petak, 29.12.2017.

RAZVODNJENI U SVIJETU NAMJEŠTENOG OSMIJEHA

Priznajem: teško slijedim utabane puteve, posute nečijim slatkorječivim ponudama kao najbolje moguće varijante i polagano me hvata mučnina od spoznate vjere u nešto, što se zove: nedotaknuta iskrenost, čista nevinost bez trunke pokušaja da upije u sebe doticaje drugih.

Nisam baš lagana za priče, nisam ni slatka na prvi zalogaj, ponekad me se dugo treba žvakati, prebirati u ustima, da bi me se pustilo dalje, kroz nečije krvožilje.

Gledam oko sebe, otvorim vrata svoje duše, pregrmim vlastite svoje oporosti, pomislim - ma nisu oni baš takvi, valjda će ih svjetlo Svemogućeg okrenuti od vlastite želje za ulizivanjem i sakrivanjem, a oni se još jače zavuku u nečiju kožu, u najgorem slučaju, nečiju rit i sipaju neki vlastito proizveden med s usana koji veze sa pravim medom nema i opet se povučem duboko u svoje odaje, stanem pred zrcalo i sama sebi postavljam bezbroj pitanja: do kad ćeš vjerovati da se nepromjenjivo može mijenjati, do kada će te držati ta naivna vjera u jedinstvenost svih, kada su svi podijeljeni u svoje komore vlastitog straha?

Spomeneš im Boga, svi zašute, pisne li neko riječ svoju iz srca, strah se pojavi, onaj potkožni, bolesni usađeni strah koji se u gene urezao i ne smije se dirati, spomeneš im vraga, zašute još više, jer on je nešto izvan nas i vreba naše slabe trenutke jedva čekajući da nas zarobi.

Moj Bože, svijet je sve, samo ne prostor za stvaranje nekog novog, blaženog, slobodnog svijeta gdje mučnina neće postojati, svi bi da su nešto drugo, nego što jesu, ulizice i dupeljupci na svakom koraku, ruka ruku mije, kako ti meni, tako ja tebi, ka ću te reklamirati, a ti ćeš me balzamirati, učiniti me vječnim dijelom postanka, nije bitno što nema vlastitog osamostaljivanja i želje za svojim stvaralaštvom, ma koliko neuklopivo bilo u sveprisutne sheme.

Memento Fridi Kahlo!




Koliko god anatemiziana, toliko je i sveta bila u svojoj postojanosti, sve manje je Frida, sve više uniformiranih pjesnika i umjetnika, jesmo li u stanju održati sebe do kraja, bez dodvoravanja i mijenjanja, zbog eto, nekog vlastitog opstanka na sceni bitka, makar ne bili svoji?

Jean Paul Sartre je egzistencijalizam usporedio sa mučninom, iz razloga što je borba protiv sebe bila poražena u kroz borbu za druge, vječito mlakonje gube bitke, podvode se, prodaju za malo nečije pažnje koja će u idućem trenutku nestati pa će postati jadniji nego što su bili u svom mračnom kutku gdje svjetlo ne može prodrijeti, poput nekih sjenovitih prikaza koje traže svoje istinsko tijelo koje je Mefisto odveo u inferno, jer je opet uspio prevariti i ubijediti, da je trenutak slave važniji, nego cijela vječnost bez nje.

Na žalost, mogu samo promatrati i šutjeti kao što će zašutjeti i oni koji čitaju ove retke, jer će shvatiti da se ne mogu otrgnuti od slatke opsjene privida namještenog osmijeha, a takvi osmijesi nikad ne mogu biti oni pravi, ljudski, nepatvoreni, i nepodmitljivi.

Tko shvati, shvatit će...


https://www.magicus.info/kolumna/gost-kolumnist/razvodnjeni-u-svijetu-namjestenog-osmjeha



11:06 | Komentari (2) | Print | ^ |

četvrtak, 28.12.2017.

SURFANJE NA VALOVIMA EPITETA

Joj, kako sam dobar! Uf, svi to moraju vidjeti, znati, Duša od čovjeka, iza mene će ostati sjajni trag dobrote za potomke, moram to nekako učvrstiti.

Evo, objavit ću pisma onih koji su uvidjeli moju dobrotu, inače ih čuvam, ali ponekad objavim, jer teško je održati konstantu dobrote kad svi zahtijevaju da se ne smije smanjiti njen nivo.

Kakav sam ja čovjek? Vi, koji ne razumijete dubinu moje dobrote, niste dobrodošli, sve dajem za svijet: dušu, tijelo, krv, ah..ali nemojte smanjiti ritam vaših pohvala, gode mi pohvale, epiteti, koji me uzdižu.

Kako sam ja pametan!

Bože, skupljao sam tu pamet vjekovima i vjerujte, malo tko je toliko pametan kao ja, pišem o onima koji sa pameću baš nemaju veze, a takvih je puno, ali što ću im ja, kad su njihove kupus glave samo stvorene da ostanu takve.

Uz pamet ide i mudrost.. da, da.. ja već izabirem sljedbenike i mudrost upakiranu u pamet prodajem onima koji će me pohvaliti, prekrivati me epitetima mudraca koji se inkarnirao ponovo da spašava svijet.

Ako sam malo zbrčkan ne zamjerite, to je od silnog znanja kojeg još nisam posložio u memoriji svog mozga, ja znam toliko puno.

O, vi neznane jedinke, kako uopće možete pomisliti da možete dostići moj nivo spoznatosti svega?

Ja se dičim svojom starošću i pogledom iza naočala kada me oslovi tamo neka neuka duša koja se još usudi prigovoriti mi da filozofiram u prazno, ako neće sjesti uz moje noge i slušati moje učeno blebetanje, bolje joj je da se udalji. Takve učenike ne trebam, trebam učenike koji će znati svoje mjesto: prvi po mudrosti i pameti je Učitelj, tj. Ja, a onda oni, njihova početnička trabunjanja o nekim istinama trebaju odložiti kad su sa mnom.

Ja ću ih naučiti svemu, Od njih samo tražim da me pohvale....O, kako sam požrtvovan, djem se do kraja, da bi drugima bilo dobro, tražim samo priznanje za moje žrtve, priznanje, da ništa što činim, nije uzalud.

Jednom su razapeli onog kojem sam vjerovao, ali on nije tražio priznanje, ja ga tražim, bez toga, žrtva nema smisla, ali...ako me kudite, opet nije dobro, to me čini nemirnim, frustriranim, budi neodležane dječje bolesti koje se opet pojavljuju, postajem slabašno dijete, stisnuto pod teretom autoritativnosti, posesivnosti, i ostavljenosti, sebi, mraku i bolima od roditelja, koji su također žudjeli za epitetima, pohvalama, ljubavlju koju nisu dobivali i tako sa koljena na koljeno, surfa se na valovima epiteta.

Netko je iskusan plivač pa sasvim sigurno doklizi do obale, anekoga poklopi val i zaroni u dubine, ako se pronađe i dođe k sebi, zaboravi na jahanje na epitetima i počne ocean samog sebe gledati na drugačiji način.

Tko ima sreće sa sobom, tko nema...predstoji mu dugotrajan proces savladavanja valova.


https://www.magicus.info/kolumna/gost-kolumnist/surfanje-na-valovima-epiteta


17:51 | Komentari (0) | Print | ^ |

srijeda, 27.12.2017.

grupacije kao odraz transformacije (kad mir postane dosadan)

Ovo vrijeme definitivno je vrijeme kada se, htjeli ili ne htjeli, više nesvjesno, nego svjesno, ljudi grupiraju. Zvuči paradoksalno, ali umjesto da se ujedinjavamo, spajamo u jedno Jedino Jest, jer dio smo Jednoga i svi rasuti djelići trebali bi se sjediniti potaknuti zovom iznutra svetim zovom jedinstvenosti koja je temelj nekog budućeg vremena sklada i mira.

Zašto se još uvijek grupiramo?

Skeptik bi rekao, pustimo sf i new age gluposti, grupiranja je oduvijek bilo, to nije nikakva posebna pojava,
ali nalazimo se u vremenu kada nas transformacija cjelokupnog duševnog i mentalnog sklopa zahvaća, vjerovali mi u to ili ne, događaju se promjene, itekako vidljive promjene u svijetu pa tako i u nama.

Svi smo došli ovdje upravo sa razlogom, velikim i bitnim razlogom: prvo da se opredijelimo, hoćemo li služiti sebi ili ćemo služiti drugima, jer ne možemo oboje u isto vrijeme.

Većina duša mora napraviti odabir i to je jedan od njenih ciljeva u ovoj reinkarnaciji, jedan stari svijet nestaje, u velikim bolovima i rađa se novi, sve više je beznađa, suludih akata mržnje i osvete, svega što već na prvi pogled pokazuje opredijeljenost nekih duša ka sebi, da vidimo druge i služimo drugima, svega ovoga što se događa, ne bi bilo..

Postoje još uvijek i neopredjeljene duše koje se kolebaju, da li će prijeći na stranu jednih ili drugih, oni opredjeljeni sebi, vide slabost neopredjeljenih i vuku ih k sebi koristeći ih za svoje ciljeve i jačanje svoga ega, koriste ih kao svoje sredstvo za manipulaciju, a da neopredjeljeni to i ne osjete. Neki se probude i shvate da su na krivoj strani i konačno se okreću služenju drugima, a oni opredjeljeni drugima su obično u tišini i manjini, uživaju u mirnom talasanju vlastite spoznaje, da ne trebaju privlačiti nikoga, jer je njihov zadatak da skromno i neupadljivo uskaču i pomažu onima koji to zatraže.

Oni koji su opredjeljeni za služenje sebi, uglavnom su glasni, vole kontrolirati i upadati nepozvani na vrata doma onih koji su uglavnom šutljivi i bježe od kontroliranja drugih, zato često govore da im je mir dosadan, slatkorječiv, da treba uvijek neke akcije da se voda uzbiba i da se nešto događa, a kad bi preusmjerili svoje energije na duše koje itekako trebaju u pojedinim trenucima pomoć bilo koje vrste, svijet bi već bio u četvrtoj dimenziji, u koju smo napola već uronjeni.

Nekad nas prati osjećaj da nismo ni ovdje, ni tamo, nekad i oni opredjeljeni za druge budu privučeni naizgled snagom onih koji služe sebi, ali ta snaga ne dolazi od vlastite energije pojedinaca, nego energije svih zajedničkih čestica, skupljene pod kapom jednog vođe koji koordinira postupke drugih, često vrlo sofisticirano i čak neprepoznatljivo.

Sve je to odraz transformacije, formacije koje se događaju, nažalost, neminovne su, da bi se donijela konačna odluka prije novog rođenja u novom svijetu koji je skoro već pred našim pragom.




https://www.magicus.info/ostalo/zrnca-za-razgovor/grupacije-kao-odraz-transformacije-kad-mir-postane-dosadan


17:26 | Komentari (2) | Print | ^ |

nedjelja, 24.12.2017.

ILINKA

Bijaše to vrijeme zimsko.. Badnjak je kucao na vrata.. Prije više godina, kada sam još bila u kontaktu sa karmelićanima i vratila se sa ugodnog druženja iz Zagreba, gdje su se svake godine održavale duhovne vježbe i meditacije..

Volim taj red, i uvijek, iako sada ne idem u crkvu, uvijek mi je ostao posebno na srcu. Valjda zato, jer duboko i iskreno pokušavaju prodrijeti u suštinu bezuvjetne ljubavi, naglašavajući jednostavnost i skromnost.

U Zagrebu bolje rečeno, u Remetama, uvijek sam dobrodošao gost i uvijek sam se osjećala kao kod kuće, kad bih tamo dolazila. No, ovo nije glavna tema ove priče, ali neizostavan je dio nje.

U Remetama sam upoznala prekrasne produhovljene, ali sasvim obične ljude, kod kojih sam znala odsjesti, kada bih se u Zagrebu našla.

Jelena, predivna duša, iz Bogovićeve ulice, njen starinski stan, sa dahom predaka, jer, njeni potomci su bili plemićke loze, ali opet njena veličina duše nije se obazirala na sve to.. i tako.. Badnjak se približio, bila sam kod kuće, često u telefonskom kontaktu sa Jelenom.

Pekla sam kolače, djeca su bila puno mlađa i manja, unijela se jelka popodne u kuću, svi smo bili u nekoj slatkoj euforiji..

Zima je te godine bila izuzetno hladna.. Vani je bilo dobro ispod nule, i snijeg, koji je tjedan dana prije pao, nije se imao namjeru otapati..

Kasno popodne..
Gotovo sumrak..
Netko mi kuca na vrata..
Otvorim, i susretnu me dva krupna uplakana oka. Ilinka..Djevojka, tek završila medicinsku školu, dvije kuće dalje od mene.

Obitelj iz Bosne, ljudi od srca, dragi i posebni. Ovdje u selu ih dosta ima..Plače..Majka joj je dok je bila malena, otišla raditi van, u inozemstvo, ostavivši nju, njenu mlađu sestru i brata ocu..Nije to činila iz zadovoljstva. Vjerovatno je trebalo zaraditi za život, i tako je odlučila. Otac se očito nije dobro snašao u tome svemu, počeo je piti, i djeca su bila prepuštena sama sebi, više izbivajući od kuće, nego što su bili u njoj. Majka bi dolazila dva puta godišnje kući, ali to nije to. Tada, kada su bili maleni, tražili su njenu pažnju i nježnost i sve se to kasnije odrazilo na njima. Sestra joj se mlada udala, otišla, a Ilinka i brat su ostali.

Nekakvim čudom, Ilinka se borila i opirala, i svojom željom i snažnom voljom uspjela završiti srednju školu. Uz puno emotivnih rana, uspona i padova. Brat nije bio te sreće. Bio je nekoliko puta u domu pa se vratio, problemi su se nizali, dok nije i on počeo kradomice piti..

Vidim, Ilinka drhti.. Tanka vestica na njoj.

"Pa što se dogodilo?-" pitam je..
"Brat me je noćas istjerao van, spavala sam na slami u štali, i nisam znala kome da se obratim, a vas poznam, i .."

Počela je opet plakati..Uvela sam je unutra. Prvo čvrsto zagrlila, i pomislila, da je i ona, baš kao malo dijete Isus, mali Božić, morala sa njim dijeliti tu hladnoću zime i samoće, napunila sam joj kadu toplom vodom, stavila mirisnu sol i poslala je, da se dobro ugrije i okupa. Zaspala je na kauču, ne dočekavši badnja zvona u ponoć..

Ja sam samo rekla tiho Onome koji Jest, jedno veliko hvala, jer sam mogla svoj skromni dom podijeliti sa nekim tko ga u tim divnim božićnim trenucima nije mogao imati. Ilinka se nije usudila vraćati kući, iako je bila dvije kuće dalje. Bojala se brata i gotovo da se skrivala od njega. U sebi sam razmišljala da ću otići kod njih kući i pokušati sa njim razgovarati, ali ne odmah.. Poslije, kad Božićni blagdani prođu, i možebitno piće nestane iz glave i tijela..

Ilinka je dijelila ležaj sa našom Ivanom, koja je bila sićušna, i svi smo bili sretni, a po selu su počele kružiti priče (ja sam tada još išla na mise), kako smo mi udomili vrlo lažljivu u promiskuitetnu djevojku, kako će prvom prilikom zavesti moga muža i takve gluposti i bedastoće, da mi se lagano smučilo.

Pitala sam se, gdje ja to živim? Ilinku sam gledala kao svoje dijete i osjećala je tako. Niti jednim nagovještajem nije pokazivala da je istina ono što govore iznala sam da je tako. Bila je nesretna, ali čista duša, koja je tražila svoj mir, kojeg je toliko željela. Glasine su bile toliko velike, da sam otišla kod svećenika, na što se on i zgrozio i nasmijao, rekavši da se ne opterećujemo i slušamo srce i dalje..

Prošlo je mjesec dana. Dva..Tri.. sa Ilinkom sam nazivala oglase, tražila je posao, nije nam željela biti na teret, ali mi smo joj davali do znanja da to nije. Imala je jednoga dečka, ponadala se da će veza završiti čak i brakom, ali nije i opet njena tuga, suze, depresija..

Tada se sjetih Jelene iz Zagreba, žene, koja mi je rekla da ima veze u bolnici u Zagrebu, jer sam joj pričala za Ilinku, reče mi, samo neka je pošaljem, ima jednu prijateljicu, koja će ilinki iznajmiti i stančić, dok ne dobije svoju prvu plaću.

Ilinka je opet plakala, ovaj puta od radosti.

"Samo da ti imaš svoj mir, i budeš sretna." rekoh joj, dok sam je ispraćala na vlak.

I tako, opet je prošlo neko vrijeme, Ilinka se ne javlja, shvatila sam to kao njenu zauzetost i snalaženje u velikom gradu i nazove me opet Jelena, reče mi, da će mi dati broj od njene prijateljice, u čijem stanu je Ilinka, da je nazovem i nazovem tu ženu, koja je bila sve, samo ne ljubazna i prijazna.

Počela je doslovce vikati na mene, šta sam joj to dovela, ne plaća režije, stalno kupuje cipele, pun hodnik cipela, a prijete isključenjem struje i ne znam što mi je sve rekla. Pokušala sam braniti Ilinku. U dubini duše sam znala da je ona ipak još dijete i da joj treba vremena da sazrije ili da nađe čovjeka uz sebe, koji će joj pomoći da stane na svoje noge.

Za sve treba vremena, za Ilinku i njene rane se nije imalo vremena, nije mi se javljala više, nisam razumjela zašto, posljednji puta sam se čula sa Jelenom, kada mi je rekla da se Ilinka iselila i da je našla neki posao u kućnoj njezi. Opet sam pomislila i to je nešto, bar svoj kruh ima.

Kad, nakon godine dana, čujem, Ilinka se vratila kući.. kod nas u selo. Pomirila se sa bratom i tatom isad je sve u redu.

Nedjelja. Idem sa mise kući, vidim Ilinku na prozoru njene kuće. Zaustim da je oslovim, mislim, sad ćemo popiti kavu, kad ...Ilinka zatvori predamnom prozor i povuče se unutra..

Gledam.. čekam.. Ništa..

Odem kući, kažem djeci i Darku da se vratila Ilinka (djeca su je voljela jako) i njima nije jasno zašto ne dolazi kod nas. Nisam išla kod njih, za par dana je otišla natrag u Zagreb.

Sretnem njenu majku koja je došla kratko kući, pa je pitam, u čemu je stvar, a ona nešto zbunjena pa kaže da Ilinka nije bila sretna tamo pa su je izbacili na ulicu, tek sad mi nije bilo jasno, tažim odgovor, ali ne dobivam.

Jelena promijenila broj i ni od koga ništa pa se zamislim nad onom misli o popločavanju puta dobrim namjerama i opet, možda je ovo bila jedna u nizu od lekcija iz bezuvjetnosti, koje sam dobivala?

Mi smo svemu tome pristupili sa srcem i kod srca smo i ostali. Čula sam da se Ilinka prije par godina sretno udala, odselila u Bosnu i ima preslatkog sina. Došlo je ono njeno vrijeme mira i sreće, kojeg sam joj od početka željela.

I to je sasvim dovoljno.


https://www.magicus.info/ostalo/price/ilinka



15:01 | Komentari (0) | Print | ^ |

subota, 23.12.2017.

GRINCH ANTE PORTAL



Znaš šta, mrgude zelenoruki?

Osjetim te na kilometre, miris tvoga ustajalog odijela, kojega si davno ukrao jednom Djedu Božićnjaku i nikad se nisi pitao, da li su ta djeca uspjela dobiti svoje poklone, ali ti se transformiraš, regeneriraš, sofisticiraš. Više nisi zadovoljan da ukradeš jelku ili paketić ispod nje, sada želiš ukrasti i najmanje zrnce ljubavi i opraštanja, koje je počelo klijati u srcima koja su se počela otvarati, samo te odijelo odaje, a i tu si se dosjetio finesama.. skinuo si u jednom trenutku odijelo, namirisao se, uljepšao, i skoro i mene uspio prevariti, ali nisi uspio.

Shvatila sam da su ovdje predivni ljudi i svako ponaosob treba ljubavi, bilo u kojem obliku, shvatila sam da smo svi u biti iznutra djeca, nevina i željna istinske topline i prihvaćanja, a ti se šuljaš i šuljaš.

Pogledaj ovu sliku:




pa još jednu:



i još:



i još



Zar ne vidiš da istinsku radost i dječju nevinost, njihovu vjeru u snagu svega toga, nikad nećeš moći uzeti, od tvoga zanimanja niš' koristi, posebno ovdje.

Sad bih ti rekla: ''Bulji u te slike, zelenoruki, dok ti oči ne ispadnu.."- ali onda bih bila kao ti, rasprave sa tobom ne vode ničemu, osim dobivanja tvog ustajalog mirisa na sebi.

Umjesto toga, kažem ti: pridruži se, jer pobijediti nećeš ili ostani sam u spoznaji, da zapravo želiš ukrasti ljubav, jer je sam nemaš.


Tvoj izbor...



https://www.magicus.info/ostalo/price/grinch-ante-portal


18:57 | Komentari (3) | Print | ^ |

IMA LI ŠTO NEJASNO?

Promjena iznutra uvijek se očituje i promjenom izvana, treba samo malo vremena, da ono iznutra sustigne ono vani. Našu promjenu iznutra najmanje zamijetimo mi, a najprije drugi, ali drugi često ne mogu biti dobri vidioci, jer opet ne žele se baviti dubinom i sudbinom tuđe duše, često samo zagrebu površinu i brzopotezno izgovore svoj osvrt, da li se netko mijenja na bolje ili ne.

Djela pokazuju bar jedan dio istine, da li se osoba mijenja na bolje ili je zastala na svom putu osobne promjene. Onaj, u čijoj duši se događa ljepota pozitivne promjene, uvijek ostavlja neki znak ispred vrata, iako su možda zatvorena. Često će ostaviti cvijeće kao znak života i pokazatelj onima koji prolaze: "gle, ovdje nekoga ima, iako su zatvorena vrata..." ili prozori, ti divni prozori naše duše pa iako su ponekad stakla malo zamrljana, cvijeće opet odaje neku toplinu unutar doma i zaustavimo pogled na njemu i poželimo upoznati stanara.

No ima onih, kojima je jedino zadovoljstvo viriti kroz napravljen otvor na vratima, lokotom zatvorena, da se pomisli: "gle, ovdje nema nikoga", a zapravo, takve duše i ne trebaju nikoga, život im se vrti oko osmatranja i posmatranja nesavršenosti drugih duša, svoje nesavršenosti ne stignu vidjeti i život im prođe u mjerenju i odmjeravanju.

Ima i onih koji vječito peru prozore, čiste vrata i dvorište, ne bi li tako drugi stekli dojam da su savršeni, a zapravo i njihov život se vrti oko kritiziranja i odmjeravanja, samo to čine da nitko ne zna, onako, nevidljivo iza zavjese, vječito im je pogled prema ulici i pridošlicama koji prilaze njihovom domu, obično da se dive, tada im čak izađu u susret, jer se hrane divljenjem drugih.

Jao, onim siromašcima, koji tek trebaju oprati i očistiti svoj dom, takvi obično budu otjerani sa praga čistunaca, a najčešće su baš ti siromašci, koji su se iznutra odavno promijenili, okrenuli svoj dom prema svjetlu, bez straha i grižnje savjesti što će sunce pokazati tu i tamo koju mrlju na staklu.


https://www.magicus.info/kolumna/gost-kolumnist/ima-li-sto-nejasno


10:32 | Komentari (3) | Print | ^ |

četvrtak, 21.12.2017.

POGLED IZ MIRNOG KUTA

Recimo, da se svijet vrti, sve brže i brže, postaje rulet na kojem se igraju neki igrači, ulažući zadnje što imaju ne bi li dobili sve i recimo, da je ono što ulažu, ljudski život, ali ne svoj, nego tuđi, ludilo i pomama za oduzimanjem svakog dostojanstva koje priliči čovjeku. ''Čovjek, kako to gordo zvuči'', reče jednom M. Gorki, a ja izričem ss punom odgovornošću - čovjek, kako to jadno danas zvuči, na žalost, gordost se okrenula nasuprot samilosti.

Izgubila se čovječnost među valovima tonući sa pretovarenim lađicama prepunih ljudi koji su krenuli u potragu baš za tom izgubljenom samilošću, izgubila se čovječnost među ruševinama gradova koje je luđački val rata pomeo ostavivši tisuće i tisuće djece gladne i žedne, da preklinju za kap života, izgubio se čovjek, jer mu je duša zatrovana mentalitetom otuđenja, životom za sebe, gaženjem preko gomile mrtvih tjelesa, u želji da dođe do vrha, a vrh piramide ne tolerira baš one penjače koji misle, da će popiti gutljaj iz roga obilja.

Sve je to obmana umotana u meki celofan, da bude prihvatljivija, čovjeku gordost, bez skromnosti ne donosi ništa, gordost je jednog anđela spustila na zemlju, ali su lažni pripovjedači na tu gordost dodali još koješta.

Kada se svjetlonoša spustio na zemlju, shvatio je koliko tu tame ima, kažu da je ukrao svjetlo od bogova, nazvali ga Prometejem i kaznili ga razapinjanjem na stijenu.

Prvi svjetlonoša iz Edena dolutao ne bi li ljudima osvijestio nesvjesnost i pokazao im ljepotu znanja i sve je krenulo opet naopako, ljudi ni tada nisu bili svjesni, da znanje, u nedozrelim rukama, postaje moć koja razara i kaznili i tog anđela edenskoga, pretvarajući ga u crnu spodobu koja lovi duše za svoju ekipu u podzemlju.

Svi koji su pokušali upaliti luč, doživjeli su svoju tragediju i svijet je danas, kakav jest, međutim, previše je iskri posijano, da bi svijet ostao takav i poput baklji na Ivandan, ljudi s upaljenim ognjem u sebi dozivaju se, preko planina, svjetlom pokazuju svoju nadu, da će život i čovjek ipak na kraju dobiti svoje mjesto na planeti, zvanoj Zemlja.

Ja sve to posmatram i osjećam iz mirnog kuta gledajući rascvale voćke pod prozorom, lomeći kruh svoj svagdašnji sa svojom obitelji, zahvaljujući na svakom gutljaju čiste vode koje imam u izobilju, ali se ne ograđujem u svom sigurnom kutu, već otvaram širom vrata i prozore primajući u sebe sve uzdahe bola i tuge koji mi nisu fizički blizu, ali ih osjećam, jer tuga i suze drugih, ma koliko bili daleko, nije nešto izvan mene.

Ja sam u svoj toj igri na ruletu, ali ne sudjelujemu njoj, težim ka njenom prestanku i razotkrivanju onih koji je koriste da bi druge obezvrijedili.






http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=116286


17:25 | Komentari (9) | Print | ^ |

ponedjeljak, 18.12.2017.

Nobilis Homo-između pretilosti uma i anoreksije duše

Zaustavljam se na trenutak, u mojim razmišljanjima, i osvrćem se na pojam Nobilis Homo..otmjeni čovjek..prefinjeni čovjek..čovjek, koji u ludilu ponuđenog svijeta, odabire pravu hranu za svoj rast do istinskog sebe..

Sve i svašta mu je ponuđeno. Počevši od jutarnjih prvih stranica novina, internetskih portala, pa do uzimanja daljinskog upravljača u ruke, i upijanja prvih jutarnjih vijesti, još neprobuđenim očima i uspavanim umom..

Pravila sam osobnu analizu svojih dnevnih aktivnosti i izbora onoga, čime bih mogla nahraniti svoju dušu.. Jer često upravo u tome griješimo.. Taman odaberemo ono što je korisno i lijepo, a onda nas umne transakcije povedu u sasvim drugom pravcu.. Jer um se oslanja na ego, ja pa ja, i neprestano traži nove zalihe hrane..I postaje predebeo, tražeći još i još, uglavnom junk food, dok duša ostaje gladna.

Obično me nadahnuju lijepi tekstovi, o ljubavi, prirodi, zvijezdama, svemiru, smislu svega postojećeg.

Jutro mi počinje obično sa pokretanjem tri stranice na internetu, i samo je problem obično u redoslijedu gledanja. Volim pogledati prve vijesti u novinama, volim otići na fejs i pozdraviti prijatelje, šaljući im koju lijepu misao, i volim otići na „Magicus“, jer to je mjesto gdje se uvijek mogu vratiti, i biti u tišini, ako želim, ili pričati o onome što me dotiče..

Kada pričam, obično imam o čemu..i to nije tako često..

No, ako u glavi stvorim koncept, ili mi se počne rađati inspiracija, u želji da pišem nešto lijepo i korisno, ako sa tom idejom prvo okrenem jutarnje novine, velik dio koncepta se rasprši..

Zato sam sama sebe natjerala da vježbam..I ne dozvolim da dušu hranim smećem prije nego ne rodi kroz mene ono što želim..

Sve su to zamke i smicalice..Čovjek lako podlegne ludilu ponuđenih vijesti, izabire one manje bolne i manje štetne, a nije svjestan koliko se zapravo uvlači u mrežu manipulacije onih, koji dušu žele izgladniti i usmrtiti do kraja.

Um caruje, u svim aspektima života želi biti glavni. Počevši od poturanja panike, crnih kronika, apokalipsama, pa do onih najgorih varijanti- pobuđivanja tamne strane u nama, uvjeravajući nas, da svjetlo ionako nema više šanse preživjeti..

Pogledajmo malo, koliko besmisla se gura između redova, servirajući nam se kao smisao. Počeli smo se razdvajati po religijama, sad nas razdvajaju po nacijama.. Ratovi, koje je šačica bijesnih raspirila (i još to čini) među ljudima, dobivaju sve širu dimenziju. Od ljudi se silom traži opredjeljenje, ako nisu za to, puštaju se lažne vijesti, ne bi li ih konačno bacili na koljena i u njima ubili dušu zajedništva..

Čitam apsurdnu vijest: muslimanima će zabraniti buduće letove na Mars, kada bude koloniziranja..

Da nije žalosno, bilo bi smiješno..

Koliki dijapazon razdora treba biti, da se svijet rastopi u međusobnoj mržnji i želji za istrebljenjem čovjeka kao HOMO NOBILISA?

Odjednom su i oni koji nisu, postali neprijatelji, i vrtoglavi vir netrpeljivosti guta sve više nespremne plivače..

Pogledajmo samo stranice sufi mudrosti, bez predrasuda, pa se zapitajmo, gdje su se neki zagubili na svom putu, stavljajući sve pod istu kapu, i fanatike i one koji to nisu.

Vede su stare tisuće godina, starije od Biblije i Kurana, a od Veda ima još starijih zapisa, počevši od Egipatskih, Babilonskih, i još dalje..

Biblija je najmlađe čedo, i prerađeni miks svih ranijih mudrosti, koncipirana tako da se prilagodi širokim slojevima ljudi..

Izuzmemo li želju za manipulacijom, i iz nje se mogu izvaditi mudrosti i lijepe misli.

Najmanje priča a najviše govori je sama priroda. Knjiga koja se stalno piše i nadopunjuje..

Kada samo prošećemo šumom ili poljskim putem, koračamo uz rijeku, ili upijamo ljepotu mora, naša duša dobiva svoju pravu hranu..

Zato trebamo biti osjetljivi, intuitivni, rigorozni prema umnim švedskim stolovima, i bolje se okrenuti konzumaciji jednog zdravog zalogaja za dušu, nego se puniti do besvijesti svime ponuđenim, ne razmišljajući, treba li nam to ili ne.

Treba biti u toku zbivanja, ali ne podleći tome, nego se uzdignuti iznad toga, i krenuti dalje, misleći na osnovne sastojke, koji će biti parametar za uspon u bolji svijet.. Suosjećanje, empatija, zanos, želja za pomaganjem drugima, sve to je ono što je prirodan dio nas, i koji u nama ne bi smio prestati i nestati.

Koliko ćemo hraniti um ili dušu, trebamo sami naučiti..

Ono što nam se nudi, nije uvijek korisno.


Postignemo li ravnotežu, svijet će za nijansu više zasvijetliti..


17:47 | Komentari (8) | Print | ^ |

subota, 09.12.2017.

KAKO SE SPAŠAVA SVIJET?

Prvo moramo vjerovati sami sebi da smo mi i samo mi spasitelji, a to nije tako teško, svijet čezne za spasenjem, a mi čeznemo za priznanjem, simbioza koja vodi u dubiozu.

Zašto?

Prvo tražimo način kako da taj posrnuli svijet spašavamo pa najprije zaboravimo sebe i postajemo žrtve, svijet voli paćenike pa nas sve više boli vlastito obučena koža, pa bismo htjeli spašavati uz neke male komocije -kožu skidamo, oblačimo ruho duhovnosti koje sja i blješti, naprosto privlačimo svijet da nas sluša, kako mi jedini znamo brinuti o njemu, pa se nađu neki duhovniji od nas i mi shvatimo, da nas svijet više ne treba, jer spasitelji dolaze i odlaze, ne stignemo ni izreći našu viziju spasenja, a već druge niču i bivamo razočarani, povrijeđeni, počnemo osuđivati taj svijet koji smo htjeli jednom spašavati, dok se ne probudimo iz sna i shvatimo, da svijet koji treba spasiti nije oko nas, nego u nama.


https://www.magicus.info/ostalo/ostalo/kako-se-spasava-svijet


18:45 | Komentari (0) | Print | ^ |

srijeda, 06.12.2017.

KOJIM PUTEM ĆE MOJA DUŠA DANAS KORAČATI?

Koračat će putem, koji je odavno zacrtala, a uvijek se nekako putokazi okrenu, da bi ih netko, tko je prolazio prije mene, dobrohotno vratio na svoje mjesto.

Ja koračam, vođena tračkom svjetla koji, iako ponekad neznatno malen, bude dovoljan da obasja tamu, koračam onim konačnim osmijehom koji kaže: "sretna sam što sam baš tu gdje jesam i sa onim što imam."

Dopuštam da cvijet bude veći od mene, jer mu ne trebaju riječi da pokaže svoju nježnu bit, pokušat ću urazumiti nesuglasja oko mene i neprijateljstva izvan mene zagrliti svojom strpljivošću, jer svi smo stvoreni da se ljubimo, bez razlike i dozvolit ću, da moja krila dotaknu oganj sunčev bez straha, da ću se rastočiti i nestati, jer rastočenost je put ka sebi, uvijek i zauvijek.

Svaki djelić naše postojanosti, skup je božjih čestica koje će se vratiti jednom u njedra odakle smo i krenuli i zato, neću danas hoditi stazom strepnje i briga niti strahovima dati svoj prostor.

Okružena mirijadama anđela, vila i divnih prijatelja, mogu samo zahvaliti na novom danu i novoj mogućnosti, da iza sebe u nekome ostavim djelić darovane ljubavi.



20:21 | Komentari (1) | Print | ^ |

utorak, 05.12.2017.

NEISPRIČANA PRIČA

Priča, koju su prepričavali tisuću i više godina, opet nije ispričana do kraja, jer zapravo, priča o Ljubavi, njenom rođenju, njenom životu na ovoj Zemlji, njenoj borbi da opstane i ne nestane, da li je itko ispričao tu priču onako kako treba biti ispričana?

Mislim da nije, skromnost i poniznost, tišina i tihi koraci kroz noć, Marija šuti i Josip, njen zaručnik šuti, osluškuju vjetar u palminim listovima i svatko od njih u svojim mislima prebire svrhu čudesnog budućeg rođenja.

Je li to bila bajka?

Mnogi ne vjeruju ni u šta, a kamo li u bajke, ali im zatitra nešto duboko, duboko među stijenkama srca, kada pogledaju sliku puta u Betlehem ili prođu pored otvorenih vrata crkve gdje pjesma zahvalnih duša dopire do nebeskih sfera pa se pokušaju oteti tom slatkom titraju iznutra, odmahnu rukom, pripisuju sve to manipulaciji klera, da bi na kraju shvatili kako ništa od toga nema veze sa klerom, jer kad se sve isključi, opet ostaje čista i neoskvrnuta ljubav, koja se nudi, bez prestanka i zadrške, bez obzira na vjeru ili nevjeru, bez obzira na greške i nesavršenost i tu se i najtvrđi zid počinje rušiti i čovjek ostaje bez ičega na sebi, u šta se odijevao i sa čime se štitio, ali od čega?

Od ljubavi, koju mu drugi čovjek nije mogao dati, jer je nije susreo čistu, golu i bosu, u obličju maloga djeteta, maloga Božića, koji mu pruža ruke ne bi li ga zaštitio i zagrlio. Taj veliki čovjek, koji sada dobiva priliku, da zaživi ponovo, jer shvaća kako zapravo nije ni živio prije ovog susreta, bez ljubavi, istinske ljubavi spremne na odricanje čak i žrtvu, da bi drugome pomogli, bio je poput drvene lutke, pokretale su ga samo misli izrečene od drugih, a srce je jedva kucalo i tu zapravo priča dobiva svoj istinski početak.

Kraja nema i vjerovatno opet neće biti ispričana do kraja, jer čovječanstvo ne čini samo jedan čovjek, koji je zamro bez ljubavi pa oživio ponovo, čovječanstvo čine tisuće, milijuni ljudi, koji čekaju svoje trenutke života i zato priča neće imati kraj, dok i zadnji čovjek ne bude osjetio dodir svjetla i raskoš oživotvorenog neba kroz nešto što zovemo Ljubav, ali znači puno, puno više.



13:51 | Komentari (6) | Print | ^ |

nedjelja, 03.12.2017.

ADVENT U DALEKOJ IRSKOJ

napisano prije 15 sati:

čekam Advent, nježno i tiho, izvan svih ljudskih gužvi, buke i glasova,

moj anđeo čuva jaslice i našu kuću, nitko ga nije htio kupiti, bio je malo oštećen, a cijena kao da je nov, zadnji u izlogu, čekao je mene, popravila sam mala oštećenja i sad se smješka sretan.

pretvorili su Božić u strku i frku, konzumeriju i borbu da se ugrabi i zaradi sve više, a ljudi kao ovčice, samo trče, bezglavo, kupuju, kao da je sudnji dan pa će sutra sve nestati,

gdje je ta divna tišina i svetost božićnih jaslica?

Nema ih ovdje u izlozima, jedva sam pronašla ove i to u charity shopu, veoma su stare, a tako lijepe.







13:29 | Komentari (4) | Print | ^ |

subota, 02.12.2017.

KAD SE SMIRI BURA U ČAŠI VODE...


slika: digital artist

Nešto si mislim: ako zaista imalo u sebi volje i želje imamo, dozvolit ćemo sebi, da nas razoruža jedan osmijeh i krenuti dalje, poslavši ga natrag..

Svi smo od krvi i mesa, ali i sa onim nedodirljivim i nepromjenjivim dijelom u nama, koji uvijek, u svakom čuči, jednako isti i jednako svijetao: dušom, koja nas uvijek potakne,da se podigne iznad najtežih situacija.
Ovih mjeseci, bilo je puno bure na ovom portalu, ali nekako se uvijek sve smirilo.. Ovih nekoliko dana, bura je bila malo žešća, ali ipak na kraju, konstruktivna. Puno teških riječi je palo i koliko god pokušavala preoblikovati neke stvari, uvijek bi ih se okretalo u drugačijem smjeru.

Da, X me razoružala, priznajem, jednim jedinim dječjim osmjehom, koji pokazuje, da je svo ovo fajtanje, borba prsa u prsa, bila iz jednog jedinog razloga: da ne budemo i mi razdvojeni ovdje, ako je cijeki svijet oko nas u kaosu.

Ja sam po naravi samotnjak, iako stalno okružena ljudima, koje volim i radi kojih sam došla ovdje, ali ta samoća je samo dio moga duhovnoga sklopa, koja mi često pomaže da mogu u miru sa sobom rekonstruirati stvari i postaviti ih na svoje mjesto, ali tu samoću određujem sama i uspostavim je kad mi je potrebna. To ne znači da živim odvojeno od svih, naprotiv. To je jedna vrsta moje osobne meditacije i usred najveće gužve.

Ako sam išta izrekla što je nekoga povrijedilo, uopće mi to nije bila namjera. Kad sam spominjala teškoću i probleme kod samohranih majki, to nije šovinizam. Moja majka je bila samohrana, sa nas petero djece i dobro znam što je sve prolazila, ali je činjenica, da im je teže, puno teže uspostaviti onu čarobnu ravnotežu sa životom, nego drugima.

Moja majka je uspjela naći na trenutke svoj mir, ali sve je to bilo malo, naspram onoga mira, kojeg bi imala da je imala čovjeka koji bi je vlio i poštovao uz sebe. Ipak je lakše kada je netko uz nas, nije li tako?? Jedna moja duboka isprika, ako sam slučajno povrijedila i druge žene, koje usamljenost biraju kao destinaciju.

Nismo stvoreni da smo sami i tu je X u pravu. Kada dođe trenutak da nas djeca napuste i jave nam se tu i tamo, ponekad, tražimo način da popunimo tu samoću, bilo na koji način, makar virtualni. Zato razumijem i Y, ma koliko se činilo da ne. Rekla sam joj nedavno da joj nisam neprijatelj i nisam. Takva kakva jesam, možda u nekom trenutku kažem neke stvari, koje se shvate na sasvim desti način i još jedna, ovaj puta, mala opaska: nikad nisam pomislila niti rekla, da su žene koje su rastavljene ili same sa djetetom - neka mi oproste na izrazu_ kurve. Jedna od mojih najboljih prijateljica je u sličnoj situaciji. Rastavljena, sa djetetom, tražila je svoju drugu oazu i biće, koje će njeno dijete prihvatiti kao oca. Zar da osuđujem njena traženja i potrebe? Sada je to pronašla. Uvijek sam joj bila podrška i ostala.

A moja posesivnost? Ne postoji. Postoji samo ljubav, koja može biti uzvraćena ili neuzvraćena. Tko je god više volio nekoga, više će mu vremena trebati da oprosti, a neki to ne mogu do kraja života. Čini mi se da je i moja majka bila među takvima, ali tko zna, u zadnjim sekundama života, mislim da je ipak u sebi uspjela i to napraviti.

Prema tome, uvijek sam za to, da si dajemo priliku i pokušamo prijeći preko nekih stvari i početi ponovo.
Teška su vremena oko nas, boleštine kojima nema lijeka, fanatici koji žele silom i nasiljem pokoriti svijet, zveckanje oružjem uništenja, umjesto da se bar mi držimo zajedno, svađamo se oko, možda nebitnih stvari.

Ovo govorim iz srca i ne zamjerite ako sam ikoga propustila, sve vidim i sve pratim, borim se za svoje kao i svi vi i mislim da smijem ponekad i pogriješiti u svojim ophođenjima.

Toliko od mene i da, uzvraćam osmjehe, prvo iznenađena, a onda nasmijana.


https://www.magicus.info/vijesti/vasa-pisma/kad-se-smiri-bura-u-casi-vode


10:54 | Komentari (2) | Print | ^ |

petak, 01.12.2017.

Na praznom peronu, gdje ni jednog putnika više nema...

Na praznom peronu, gdje ni jednog putnika više nema, samo po koji usamljeni čistač i vlakovođa, koji čeka zadnji vlak, osluškujem noć i čekam da se pojaviš, kada svi umorni spavači postelje svoje zauzmu.

Čekam, da se raziđu svi, da tišina meka, donese dah duše tvoje, do duše moje, sve sam plave satove vremena zaustavila, sve one silne trenutke, koje nam kradu kazaljke, zaustavila, ni jedan urar to ne može popraviti, ovo vrijeme u međuprostoru tišine, samo ja mogu pokrenuti opet, ali tek kada te dočekam i zagrlim.

Ako se itko probudi i poželi nas vidjeti, tek prazan okvir slike će gledati, mi smo se pretočili u san, gdje ja, malena i krilata, spavam na tvojim mekim laticama cvjetnim, sklopljenim od umora i tko može pomisliti, da smo tek par trenutaka prije bili u vrevi perona, među uzbibanim putnicima i svatko svome domu hitao ne razmišljajući, da vrijeme možemo zarobiti i skriveni od svih, jedno drugom se predati?





https://www.magicus.info/najcesce-prakse/tumacenje-snova/na-praznom-peronu-gdje-ni-jednog-putnika-vise-nema


15:31 | Komentari (3) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.