srijeda, 21.02.2018.

JEDNOSTAVNO MAJKA

Godine su pobijelile moje vlasi, tijelo više nije kao ranije, ritam je malo sporiji, ali srce je živahno, i uvijek zakuca jače, kad se moja djeca jave, jer trenutno nismo zajedno, radim u Irskoj, da obitelji koliko toliko olakšam materijalnu situaciju. Ah, čini mi se da sam preozbiljno počela temu o kojoj želim pričati, jer, biti majka je nešto najnježnije, najsnažnije, ali ujedno i najranjivije što može biti u ovom životu.

Nije to zadatak, to je nečiji odabrani put ljubavi, kojim koračamo, ponekad da i sami naučimo kako treba bezuvjetno voljeti. A majka, htjela ili ne, uvijek voli bezuvjetno svoju djecu. Ne govorim o nekim apsurdnim slučajevima kada roditelji zlostavljaju svoju djecu ili ih ostave negdje, ne vraćajući se cijeli život životu kojeg su nosile ispod srca. Za mene, to su možda anomalije duše, neizliječene i ranjene duše, koje i same nisu imale ljubavi u djetinjstvu.

Moja djeca su utkana duboko u tkivo moga duševnog bića, i da mogu, tetovirala bih njihova imena na srce,..Ali zadovoljit ću se malenom tetovažom sa njihovim inicijalima, negdje u blizini srca, tek da znaju koliko mi znače. Ali znaju oni to i bez tetovaže. Iako smo trenutno razdvojeni, link je dubok, i neraskidiv.
Moja majka je imala težak život, vjerujem da ima puno takvih hrabrih majki, ali ovaj puta izdvajam moju majku. Bolešljiva oduvijek lagano, ali žilava i čvrsta, kad je trebalo. Kad je trebala roditi mene, otac nije bio presretan, bila sam neočekivana, i peta, najmlađa po redu. Najstarija sestra je imala 17 godina. Ne znam kako se sve to izdogađalo, ali uglavnom znam da nas je otac ostavio kad sam imala 2 i po godine, ali bila sam vrlo svjesna i bistra, pomalo i ozbiljna za svoju dob. Znala sam ponekad majci donijeti vodu da popije tabletu kad je zatrebalo.

Sjećam se samo da mi je pričala da ju je tada uhvatio onaj teški trenutak depresije i bezizlaznosti, jer nije lako, o, nije lako ostati sam sa petero djece, bez posla i bolestan. Popila je tada bočicu tableta, odlučivši da umre. Sve je posložila u glavi: najstarija sestra je ionako udana, starija braća će biti kod kuće, jer su dovoljno odrasli da brinu o sebi, a mene će preuzeti teta, mamina sestra.

I kad joj je pjena već išla na usta, utrčala sam ja, i rekla da je bolesna i da joj idem donijeti lijek. Tada je odlučila da želi živjeti, baš zbog mene. Nesvjesno sam ja bila njen razlog ostanka na zemlji. Tada je rekla da zovem sestru, odveli su majku u bolnicu, uspješno se oporavila, koliko to može biti uspješno, jer rana iznutra je bila preduboka da se iscijeli u trenutku.

Ubrzo joj je tetak našao posao, laganiji, jer nije baš mogla nešto teško fizički raditi. I tetka, njena sestra ju je odlučila prvi puta u životu odvesti malo na odmor, na more.. Rekla je, neka se mama malo psihički i fizički odmori. Poveli su mene i najmlađeg brata sa njima. Crikvenica je bila divno odmaralište tih, 60-tih godina. No, drugi dan nakon dolaska, mama je dobila moždani udar, i ostala nepokretna i nijema u trenutku. Do tada smo bile jako vezane, sjećam se kako mi je pjevala, šila haljinice za lutkicu. Morali su je ostaviti u Rijeci u bolnici, par mjeseci, a od tamo opet na nekoliko mjeseci u Lipik, na rehabilitaciju.

Nisam shvaćala što se događa i zašto je odjednom nema, njena volja za životom ubrzala je njen oporavak i cijelo vrijeme je njena ljubav prema meni bila motiv da se oporavi. Nekoliko puta sam bila sa tetom kod nje u posjetu, ali čini mi se da se neki link izgubio ipak među nama, vratila se, počela raditi, brinula se o nama, dušom i srcem, ali mene je posebno voljela, i pazila, ponekad čak i previše i to je vremenom, kako sam rasla, postajalo problem. Voljele smo se, na neki čudan, duboki način, ali jedan kamenčić u tom mozaiku je nedostajao da sve bude savršeno.

Kad je počela kontrolirati moj život kad ne treba, odlučila sam se odvojiti, ne razmišljajući možda da je korijen svega strah od ostavljenosti, kojeg nije preboljela otkad nas je otac ostavio. Kad se teško razboljela, već sam imala četvero djece, svi su bili još mali, ali njeni zadnji trenuci, bili su baš kad je bio moj red da bdijem nad njom. Mijenjali smo se, jedan dan i noć sam bila ja uz nju, drugi dan jedan brat, treći drugi, četvrti sestra i tako njena najveća želja je bila da umre kod kuće, okružena djecom i da ne doživi trenutke da bilo koje dijete umre prije nje. Svemir joj je ispunio te želje.

Kako je vrijeme prolazilo, često sam razmišljala o njoj, jer i sama sam majka. Više sam razmišljala o njenim greškama, ponekad čak i sumnjala, da li je njena ljubav bila istinska?

Kad me život doveo ovdje gdje jesam, u Irsku, namjestila sam svoju sobu onako kako volim, da se osjećam kao kod kuće i blizu svojoj djeci.. Ne znam zašto, ali na policu sam stavila fotografiju moje majke, sestre i mene, baš kad sam bila u posjeti kod nje, u Lipiku. Upalim ponekad svijećicu pored te slike, jer sad je i sestra pokojna, u društvu sa njom.

Opet spominjem taj kamenčić u mozaiku.
Dugo nisam bila u kontaktu sa mojom tetom, maminom sestrom, koja je i sama teško bolesna i kad sam bila na godišnjem odmoru, posjetila sam je. Pričala mi je dodatno priče o majci. Kad sam se vratila, suprug mi reče da teta ima neke razglednice koje mije mama napisala u bolnici, ali mi nikad nisu bile uručene, jer su poslane na tetinu adresu. Osjetila sam da mi majka silno želi nešto reći, jer itekako je živa, negdje u nekoj dimenziji, tako blizu a ipak tako daleko od mene.

I konačno, kad sam dobila te razglednice, došle su poštom ovdje u Irsku, ostala sam zatečena, kao da je netko rastopio još jedan tanki sloj na meni, koji je sprečavao moj konačni link sa pokojnom mamom.

Drhtavim rukopisom bilo je napisano:

„Draga moja Tanjice!!
Mnogo te voli tvoja majčica. Uvijek misli na tebe. Sašit ću ti robicu za bebu i obući ti je. Ti budi dobra omami, teta Ružii čika Ljubi. Ja sam u Lipiku, znaš kako smo se šetali kad si bila kod mene.
Voli te tvoja majčica.“


I tako na nekoliko razglednica..

Gledam datum na jednoj: 3.7.1964..

I slika se konačno sastavila. Znam da je sve to bilo potrebno, i znam,i sad se uvjeravam, da je život iza života itekako stvaran..Koliko godina su te razglednice čekale da dođu do mene..Sad sam u 58.godini života. 54 pune godine.

Ljubav majke prema djetetu ne poznaje granice.. I vječna je, poput Stvoritelja, jer je definitvno-bezuvjetna.











14:48 | Komentari (2) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se