Zadrijemah malo gledajući posljednje vijesti i one silne nemire na trgovima lijepe naše i sanjah čudan san:

Ljudi obučeni svi u jednaku odjeću, pred vratima onih od kojih su očekivali odgovor i rješenje njihovih problema, a nisu to samo bili problemi, nego konačno ono posljednje otvaranje očiju, želja, da više ne postoji lakrdija ni parodija, da se izgubi ona neosjetljivost na konačno krajnje izražavanje svojih misli i želja, ma koliko bili drugačiji od onoga što se serviralo kao najbolje...

Međutim, vrata su se otvorila i svi vladajući umovi, koji su bili iza tih vrata, izašli su van i počeli se bjesomučno smijati. rekoše razočaranom narodu: "Ma, dajte, smijeh je lijek za sve. 'ajmo se svi smijati..."

"Ali nama uopće nije smiješno..."- reče narod u čudu. "...Kako se možemo smijati, kad treba pričati, trebamo vaše razumijevanje, a ne ismijavanje..."

vladajući umovi se uozbiljiše i rekoše: "Kad vam mi kažemo da je smiješno, onda ima da bude smiješno..."

I tu se razbudih i vidjeh da vijesti još traju, postoji dobar način da se zatvore oči onima koji su ih tek počeli otvarati: pretvoriti sve u lakrdiju i kao pijevci na krov, okretati se kako vjetar puše. Kako je u državi, tako je i među ljudima koji oko sebe stvaraju mala carstva, kad jedan kaže da je smiješno, svi se počnu smijati iako se govori o stvarima za plakanje. Dok god se smijemo i i(smijemo) kad nije smiješno ili se radi o nemuštom umu, ili srcu bez duše, ili jednostavno (da upotrijebim pjesničku metaforu) jednostavno, radi se o pahuljama koje same po sebi imaju ljepotu, ali ne žele pasti na topli dlan spoznaje, nego čekaju hladno tlo sanjajući da će tako udružene u masu snijega biti lavina koja ruši sve pred sobom i zarobljava dah vječnog proljeća u dušama, ali ni jedna pahulja koja se rastopi na toplom dlanu ne nestaje, zna svoj put ka nebu.

Isto tako, ni jedan snijeg se ne može obraniti od sunčeve topline,oči spoznaje kad se jednom otvore nitko više ne može zatvoriti. Smijeh bez razloga na kraju uvijek ostavlja praznu arenu u cirkusu života.