ponedjeljak, 17.07.2017.

ŠETNJA

Prošetah ovoga jutra, krajolicima, koje duša moja voli. Na trenutak zaboravih na sve, osim na Dah Duha ljubavi, kojim diše sva ponuđena mi ljepota. Zaustavih se na šumskom puteljku, prepunom sunca,



dodirnuh meko krzno laneta, koje nije bježalo od mojih ruku,




nasmiješih se pticama, koje nisu otprhnule sa grana, kad sam im prišla














pa se vratih među kamen i divlje cvijeće, tražeći put do svjetionika,



koji čeka moj maleni žižak, da ga ostavim, kada se noć spusti.





Sve što me odvaja od te ljepote, nije stvarnost, stvarnost je vječna radost i izgaranje sebe na svetom oltaru Ljubavi, koja se ni u jedan ljudski okvir ne može staviti.



Dječjim zanosom, dušom starca, sklapam ruke u molitvi koja ne treba riječi, samo uzdahe



i vezem na gruboj tkanini života zlatnim nitima riječi "Volim te",



upućene svima i svemu, od najsitnijeg kamenčića do najsjajnije zvijezde, jer. svemu smo sve i svi smo Jednota božanstvenog izričaja.




15:55 | Komentari (3) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se