ponedjeljak, 30.04.2018.

SAJAM TAŠTINE

Iznad sebe, kroz oblake duše svoje gledam i vidim, vreva na sajmu vještina i plitkih dubina: opsjenari, iluzionisti, magičari, hipnotičari, praktičari, kritičari i analitičari...mrve mudrosti duboke, ispod stolova rasute, a pogače masne, bogate, a prazne i bez okusa, na stolovima mame duše gladne spoznaje, bez obzira na sve pa omađijani, kupuju lijepo umotano i halapljivo gutaju ne osjetivši, da ostaju i dalje gladni i prazni.

Ja, sam ona, koja iza svega vidi sve i želim raspršiti okove zarobljenosti onih, koji ne znaju da su robovi nekome i nečemu, ja čupam i srce, koje lažno želi u nekome živjeti sebe.

Tu sam, da me vide kakva nisam, da bih mogla pokazati kakva jesam, ljubim čistu esenciju bistre i kristalne spoznaje, da nitko u nikome robovati ne smije, svi demoni, veliki i mali koji srce porobljuju, gnušaju se te esencije, a ja je u srce pretačem.

Znam, vječita sam meta lovokradica, jer žele uloviti tu zabranjenu bit u meni, ali Kraljica sam na svim sajmovima taštine i kad se pojavim, istinska ljubav u porobljenim srcima zavapi krikom slobode.

Oni, koji su istinski svoji, uz mene žive životom svjetla, meni ne treba ni iluzija ni opsjena da moć iznad moći u meni živi i ne hranim se pogačom masnom i praznom, čak ni mrvama ispod stola.

Moj nektar i snagu svemir priprema i tako jest i tako će biti.


https://www.magicus.info/ostalo/zrnca-za-razgovor/vasar-tastine


15:04 | Komentari (1) | Print | ^ |

petak, 27.04.2018.

JUTARNJI MAČKO-MISAONI JOGGING



Ah...taman mislila malo protrčati, ono..džogirati, kako ljudi kažu, kad me počele salijetati opomene tipa: "ne idi van, vrućine pogubne za djecu i starije.. Uf.. ja sam i jedno i drugo, što bi se reklo, 2u1.. I dijete i starac, koje je zapravo mačka.. Definitivno, nisam za paćenje na sunjari od 4o celzijuški...
mačke vole sieste u takvim periodima, jer, to im je najpametnije..
A, pošto volim jogging, prebacujem ga na misaonu formu..
Šta tu ima loše? Treba trenirati i misli..Ono, da ne odlutaju bezveze izvan košnice, koju zovemo mozak, nego lijepo i uredno vrate se, poput pčelica, prepunih peluda..
Neki kažu da pčelice znaju svoj red, sve je organizirano, no, one pčele u glavi, definitivno zahtijevaju svakodnevni trening...
Tipa:
Neću misliti na ribice, neću misliti na ribice.. (iako mi pred nosom prolaze)

Ili još bolje:
"Neću misliti na ovog pacova, jede mi iz zdjele, sram ga bilo, a ja ga moram voljeti, iako bih ga vrlo rado otjerao..."

Pogledajte vi tu sliku idile..
Tješi me ipak, da je to moguće..
Vježbam ja dalje.. Uporna u svom treningu..
Pa se popnem na glavu mojoj prijateljici lavici, koja me strpljivo uči hrabrosti i dostojanstvu, ono-tješi me da imamo istu krv, i da ću ja jednom biti velika kao ona..
Ah.. Vjerujem ja u to...

Al, što je najgore, povremeno osjećam da se transformiram u nešto što nije nalik na mene..
Isto je dlakavo, ima četiri noge, ali poslušnost do neba, i mirnoću, u u svakom trenutku..
OMG.. pa ja se to pretvaram u peseka...
!!!!'??

Pozitva transformacije, ili negativa neprihvaćanja pozitive, kakva god da jest?

U svakom slučaju, ja treniram upravo zato da prihvatim sa lakoćom sve ponuđene oblike, a opet, da ostanem mačka- slobodna i svoja..
Prihvatiti razlike, znači prihvaćati situacije i znati se mudro postavljati, bez obzira, koliko pčelice misli dugo letjele izvan košnice..
Bitno je da one znaju gdje trebaju doći, i kako stvoriti slatki med spoznaje..
Sve drugo je nebitno..
Eto.. preporučujem vam ovaj dobar video.. Snimila moja prijateljica, tek da se zna, kako mačke prekidaju pokušaje nametanja iluzija..
Uzdravlje mi bili.. I Džogirajte.. Dobro je to i korisno..

https://www.magicus.info/najcesce-prakse/ostale-metode/jutarnji-macko-misaoni-jogging


10:56 | Komentari (2) | Print | ^ |

srijeda, 25.04.2018.

TRENUTAK ZAHVALNOSTI

Ovo jutro mi počinje tisuću puta izrečenom riječi -... HVALA...

Ta čarobna riječ nam nikad ne bi trebala sići sa usana, koliko god se činilo da je ista i da je ponavljamo..
Ali nikad nije ista...Jer svaki djelić trenutka se mijenja, i traži drugačiji pristup zahvalnosti..
Ja sam zahvalna što me je jedna posebna duša podsjetila ovo jutro da ne zaboravim jutarnju molitvu, koja se sastoji samo od jedne jedine riječi..HVALA...

Uzalud nabrajanja i litanije, čitanje molitvi koje je netko napisao, da bi nam samo skrenuli pažnju sa te opet ponavljane riječi...HVALA...

Izdvajam dio Andrićeve molitve...
"Ja imam krov nad glavom i prostrt stol na kome pretiče, i ženu i djecu koji me čekaju – toliki žive željni svega, bez ljubavi, bez cilja i strijepe od večera koje je za njih samoća, studen i užas.
Ja imam u duši svjetlost koja se, istina, povija i smanjuje, ali nikad ne gasi – hiljade njih žive u jadnom mraku.
A ako me još nesvijest i nebiće zaista čeka na kraju svega ovoga, onda mojoj blagodarnosti kraja nema. Onda će kao glavno i posljednje osjećanje ostati od mene ova bezgranična zahvalnost.
Ja je upućujem Tebi."


Prošla sam kroz bezdane ranjivosti i osjetila sjaj i bijedu osuđenika na vlastito samokažnjavanje, bez ikoga da te uznike oslobodi okova..

Osjetila sam okus živoga blata pod stopalima, i beznađe onih, koji su očajno tražili ruku da ih iz tog blata netko izvuče, a nitko se na to beznađe nije obazirao...Osjetila sam kako je ne imati sve što je drugima dostupno u svakom trenutku, a ti drugi nisu znali to podijeliti sa mnom...Osjetila sam bahatost i uspavanost onih koje bi jedna jedina riječ mogla probuditi, a time i cijeli svijet oko njih..Riječ HVALA, koja ne dopire do praga njihovog srca...

Osjetila sam težinu i strah odbačenosti, da bih znala jednom poštovati one koji su to prošli ili prolaze...
Hodala sam svjesno kroz limbove tame, ne bih li pronašla one koji su se izgubili i za koje još postoji put, kojeg su zaboravili..

Proglasiše me slugom tame, spaljivali me na lomači bezbroj puta, a ja sam uvijek nekako sačuvala čarobnost zahvalnosti...I čuvala tu jednu jedinu riječ-molitvu, kroz vijekove...Nitko mi je ne može oduzeti...
Ona je jača od svake nametnute vizije stvarnosti, jer jedno nju-osjećam kao Istinu i najveći poklon, darovan od Stvoritelja...


https://www.magicus.info/ostalo/price/trenutak-zahvalnosti


10:41 | Komentari (2) | Print | ^ |

utorak, 24.04.2018.

DODIR ROSEN-KRISTALA




Jučer sam preslagivala neke svoje papire, tražila knjige koje sam trebala, uglavnom vezane uz biodinamičku poljoprivredu..

Usput pogledala malo na Googleu vijesti iz svijeta..

Pa otišla na fejs, samo kratko, da pozdravim prijatelje jer me topla sunčana terasa vukla van..

Nije bilo Sjenke-Jadranke. Pomislila sam- vjerovatno još boluje malo, pa sam poslala sliku, tek da zna da sam tu.

Pa zavirih malo u svoje protekle trenutke života.

Ja kristale rijetko koristim, naprosto puštam da me oni sami pozovu, kada osjete da ih trebam. Poput nevidljivih anđela.

Prije nepunih godinu dana, stalno sam nosila sa sobom i na posao gorski kristal. Sakupljao je vrijedno sve što me je moglo uznemiravati, sve negative koje su mi mogle naškoditi..

Dok ga nisam odložila. I neko vrijeme živjela bez ikakvog kristala uz sebe.

U trenutku, koji se dogodio jučer- kada mi je pod ruku došao rosenkvarc, shvatila sam, koliko sam mu zahvalna što me dotakao.

Možda sam se previše zatvorila u sebe, kao i mnogi ljudi, uslijed silnih poplava pesimističkih vijesti, pomalo i razočarana nekim dušama, od kojih sam očekivala nešto dublje, više..

A možda su baš te duše to očekivale od mene..

Da sam još dublja, otvorenija, pristupačnija, slobodnija..

Shvatila sam da smo svi mekani i nježni iznutra, a silno se plašimo otvoriti se do kraja, i uvijek ostati otvoreni.

Svaka otvorenost može postati nova povređenost.

I tako se branimo i branimo, dok ne shvatimo da smo skoro potpuno zatvorili u sebi izlaz prema van.

Ružičasti kamen na mom dlanu, ponovo mi otvara srce, bez obzira na sve..

Jer, nježnost nikad ne može biti zatvorena u tamnici bez svjetla.

A proljeće i Sunce bude opet one čarobne trenutke ljubavi i opraštanja, koje je zima gotovo zamrznula do kraja..

Naiđoh na jedan lijepi citat:

"Svi imamo sjenovito jastvo koje je dio naše stvarnosti. Sjenka nije tu da nas povrijedi već da ukaže na mjesto gdje smo nepotpuni. Kada prihvatimo sjenku možemo je iscijeliti. Iscijeljena pretvara se u ljubav."

I otvorih nove stranice na koje stavih slike koje mi je mjesečev kamen otvorio:












Utišah svu buku svijeta koji kaže da treba ratovati, i sva šaptanja ljudi koji naređuju da se zatvaramo, jer, na taj način, nikad nećemo do kraja zaći u dubine iskonske naše ljubavlju stvorene duše..

Stavih glazbu i krenuh dalje, kroz svjetlo, držeći kamen nježnosti na svome dlanu..


Image and video hosting by TinyPic



https://www.magicus.info/ostalo/price/dodir-rosen-kristala


18:39 | Komentari (1) | Print | ^ |

Dok se pesimizam čorba u kotlu krčka...


I taman pomislim, kako jedino optimizam može pomoći, danas, ovdje, osvane serijal o optimizmu.




Gledam, slušam, mirišem..Iz kotla se svašta osjeća..

Bože, ovih dana, nema šta nije ubačeno unutra.

Ono: da ti uništi i zadnju nadu u neku bolju perspektivu, ne za nas, nego za našu djecu..

I taman pomislim, kako jedino optimizam može pomoći, danas, ovdje, osvane serijal o optimizmu.

Naši svemiri su povezani, definitivno jesu.

Čitam ovih dana najnovije vijesti, svašta nešto se nadrobilo u toj lončini pesimizma. Uskoro bi nam mogle nestati neke namirnice, koje su nam svakodnevno na stolu, ribe, jer radi globalnog zatopljenja, smanjit će se kisik u moru..Jabuke i ostalo voće, radi preoštrih zima i pretoplih, sušnih ljeta..kikiriki, kava (kojoj se sad već raspolovio prinos, zbog bolesti uzrokovane klimatskim promjenama), voda će biti skupocjenija od zlata..itd, itd..

Mladima uskraćuju mogućnost samozapošljavanja, ukidanjem novčane potpore.

Roditelji su izgubili pravo da sami odlučuju, hoće li cijepiti djecu, iako u nekim slučajevima vide da cjepivo uzrokuje bolest i čak autizam kod djece.

Država ima veće pravo nad djecom, nego roditelji, koji su ih stvorili i dali im život.

Za koga zapravo rađamo djecu? Za državu, koja nad njima odmalena stavlja monopol.

Ako ih ne cijepimo, ako ne idu u školu, da ne pričam o drugim stvarima, država ih ima pravo oduzeti..

Ponavljam: Za koga mi rađamo djecu? Doći će vrijeme kad će čipiranje biti obavezno, i neće se pitati, treba li ili ne..

Pa onda..sve te jurnjave i zveckanja, Rusi, Ameri, Eu, mali ljudi mogu samo pratiti njihove beskrajne konverzacije, i nadati se da nikom neće pući film u kriznom trenutku..

Virusi harače, sve u 16. Ebola se pojavila u Kanadi, Svinjska gripa opet uzima žrtve..

I na sve to, kao šlag na tortu, mali zeleni jedva čekaju da uskoče i svoj tal od čovječanstva uzmu..

Stišavam vatru ispod ovog kotla pesimizma, zatečena jednim saznanjem:

ATOMI SE SASTOJE OD 99,99999999% PRAZNOG PROSTORA.

TO ZNAČI: RAČUNALO U KOJE GLEDAMO, STOLICA NA KOJOJ SJEDIMO, I MI SAMI, U OVAKVOM OBLIKU KAKVI JESMO, GOTOVO DA NE POSTOJIMO..

I shvatih poantu ovoga broja, kojeg mi se ne da riječima izgovoriti:

99,99999999%...

Sve to što je oko nas, zapravo je većinom praznina..Fizička dimenzija, opterećena spoznajama da je jedina moguća, zapravo je prazni prostor, kroz kojeg se onaj čaroban jedan posto stvarnih nas, vrti, i slijedi slike koje poput holograma oživljavaju našom željom za učenjem i razvitkom..

Sve te zavrzlame i kotao pesimizma, zapravo nisu stvarne.

Mi ih oživljavamo, vjerujući u njih. Mi odlučujemo, da li ćemo ubaciti optimizam kao začin, ili ćemo puniti sebe trpkim jelom koji zapravo nije dio naše duše.

Duša je sama po sebi radost, svjetlo, snaga, ljepota, sve drugo joj je ponuđeno samo u svrhu da vidi razliku, i vrati se sebi, u središte svojeg izvora, koji nikad neće presušiti.

Zapravo..Optimizam je:

U običnoj glavici kupusa, vidjeti mandalu stvaranja




Optimizam je, u najvećem mraku, pronaći zaboravljenog Malog princa, i njegovu ružu, koja, negdje skrivena, cvjeta i čeka svoj trenutak susreta.



Optimizam je, svako razotkrivanje laži, gledati kao drugu stranu istine, i u to vjerovati, ne uplićući se u masovnu histeriju tjeranja pravde, jer, i to je praznina, koja nam se prikazuje kao punina:



I sve to skupa, shvatiti samo kao naše poligone za vježbanje.

Da što prije prijeđemo put koji smo zacrtali: do sebe, i uvijek, samo do sebe.

https://www.magicus.info/ostalo/price/dok-se-pesimizam-corba-u-kotlu-krcka


09:30 | Komentari (3) | Print | ^ |

ponedjeljak, 16.04.2018.

ČITAM KNJIGU

Upravo čitam njegovu knjigu "Soul stories" (Gary Zukav) i ostajem zatečena koliko dubine i istine nalazim.

Dosta toga mi je poznato, do mnogo stvari sam i sama došla, ali nikad neću reći, da sam završila školu života ili da znam sve.

Život je kao ocean bez dna, roniš sve dublje i dublje, spoznaješ stvari, prisjećaš se onoga što si možda zaboravio, ali osjećaj je predivan, svaka nova spoznaja rasvjetljava ti put i ti uživaš u koracima.

Nekad ti se netko pridruži, netko je sa tobom velik dio puta, ali zapravo nikad nismo sami u toj avanturi, koja se zove bezuvjetnost.

Zato, treba svaku osobu koja dođe u tvoj život bar pokušati ostaviti u dobrom sjećanju, kada se putevi razdvoje, jer teško da ćemo moći vratiti film unatrag.



slika: internet


12:24 | Komentari (1) | Print | ^ |

nedjelja, 01.04.2018.

IMA JEDNA DUGA CESTA - SRETAN USKRS -

Danas je Ljubav, koju svatko drugim imenom zove, u grobu..

Ja bih rekla - u tami, kao svaka naša duša, u toplom oceanu majčine maternice prije, nego li je ugledala svjetlo, svaki puta sa novim spoznajama - da će biti ovaj puta drugačije, da će život konačno dobiti dimenziju vječnosti i konačno prestati oblačiti fizičko tijelo, da se sakrije od zime i bešćutnosti.

Nisam nikada prezirala Onoga, kojeg Sinom Božjim nazivaju, jer sam Ga uvijek gledala izdvojenog od svih pokušaja, da ga se učini potpunim čovjekom.

Ako se u meni desio klik, kad sam shvatila svu laž hijerarhije koja je našeg Učitelja i brata uzela za svoj put za vladanje drugima - malenima, kako On kaže ne znači, da sam se odrekla te divne ideje o Ljubavi koja ne traži žrtve od drugih, jer shvaća da svatko kad-tad sam mora za sebe prolaziti tom dugom cestom i čak i žrtve podnositi, ali uvijek za sebe, da bismo na kraju shvatili kako je to jedini način da se očistimo i oplemenimo.

Da...Danas je posljednji dan boravka u tami groba, sutra će jutro, ma koliko bilo sivo i hladno, zvonima dozvati Ljubav da oživi i ponovo se rodi, uskrsne, ali ovaj puta u tijelu koje je spremno za Nebo.

Tko sam ja da ikome govorim drugačije?

Pa i ne mogu govoriti drugačije, mnogi još uvijek nose to sigurno i toplo odijelo koje su im roditelji ostavili vjerujući, da će ih zauvijek osigurati od hladnih vjetrova, odijelo vjere koja daje sigurnost, ma koliko ponekad bilo potrebno to odijelo skinuti i prepustiti se, da te mrak i hladnoća probiju do kosti.

Ne osjećam se drugačije, samo novim putem kročim, putem, koji će me odvesti na isti cilj kao i druge, taj put je počeo posut laticama cvijeća, nježnim tepanjem Stvoritelja, da ću izdržati i da će ljubav čekati na cilju, da bi na kraju izabravši kamenu planinu i bespuća bez života ostala u tišini, slušajući samo ponekad eho tih tepanja u daljini, ali ne gubim Svjetlo, koje uvijek obasja mrak, kada treba.

Koliko god me netko poistovjećivao sa mrakom, ja ga gledam kao dio sebe, koji nisam, ali ga poštujem, jer bez njega ne bih znala što je radost Svjetlosnih trenutaka.

Isus danas boravi u tami, sutra će zasjati Ljubav i rascjepati zavjese konačnosti.

Želim vam sretan Uskrs, sretno vam bilo današnje novorođenje!

Ovaj video možda naizgled nema veze sa gozbama, ali itekako ima veze sa uskrsnućem, Ljubav uvijek pobjeđuje i ne postoje granice, da nam se pokaže u punom sjaju.


https://www.magicus.info/ostalo/price/ima-jedna-duga-cesta-sretan-uskrs-


slika: internet


13:10 | Komentari (3) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.