mjestu i ne želimo je pomaknuti..
I tako, gledam baku Danicu, vrti krunicu, priča kako su je odmalena učili da sluša, uredno je vodili u crkvu, i to joj je hrana za sve što doživljava..
Na prvi pogled, kao i druge bake, ništa posebno, ni odstupajuće.
Dok je nije kćerka nazvala na mobitel, koji sam joj prislonila uz uho..
Danica prvo plače, kuka, kako joj je teško, , gotovo umilnim , nježnim glasom obraća se kćerki..
Čujem, kćerka je pokušava oraspoložiti, govori kako radi, sin svoje traži, doći će sutra (jer nema prijevoz, dolazi autobusom) pa će biti sa njom cijelo dopodne u domu..
Odjednom se Danici promijeni ton, gotovo zastrašujuće dubok i glasan, obraćajući se kćerki:“Da, širila si noge, udala se, samo zato da bi me ovdje strpala..Dok smo bile same, bile smo najbolje prijateljice...“
Kćerka je brzo završila razgovor, dok je u meni čudan neki grč stisnuo želudac..Kažu, pleksus, volja..
Danica je ustala sa stolice. Ponavljajući molitve, ubacivala je kletve“Da bog da ona i njeno dijete ne imali sreće nikada..“
Pokušam Danici objasniti, da se izgovorene kletve vraćaju onima koji ih izgovaraju, a onda bi moglo biti loše po onoga tko to čini. Napomenem, vaša kćerka bi plakala da vam se desi neko zlo..Ona će na to, gotovo režeći: „I treba da plače“...
Podsjetilo me sve to na moju majku, koja je ostala sama, i kad su se starija djeca poženila, ja sam ostala uz nju. Samohrane majke su umjetnici, i skidam im kapu..Dok ne počnu manipulirati osjećajima i životima svoje djece. Teško je tu postaviti granice, i odvojiti dijete od sebe, kada dođe vrijeme. Uložimo cijeli život u njih, ali često očekujemo da nam se to vrati.
A često ne znamo, da bi ih baš osjećaj bezuvjetnosti, kojom trebamo voljeti, vratio u naše okrilje.
Shvaćala sam moju majku, pokušavala je naučiti, kako da mi ostavi prazan prostor, da bi je mogla voljeti još više.. Međutim, prostor se sve više sužavao, dok ga na kraju nije više bilo.
Odlučila sam uzeti život u svoje ruke, i odselila se, zasnivajući obitelj. Majka to nije mogla shvatiti, do zadnjeg njenog izdisaja.. Daničina kćerka je to proživljavala na sličan način.
I to sam osjećala.
Jedno popodne mi je otvorila srce, plačući.. Rekla mi je, da joj je život uništen. Prvi brak je sklopila iz ljubavi, rodivši dvoje djece, no, majci je smetalo što suprug nije katolik.. Dok se na kraju nije rastala, a suprug otišao sa djecom izvan zemlje..
Drugi brak je bio također pod nadzorom. Rodilo se dijete, no, opet je došlo do razvoda..
U nekoj vječitoj čežnji za ravnotežom i ljubavlju, kćerka je ostala razapeta, i tako provodeći ostatak života, odlučila majku staviti u dom..
Tužna stavka. Moja majka je imala želju da nikad tamo ne ode. I nije.. U zadnjih mjesec dana, dok je umirala od karcinoma, bila je kod kuće. Mijenjali smo se, braća i ja, i bili uz nju do kraja.
Često pomislim, da se sve čežnje i težnje zapravo, vrte oko nedobivene ljubavi, kad ju je trebalo dobiti. Pa čak i manipulacija, koja tu ljubav na silu želi dobiti i zadržati.
Čitajući knjigu Anite Moorjani „Ponovno rođena“, o ženi, koja je bila u komi, umirući od karcinoma, pa se vratila natrag,govoreći što je zapravo bit našeg života, shvaćam da je u pravu.
Od nas se ne traži da budemo ono što nismo, da podliježemo strahovima, samoosuđivanjima, i raspinjemo se da udovoljimo drugima, zapostavljajući naše potrebe i želje iznutra.
Od nas se ne traži da pred drugima budemo savršeni, i da ispunjavamo njihova očekivanja.
Od nas se traži samo da BUDEMO. To što jesmo : Kreacije u punoj veličanstvenosti, koje mogu biti sve što požele..
I..da život ne shvaćamo toliko ozbiljno. Previše smo ozbiljni. Život je škola, ali ne škola, u kojoj se kažnjava i dobiva loše ocjene svaki puta kad pogriješimo. Život ne piše ocjene. On nam želi dokazati, da su naše greške način učenja. Svaki puta smo sve sretniji i zadovoljniji, kad se ne ponavljamo.
I ne trebaju nam gurui i učitelji. Jer mi smo to, sami od sebe u sebi..
Neke duše to shvate vrlo rano, na početku ili polovini života.
A neke, kao Danica, možda tek kad pređu prag života.
Hoće li tada biti kasno?
Ne znam. Za daničinu kćerku, možda hoće, ali opet, bit će slobodna, bez vezova, da krene svojim novim putom.

ZAČUĐENA NAPUŠTENOŠĆU STANICE

25.06.2018.

Začuđena napuštenošću stanice, na kojoj sam sišla, na svom proputovanju duše, osjećam da postoji posebna svrha, zašto silazim baš ovdje, u ovom zaustavljenom segmentu vremena, u ovoj pustopoljini, gdje više nijedan željezničar ne ispraća vlakove, jer, oni koji su ovdje bili, ne vraćaju se natrag, a onima, koji bi trebali tek sići, se ne žuri, jer rijetko tko svjesno bira osamu, okružen samo teškim i poluteškim spoznajama, bez ijedne duše blizu sebe, da sa njima podijeli težinu tih spoznaja..

Težina je samo privid.

Kada se razgrne veo prividnog besmisla, smisao zauzima mjesto koje mu pripada: PRAVO MJESTO.

Možda je bolje u tišini sa sobom podijeliti zalogaje sa dušom u sebi, gladnom otkrivenja.
Otkrih puno toga..

Dušo u meni, jedi polako.. Uživaj zalogaj po zalogaj u predivnom okusu mane Kreatora.

Neće ti dosaditi, kao narodu koji je kroz pustinju koračao prema obećanoj zemlji. Ova mana uvijek ima drugačiji okus.

Počelo je kao okus ukradene jabuke iz vrta Edenskoga, ponekad je imala željezni okus krvi od bitaka, koja bi bila liznuta sa usana, a ponekad lagani, nevini okus cvjetnih latica, tek propupalog cvijeta iz bašte dječje čiste duše...

Preslagujem svoj prazan kofer i shvaćam da sam ga putem jednakim žarom punila, kako sam ga praznila.

Bila sam ratnik svjetlosti, vitez sunčane nade, dok nisam shvatila da je svaki vid borbe jedna vrsta zamke, čak borbe za svjetlo..

Svaka bitka u sebi nosi neku pozadinu, i gorak okus nečega što bolećivo koketira sa oblikom mržnje i takmičenja, Nije bitno za koga ili što.

Shvatila sam da najveća tama koja je ovdje uzrok svih bitaka i sukoba, najveći oblik zla, ima svoju itekako pozitivnu namjeru.

Na žalost, zato i jesam sama na ovoj napuštenoj stanici.

Tko bi shvatio dubine Božje igre, kada bih pokušala objasniti da za sve mora postojati ravnoteža.

Stvar je odabira.

Kada samo shvatimo da je SVAKA, ama baš svaka duša plemenito čedo rođeno iz RUAHA, Božanskog daha, tada stvari stavljamo na pravo mjesto.

Koliko god se čudno činilo, neke duše odabiru negativnu stranu polariteta, iako im je to vrlo teško i bolno, odabiru svjesno, da bi se dobrota druge strane očitovala na pravi način.

U Edenu je sve bilo jednako, bez ikakve težnje za bilo čim, nije bilo vlastitog izbora.

Postojalo je samo jedno gledanje na svijet. Jahve je tek dio Onoga koji jest, a Onaj koji Jest reče svome stvorenome Bogu, planetarnom Bogu, da se ljudska duša treba razvijati. ne treba ih čuvati u zlatnom kavezu za sebe, nego im dati slobodu izbora.

Tek kad vide i drugu stranu, naličje tame, moći će vidjeti sve.

I Jahve teška srca dozvoli dušama iz visina, koje su svjesno odabrale da budu zvijezde padalice, lučonoše žigosane unaprijed žigom negative, dozvoli im da iskušavaju ljude..

I tek tada su ljudi krenuli pravim putem do sebe.

Veliki Bog se smješkao...
Jahve je strepio, jer je na tren zaboravio da smo svi ispod istog krila iznjedreni, i da ćemo se svi pod to jedno krilo, oplemenjeni vratiti...

Teško je to prihvatiti. Teško je sa sebe skinuti eone nametnutih shvaćanja i krivih ideala.

Kad se to dogodi, život počinje ponovo, ali okrenut naglavačke.

Obješeni čovjek u Tarotu, koji se smiješi, jer vidi da je zapravo cijelo vrijeme gledao i vjerovao u krivi odraz u ogledalu. Korijen drveta raste iz neba, krošnja je u dubini zemlje..

Ponovo preslagujem prazan kovčeg, i gle..u jednom kutiću, pronađoh jednu divnu priču, koju mi je poklonio prijatelj OSHO.. Ja je dijelim sa vama..Ona tek nadopunjuje izrečene moje misli, dok siđoh na ovoj napuštenoj stanici, u pustopoljini života...

"Diogen, jedan od najmirnijih ljudi koje je svijet poznavao, upitao je Aleksandra Velikog koji je došao da ga vidi: “Gdje ti ideš? Mjesecima gledam kako vojska ovuda prolazi i pitam se u čudu što je svrha svemu tome?

A Aleksandar mu reče: “Ja želim osvojiti svijet.”

Diogen reče: “Slažem se, ti ćeš osvojiti svijet, prihvaćam - a što poslije?”

Aleksandar je bio malo zatečen. Nitko ga nije to pitao, i još na taj način.
Ali on ipak odgovori suzdržano: “Onda ću se opustiti.”

Diogen se potom poče jako smijati.

Čitava dolina je odzvanjala njegovim smijehom u rano jutro. On pogleda svog psa. Imao je samo jednog druga, svog psa; oni su živjeli zajedno, živjeli su zajedno čitavog života.

On pogleda psa i reče: “Jesi li čuo ovo? Jesi li razumio?”

Aleksandar nije mogao vjerovati svojim očima da je pas klimnuo glavom u znak odobravanja.
Aleksandar rece: “Ja sam iznenađen. Što on misli kada klimajući glavom potvrđuje da razumije?”

Diogen reče: “Čitava egzistencija shvaća da, ako ti stvarno želiš da se opustiš, tko te u tome sprječava?

Čemu gubljenje vremena u osvajanju svijeta? Ti si rekao ako bi želio da se opustiš, da budeš u miru, da budeš meditativan, da budeš u tišini, da uživaš u jutarnjem suncu i svježem zraku - prvo trebaš osvojiti svijet. No, tada će mir biti veoma teško ostvariv. Što je sa nama siromašnim koji ne mogu osvojiti ni najmanju stvar, koji ne mogu imati ništa?

Ali, ja sam već opušten, ja sam u miru, ja uživam potpuno u ovom trenutku. A mi imamo sasvim dovoljno prostora za to.” – Tu je bila široka obala uz rijeku.

On reče zatim:
“Možeš uzeti bilo koje mjesto ovdje, samo izaberi. Ovdje nije u pitanju osvajanje i predavanje. Ako želiš ovo mjesto gdje ja sjedim, samo reci, ja se mogu malo pomaći - možeš to uzeti. Ako želiš mjesto mog psa, on ce se pomjeriti, on je razuman, on nije samo običan pas. To je pas koji je iskusio mir. To je naša vjera, naše prijateljstvo. naša ljubav, naše bratstvo. Ja ne želim biti sa masom naroda jer oni ne razumiju stvari. Ja volim mog psa, on je tako razuman.”

I pas se zaista pomjeri u stranu klimajući glavom kao da želi dobrodošlicu: “Možeš zauzeti ovo mjesto.”

Aleksandar nikada prije nije bio u tako teškoj situaciji. Kako da iziđe iz toga? Diogenova logika je bila sasvim jasna. Ako želiš mir, opuštanje, onda počni odmah! Osvojiti čitav svijet i nije potrebno da bi... nije čak neophodan bilo koji uvjet za to.
Mi radimo sve samo da uznemirimo sebe sa svojom pohlepom i lakoumnošcu, našom težnjom, našom žudnjom za imati više, našom neprekidnom ambicijom da smo u vrhu. A što ćete potom raditi kada dodete do vrha?"

…I tako..duša zastade, sjede na obalu rijeke koja se prostirala pred njom, i pomiluje psa, koji joj je prišao bez straha, i legao kraj nje…


NOSTALGIJA SA ZADRŠKOM

23.06.2018.

Vrijeme prolazi, neumitno, kao svjedok svega što je proteklo u mojih pedeset i kusur godina, i sadašnjeg vremena, ostajem zatečena silnim promjenama, koje, na žalost, više vuku unatrag, nego naprijed.

Nisam političar. Politika me nikad nije posebno zanimala, ali, ne možeš je izbjeći, jer ne živiš izoliran i sam na kraju svijeta, iako si otok..

I nisam nostalgičar, samo pokušavam pohvatati te čudesne konce, koji su moju generaciju držali nekako na okupu i na svom mjestu.

Pronađoh na fejsu jedan "plakat"- koji me je potakao na razmišljanje:




Svaki dan, u staračkom domu, slušam jednu te istu priču, bake, koja je uredno zaradila svoju mirovinicu, radeći kao radnica u jednom poduzeću.

Rano je postala udovica, i morala se svojski potruditi da na poslu ne zakaže, jer je imala dvoje male djece..

Radila je prekovremeno, svima koji su je zamolili da ih zamijeni, uskakala je kao pomoć, jednom rječju, vrijedna i tiha djelatnica Iikao nagradu, za svoj trud, dobila je besplatno ljetovanje na moru, u tadašnjem tvorničkom odmaralištu; more je tada prvi i posljednji puta vidjela u životu.

Firma je vidjela koliko bi joj to značilo, i ona je otišla u mirovinu, kao poštovani i cjenjeni radnik.

Danas, ne da se rad ne cijeni, nego je postao mučno sredstvo za golo preživljavanje, pa i iživljavanje nadređenih.

Tvornice odlaze u stečaj, radnike se degradira na sve moguće načine.

Donose se novi apsurdni zakoni, gdje se ne nagrađuje više vjernost i iskustvo, nego naprotiv, smanjuje se dohodak, iliti plaća ako se ima duži staž..

Sjećam se, moja majka je radila u poduzeću, kad je poplava uništila unajmljenu kuću gdje je stanovala sa nas petero djece. Bila je već rastavljena, i vjerovatno joj je bilo teško.

Poduzeće joj je bez imalo zadrške odmah kupilo stan, jer se imalo osjećaja i duše za male ljude.

Danas deložiraju obitelji sa djecom na ulice, bez imalo sućuti.

Nije ovo nostalgija, samo iznošenje činjenica o vremenu u kojem sam živjela, a o kome današnji mladi samo znaju iz priča.

Da li se kralo u prošlom sistemu?

Da li su se činile stvari koje nisu za priču?

Jest.

Ali se i ljudima davalo što im pripada, pa i poštovanje.

Ne sjećam se da se kopalo po kontejnerima, jer umirovljenici ne mogu preživjeti mjesec sa svojom mirovinom.

Ne sjećam se da je u školama bilo nasilja, bahatosti, nepoštivanja nastavnika, pa i djece koja su gladovala, dok su drugi jeli svoje užine.

Bile su čajne kuhinje i u moje vrijeme u školama, ali prilagođene svim roditeljima, tako da su sva djeca mogla dobiti svoj obrok u školama.

Nije bilo naglašavanja klasne razlike, nacionalizam se kresao koliko se mogao.

Reklo bi se, Tito je bio vladar koji je išao na sistem da pomiri jednakosti, a ne da zavadi, pa vlada.

Znao je da susjedi u svađi neće donijeti dobrobit nikome.

Ponavljam: nisam političar, samo prikazujem presjek vremena, kakvog sam ja osjetila iz svoga kuta.

Možda su drugi vidjeli igre iza paravana, ali sve to nije sada bitno.

Današnje vrijeme ne pruža nikome nadu: niti mladima, niti starima.

Možda je razlog što više nema vrsnog i mudrog nositelja vlasti.

Jer vladari, prije svega, moraju osjetiti narod. I pružiti mu što treba, da bi dobili natrag što trebaju dobiti.


http://magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=105489

LIFE PERFORMANCE - za prazno gledalište i ulične svirače

16.06.2018.

Gotovo je sa režiranjem. Koncept je prihvatljiv za oči duše, koja prati svoj tok bivstvovanja. Zadnja proba prije premijere održana je konačno u neprisutnosti svih i solo prisutnosti same sebe..
Život se odvija pred praznim crveno tapeciranim sjedalima, obilježenim brojevima.
Ovo je još uvijek proba..
Netko bi trebao poslušati kako prolazi nečiji zacrtani koncept života.
Ali nikog nema. Umorili se akteri od stalnog ponavljanja, traže odmor pred premijeru..
Nemilosrdna prema samoj sebi, zadovoljavam se sa jedinim gledaocem u gledalištu, koji se na moje ime odaziva.
Da li sam ja na bini, ili ona druga?
Zanemarujem pitanje, siže je bitan..
Početak: ubačaj mene kroz pulpu maternice, tama i bljesak, tapšanje i grljenje onostranih prijatelja, podrška.."sve ćeš ti to izdržati".. nevjera..Ne..neću moći..
Pokušaj povratka natrag, ali mrtvi moj dah oživljava vjerom onih koji znaju buduće moje korake..
Dijete, izabrah biti i ostati..
Nemoguća misija.. Ispiranje te ideje, poput klistira, kao nešto nečisto, koje se mora vremenom odstraniti..
Rekla sam..neću izdržati..
"Hoćeš"..na gornjem koru u gledalištu nevidljivi glasovi me bodre..
Biram apolitičnost, a široko otvorenih očiju ulijećem u ralje sirovih ratnih poklika, između kokardi i petokrake, mržnja se opet prenosi sa jedne duše na drugu, poput zaraze..
Skviči moje dijete..neću mržnju, neću ratove, zašto sam bačena u ovo grotlo bez dna, u kojem tražim čvrsto tlo obasjano suncem, neki maleni djelić obasjan svjetlom..
Ne želim crvenu krv, ne želim uopće vidjeti krv, sangua mortalis, viču spodobe iza spodoba..
Izuzmite me iz te scene, ne želim igrati, želim van..
Rekoh, ovaj koncept je izvan mojih domena shvaćanja.
Pa me povuče vir, a ja, gutajući blato i pjenu, tražim neku dušu, koja kao i ja, sasvim drugačiji koncept života ima.
Toliko sivila u toj rijeci, dok se borim sa valovima, toliko manipulacije, ljudi su kao limeni pijetlovi na krovovima, okreću se kako vjetar zapuše..
Vjetar im se smije, jer upravlja njihovim pokretima.
Toliko prijetvornosti, dok jedni, zadovoljni sa zdjelicom riže, požele je podijeliti sa onima koji nemaju ništa drugi reklamiraju hranu za životinje, sa okusom..mesa sa roštilja?? Lososa??
Ubacit će i malo kavijara, za one pse i mačke koji nose dijamantne ogrlice, za čiju vrijednost bi jedno dijete u africi živjelo godinu dana..
Gdje sam ja to bačena?
I jesam li uopće bačena ili sam ja to odabrala?
Plivam i dalje..Zagrlim dušu koju sam čekala, a ona se smiješi sa možebitnim odlaskom, ostavljajući me zatečenu pitanjem: Vjeruješ li da sam stvarna i da ću te uvijek čekati i voljeti, kad ovaj performans odigraš?
Ne..
Rekoh da neću izdržati..
Sve te ljudske sitne laži i pakosti, sve te kvazi ljubavi koje se pretvaraju iz meda u pelin..
Da li je sve pogrešno?
Čiji je ovo svemir u kojem kuca moje dječje srce na izdisaju?
Uletio je netko u gledalište, ne vidim lice, popeo se do mene, i ostavlja mi svitak pred nogama..
Toplo, samo toplo osjećam oko sebe a bijah hladnim vjetrovima okružena.
Svitak otvaram.
Ništa ne piše.. Samo jedna jedina riječ VJERUJ!!
Vraćam se na početak, i one onostrane riječi podrške.
Sjetih se tko sam.
Ništa od ovoga svijeta nisam.
Sve od ovoga svijeta jesam..
Kada se film odvrti, shvatit ću da je sve ovo bila košara prepuna artefakata, od kojih sam izabrala one, koji će mi biti oznake na putu do spoznaje koju izrekoh:
Ništa od ovoga svijeta nisam.. Jer moja duša je vječna, a svijet je prolazan.
Sve od ovoga svijeta jesam..jer sam u njemu, baš zato da naučim da nije stvaran..



http://magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=100819

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.