HODAMO MI POLAKO
slika: digital art
Hodamo mi polako pustinjom predrasuda i nametnutih umnih i srčanih sklopova pokušavajući držati se svog puta koji pustinjom postade, jer sve manje je oaza u kojima možemo odmoriti svoje umorno tijelo i okrijepiti svoju dušu. Koliko koraka je iza nas više ne brojimo, jer brojanje nema smisla. Smisao naših koraka je samo snažna želja, da ne zastanemo, jer cilj je možda daleko, a na leđima breme svega proživljenog postaje pomalo teško.
Hodamo mi polako, iako se čini da žurimo, gotovo da trčimo, tako nas možda drugi vide, jer zapravo oni žure i jure, dok mi držimo naš lagani ritam. Koliko bjesomučja iznenada oko nas, koliko besmislene ekspanzije iskrivljene poante ljubavi, koliko grizodušja, violentnih ljudi, očajnih u svojoj namjeri da postanu mekši, ali zaposjednut duh si ne može pomoći, gubi se u svom vlastitom labirintu tražeći neki izlaz, tračak sunca, ali mrak je sve dublji i tamniji, a mi sve to vidimo, gledamo, žalimo, suosjećamo, na žalost, ništa ne možemo učiniti, jer nam je darovana slobodna volja koja je u ovom vremenu postala prokletstvo, a ne blagoslov kako je prvotno bog zamislio.
O, moj ljudski rode, moji ranjeni, izgubljeni ljudi koji niste zaslužili vaše nihiliranje na kraju puta, ja znam kako je teško koračati bez vjere u sebe, bez vjere u neki bolji vid življenja, bez nade u neko toplije i nježnije vrijeme.
O, moji dragi ljudi, kojima je led okovao srca i zaustavio kolanje vaše tople krvi u venama, znam kako je to, znam kako je teško biti bez vatre u gudurama snježnim gdje urlik zvijeri, gladnih vašeg mesa, ulijeva strah, dok udovi polako odumiru. Zveckaju neki čudni praporci, zvecka nakalemljeno zlo oružjem van pameti, a vi više ništa ne prepoznajete, jer su vas tako čudesno preuredili, tako čudesno obrisali vašu želju da budete drugačiji. Od početka su vam ukidali doze ljubavi one iskonske, i čiste, bezuvjetne, koja počinje od majčinog krila, surogatne majke rađanje bez želje, da vas zadrže pa poslije uništavanje dječjih snova, malo po malo.
O, moji divni ljudi, znam kako je to teško, jer sve su to putevi kojima sam jednim dijelom prolazila tek da vas mogu shvatiti i voljeti potpuno, iako ste za druge tek monstruozne kreature koje ne znaju više svoj put ka sebi. Darovana mi je bol, darovana izgubljenost, darovano tapkanje u mraku, susreti sa najdubljim sjenama podsvjesti, da bih mogla koračati ka nečemu što nazivaju nad-svijest, ali ništa bez želje da se pronađeni put podijeli sa drugima. Sve je ovo samo san, ljubljeni moji, a ja koračam polako uz Majku koja nosi nerođeno čedo na svom teškom hodočašću u Betlehem pa kad bi samo shvatili simboliku te ljepote ljubavne, toga čina kojise stalno ponavlja, a sve manje je duša koje istinski žele ući u tu sferu postojanja. Sve je samo san, a ipak, sve je tako stvarno. Kad se probudimo u naručju Svevišnjeg, hoćemo li mu moći predati bar jednu dušu koja je pronašla svoj put, hodajući dio puta uz nas?
Nismo mi spasitelji, mi smo pokazatelji, a možemo li to biti ili smo se zaustavili pa pokleknuli pred bremenom na leđima?
Imamo mi snage ,imamo još, a oaze su zapravo na svakom koraku, jer Ljubav koju dobivamo kroz Kreatora, Izvor je koji nikad presušiti neće...samo to zaboravljamo.
komentiraj (3) x ispiši x #
