Nije ovo priča koja bi dotakla svojim lakim izričajem obožavaoce lakih ljubavnih romana, ali ovo je priča o ljubavi koju tek sad počinjem pisati velikim slovom.

Ljubav...početna čežnja za njom gurnula me u kuloare razvikanih natpisa, uglavnom preko religija, koje su opet bile vođene nečijom sebičnom pobudom. Religije ne trpe revoluciju i ne trpe ni evoluciju, zadovoljne svojom ukoričenom postojanošću, tek ljudima daju mrve ispod stola, dok se drugi goste, a ja ne stojim na mjestu.

Ljubav želi rasti, ljubav ne trpi ograničenja, ljubav traži sve, ali i daje sve. Ljubav koja diktira zakone i svete riječi, postala je kavez, iz kojeg je moje ptičje srce željelo odletjeti kao dijete kad želi samo krenuti svojim putevima.

On, koji je sve to iz prikrajka promatrao, pustio je... neka bude...

Odrekla sam se sigurne staze, koje su vjekovima popravljali oni, koji su prestrašeni od mraka, odbijali krenuti svojim putevima, brojanice i oltari, tamjan i svijeće, opijajući pjev na korovima, one djetinje poveznice sa blagdanskim ugođajima.

Oprostite na opraštanju od svega toga, ne želim ničije staze ispravljati ni popravljati, ja sam svjesno uronila u noć svoje duše, koja me vodi malenim žiškom u ruci, sigurno, ka cilju, ja sam dio mraka, ja upijam mrak, ali se ne gubim u njemu, mrak mi postaje suputnik, mrak mi postaje prijatelj, koji mi ne postavlja zamke, nego poštuje moju hrabrost prepuštanja u njegove ruke.

Moj žižak se ne gasi, mrak je maternica iz koje će iznjedriti moj krik radosti kada uronim u ljubav, koju pišem velikim slovom: Ljubav, mrak je moja majka koja me rađa i čuva pod srcem, Otac je Svjetlo u kojem ću počinuti, žižak u mojoj duši je njihov združeni dah, koji nikad u meni nije prestao disati.

Ja koračam kroz tamnu noć duše obasjanu svjetlom i nije to lako, zato ne osuđujem i ne prosuđujem one koji se ljuljuškaju u sigurnoj zipci naučene vjere, ali zipku opet ljulja nevidljiva Majka skrivena iza ikona na zidu i Otac, koji tek treba istinsku nadu usaditi.

Sve ono drugo, koje čuva i pazi, tek je naličje Istine, djeca naučenih riječi, odrastaju uz očuha i maćehe i bezbrojne, stroge čuvarice, koje paze na red i zakon kao u internatima, jer zidvi crkava zaista su postali internati, a silni sljedbenici, zapravo su djeca, kojima se stavlja mlinski kamen oko vrata, umjesto da ih se pusti da sazrijevaju i istražuju pa što ako ponekad padnu i zaplaču ili se zaprljaju u igri ili odbijaju ponuđeno, jer žele nešto drugo?

Ljubav iza zidova gleda kroz zidove, ali se ne miješa u osobne izbore, koji više ni ne mogu biti osobni, jer se ograničavaju na dvije mogućnosti: da ili ne..prihvatiti ili odbiti: ako odbiješ, svijet i nebo te osuđuju, a ako prihvatiš, sve dobivaš, oim istinske Ljubavi. Osoban izbor se ne ograničava i ne svodi na uski dijapazon ponuđenog.

Ja sam izašla iz zidina i krenula u noć čvrsto držeći svoj maleni žižak u ruci.