nedjelja, 25.03.2018.

CVJETNICA - PARABOLE KAO FLOSKULE



Ovdje nije uopće upitno, je li priča istinita ili nije.

Da, lijep proljetni dan, cvijeće u rukama sretnih ljud, koji slave ulazak Spasitelja u Jeruzalem, da bi malo poslije, zapjenjeni od bijesa i omađijani mirisom gomile, vikali:"razapni ga"!!

On je ponizno jahao na magaretu, iako su smatrali da Sinu Božjem treba nešto puno otmjenije, a on se žrtvovao za sve nas, da bismo mi imali manje posla i skinuli vlastitu odgovornost sa sebe.

Ovdje nije uopće upitno, je li priča istinita ili nije, cijela Biblija je u parabolama koje nas trebaju natjerati, da razmišljamo, ali ne i da sve navedeno slijepo slijedimo. Ovdje je tako očito, onaj tko slijedi porive gomile, gubi se u njoj, onaj tko se voli žrtvovati, sjedit će ns magaretu i šutke dati da ga gomila slavi pa razapinje, jer tako stječe posthumne epitete hvale, da se kaže, slijedio je Boga razapetog, bit će sa njim negdje u raju bez kraja.

U raju bez raja ili ćemo biti skromni tovari koji će biti sretn, da na leđima nose Onoga koji će svijet spasiti, nije ovo nikakva gorko/slatka spoznaja, ovo je čisto gledanje sa strane, bez imalo pokušaja osude onih koji su još negdje tamo: ili na mgaretu, ili u gomili, puni ushita, sa palminom grančicom u jednoj ruci, a skrivenim kamenom u drugoj.

Svijet spašavamo baš tim uvidom izvan svega ponuđenog, svijet ne trži žrtvu Jednoga za sve, nego svih za Jednoga, žrtvovati vlastiti komoditet i prebaciti odgovornost sa Boga na nas, jer nismo više djeca, stasali smo u polubogove koji već itekako znaju kakav je okus moći nad drugima i znanja u svojoj knjižnici duše.

Doduše, repovi starih neproživljenih parabola, još se pomalo vuku, još se slavi pojedince pa ih se kamenuje, još se biva očarano prvim bljeskom svetosti, pa se zamjera što se druži sa grešnicima, ali sve je više onih koji se na to sve ne obaziru, jer su bili u sva tri skup a- u gomili koja viče, u Onome koji prepoznaje dah povika iza sebe i u skromnoj životinji koja na leđima nosi Boga i šutke prolazi pored svih.


https://www.magicus.info/kolumna/gost-kolumnist/cvjetnica-parabole-kao-floskule-2


11:07 | Komentari (3) | Print | ^ |

četvrtak, 22.03.2018.

OTVARANJE

Znam da se gledaju druge stvari, svijet u žiži, sjene rata, mrlje od blata, stvarnost koja traži manevre, strategije, punu bojnu spremu, protiv napadača i izazivača, kišobrani se šepure, obični i oni antibalistički, kiše se dozivaju, lica se mržnjom i osvetom pokrivaju, ali gle: ja i dalje zastajem pred plesom latica i kao da gubim sve one nametnute slike, hologramske prikaze, sve nestaje kada moja duša uroni u oko oluje gdje ispod olovnog neba u srcu cvijeta mir doziva božansku iskru snoviđenja.

Briga me za ovce i novce, pastire i vukove u janjećoj koži, ja pred sobom samo čaroliju ljubavi gledam, milujući trenutak otvaranja cvijeta, jer za mene to je čin otvaranja duha Kreatora.



17:43 | Komentari (3) | Print | ^ |

ODMORI SE, MOJ ANĐELE

Danas sam dotjerala dva crteža, moja kćerka Ivana će imati rođendan, portret kojeg ću joj pokloniti, neka mi ne zamjeri na eventualnim greškicama, od srca je, a tek sam zapravo počela raditi portrete, još učim.


slika: Tanja Repinac

I jedan divan dragi anđeo, nastao u mojoj noćnoj smjeni, pustila sam ga da odmori malo od posla, dok sam ja bila budna, simbolično, naravno, ali tako sam ga osjećala..

Pune ruke posla, rekoh mu: "rest, my angel, I love you".



slika: Tanja Repinac


10:40 | Komentari (2) | Print | ^ |

četvrtak, 08.03.2018.

VERONIKA HOĆE ŽIVJETI

Prisjećam se bezbrižnih dana na fakultetu. Sve mi je bilo otvoreno i u svemu sam nalazila trenutke za opuštanje. Neka predavanja smo imali zajednička, sa studentima glazbene akademije, posebno pedagogiju, tako se prepleo moj i Sanjin život, gotovo u bljesku trenutka, i pogledom kroz zjene, do dubina duše. Bila je sva svoja, čak, reklo bi se i previše svoja, na trenutke. Nazivala bih to hirovitošću kod nje, ali shvaćala sam to kao dio umjetničkog miljea, jer ona jest bila umjetnik, onakav žar i ljepota, kojom se svirala Chopina, rijetko se viđa.

Često me je zvala, u najnezgodnijim momentima, da dođem kod nje i slušam je dok svira ne bi li tako razbila tremu, jer njeni ispiti su bili savršeno odsvirane skladbe, koje je pred auditorijem svirala.

Bio je predivan, sunčan dan, nedjelja, blagoslovljena odmorom od uobičajenih aktivnosti, baš oko ručka zove me Sanja na telefon, da dođem do nje, malo sam bila ljuta, jer sam ustala od stola, ali tko bi odolio tom zovu?

Dođem pred njena vrata , pozvonim, ona otvori, pogleda me i zalupi mi vrata pred nosom, stajala sam i razmišljala: “Možda je krenula po nešto?“ Međutim, ništa. Stajala sam tako neko vrijeme ne vjerujući da mi se to događa, hirovitost u punom zamahu, ali trebam li se ljutiti?

Odjednom mi je palo nešto na pamet.: kod nekih odluka slušam samo svoje srce, ne pitam puno zašto i ne razlažem sama sebi razloge. Otišla sam u cvjećarnicu, kupila orhideju i ostavila joj na pragu, ispred vrata i otišla kući.

Čudno, nekako poslije toga se nismo čule, Sanja i ja, iako nismo bile posvađane, zajednička predavanja su prestala, svaka od nas krenula je na svoju životnu stranu. Vidjele smo se nekoliko puta, jednom u Zagrebu, dok sam ja sa kazalištarcima išla na turneju, taman je nekako rat započeo. Svaki puta mi se Sanja obradovala, ni riječi od mene ni od nje o onom postupku.

Spomenula mi je tada da ide na neke duhovne vježbe kod Isusovaca, ja sam bila u traženju istinske vizije Boga i nije me to previše privlačilo. Začudila sam se, jer Sanja je bila čisti skeptični tip i stoik, nikad je ne bih povezala sa crkvom i tako, opet su nam se putevi razišli, ovaj puta na duže vrijeme.

Godine su prošle, udala sam se i radi tolerancije, prihvatila muževljevu vjeru i počela odlaziti u crkvu, sve je imalo svoj razlog, koji će se tek kasnije kristalizirati i rezultirati napuštanjem crkvenih klupa i dogmi, koje su sve više otkrivale svoje maske laži.

Kažu, ako ne hodam dio puta u nečijim cipelama, neću znati, kako je putniku koji uz mene putuje.

Tako je i sa mnom bilo: slijedila sam rituale, proučavala Bibliju, živote svetaca, svirala orgulje u crkvi i u tom zamahu vremena, u vorteksu koji me uvukao poput vira, slučajno kod prijatelja sam prelistavala „Glas koncila“. Tada je u Osijeku bilo katoličko druženje mladih, pogledam sliku, čini mi se poznato lice. redovnička odjeća.

Pitam prijatelja, koji je bio upućen u sve, pozna li tu redovnicu na slici: “Naravno“, reče on, "...to je sestra Veronika, zapravo, prije se zvala Sanja."

Klik u glavi, bljesak, želja da je čujem, saznadoh za samostan gdje je bila i nazovem, njen glas je zadrhtao od iznenađenja:

„Tanjice, jesi li to ti?..pitala me je.

Dugo smo pričale i reče mi nešto o čemu i dan danas razmišljam:

„Znaš, Tanja, što me je potaklo, da razmišljam o sebi i zaredim se?“

„Ne znam,“, rekoh.

„Ona tvoja orhideja, sjećaš li se?“

Tada sam se duboko zamislila, u onim trenucima činilo mi se to, u svakom slučaju, predivno i pozitivno, ali da li jest do kraja bilo tako?

Sjećam se, jednom sam sa sinom bila kod njih, na moru, draga moja Veronika, bila je tako krhka i nježna, a zapravo, činila mi se jaka poput golijata, kad se odlučila zatvoriti i odreći se svijeta.

Ponavljam, tada sam to osjećala drugačije, godine su opet prošle i moja vizija boga nije se uklapala u sheme i zidove, posebno zidove koji su bili napajani praznim energijama bez odjeka. Moja religija je ljubav, to reče Dalaj Lama i ja nadopunjujem sve to samo jednim: ljubav ne traži obličje niti oltare, ona se ne može opisati niti traži hvalospjeve, ona traži da se živi kroz druge.

U jednom trenutku svih trenutaka, zauvijek sam napustila crkvene klupe, bez žaljenja i osvrtanja, sve što sam slijedila, iako bilo lažno, ipak je imalo svoju svrhu: da krenem istinskim putem, koji polazi iz moga srca i prestanem slijediti tuđe puteve i naučena znanja. Tada sam razmišljala o Veroniki, i svim „Veronikama“ koje su odabrale taj put, koji je ipak samo privid istine.

A tko sam ja da sudim?

Svatko mora proći ono što im je duša zacrtala, makar se jedno vrijeme zadržali na svom putovanju, tapkajući na mjestu, svatko ima pravo na svoj izbor, a Veronika je odabrala svoj. Pitala sam se, ipak, da li je bar zadovoljna, tamo gdje jest? Kad sam je vidjela, činilo se sve dobro.

Poslala sam im jednu ružu, sadnicu, koju su posadili pred kapelicom u dvorištu. volim cvijeće i uvijek pomislim, kad me jednom ne bude, nešto će kroz mene šaputati o proživljenom i razmišljam o toj ruži.

Pet godina je prošlo kako Veroniku nisam zvala, ne volim pitanja, a znala sam da će ih biti, u smislu, zašto sam ostavila crkvu i osjetim nešto snažno u sebi, gotovo glas Veronikin.

Odlučim se, nazovem...koliko tuge u njenom glasu, koliko želje za toplim, ljudskim razgovorom.

Reče mi, baš prije nego sam je zvala, gledala je moju ružu, koja je prerasla kapelicu i u svoj svojoj ljepoti, sprema se da procvate, pomislila je na mene, a pomislila sam i ja na nju. Želi u drugi samostan gdje se zaista živi odvojen od svijeta, rekla mi je. Dolaze mlade redovnice, traže mekane madrace, ustupke, teško im je obavljati najjednostavnije poslove, koje moraju obavljati puno puno starije od njih.

Veronika hoće živjeti punim životom, onakvim za koji se srcem odlučila. Nama se to čini možda teškim i praznim, ali to je njen i samo njen put i ja to poštujem. Niti jednom rječju nije mi zamjerila što sam se odmakla od tog djelimično njenog puta.

Sat vremena je prošao u hipu i čini mi se kao da smo zapravo neraskidivo povezane, svaka od nas želi živjeti u punini živote koje smo odabrali....ja kroz svoju divnu i veliku obitelj, a ona... čija je obitelj cijeli svijet za kojeg prste prepliće u molitvi.



Image and video hosting by TinyPic


11:15 | Komentari (2) | Print | ^ |

četvrtak, 01.03.2018.

ZIMA U IRSKOJ

Bogme, ova oluja se ne šali, kažu da će danas biti najkritičniji dan i noć, ljudima se savjetuje da ne izlaze van bez potrebe, a vožnja se tumači kao samoubilačka misija; ne znam, da je gadno, gadno je, ali iskusila sam ja u Lijepoj našoj i gorih stvari.

Išla sam u nabavku, ne zbog zaliha, nego zbog početka mjeseca, uvijek tako radim, ali ljudi su stvarno u laganoj panici, kruh, krumpir, povrće, voće, sve to je gotovo nestalo sa polica, a vjerujem da će se već do ponedjeljka situacija smiriti.

Moje hrabre ptice ne ostavljam gladnima, kupila sam žita, ostalo mi je malo kruha, sve su to uredno pozobale i da, nazvali je Ema, to je tako romantično ime za zvijer, beast from the east kako je nazivaju.

Kako bi onda nazvali naše Ličke zime sa -20?

MeGodzilla / hibrid međeda i godzille?? zujozujozujozujowinkwinkwink

Ovdje je ipak još -4

















15:39 | Komentari (6) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.