petak, 13.07.2018.

Apgari kao (ne)kušači usoljenih paradigmi

Paradigme, ustaljeni obrasci, nešto što se čuva, kao suho zlato, prenosi sa koljena na koljeno, sada nalaze svoje mjesto u papirnom obliku.. A neki ih bogme, znaju dodatno usoliti, da se, ne daj bože, pokvare, pa ih koriste štedljivo i sa dozom svetosti, kao inčune iz teglice, čuvane na posebnom mjestu..

Kada se nađu oni koji ih ne žele kušati, jer, svijet vide drugačije, dolazi do konfrontacija, konflikata koji u najgorem slučaju dovode do ratova.. Onih manjih i onih većih.

I tu dolazi onaj drugi dio iz naslova moje priče- Apgar..

Prilikom svakog poroda, stanje i opća fizička kondicija djeteta, označava se Apgarom, koji ima svoju skalu vrijednosti, od 1 do 10.

Bodovi ispod 3 već pokazuju narušeno zdravstveno stanje, no, skoro u većini situacija, stvari se kroz daljnje vrijeme vrate u normalu.

Moj najstariji sin Juraj, začet je uoči rata, i zaista smo biti presretni kada je test za trudnoću pokazao dvije crtice..

Zapravo, o ratu nismo razmišljali, bio je tek drugi mjesec 1991. kada smo shvatili da ćemo postati sretni roditelji..

Kako su mjeseci prolazili, bili smo sve zabrinutiji, jer, već se naveliko osjetilo u zraku da nećemo moći izbjeći zvukove sirena, kad sam osjetila prve pokrete svoga sinčića, poput leptirića, koji mi je škakljao stijenke maternice iznutra.

Suprug je zbog visokog tlaka bio oslobođen vojske, ali je imao radnu obvezu, a ja sam bila na porodiljnom, jer sam još radila u kazalištu. Pjevala sam u opernom zboru, i često pjevušila arije mom Juraju, kad smo bili sami..

Mir nije dugo trajao, i zahuktale su se situacije, koje smo ja i moje nerođeno dijete morali preživljavati, sisnuvši zube, i vjerujući da će sve brzo proći.

Ostali smo u gradu, dok su skoro sve žene sa djecom otišle u inostranstvo ili negdje dalje, što dalje od zvukova granata i haubica.

Nije to bio patriotizam, čista želja da ostanemo kao obitelj zajedno, ma što da se dogodilo. Patriotizam je komponenta koja se užlijebi shodno situacijama. I traje, dok se ne shvati da je besmisleno odvajati se od cjeline. Kosmopolitizam je ipak bio i ostao moja referenca.

Postalo je sve teže podnositi suprugove odlaske na posao, između dvije uzbune, kada je mir tek toliko potrajao, da može zaći u haustor županije gdje je radio.

I uvijek smo se stisli, ja i Juraj, u grču, čekajući poziv“..sretno sam stigao draga, sve ok.“

Kada se trebao roditi, jedva smo uspjeli dobiti automobil za prijevoz, jer su sva sanitetska vozila bila na terenu.
Sjećam se, mladić koji nas je trebao voziti, pobjegao je od straha kad je čuo da treba voziti ženu pred porodom.

Sad su mi smiješne te neke situacije, tada mi nisu bile.
Vozio nas je netko drugi.

Porod je bio dugotrajan, ali pošto skoro uopće nije bilo žena u bolnici, pazili su me i mazili.

Kad se Juraj konačno rodio (porod je trajao 12 sati), bio je poput ragdoll mačeta, krpene lutke, umoran, opušten, i uopće nije zaplakao. Tek kad su ga stavili pod slavinu, malo se stresao, i opet..bez plača i vikanja.

Dali su mu ocjenu 9, APGAR devet, i tada me to zabrinjavalo.
Pomislila sam, samo su malo refleksi usporeni. I jesu tada bili.

Poslije rata, kada se rodilo četvrto dijete, odlučila sam da prodamo stan u gradu i preselimo se izvan grada, ali dovoljno blizu da suprug može putovati na posao.

Ja sam ostavila teatar, dala sam otkaz, i odlučila se posvetiti dušom i srcem djeci. Namjerno sam željela da njihovo osnovnoškolsko obrazovanje bude na selu, gdje je ipak sve mirnije i prirodnije, i gdje će imati ful kontakt sa prirodom i svime što prirodnost nosi.

Tu nisam pogriješila.
Iako sam i sama odrasla u gradu, vrlo brzo sam zavoljela tišinu svoga velikoga dvorišta i nebogled zvijezda kada sva rasvjeta umine.

Ali, možda nisam računala na mentalitet pojedinaca, koji se u selima drže svojih obrazaca, možda više nego u gradovima.

Juraj je bio nježno i osjetljivo dijete. Posljedice rata su se vjerovatno odrazile na njega, dok smo se zajedno borili protiv straha od ratnih neminovnosti.

Kad je krenuo u školu, rukopis mu je bio malo lošiji, jer je imao mali tremor ruke, i to je bilo sve. Nije se baš družio sa vršnjacima, jer je bio zatvoren u sebe, ali nije ni bježao od njih.
Jednostavno, trebao je ojačati, sazreti, da sve to prebrodi.

Učiteljica mu je davala loše ocjene iz pisanja, dok nisam tražila da se napravi psihološka procjena.
Kad je dobio papir da je sve u redu, stvari su prividno krenule na bolje.
Ali društvo oko njega nije imalo takav široki uvid u sve, kao ja.

Počeli su mobinzi u školi, roditelji ništa nisu poduzimali, a Juraj je sve više smišljao način da ne mora u školske klupe.
Dok opet nisam potegnula pedagogicu, koja je napravila čudotvoran potez, i one koji su maltretirali Juraja, zadužila da ga čuvaju od budućih sličnih takvih kao oni.

I tada je sve krenulo na bolje.

Juraj je krenuo u srednju školu, preporodio se, ali susjedi i ljudi iz sela, uvijek su me prešutno a neki i otvoreno, ispitivali, kako on, ide li u školu, kako uči..

Smarala me ta ljudska znatiželja, i ona podsvjesna želja, da Juraj ostane okarakteriziran kao dijete koje je neuklopivo, i pomalo nesposobno za svoj samostalni život.

Njihovi obrasci su se solili u teglama, dok je Juraj hrabro stvarao nove..
Sada završava treću godinu knjižničarstva, i nedavno je, što inače baš nema običaj, na fejsu objavio sliku upisane tri petice, koje je u jednom danu dobio..

Ima ga, metar i devedeset, a isto toliko mu je i srce i duša.. Raste i visine, ali nikad uz dozu primitivizma i bahatosti.

Da li se ja to dokazujem nekome?

Ne..

Čisto vučem poveznicu između onoga što drugi žele da netko bude, i hrabrosti, da taj netko bude drugačiji.
U pitanju je sasvim slučajno ovoga puta moj sin.

A vjerujem da takve djece ima nebrojeno puno, koji ne kušaju ponuđene obrasce, nego produžuju dalje.. Svojim kreiranim putovima.



09:17 | Komentari (7) | Print | ^ |

srijeda, 11.07.2018.

TALASANJA ZVJEZDANO/BALKANSKA

Tehnologija fascinira. Sve je još malo pa na pladnju, budućnost treba porinuti u more umrle stare navike koje će netko na barci zapaliti i poput Vikinga otpremiti ponosno u Valhallu.

Ma ne, nismo u stranoj zemlji, imamo mi našu mitologiju, staroslavensku, ali ne ..to je paganski uvid, idemo ka sigurnoj kršćanskoj predodžbi raja koja je sigurna kao kolijevka naših predaka, Europljana nadasve koji su pokrštavali primitivce i neuke bezvjerce, makar poslije zaprljali ruke njihovom krvlju. Ma ne, nisu to samo Indijanci proživljavali i naši Balkanci, puno prije stoljeća sedmog, ali to čak i nije tema svega ovog što želim reći.

Tehnologija nas piči, svi smo ponosni što ćemo još malo primiti elektronskiu tetovažu na ruku pa ćemo se još manje kretati. Pružimo ruku, otvore se vrata automobila, pružimo je opet, bankomat sipa novce.

Ma ne. neće biti novaca, pretvorit ćemo se u kartice za sve: za upoznavanje, za igranje i zauzdavanje, za sve što nam omogućuje totalni komoditet, ali gle...mentalitet kaska za tehno bumom, primitivizam se kamuflirao u elitizam,
Balkanerosi do jaja ostaju oni koji se i dalje bave niskopobudnim trendovima i nametnutim brendovima, trsimo se duhovnošću... oh, kako smo humani, sijemo ljubav, a jedva čekamo da nekog razapnemo i pri tom drečimo sa gomilom, zlobno uživajući u tuđoj nesreći, krademo tuđu mudrost, prekrajamo je i podmećemo kao svoju poput kukavičjih jaja, poltronski se uvlačimo drugima, da ne kažem gdje, kad vidimo da ne možemo ipak opstati sami i drhtavom rukom pružamo dlan, da nam udijele malo pažnje, od velikih tvrtki, do raznoraznih virtualnih kraj-obraza.

Pred drugima smo total recall pozitivci koji se junački bore za slobodu ugroženih, dok kod kuće trpimo raznorazne mobinge, a neki bogme i zlostavljanja.

Ma ne žene...muškarci, koji su pred komadima macho face, a kod kuće manji od makovog zrna!

E, nebo naše zvjezdano, kad bi barem duša išla u korak sa tehnološkim razvitkom, ali ne!, ne samo koračati, nego tehnologiju koristiti za boljitak svih, a ne samo za postizanje vlastite moći i manipulacije drugima..

Izgubljeni još uvijek u prostoru, a i u vremenu, Balkanci ipak traže portale gdje će naći izlaz iz svoje kocke obilja koja zapravo ne pruža još uvijek ništa, nego ostavlja dušu gladnu i žednu napretka.


http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=105731



10:09 | Komentari (4) | Print | ^ |

utorak, 10.07.2018.

Panem et circenses - kruha i igara

A što da se kaže pred presudnu utakmicu kad će se cijela infrastruktura Lijepe naše zaustaviti? Dobro, ne baš cijela, hitni slučajevi u bolnicama, operacije koje ne mogu čekati, mislim da će kirurzi operirati sa slušalicama na ušima i mobitelom omotanim zaštitnom folijom, da se ne propusti niti jedan važan trenutak igre koja znači život ili smrt.

Možda pretjerujem, hoće to malo kod mene, ali sve sa dubokim razlogom, jer svaki duboki razlog ima i duboku pozadinu. Volim pogledati utakmicu i naravno da srcem navijam za obezvrijeđenu i poniženu Lijepu našu, ali isto tako vidim što se događa iza zidova arene gdje se netko bori za trenutak kada će svi palčevi biti u zraku, a neće biti spušteni dolje.

Na društvenim mrežama podijeljene grupe, dok jedni gorljivo ističu svoju ljubav prema vatrenima, čisto domoljubno, drugi to koriste za tiho paradiranje nacionalizma, jer ne možeš biti navijač, domoljub, ako nisi bar malo nacionalist.

E, pa, ja sam navijačica, volim svoje, ali ne želim da me se trpa u koš sa nekim kvazi neonacionalistima koji će rukom na srcu pjevati himnu, a ispod bijele košulje poput mutiranog supermena nositi crnu majicu sa slavnim velikim slovom U.

Nisam spomenula treću grupu na društvenim mrežama koja ne paradira i čisto u tišini ističe pravu istinu koja baš nekima ne leži u trenucima prije početka svih početaka, prije dana D kada će svi biti totalno u kolektivnom transu ne razmišljajući hoće li poslije imati za kruh, jer igra je umjesto kruha ponuđena, a hoće li imati za režije, jer neke karte za Rusiju su koštale pravo bogatstvo, krediti su podignuti da bi se uživalo u budućim trenucima slave.

Prava istina je transparentna, vrišti do neba i natrag, da se trebamo probuditi iz kolektivne hipnoze, progledati i pogledati istini u oči i bar se zapitati, može li bilo koji predsjednik, bilo koja stranka, učiniti bilo što, da se zaustavi egzodus Hrvata, da se ljudima da poštovanje i dohoci povećaju na jedan pristojan nivo, a ne se zavlačiti u svlačionice i grliti znojne igrače, u smislu “neka vas moj zagrljaj blagoslovi, drugo vam ne mogu ponuditi“.

Budimo realni: nismo na nivou nekih zapadnih zemalja i nismo toliko pametni i produhovljeni, da bismo mogli učiniti nešto više, bar na one koji sjede u vladi mislim.

Zašto nismo? Pa jer još uvijek primitivizam i netolerancija živi u glavama vladajućih, a kako vlada vuče konce, tako maleni igraju.

Ukradene milijarde nitko ne može vratiti. Zadužili su nas još nekoliko generacija iza mene i jedini način, da ljudima malo zamažemo oči je dati im igara, jer kruha više nema. Kontejneri se redovito pregledavaju, ljudi bukvalno nemaju za preživjeti, dok neki kupuju karte za svjetsko prvenstvo o cijeni novog automobila. Kad bi im se reklo, da pogledaju stvarno stanje oko sebe, odgovorili bi: "meni dobro, briga me, siromasi su sami krivi što nemaju."

I tako se vrtimo u krug, arena je krug, igrači u areni se igraju pred narodom i carem, a što ako izgube?

Silni novci uloženi u te rituale zadovoljstva bit će bačeni u vjetar, igrači će biti anatemizirani i posuti kletvama vjernika koji su od svega napravili kult, poteći će suze pokajnice, umjesto suza radosnica i sve će zamrijeti u trenutku, umjesto da sve prihvatimo sa zahvalnošću čak i možebitni poraz, jer nema perfekcije kad je ljudski rod u pitanju, mi ćemo se pretvoriti u jednu tužnu pogrebnu povorku.

Dečki se trude i dogurali su hrabro do polufinala. Ne pravim fetiš oko toga i bit ću presretna, ako dođu do vrh, srcem sam uz njih, ali gledam i dalje, puno dalje iza svega.

Neće biti ni kraj svijeta ako izgubimo, ali ni rađanje novog ako pobijedimo. Stvarnost će nas i dalje čekati raširenih ruku sa željom da promijenimo nešto, ako išta možemo promijeniti.


15:25 | Komentari (2) | Print | ^ |

nedjelja, 08.07.2018.

U DUBLINU SA KĆERKOM

Došla mi je kćerka u posjetu, a jučer šetnja po Dublinu prije ghost-bus gravedigger vožnje autobusom posebno dizajniranim, da dočara stara vremena kad je kuga harala Dublinom, a lopovi iskapali svježe zakopana tijela i prodavali liječnicima za učenje anatomije i seciranja. Uklete tvrđave, zatvor u kojem još neki duhovi nemaju mira, ali sve u polušaljivom tonu stand-up komičara.

Kćerka je oduševljena Dublinom, sve nacije i nacionalnosti su na ulicama, svi se toleriraju i poštuju.

Vani ispred jednog puba, blizu groblja, ljudi si uzmu pivo, sjednu na travu i druže se, ćaskaju, nema razbijenih boca, urlikanja, pijanaca sa kojima se moraš objašnjavati.

Kad smo u Hrvatskoj vidjeli nekog Indijca, kad netko istakne samo, da je Srbin ili Hrvat, netrpeljivost se čita u očima?!

Ovdje toga nema, učimo jedni od drugih, svatko svoje drži, ali prihvaća i običaje drugog. Tako ja zamišljam moj budući svijet: bez mržnje, ratova, uz potpunu toleranciju i poštivanje svih drugih koji su nadišli sve mizerije uskogrudnosti.













15:52 | Komentari (6) | Print | ^ |

subota, 07.07.2018.

O LJUDSKOSTI I NELJUDSKOSTI

Kažu, da čovjeka ubrajamo u rod životinja, ja mislim da ni Bog tako ne misli, jer kada čovjek izgubi ljudskost ne može se svrstati u životinje, jer životinje ne poznaju neljudskost.

Mislim, da je čovjek posebna vrsta, jer u trenutku kada to prestaje biti, nigdje ga se ne može svrstati.

Znanstvenici su kao i uvijek krivo procijenili i sebe uzdigli na prvo mjesto pokušavajući ipak pomiriti životinje sa ljudima, ljudi tek trebaju dostići nivo životinje, da bi shvatili tko su i kako zapravo treba živjeti, dok ubijaju druge, nikad neće pronaći put do istine, a drugi, to su sve vrste oko njega koje ne nose njegovo ponosno ime...


http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=117237


10:55 | Komentari (3) | Print | ^ |

srijeda, 04.07.2018.

MALO, A VELIKO ČUDO U CLARENDON STREET (DUBLINSKE PUTEŠESTVIJE)

Vrijeme se, bar što se vremenskih uvjeta tiče, preselilo iz Hrvatske u Irsku. Već danima sunce prži, dok slušam od mojih u Hrvatskoj, da je kiša padala i padala pa nikako da prestane. Ircima je sve to nepoznanica. Zimus, napadao snijeg, nemaju ralica, par dana nisu izlazili iz kuća, dok se snijeg nije počeo malo otapati. Kad se ljeto „obuklo“ u 30 celzijusa, trava i sve što je zeleno, počelo se sušiti, ali Irci se ne daju, pohrlili na plaže, da osjete kakav je dobar osjećaj lješkariti na pijesku poslije dobrog plivanja. More je kod njih i dalje hladno, ali ako je vani toliko toplo ne smeta ledeni dodir valova.

Ja sam ipak odlučila otići i prošetati Dublinom, kupiti neke sitnice i vratiti se kući, jer samo jedan dan u tjednu sam bila slobodna, a to je nedovoljno da se zaputim vlakom do plaže i provedem cijeli dan u kupanju, a sutra ujutro opet na posao. Začudo, iako je bilo pretoplo, dublinske ulice odišu nekom čudnom hladovinom, vjetrić je lagano puhao, a ja sam odlučila prošetati se malo više.

Obiđem Trinity College, ostavim ga za drugi puta, jer za najveću knjižnicu u Irskoj treba odvojiti poseban dan. Popijem kavicu u mom dragom kafiću „Angel“ i odlučim produžiti dalje i malo procunjati ne bih li što zanimljivo vidjela. Zapravo, u Dublin sam otišla sa namjerom, da kupim neke začine u Indian food shopu i to je uz usputnu šetnju, bio moj cilj dolaska.

Vrzmaju se misli mojom glavom, sjetim se dragih Karmelićana koji su bili i ostali dio mog srca i života. Ne idem ovdje u crkvu, bila sam prošle godine oko Uskrsa, ali nedostaje mi nešto, neka tiha jednostavnost, ono nešto duboko, meditativno na što sam naišla samo u Karmelićanskom redu. Nema kod njih pompi i sjaja, samo ljubav i molitve za cijeli svijet. Zatvoreni među zidovima, zapravo su slobodni kao ptice, neopterećeni, radosni.

Dugo smo ih ja i moja obitelj posjećivali u Hrvatskoj, dok im je samostan bio u izgradnji, a kad su djeca narasla nekako su se i posjeti prorijedili, a i dobili su rešetke. Ipak sam znala da je naša obitelj u njihovim srcima, a posebno sam vezana uz Malu Tereziju, karmelićanku, koja je uvijek bila i ostala moja mala svetica, umrla je mlada u samostanu sa velikom čežnjom, da Boga ljubi više, još više, najviše, ali ne sa nabrajanjem litanija, ljubeći one koji su je i povrijedili, opraštajući beskrajno, ostala je i postala moja mala sestrica od ruža, jer je voljela ruže.
Puno čitam, proučavam sve i u svoj toj hrpi svega i svačega, od new age spiritualista, wicca ubjeđivanja, kanaliziranja poruka, držim se moje male svetice poput kormila u olujnom oceanu. Ponekad osjetim sumnje i pitam se, da li me i dalje nebo čuje i čuva, jer daleko sam otišla u svom osobnom istraživanju duše i svemira.




Kupila sam začine i nastavila šetati, vidim, malena sporedna uličica koja vodi u drugu ulicu poput naših primorskih uskih kamenih uličica. Neka žena sjedi i svira na maloj harmonici irske melodije i kao da me nešto privuklo, kažem sebi, idem proći tom uskom uličicom koja je zapravo više izgledala kao prolaz.

Na polovini uličice, vidim lijepu kovanu kapiju, otvorena je. „Što li je tu,“ pitam se, podignem glavu, a na zidu, visoko iznad kapije, veliki anđeo koji poziva, ruka mu pokazuje kapiju i tek tada, pogledam natpis pored ulaza: "Karmelićanska crkva svete male Terezije“.




Bukvalno, cijela sam zadrhtala, noge su mi se odsjekle pa kako, pojma o pojmu nisam imala da uopće postoji karmelićanska crkva u Dublinu i to baš crkva moje male svetice, mog anđela. Uđem unutra u malu prodavaonicu unutar crkve i sva uzbuđena, pokušavam predočiti prodavačici koliko sam sretna, ali sam imala dojam, da nije shvatila moje duboko uzbuđenje, ipak je bila strpljiva, saslušala me i rekla kako upravo počinje misa pa ako hoću, mogu ostati. Nije mi trebala reći dva puta!



Božanstveno, božanstveno sam se osjećala, to je onaj trenutak kad te nitko ne prisiljava i ne ideš na misu radi reda ili zato što drugi to čine... ideš zato, jer si postao svjestan, da te nebo čuje i čuva u svakom trenutku bilo gdje se nalaziš u labirintu života i ne samo to: postaješ svjestan, da će te i na kraju labirinta čekati tvoj anđeo i povesti te nekim divnim mirisnim alejama do samog srca Kreatora. Sama ta spoznaja napunila je moje oči suzama: nisam sama, nismo sami.

Kad bi bar svi ljudi koji osjećaju tugu i bol bili svjesni, da nisu zaboravljeni, svijet bi disao drugačije, rekla bih, punim plućima.


10:34 | Komentari (3) | Print | ^ |

utorak, 03.07.2018.

LJUDI, KAO ŠLEPERI

Ljudi kao ljudi, svakakvih ima, vole se svrstavati, razvrstavati, bore se za neko svoje mjesto ispod sunca i neba, a neki bogme, već sad se grupiraju za neko mjesto u nebu..

Vole oni činiti dobro, ali sa jednom dozom računice, i krajičkom oka gledajući, je li onaj tamo gore zadovoljan dobrim djelima pa se šlepaju, ne mogavši više sami nositi teret vlastitog bremena žrtvovanja, pa se prikače za druge, i tako plove lakše..

Neki su sami od sebe šleperi..nose svakoga tko se ukrca, i dobronamjernike i zlonamjernike i na kraju se ne može pokrenuti, i treba ih netko pogurnuti..

Na žalost, ima onih, koji se vole samo voziti na tuđim leđima, a da pri tom ne pridonose vlastitom energijom razvitku drugih, jer vlastite energije često nemaju pa vole zagrabiti u rezervoare vrijednih šlepera..

Ljudi šleperi su uglavnom pomireni sa svojom sudbinom, kažu da je teret sladak, a breme lako, dok ne spoznaju, da nikakav teret na leđima ne može zadovoljiti čovjekolikog boga, za kojeg se misli da nas ljubi više ko smo opterećeniji.

To valjda po nekoj logici--opet ljudskoj: što si jadniji i opterećeniji, nebesnik će više imati posla oko tebe i više te voljeti, a logika je sasvim drugačija: što god si rasterećeniji, bliže si Kreatoru, koji bi, po mom osjećaju, kad bi se spustio na zemlju opet, bio reper od svega napravio pjesmu, kroz pjesmu dotakao najveća dna ljudske hipokrizije i najveće dubine ljudske ljubavi..kažem- ljudske, dok ne dotakne svojom božanskom, oskvrnjenu i obezvređenu ljudskost u ovom vremenu..

Postoji i treća vrsta ljudi: oni, koji se ne vole svrstavati nigdje, učlanjeni u klubove usamljenih srdaca-sardžent peperi- kojima zapravo u toj usamljenosti ništa ne nedostaje, osim malo repanja.. malo gipkosti, plesa, razigranosti, umjesto da se samoća koristi kao blagoslov, često se koristi kao instrument za plakanje i kukanje..

Sardžent peperi su zapravo ljudi, koji nikad nisu sami, jer im je cijeli svijet i svemir na raspolaganju, da se sa njima udruže, ali često, umjesto da se konstruktivno repuje i pjeva, udruže se sa šleperima, i plove, ne osvjestivši svoje bogom dane darove..

I tako se krugovi zatvaraju umjesto, da se otvaraju..





http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=109795


09:29 | Komentari (11) | Print | ^ |

ponedjeljak, 02.07.2018.

MAH, MAH , SVIMA, sve je zajebancija..



Kako da konačno shvatim? Sve je zajebancija, ono što je nekom važno, drugima nije, ono što je nekome smiješno, drugima je razlog za smrtnu ozbiljnost.

Treba koristiti mantru i pri tom srednjak pravilno sklopiti u mudru pa izgovarati: mah, mah, sve je to zajebancija, a zapravo i jest, nema različitih kutova gledanja.

Pesek je na lancu, doduše astronaut ima neprobojno odijelo, ako se peso otrgne.




Al' sve je zajebancija, moj jarane, anđele, kojeg ne može boliti glava, jer nema mozga, samo ljubav u sebi, kojom sve posmatra.



Ne gubim ja svoj optimizam i vedar duh, gradila sam ga više nego kroz jedan život i puštam pjesmu, onako, za dušu i dobru komunikaciju s onima koji vole zajebancije i dobre vibre.

https://www.magicus.info/ostalo/zanimljivosti/mah-mah-svima-sve-je-zajebancija


17:44 | Komentari (2) | Print | ^ |

O SINOĆ ĆU I JA NEŠTO REĆI :)


slika: Facebook

Još jedna pobjeda iza nas. Vatreni su izgarali, da nam bar malo podignu ionako do dna srušeno dostojanstvo. Nisu naši političari ti koji to čine, naprotiv, Kolinda je otišla zagrliti navijače, dok se pola hrvatskog stanovništva odselilo, starima će oduzeti dio mirovina i još koješta.

Uzalud joj trud i svim našim jadnim političarima koji ništa ne čine za našu dobrobit, već prave cirkus od toga tko će zasjesti na budući tron i tiho pokrasti ono malo što je još ostalo. Da bar imaju dio srca kao naši dečki jučer, možda bi nešto krenulo nabolje. Ovako, konstanta - iz šupljeg u prazno.

Nisam ni ja totalni ovisnik o nogometu, ali ne slažem se sa nekima koji ga ocrnjuju govoreći, da je to način manipuliranja masama. Svi koji to misle, žive još u Lijepoj našoj, imaju posao i koliko toliko neku sigurnost.

Mislim da bi trebali dečkima skinuti kapu, nisu to oni odigrali samo zbog novaca, naše korijene je teško uništiti.

Još Hrvatska ni propala...


10:39 | Komentari (0) | Print | ^ |

subota, 30.06.2018.

PJESMA MOG SINA



ŠTO ME PITALO NEBO? (Duša žene)

Pitalo me nebo jednom:"Što ti znači žena?
Što ti znači osmijeh njezin, meka kosa njena?"
A ja mišlju sebi mislih, pa odgovor nebu smislih.

Kažem:"Nebo, za te imam odgovor baš jedan pravi,
što će bit na zadovoljstvo tvojem snu i mojoj javi.
Meni žena znači osmijeh, lijepu riječ, par tajnih suza,
koje vješto jutrom krije njena meka, bijela bluza.

Nebo, znači mi toplina, kad me netko bodri, sluša,
znači mi što tu u svijetu živi mnogo takvih duša.
Koje znaju voljet, plakat, pa se jutrom budit snažne,
jer i dalje vjeruju u stvari koje su im važne.

Bile one samo stranci, sestre, majka ili ljubav,
svaka žena za me kao cvijet je nježan, cvjetić ubav.
Koji čuvat, štitit treba, zalit vodom, rječju taknut,
a kad sunce jače grije, sa sunca ga snažnog maknut."

Nebo, eto, samo smiješkom pomaknulo si oblake,
poslalo mi jedan osmijeh, tople riječi do mene.
To je osmijeh žene, nebo, i nitko ne izmisli
stvar ljepšu no ženu kakvom Svemir je načini.

Juraj Repinac


11:01 | Komentari (3) | Print | ^ |

petak, 29.06.2018.

SAMURAJSKE NUŽNE NUŽ(N)DOSTI

Da mi djeca ne idu na Aikido, možda o Japanu ne bih znala toliko, koliko sada znam. Koliko god Japance upoznajem više, sve više im se divim i koristim njihov kodeks časti kao usporedbu za mnogim inim Samurajima, plagijatima koji pokušavaju biti nalik izvornim ratnicima.

Ima i pravih, čestitih samuraja, ovdje, čak ovdje među nama koji vrlo malo govore, a kad progovore, svaka riječ je na mjestu i svi slušaju njihove trenutke mudrosti i slušajući nemaju potrebu išta dodavati, jer je sve rečeno.

U Japanu su Samuraji bili ratnici-elita koja je čuvala čast Kralja kojem je služila, za istinu su bili u stanju bez oklijevanja dati svoj život, brzopoteznim rezom osloboditi prolaz duši, riješivši je balasta koji se u tijelu emocijama nakupio. Bili su mistični, ponosni, nedodirljivi, časni i nadasve-svoji, iza oklopa nitko nije znao kakvo se srce i duša krije, samo oni su određivali kako i kada će se otvarati svijetu, ako je to bilo potrebno.

Biti i ostati svetac je najteže, ali jednako tako biti i ostati čovjek. Samuraji su postigli tu sredinu: postići svetost kroz čovječnost, ali ako prevagne jedna ili druga krajnost, samuraj je obična lutka-strašilo iza oklopa koja služi samo za ukras u nekom zaboravljenom muzeju.

Jesu li Samuraji vršili nužne nužde, unatoč oklopu i ponosu?

Naravno, kao što je i Sin Božji vršio, jer je bio i čovjek, ali je te detalje ostavio za sebe. Svijetu nisu potrebne istine o onome što obavljaju iza vrata nužnika ne razmišljajući, jer to i nisu neke istine, to su prolazne stvari koje će čak ostati nezabilježene u povijesti duša, budući se to zapravo i ne tiče onoga dijela izvan tijela.

Da je Samuraj počeo pričati o tome kako se prazni, vjerojatno bi izgubio onu svoju zlatnu svetu sredinu koju je postigao, da je pričao o svojim ljubavima iza oklopa, vjerojatno bi cijeli život bio u borbama protiv onih koji smatraju, da svecima ne treba zemaljska ljubav, a oni nikada ne raspravljaju, šute u svojem držanju kodeksa i balansiraju između čovječnosti i svetosti, nikad između prizemnosti i niskoprizemnosti.

Kada bi zaronili u prizemnost, ljudi bi otkrili kako su zapravo bolesna bića kojima je potrebna duhovna pomoć; ne hara-kiri/sepukku, rritualno oduzimanje života radi izgubljene časti ne bi im vratilo zdravlje, čekala bi ih boleština uma i nakon smrti tijela. Njima je potreban kontakt s Izvorom, od kojeg su se odmetnuli bahato tvrdeći, da vlastitim umom mogu nadići božanski vele-um. Čim se ljudski um odmetne od Božjeg, nastaju krize svijesti koje dovode do nesvijesti, a nesvijest je zaborav sebe i svog vječnog dijela sebe koji nikad ne govori laži i ne obmanjuje.

Bushido sačinjava 7 vrlina:

• Dobročinstvo
• Poštenje
• Pravednost
• Hrabrost
• Poštovanje
• Čast

I gdje da se tu strpaju pražnjenja? Možda i postoje ali na višem nivou, ali to je već druga dimenzija i istina koju će tek neki dotaknuti.


http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=104897




14:37 | Komentari (6) | Print | ^ |

srijeda, 27.06.2018.

BAŠ, BAŠ (poltroni i moroni kao dio naše kulturne baštine)

Odakle mi na pamet baš sada ova tema?

Baš, baš..

Ludilo poltronstva i sindrom moronstva počeo se provlačiti i širiti sve više i oni, koji nisu dio tog miljea, jednostavno počinju osjećati nemir, svrbež, alergiju kojoj nema lijeka, osim da se suoči sa tim virusom i obznani ga retuširanim i zaspalim uvlakačima.

Cijela naša dična zemlja je tim zatrovana, od velikih poteza i bitaka za svoje mjesto u rogu obilja do onih malih koje čine sitni podvodači koji misle, da će postići plafonako šefovima uvijek pružaju osmijeh na licima, iako postoje dani kad bi ga o zid razbili.

Korumpiranost je samo dio toga, a ide ruku uz ruku sa poltronstvom ili da budem malo vulgarnija, dupeuvlačenjem. Na žalost, prvo se poklanja iz zahvalnosti pa darovani nezajažljivo traže još, dok se ne prevrši mjera i dok se u medijima ne počne pisati koliko visoko kotiramo po korumpiranosti, a još više po poltronstvu.

Na žalost, ima ga u svim aspektima života, često se toliko zarazimo time, da ni ne znamo da smo bolesni, u školama, na radnim mjestima, čak i u virtuali, svuda se nešto uvlačimo i zavlačimo radi malo pažnje, boljih ocjena, rejtinga.

U virtuali se dodvoravamo nekima za koje mislimo, da bi nas mogli održati na vrhu, a zapravo, ti vrhovnici su često anđeli tame obučeni u haljine svjetla.

Ma, tko šiša dubinu? Bitno je da sam ja zapažen, pažen i mažen, a to što se ulizujem, samo dokazuje moju sposobnost da se održim živim, međutim, to što se smatra životom, uopće nije život.

Poltronstvo je lažni osjećaj punine, ovisnost koja je povučena drugim ovisnostima. Ostati svoj, bez želje za ulizivanjem pa makar po cijenu osame tek to je naziranje životnog bila koje se skoro više ne pojavljuje na monitoru ovog postojanja i kako se boriti protiv te bolesti, te nakaznosti koja se udomaćila svuda?

Perom, pisanjem pa ako ne ide, ćuškanjem, zato postoje satiričari, oni koji nikada neće zatvoriti svoje oči i koji će uvijek vidjeti nezdrave dijelove duše, ako se pojave. Često postoji opasnost, da se i sami zaraze, ali cjepljeni su oni odavno protiv takvih stvari i mogu i žele pomoći, ako vide da itko to traži.

Jednom je Mark Twain rekao: "Najfinija odjeća za čovjeka je njegova rođena koža, međutim, društvo nekada zahtijeva i više od toga."

I u tome je sva poanta ove priče, obucimo se ponovo u svoju kožu, ona nam najbolje pristaje, sve ostale nas čine budalama, a na zaslužujemo taj naziv.




http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=102738


12:39 | Komentari (6) | Print | ^ |

utorak, 26.06.2018.

JEDAN OD ZAPISA IZ KUĆE ZALAZEĆEG SUNCA



Jedan od zapisa iz kuće zalazećeg sunca (..o životu koji čeka svoje porinuće...)
„Uskoro nam dolazi nova štićenica, ima 92. godine, živahna je, imala je moždani udar, jedna ruka joj nije u funkciji, ali je pokretna“..šturo mi je izdiktirao šef, dok sam u džep plave kute stavljala aparatić za mjerenje šećera u krvi..
Novi susreti su uvijek otvarali nove stranice života, ponekad me podsjećale nekim fragmentima na moje odživljene isječke, samo, ja sam na polovici života, a ova štićenica je na rubu..
Upoznavanje sa kćerkom, koja mi djeluje umorno, gotovo istrošena iznutra, a petnaestak godina je mlađa od mene.
Ne pitam je puno, puštam je da odvede baku do kreveta, i posloži joj stvari u ormarić. Još neko vrijeme je sa njom, a onda se povlači u hodnik..
Obraća mi se polutiho:“ Doći ću za par dana, dok se ne privikne, inače će biti poteškoća“..
Opet, nisam puno ispitivala, tek osnovne stvar. Imala sam osjećaj da mi njena kćerka ima puno toga za ispričati, ali, čekala sam da taj trenutak dođe sam od sebe..Jer sam u dubini sebe znala, da imamo jednu sitnu, ali tako bitnu i sličnu zajedničku nit.
Nit, koja će se relativno brzo početi odmotavati..
Svaki čovjek je otok za sebe. I svaki je različit, pa i štićenici u ovom domu, kako sam ga odavno u sebi nazvala, kući zalazećeg sunca.
Zalazeće sunce nije uvijek metafora i ne označava samo kraj. Ono je često i ljepota, ako uživamo otvorenih očiju u njegovoj ljepoti.
Starost je baš takva. Ako je dočekujemo zatvorenih očiju, nikad je nećemo vidjeti u svoj širini, kakva ona jest. Nećemo gledati spektar njenih mogućnosti, nego se bazirati na nemogućnostima. E, tu je baš ona zapreka, kraj koje stojimo na mjestu i ne želimo je pomaknuti..
I tako, gledam baku Danicu, vrti krunicu, priča kako su je odmalena učili da sluša, uredno je vodili u crkvu, i to joj je hrana za sve što doživljava..
Na prvi pogled, kao i druge bake, ništa posebno, ni odstupajuće.
Dok je nije kćerka nazvala na mobitel, koji sam joj prislonila uz uho..
Danica prvo plače, kuka, kako joj je teško, , gotovo umilnim , nježnim glasom obraća se kćerki..
Čujem, kćerka je pokušava oraspoložiti, govori kako radi, sin svoje traži, doći će sutra (jer nema prijevoz, dolazi autobusom) pa će biti sa njom cijelo dopodne u domu..
Odjednom se Danici promijeni ton, gotovo zastrašujuće dubok i glasan, obraćajući se kćerki:“Da, širila si noge, udala se, samo zato da bi me ovdje strpala..Dok smo bile same, bile smo najbolje prijateljice...“
Kćerka je brzo završila razgovor, dok je u meni čudan neki grč stisnuo želudac..Kažu, pleksus, volja..
Danica je ustala sa stolice. Ponavljajući molitve, ubacivala je kletve“Da bog da ona i njeno dijete ne imali sreće nikada..“
Pokušam Danici objasniti, da se izgovorene kletve vraćaju onima koji ih izgovaraju, a onda bi moglo biti loše po onoga tko to čini. Napomenem, vaša kćerka bi plakala da vam se desi neko zlo..Ona će na to, gotovo režeći: „I treba da plače“...
Podsjetilo me sve to na moju majku, koja je ostala sama, i kad su se starija djeca poženila, ja sam ostala uz nju. Samohrane majke su umjetnici, i skidam im kapu..Dok ne počnu manipulirati osjećajima i životima svoje djece. Teško je tu postaviti granice, i odvojiti dijete od sebe, kada dođe vrijeme. Uložimo cijeli život u njih, ali često očekujemo da nam se to vrati.
A često ne znamo, da bi ih baš osjećaj bezuvjetnosti, kojom trebamo voljeti, vratio u naše okrilje.
Shvaćala sam moju majku, pokušavala je naučiti, kako da mi ostavi prazan prostor, da bi je mogla voljeti još više.. Međutim, prostor se sve više sužavao, dok ga na kraju nije više bilo.
Odlučila sam uzeti život u svoje ruke, i odselila se, zasnivajući obitelj. Majka to nije mogla shvatiti, do zadnjeg njenog izdisaja.. Daničina kćerka je to proživljavala na sličan način.
I to sam osjećala.
Jedno popodne mi je otvorila srce, plačući.. Rekla mi je, da joj je život uništen. Prvi brak je sklopila iz ljubavi, rodivši dvoje djece, no, majci je smetalo što suprug nije katolik.. Dok se na kraju nije rastala, a suprug otišao sa djecom izvan zemlje..
Drugi brak je bio također pod nadzorom. Rodilo se dijete, no, opet je došlo do razvoda..
U nekoj vječitoj čežnji za ravnotežom i ljubavlju, kćerka je ostala razapeta, i tako provodeći ostatak života, odlučila majku staviti u dom..
Tužna stavka. Moja majka je imala želju da nikad tamo ne ode. I nije.. U zadnjih mjesec dana, dok je umirala od karcinoma, bila je kod kuće. Mijenjali smo se, braća i ja, i bili uz nju do kraja.
Često pomislim, da se sve čežnje i težnje zapravo, vrte oko nedobivene ljubavi, kad ju je trebalo dobiti. Pa čak i manipulacija, koja tu ljubav na silu želi dobiti i zadržati.
Čitajući knjigu Anite Moorjani „Ponovno rođena“, o ženi, koja je bila u komi, umirući od karcinoma, pa se vratila natrag,govoreći što je zapravo bit našeg života, shvaćam da je u pravu.
Od nas se ne traži da budemo ono što nismo, da podliježemo strahovima, samoosuđivanjima, i raspinjemo se da udovoljimo drugima, zapostavljajući naše potrebe i želje iznutra.
Od nas se ne traži da pred drugima budemo savršeni, i da ispunjavamo njihova očekivanja.
Od nas se traži samo da BUDEMO. To što jesmo : Kreacije u punoj veličanstvenosti, koje mogu biti sve što požele..
I..da život ne shvaćamo toliko ozbiljno. Previše smo ozbiljni. Život je škola, ali ne škola, u kojoj se kažnjava i dobiva loše ocjene svaki puta kad pogriješimo. Život ne piše ocjene. On nam želi dokazati, da su naše greške način učenja. Svaki puta smo sve sretniji i zadovoljniji, kad se ne ponavljamo.
I ne trebaju nam gurui i učitelji. Jer mi smo to, sami od sebe u sebi..
Neke duše to shvate vrlo rano, na početku ili polovini života.
A neke, kao Danica, možda tek kad pređu prag života.
Hoće li tada biti kasno?
Ne znam. Za daničinu kćerku, možda hoće, ali opet, bit će slobodna, bez vezova, da krene svojim novim putom.


11:51 | Komentari (5) | Print | ^ |

ponedjeljak, 25.06.2018.

ZAČUĐENA NAPUŠTENOŠĆU STANICE

Začuđena napuštenošću stanice, na kojoj sam sišla, na svom proputovanju duše, osjećam da postoji posebna svrha, zašto silazim baš ovdje, u ovom zaustavljenom segmentu vremena, u ovoj pustopoljini, gdje više nijedan željezničar ne ispraća vlakove, jer, oni koji su ovdje bili, ne vraćaju se natrag, a onima, koji bi trebali tek sići, se ne žuri, jer rijetko tko svjesno bira osamu, okružen samo teškim i poluteškim spoznajama, bez ijedne duše blizu sebe, da sa njima podijeli težinu tih spoznaja..

Težina je samo privid.

Kada se razgrne veo prividnog besmisla, smisao zauzima mjesto koje mu pripada: PRAVO MJESTO.

Možda je bolje u tišini sa sobom podijeliti zalogaje sa dušom u sebi, gladnom otkrivenja.
Otkrih puno toga..

Dušo u meni, jedi polako.. Uživaj zalogaj po zalogaj u predivnom okusu mane Kreatora.

Neće ti dosaditi, kao narodu koji je kroz pustinju koračao prema obećanoj zemlji. Ova mana uvijek ima drugačiji okus.

Počelo je kao okus ukradene jabuke iz vrta Edenskoga, ponekad je imala željezni okus krvi od bitaka, koja bi bila liznuta sa usana, a ponekad lagani, nevini okus cvjetnih latica, tek propupalog cvijeta iz bašte dječje čiste duše...

Preslagujem svoj prazan kofer i shvaćam da sam ga putem jednakim žarom punila, kako sam ga praznila.

Bila sam ratnik svjetlosti, vitez sunčane nade, dok nisam shvatila da je svaki vid borbe jedna vrsta zamke, čak borbe za svjetlo..

Svaka bitka u sebi nosi neku pozadinu, i gorak okus nečega što bolećivo koketira sa oblikom mržnje i takmičenja, Nije bitno za koga ili što.

Shvatila sam da najveća tama koja je ovdje uzrok svih bitaka i sukoba, najveći oblik zla, ima svoju itekako pozitivnu namjeru.

Na žalost, zato i jesam sama na ovoj napuštenoj stanici.

Tko bi shvatio dubine Božje igre, kada bih pokušala objasniti da za sve mora postojati ravnoteža.

Stvar je odabira.

Kada samo shvatimo da je SVAKA, ama baš svaka duša plemenito čedo rođeno iz RUAHA, Božanskog daha, tada stvari stavljamo na pravo mjesto.

Koliko god se čudno činilo, neke duše odabiru negativnu stranu polariteta, iako im je to vrlo teško i bolno, odabiru svjesno, da bi se dobrota druge strane očitovala na pravi način.

U Edenu je sve bilo jednako, bez ikakve težnje za bilo čim, nije bilo vlastitog izbora.

Postojalo je samo jedno gledanje na svijet. Jahve je tek dio Onoga koji jest, a Onaj koji Jest reče svome stvorenome Bogu, planetarnom Bogu, da se ljudska duša treba razvijati. ne treba ih čuvati u zlatnom kavezu za sebe, nego im dati slobodu izbora.

Tek kad vide i drugu stranu, naličje tame, moći će vidjeti sve.

I Jahve teška srca dozvoli dušama iz visina, koje su svjesno odabrale da budu zvijezde padalice, lučonoše žigosane unaprijed žigom negative, dozvoli im da iskušavaju ljude..

I tek tada su ljudi krenuli pravim putem do sebe.

Veliki Bog se smješkao...
Jahve je strepio, jer je na tren zaboravio da smo svi ispod istog krila iznjedreni, i da ćemo se svi pod to jedno krilo, oplemenjeni vratiti...

Teško je to prihvatiti. Teško je sa sebe skinuti eone nametnutih shvaćanja i krivih ideala.

Kad se to dogodi, život počinje ponovo, ali okrenut naglavačke.

Obješeni čovjek u Tarotu, koji se smiješi, jer vidi da je zapravo cijelo vrijeme gledao i vjerovao u krivi odraz u ogledalu. Korijen drveta raste iz neba, krošnja je u dubini zemlje..

Ponovo preslagujem prazan kovčeg, i gle..u jednom kutiću, pronađoh jednu divnu priču, koju mi je poklonio prijatelj OSHO.. Ja je dijelim sa vama..Ona tek nadopunjuje izrečene moje misli, dok siđoh na ovoj napuštenoj stanici, u pustopoljini života...

"Diogen, jedan od najmirnijih ljudi koje je svijet poznavao, upitao je Aleksandra Velikog koji je došao da ga vidi: “Gdje ti ideš? Mjesecima gledam kako vojska ovuda prolazi i pitam se u čudu što je svrha svemu tome?

A Aleksandar mu reče: “Ja želim osvojiti svijet.”

Diogen reče: “Slažem se, ti ćeš osvojiti svijet, prihvaćam - a što poslije?”

Aleksandar je bio malo zatečen. Nitko ga nije to pitao, i još na taj način.
Ali on ipak odgovori suzdržano: “Onda ću se opustiti.”

Diogen se potom poče jako smijati.

Čitava dolina je odzvanjala njegovim smijehom u rano jutro. On pogleda svog psa. Imao je samo jednog druga, svog psa; oni su živjeli zajedno, živjeli su zajedno čitavog života.

On pogleda psa i reče: “Jesi li čuo ovo? Jesi li razumio?”

Aleksandar nije mogao vjerovati svojim očima da je pas klimnuo glavom u znak odobravanja.
Aleksandar rece: “Ja sam iznenađen. Što on misli kada klimajući glavom potvrđuje da razumije?”

Diogen reče: “Čitava egzistencija shvaća da, ako ti stvarno želiš da se opustiš, tko te u tome sprječava?

Čemu gubljenje vremena u osvajanju svijeta? Ti si rekao ako bi želio da se opustiš, da budeš u miru, da budeš meditativan, da budeš u tišini, da uživaš u jutarnjem suncu i svježem zraku - prvo trebaš osvojiti svijet. No, tada će mir biti veoma teško ostvariv. Što je sa nama siromašnim koji ne mogu osvojiti ni najmanju stvar, koji ne mogu imati ništa?

Ali, ja sam već opušten, ja sam u miru, ja uživam potpuno u ovom trenutku. A mi imamo sasvim dovoljno prostora za to.” – Tu je bila široka obala uz rijeku.

On reče zatim:
“Možeš uzeti bilo koje mjesto ovdje, samo izaberi. Ovdje nije u pitanju osvajanje i predavanje. Ako želiš ovo mjesto gdje ja sjedim, samo reci, ja se mogu malo pomaći - možeš to uzeti. Ako želiš mjesto mog psa, on ce se pomjeriti, on je razuman, on nije samo običan pas. To je pas koji je iskusio mir. To je naša vjera, naše prijateljstvo. naša ljubav, naše bratstvo. Ja ne želim biti sa masom naroda jer oni ne razumiju stvari. Ja volim mog psa, on je tako razuman.”

I pas se zaista pomjeri u stranu klimajući glavom kao da želi dobrodošlicu: “Možeš zauzeti ovo mjesto.”

Aleksandar nikada prije nije bio u tako teškoj situaciji. Kako da iziđe iz toga? Diogenova logika je bila sasvim jasna. Ako želiš mir, opuštanje, onda počni odmah! Osvojiti čitav svijet i nije potrebno da bi... nije čak neophodan bilo koji uvjet za to.
Mi radimo sve samo da uznemirimo sebe sa svojom pohlepom i lakoumnošcu, našom težnjom, našom žudnjom za imati više, našom neprekidnom ambicijom da smo u vrhu. A što ćete potom raditi kada dodete do vrha?"

…I tako..duša zastade, sjede na obalu rijeke koja se prostirala pred njom, i pomiluje psa, koji joj je prišao bez straha, i legao kraj nje…



12:05 | Komentari (2) | Print | ^ |

subota, 23.06.2018.

NOSTALGIJA SA ZADRŠKOM

Vrijeme prolazi, neumitno, kao svjedok svega što je proteklo u mojih pedeset i kusur godina, i sadašnjeg vremena, ostajem zatečena silnim promjenama, koje, na žalost, više vuku unatrag, nego naprijed.

Nisam političar. Politika me nikad nije posebno zanimala, ali, ne možeš je izbjeći, jer ne živiš izoliran i sam na kraju svijeta, iako si otok..

I nisam nostalgičar, samo pokušavam pohvatati te čudesne konce, koji su moju generaciju držali nekako na okupu i na svom mjestu.

Pronađoh na fejsu jedan "plakat"- koji me je potakao na razmišljanje:




Svaki dan, u staračkom domu, slušam jednu te istu priču, bake, koja je uredno zaradila svoju mirovinicu, radeći kao radnica u jednom poduzeću.

Rano je postala udovica, i morala se svojski potruditi da na poslu ne zakaže, jer je imala dvoje male djece..

Radila je prekovremeno, svima koji su je zamolili da ih zamijeni, uskakala je kao pomoć, jednom rječju, vrijedna i tiha djelatnica Iikao nagradu, za svoj trud, dobila je besplatno ljetovanje na moru, u tadašnjem tvorničkom odmaralištu; more je tada prvi i posljednji puta vidjela u životu.

Firma je vidjela koliko bi joj to značilo, i ona je otišla u mirovinu, kao poštovani i cjenjeni radnik.

Danas, ne da se rad ne cijeni, nego je postao mučno sredstvo za golo preživljavanje, pa i iživljavanje nadređenih.

Tvornice odlaze u stečaj, radnike se degradira na sve moguće načine.

Donose se novi apsurdni zakoni, gdje se ne nagrađuje više vjernost i iskustvo, nego naprotiv, smanjuje se dohodak, iliti plaća ako se ima duži staž..

Sjećam se, moja majka je radila u poduzeću, kad je poplava uništila unajmljenu kuću gdje je stanovala sa nas petero djece. Bila je već rastavljena, i vjerovatno joj je bilo teško.

Poduzeće joj je bez imalo zadrške odmah kupilo stan, jer se imalo osjećaja i duše za male ljude.

Danas deložiraju obitelji sa djecom na ulice, bez imalo sućuti.

Nije ovo nostalgija, samo iznošenje činjenica o vremenu u kojem sam živjela, a o kome današnji mladi samo znaju iz priča.

Da li se kralo u prošlom sistemu?

Da li su se činile stvari koje nisu za priču?

Jest.

Ali se i ljudima davalo što im pripada, pa i poštovanje.

Ne sjećam se da se kopalo po kontejnerima, jer umirovljenici ne mogu preživjeti mjesec sa svojom mirovinom.

Ne sjećam se da je u školama bilo nasilja, bahatosti, nepoštivanja nastavnika, pa i djece koja su gladovala, dok su drugi jeli svoje užine.

Bile su čajne kuhinje i u moje vrijeme u školama, ali prilagođene svim roditeljima, tako da su sva djeca mogla dobiti svoj obrok u školama.

Nije bilo naglašavanja klasne razlike, nacionalizam se kresao koliko se mogao.

Reklo bi se, Tito je bio vladar koji je išao na sistem da pomiri jednakosti, a ne da zavadi, pa vlada.

Znao je da susjedi u svađi neće donijeti dobrobit nikome.

Ponavljam: nisam političar, samo prikazujem presjek vremena, kakvog sam ja osjetila iz svoga kuta.

Možda su drugi vidjeli igre iza paravana, ali sve to nije sada bitno.

Današnje vrijeme ne pruža nikome nadu: niti mladima, niti starima.

Možda je razlog što više nema vrsnog i mudrog nositelja vlasti.

Jer vladari, prije svega, moraju osjetiti narod. I pružiti mu što treba, da bi dobili natrag što trebaju dobiti.


http://magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=105489


16:23 | Komentari (11) | Print | ^ |

četvrtak, 21.06.2018.

KORACI KROZ TAMNU NOĆ DUŠE, OBASJANI ŽIŠKOM LJUBAVNIM

Nije ovo priča koja bi dotakla svojim lakim izričajem obožavaoce lakih ljubavnih romana, ali ovo je priča o ljubavi koju tek sad počinjem pisati velikim slovom.

Ljubav...početna čežnja za njom gurnula me u kuloare razvikanih natpisa, uglavnom preko religija, koje su opet bile vođene nečijom sebičnom pobudom. Religije ne trpe revoluciju i ne trpe ni evoluciju, zadovoljne svojom ukoričenom postojanošću, tek ljudima daju mrve ispod stola, dok se drugi goste, a ja ne stojim na mjestu.

Ljubav želi rasti, ljubav ne trpi ograničenja, ljubav traži sve, ali i daje sve. Ljubav koja diktira zakone i svete riječi, postala je kavez, iz kojeg je moje ptičje srce željelo odletjeti kao dijete kad želi samo krenuti svojim putevima.

On, koji je sve to iz prikrajka promatrao, pustio je... neka bude...

Odrekla sam se sigurne staze, koje su vjekovima popravljali oni, koji su prestrašeni od mraka, odbijali krenuti svojim putevima, brojanice i oltari, tamjan i svijeće, opijajući pjev na korovima, one djetinje poveznice sa blagdanskim ugođajima.

Oprostite na opraštanju od svega toga, ne želim ničije staze ispravljati ni popravljati, ja sam svjesno uronila u noć svoje duše, koja me vodi malenim žiškom u ruci, sigurno, ka cilju, ja sam dio mraka, ja upijam mrak, ali se ne gubim u njemu, mrak mi postaje suputnik, mrak mi postaje prijatelj, koji mi ne postavlja zamke, nego poštuje moju hrabrost prepuštanja u njegove ruke.

Moj žižak se ne gasi, mrak je maternica iz koje će iznjedriti moj krik radosti kada uronim u ljubav, koju pišem velikim slovom: Ljubav, mrak je moja majka koja me rađa i čuva pod srcem, Otac je Svjetlo u kojem ću počinuti, žižak u mojoj duši je njihov združeni dah, koji nikad u meni nije prestao disati.

Ja koračam kroz tamnu noć duše obasjanu svjetlom i nije to lako, zato ne osuđujem i ne prosuđujem one koji se ljuljuškaju u sigurnoj zipci naučene vjere, ali zipku opet ljulja nevidljiva Majka skrivena iza ikona na zidu i Otac, koji tek treba istinsku nadu usaditi.

Sve ono drugo, koje čuva i pazi, tek je naličje Istine, djeca naučenih riječi, odrastaju uz očuha i maćehe i bezbrojne, stroge čuvarice, koje paze na red i zakon kao u internatima, jer zidvi crkava zaista su postali internati, a silni sljedbenici, zapravo su djeca, kojima se stavlja mlinski kamen oko vrata, umjesto da ih se pusti da sazrijevaju i istražuju pa što ako ponekad padnu i zaplaču ili se zaprljaju u igri ili odbijaju ponuđeno, jer žele nešto drugo?

Ljubav iza zidova gleda kroz zidove, ali se ne miješa u osobne izbore, koji više ni ne mogu biti osobni, jer se ograničavaju na dvije mogućnosti: da ili ne..prihvatiti ili odbiti: ako odbiješ, svijet i nebo te osuđuju, a ako prihvatiš, sve dobivaš, oim istinske Ljubavi. Osoban izbor se ne ograničava i ne svodi na uski dijapazon ponuđenog.

Ja sam izašla iz zidina, i krenula u noć, čvrsto držeći svoj maleni žižak u ruci.




https://www.magicus.info/ostalo/price/koraci-kroz-tamnu-noc-duse-obasjani-ziskom-ljubavnim


17:31 | Komentari (1) | Print | ^ |

srijeda, 20.06.2018.

ŽABE, LEPTIRI, KUPUS I PSIHODELIJA DAROVANIH TRENUTAKA

Čitam predivnu knjigu Dolores Cannon"Between death and life", koju sam već spominjala..Pri kraju sam.

Posebno me dotakao dio u kojem se spominje neka vrsta odmorišta, lječilišta, kako god, za duše, koje su na neki način zastale na svom putu, pa, umjesto korisnih stvari, sa sobom ponijele štošta nepotrebno..

Netko bi to nazvao smećem, a ja, samo nesnalaženjem svega pred sobom, što se treba ponijeti na put..

Čekamo zadnje trenutke..Pa nemamo više vremena previše..I na brzinu punimo kofer, koji rastvaramo kad stignemo na cilj..

Pa se iznenadimo: "Blagi Bože, što je ovo, pa skoro ništa mi od toga ne treba..Čekaj da provjerim: koliko sam bio obuzet ponašanjem drugih, čak toliko, da sam na sebe zaboravio..Pa onda ocjenjivanje, bodovanje, tko je viši tko niži..Imam li ja širi dijapazon i veći umni kapacitet?

Pa onda uspoređivanje i žalovanje: zašto ja nemam bolju kuću i bolji automobil, zašto nisam napredovao na poslu, nego je drugi preuzeo moju inicijativu..

Da ne pričam o sitnim zadovoljstvima nad tuđim manama.. I zadržavanje na njima..

Analiziranja...čija glava je u komadu, čija nije..

Koje žabe vole kupus, koje nešto drugo..

Danas čitam na jednom portalu kako se jednoj ženi, nakon što joj je preminuo brat u tragičnoj nesreći, javio "nakonzemaljskog" života, i pružio joj čak dokaze da je sve što je rekao istina.. Sve je objavljeno u knjizi "The afterlife of Billy Fingers"-Annie Kagan..

Evo, ukratko u osam točaka, što je on naveo kao bitno, što se događa poslije napuštanja našeg tijela i ulaska u svijet iza ovoga svijeta:

'''Kada me moj brat Billy probudio tri tjedna nakon što je umro, opisujući što mu se dogodilo nakon života, mislila sam da sam se pozdravila sa zdravim razumom'', izjavila je Kagan.
Naime, njezin brat je preminuo tragično i nekoliko tjedana nakon smrti obratio joj se iz 'nakonzemaljakog života', a ona nije vjerovala da se to događa dok joj nije pružio konkretne dokaze.

Sve navedeno je iznijela u knjizi, a ovo je osam ključnih stvari koje je naučila o smrti:

1. Blagostanje je prvo što se dogodi. Odmah nakon što umrete isisani ste iz svog tijela u takozvanu 'Komoru za liječenje'. Sve nedaće koje ste trpili tijekom svog života - fizičke, mentalne, emotivne u toj se Komori svjetla izbrišu i tako sva vaša bol nestaje.

2. Još uvijek ste to vi. Još uvijek se osjećate kao individualac iako nemate više svoje tijelo. Više se osjećate kao vi, nego što ste to ikad osjećali dok ste bili živi. Na vas mnogo utječu drugi i nemate prostora biti vi sami dok ste na Zemlji.

3. Svijetlo ima svoju osobnost. Zrake svijetla u zagrobnom životu imaju kvalitete poput dobrote, suosjećanja, mudrosti i inteligencije. Svijetlo omogućuje da sve ono što je nevidljivo na Zemlji, bude vidljivo, božanska priroda svih stvari.

4. Ljudski koncept su grijeh i kazna. I dok postoje svakakve priče o tome što nas čeka nakon što umremo, greške koje radimo dok smo živi su dio zemaljskog dogovora.

5. Život na Zemlji nije kazna. U svakom životu ima patnje, zato jer je bol dio ljudskog iskustva, prirodnog poput disanja, gledanja ili protoka krvi kroz tijelo.

6. Umjesto sudnjeg dana, kada umrete, nema sudnjeg dana. Imate priliku sagledati svoj život i vidite put kojim ste mogli ići i onaj kojim niste. Vidite kada ste mogli učiniti bolje, kada ste bili pametni, i ne osjećate osudu zbog grešaka. Kada umrete, iako ste imali teške dijelove svejedno razumijete da ste imali divan život.

7. Niste opterećeni načinom na koji izgledate. Sretni ste što izgledate kao vi. Jednostavno zračite, bez imalo napora.

8. Ljubav nije ista kao na Zemlji, te postoji savršeno suosjećanje, voljeni ste.

Ovo je već ne znam koji izvor, koji se poklapa sa drugima.. Od sasvim različitih izvora..

I što sam zapravo htjela reći?

Posmatrajući zelenilo kroz prozor, i grane koje se gibaju pred naletima vjetra, shvatila sam, da nam je svaki, ama baš svaki trenutak dragocjen i neponovljiv..Kada jednom sve to ostavimo, neće biti samookrivljavanja, samo pitanja, zašto od svih tih trenutaka nisam sastavila nešto korisno i lijepo?

Nigdje, samo na Zemlji imamo mogućnost da osjećamo i naučimo osjećati, ali prvenstveno su-osjećati.. Ako je naš svemir okrenut samo na uspoređivanje i banaliziranje tuđih osjećaja a diviniranje svojih, vjerovatno ćemo propustiti najbitnije- bar jednim dijelom spoznati, koliko je Ljubav prema drugima najvažnija stvar u našem koferu za put.

Slavko Pavin, svećenik, napisao je knjigu "Ti uza me"- u kojoj spominje svoju kliničku smrt i povratak.

Kad se pojavio pred "Svjetlom Ljubavi", prvo pitanje koje je "čuo"- bilo je: "KOLIKO SI LJUBIO"?

Nije bilo uopće bitno što je on radio, čak ni njegovo svećeničko zvanje, nego samo ..koliko je ljubio druge..

Nije li to ona zlatna nit vodilja, koju je većina ljudi izgubila, jer im je sve važnije od toga..

Kada se uhvatimo u uspoređivanju, kupusarenju, žabarenju, prisjetimo se leptira, čiji zamah krila osjeti cijeli svemir..

Taj leptir je simbol naše svjesne želje i volje, da se konačno odreknemo ovisnosti o uspoređivanju i kritiziranju, i krenemo ka nečem puno širem i ozbiljnijem- izvoru Ljubavi, koja će sve nas čekati sa istim pitanjem- koliko smo ljubili..ali bez osuđe, koja nam često u ovom životu postaje misao vodilja..





http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=108062&stat=lgn&kuki=mk


09:57 | Komentari (4) | Print | ^ |

subota, 16.06.2018.

LIFE PERFORMANCE - za prazno gledalište i ulične svirače

Gotovo je sa režiranjem. Koncept je prihvatljiv za oči duše, koja prati svoj tok bivstvovanja. Zadnja proba prije premijere održana je konačno u neprisutnosti svih i solo prisutnosti same sebe..
Život se odvija pred praznim crveno tapeciranim sjedalima, obilježenim brojevima.
Ovo je još uvijek proba..
Netko bi trebao poslušati kako prolazi nečiji zacrtani koncept života.
Ali nikog nema. Umorili se akteri od stalnog ponavljanja, traže odmor pred premijeru..
Nemilosrdna prema samoj sebi, zadovoljavam se sa jedinim gledaocem u gledalištu, koji se na moje ime odaziva.
Da li sam ja na bini, ili ona druga?
Zanemarujem pitanje, siže je bitan..
Početak: ubačaj mene kroz pulpu maternice, tama i bljesak, tapšanje i grljenje onostranih prijatelja, podrška.."sve ćeš ti to izdržati".. nevjera..Ne..neću moći..
Pokušaj povratka natrag, ali mrtvi moj dah oživljava vjerom onih koji znaju buduće moje korake..
Dijete, izabrah biti i ostati..
Nemoguća misija.. Ispiranje te ideje, poput klistira, kao nešto nečisto, koje se mora vremenom odstraniti..
Rekla sam..neću izdržati..
"Hoćeš"..na gornjem koru u gledalištu nevidljivi glasovi me bodre..
Biram apolitičnost, a široko otvorenih očiju ulijećem u ralje sirovih ratnih poklika, između kokardi i petokrake, mržnja se opet prenosi sa jedne duše na drugu, poput zaraze..
Skviči moje dijete..neću mržnju, neću ratove, zašto sam bačena u ovo grotlo bez dna, u kojem tražim čvrsto tlo obasjano suncem, neki maleni djelić obasjan svjetlom..
Ne želim crvenu krv, ne želim uopće vidjeti krv, sangua mortalis, viču spodobe iza spodoba..
Izuzmite me iz te scene, ne želim igrati, želim van..
Rekoh, ovaj koncept je izvan mojih domena shvaćanja.
Pa me povuče vir, a ja, gutajući blato i pjenu, tražim neku dušu, koja kao i ja, sasvim drugačiji koncept života ima.
Toliko sivila u toj rijeci, dok se borim sa valovima, toliko manipulacije, ljudi su kao limeni pijetlovi na krovovima, okreću se kako vjetar zapuše..
Vjetar im se smije, jer upravlja njihovim pokretima.
Toliko prijetvornosti, dok jedni, zadovoljni sa zdjelicom riže, požele je podijeliti sa onima koji nemaju ništa drugi reklamiraju hranu za životinje, sa okusom..mesa sa roštilja?? Lososa??
Ubacit će i malo kavijara, za one pse i mačke koji nose dijamantne ogrlice, za čiju vrijednost bi jedno dijete u africi živjelo godinu dana..
Gdje sam ja to bačena?
I jesam li uopće bačena ili sam ja to odabrala?
Plivam i dalje..Zagrlim dušu koju sam čekala, a ona se smiješi sa možebitnim odlaskom, ostavljajući me zatečenu pitanjem: Vjeruješ li da sam stvarna i da ću te uvijek čekati i voljeti, kad ovaj performans odigraš?
Ne..
Rekoh da neću izdržati..
Sve te ljudske sitne laži i pakosti, sve te kvazi ljubavi koje se pretvaraju iz meda u pelin..
Da li je sve pogrešno?
Čiji je ovo svemir u kojem kuca moje dječje srce na izdisaju?
Uletio je netko u gledalište, ne vidim lice, popeo se do mene, i ostavlja mi svitak pred nogama..
Toplo, samo toplo osjećam oko sebe a bijah hladnim vjetrovima okružena.
Svitak otvaram.
Ništa ne piše.. Samo jedna jedina riječ VJERUJ!!
Vraćam se na početak, i one onostrane riječi podrške.
Sjetih se tko sam.
Ništa od ovoga svijeta nisam.
Sve od ovoga svijeta jesam..
Kada se film odvrti, shvatit ću da je sve ovo bila košara prepuna artefakata, od kojih sam izabrala one, koji će mi biti oznake na putu do spoznaje koju izrekoh:
Ništa od ovoga svijeta nisam.. Jer moja duša je vječna, a svijet je prolazan.
Sve od ovoga svijeta jesam..jer sam u njemu, baš zato da naučim da nije stvaran..



http://magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=100819


19:25 | Komentari (5) | Print | ^ |

četvrtak, 14.06.2018.

I DOK SE LJUBAV BORI ZA ŽIVOT (NJEŽNOST U MENI DAJE JOJ SNAGU)


slika: digital art

Ovo vrijeme surovosti i sirovosti traži srce iza trnja i meku pulpu nježnosti iza tvrdog mesnatog tkiva ranjenika i onih koji razapinju Ljubav (pišem je velikim slovom) svojim ponavljanim, ustaljenim vrlinama koje to nisu ljudi koji su fotografi pogrešaka ljubitelji tuđe tuge tražitelji tko će koga prije na koljena...

Ovo je vrijeme kada se prošlost želi ponoviti i zaustaviti krik slobode Ljubavi podno križa kojoj nježnost iz ranjenog boka kaplje, dok nečija ruka drhteći koplje sakriva, jednom će procvasti iz suza njegovih ruže duhovne.

Ovo je vrijeme u kojem nježnost ne želim više sakrivati, iako sam to činila često ne hajući za oči koje su je pogledom tražile, ruke koje su golubu vezivale zgužvani papirić nade, da odnese nebesniku u krilo.

Branila sam svoj bok od spomenutog koplja, dok je Onaj koji je šutio progovorio istinom: Duša žudi za otvaranjem do kraja.

I evo: bez straha gledat ću prolaznost ne kao krajnju stanicu, nego kao radosno putovanje bez prestanka, rasut ću ljubomorno čuvane šarene špekule prošlih trenutaka (neko dijete će se poigrati- jer trenuci su sreće), pustit ću krila neka dotaknu i plamen tijelo leptira kao tijelo čovjeka krhko, a duša će znati kako dalje i kada najveće bitke završe porazom, tama kada se svjetlu naruga, ja ću oružje pretvoriti u cvijet i tugu u osmijeh.

Nije li to nagovještaj sna kojeg tek trebamo odsanjati pa proživjeti??


https://www.magicus.info/ostalo/poezija/i-dok-se-ljubav-bori-za-zivot-njeznost-u-meni-daje-joj-snagu


14:04 | Komentari (0) | Print | ^ |

četvrtak, 31.05.2018.

VEĆ VIĐENO

Zadrijemah malo gledajući posljednje vijesti i one silne nemire na trgovima lijepe naše i sanjah čudan san:

Ljudi obučeni svi u jednaku odjeću, pred vratima onih od kojih su očekivali odgovor i rješenje njihovih problema, a nisu to samo bili problemi, nego konačno ono posljednje otvaranje očiju, želja, da više ne postoji lakrdija ni parodija, da se izgubi ona neosjetljivost na konačno krajnje izražavanje svojih misli i želja, ma koliko bili drugačiji od onoga što se serviralo kao najbolje...

Međutim, vrata su se otvorila i svi vladajući umovi, koji su bili iza tih vrata, izašli su van i počeli se bjesomučno smijati. rekoše razočaranom narodu: "Ma, dajte, smijeh je lijek za sve. 'ajmo se svi smijati..."

"Ali nama uopće nije smiješno..."- reče narod u čudu. "...Kako se možemo smijati, kad treba pričati, trebamo vaše razumijevanje, a ne ismijavanje..."

vladajući umovi se uozbiljiše i rekoše: "Kad vam mi kažemo da je smiješno, onda ima da bude smiješno..."

I tu se razbudih i vidjeh da vijesti još traju, postoji dobar način da se zatvore oči onima koji su ih tek počeli otvarati: pretvoriti sve u lakrdiju i kao pijevci na krov, okretati se kako vjetar puše. Kako je u državi, tako je i među ljudima koji oko sebe stvaraju mala carstva, kad jedan kaže da je smiješno, svi se počnu smijati iako se govori o stvarima za plakanje. Dok god se smijemo i i(smijemo) kad nije smiješno ili se radi o nemuštom umu, ili srcu bez duše, ili jednostavno (da upotrijebim pjesničku metaforu) jednostavno, radi se o pahuljama koje same po sebi imaju ljepotu, ali ne žele pasti na topli dlan spoznaje, nego čekaju hladno tlo sanjajući da će tako udružene u masu snijega biti lavina koja ruši sve pred sobom i zarobljava dah vječnog proljeća u dušama, ali ni jedna pahulja koja se rastopi na toplom dlanu ne nestaje, zna svoj put ka nebu.

Isto tako, ni jedan snijeg se ne može obraniti od sunčeve topline,oči spoznaje kad se jednom otvore nitko više ne može zatvoriti. Smijeh bez razloga na kraju uvijek ostavlja praznu arenu u cirkusu života.




https://www.magicus.info/ostalo/price/deja-vu


18:37 | Komentari (3) | Print | ^ |

ponedjeljak, 28.05.2018.

INSINUACIJE I GLORIFIKACIJE


slika: internet

Pogledajte mene tako zanosnog i lijepog kako se napuhujem pred sakupljenim komadićima zrcala koje poskidah sa zidova tuđih odraza, spojih u jednu veliku sliku i uokvirih je samo za sebe, jer duboko vjerujem, da sam to čisti i najljepši JA.

Svi misle da sam ja kopija od kopije, a ja sam sebi dostatan, stvaram, insinuiram, kupujem, prodajem sve što stignem samo da se moj vakuum uma smiri.

Ma, ne gledajte vi mene kao jedno biće, jer ja nikad ne mogu biti izdvojen i poseban, mene ima u svima koji vlastitu postojanost ne žele zamijeniti ili pokloniti nekom, svi su oni slabići, a Ja!

Ah, kako mi ego raste, ja sam jedini i najljepši predstavnik svih patvorenih iluzija, sretan sam, jer sam sam sebe uvjerio da svi oko mene ne postoje, da sam samo Ja jedini živ i postojim, kako mi je lijepo brčkati se u vlastitoj bari svoje samodopadnosti.

Oprostite, nešto ste mi rekli? Da sam samo crv u žabokrečini postojanosti? Ma ne, kako u meni možete vidjeti crva koji gmiže, kad ja u svom zrcalu vidim plemenitu životinju koja sliči...ah! pomalo na najljepšu pticu ili ...što rekoste? Da se prestanem napuhavati, jer ću puknuti?

Niste vi za moj nivo i moju sferu, sve ću vas jednom zatočiti u svojoj šarenoj kugli laži, jer tamo će vam biti tako lijepo, malo po malo ću se hraniti vašom esencijom života pa ću onda još rasti i raaastiii i....

_______........... ovdje se život ovog malenog crvića-napuhanka žalosno završio, negdje sa visina spustio se orao, uzeo ga u kljun, ali kad je vidio koliko je taj crvić u biti malen, ispustio ga je sa najvišeg oblaka na tvrdu stijenu u podnožju, možda je crvić preživio, ali čisto sumnjam: pasti sa tolike visine i još lagano napuhan, scenarij je općepoznat.


https://www.magicus.info/ostalo/price/insinuacije-i-glorifikacije


16:21 | Komentari (1) | Print | ^ |

nedjelja, 27.05.2018.

DEMOS BEZ KR(E)ACIJE - ČARDAK NI NA NEBU NI NA ZEMLJI


Možemo pisati poeziju, možemo filozofirati o šarenim leptirićima kada zatitraju u stomaku, jer nas dotakne pogled onoga za kojeg bi srce iščupali iz grudi, pričati o ljubavi, sricati rime, pjevati o novoj zori svijeta koja nam sviće, doticati dubine savršene praznine, koja je Božja punina.

Ako na trenutak zažmirimo na oba oka i poželimo se samo odmoriti od stvarnosti koja se ovim svijetom naziva, a zapravo, daleko je od svih naših stihova, priča i pričica, daleko od onoga što bi magijom vjere željeli u trenutku obrisati i ništa ne vidjetim, a ono na čemu stojimo, svijet, kakav gledamo, žudi od želje da ga progledamo i pogledamo, da se konačno probudimo iz vlastite bajke, da je sve lijepo, da su svi dobri, da će se svi nasmijati, ako se mi nasmijemo i uzvratiti čovječnost i samilost, ako je mi pokažemo.

Narod je oduvijek bio meta onih koji su njime htjeli vladati bilo na koji način, danas ih zovemo patokratima, oni, koji su patološki nastrojeni i većinom su na svim većim vodećim položajima, oni koji znaju okupiti narod i razviti u njemu kreativnost, duh, takvi obično bježe od želje za vlašću, jer shvaćaju da je vođenje gomile odgovornost i zahtijeva potpunu eliminaciju ega i samoljublja, fozvoljava da u grupi svaki pojedinac bude individua za sebe i doprinese zajedničkom blagostanju, koje se danas već FIKTIVNO naziva DEMOKRACIJA.

Na žalost, demokracija postoji danas samo kao epitaf: Ovdje leži nešto što je dobro zamišljeno, ali neostvareno.

Čitajući izvrsnu knjigu "Psihologija gomile"- Gustava le Bonea, koju je on napisao krajem 19. st, na ulasku u 20., nailazim na toliko suštinske i istinite stvari, baš o tome kako se gomila ponaša, ako je potaknuta pojedincima koji iz nje žele izvući korist.

Le Bon taj osjećaj pojedinca u masi opisuje kao moć, ali i kao zarazu koja se širi. Masa postaje hipnotizirana, pojedinci čine stvari koje kao samostalne jedinke nikad ne bi učinili, oni koji nikada nisu krali i razbijali, u grupi će to činiti, jer se osjećaju zaštićeni. Dovoljno je da vješti pojedinac zapali iskru i svi će slijediti jedni druge.

Zanimljivo da je Hitler bio inspiriran Le Boneovom knjigom i sami znamo do čega je dovelo manipuliranje i proučavanje psihologije naroda i nije to završna točka: manipuliranje je postojalo i prije te knjige na svim poljima, počevši od zlouporabe religije pa na dalje. Perfidno se konstantno cilja na ranjive točke ljudi i tu ih se hvata kao ribe u mrežu ili sakuplja kao ovce u torove ili još gore kako kokoške u kokošinjce, kako je Castaneda spominjao.

Prvotno je bilo: zavadi pa vladaj...pa je postalo preočito da se netko treći naslađuje i krenulo se sa sve rafiniranijim načinima vladanja ljudima, uvjerilo ih se da sami ne znaju šta je dobro a šta nije, napisalo im se na ploču deset zpovjedi i netko im je to morao pročitati, jer su nepismeni i neuki. Nametnuo im se bog koji je ljubomoran, koji ne oprašta pogreške, ako se ne ispričaš i ne pokaješ, bog koji je postao zločestiji od samog čovjeka kojeg je stvorio, mogao bi izbrisati sve nepravde, a neće, mogao bi spasiti nevine, a neće pa ga neuki okrivljuju, jer je veći od njih, a ne čini ništa.

Zapleo se narod ko pile u kučine, nije mu dovoljno što se od njega skriva istina, nego ga se uvjerava da mu je sasvim dobro, koliko god se možda patio i patnja je dio iskupljenja, što god više patiš, bliže si bogu, totalno iskrivljena slika i totalno uporno podilaženje lašcima i manipulatorima koji u svojim skrovištima gomilaju zemaljska blaga..

Podrumi Vatikana kriju ne samo fizičko blago, nego i sve one istine koje bi narod probudile i učinile ga slobodnim ljudima koji mogu i smiju imati mogućnost vlastitog izbora, u pozadini svega, vladajuća elita pokušava sve, da čovjeku oduzme dušu. Tijelo je potrošno, to je poznato, Duša je vječna pa se ide u korak sa modernom tehnologijom koju se, umjesto blagoslov, koristi kao prokletstvo, lijekovi se daju da se razbolimo još više, u cjepivima je sve što je zapravo nepotrebno, koriste se da oslabe imuni sistem, a silna zaprašivanja sitnim česticama metala malo po malo nas pripremaju za što bolju prijemčivost signala kada nam budu naredili da primimo čip u sebe.

Nije fikcija! U Americi se to odavno radi, od ove godine će to biti i službeno, a ja razmišljam i o Ukrajini: prvo nuklearna havarija, radi radijacije, prinosi su smanjeni ili kontaminirani, ali živi se ipak u kakvom takvom prividu slobode, ali o ipak to nije dovoljno: ljude se dovelo do ruba očaja opet svjesnim manipulacijama iz pozadine, da bi gnjevni pristali i na ono od čega mnogi žele pobjeći, EUROPSKU UNIJU, kao obećavajućeg Mesiju koji će ih izvući iz krize.

Sa druge strane još gora vrsta čizme, ruska čizma, potplaćuje i obećava još više, narod više ne zna što je dobro koje zlo je manje, Rusija jest mati, ali mati koja često nije imala milosti, neke greške se oproste, ali ne zaboravljaju i dalje strogost caruje.

S druge strane, u tom ranjivom trenutku upada Europska Unija, kao nova Shamballa koja nudi slobodu, obilje i prosperitet. Malo sutra! Tko imalo više prati igre u pozadini, shvatit će sa kakvim opsjenarima ima posla, narod je očajan, u stanju je i ratovati za nešto što im se predočava kao izlaz, a zapravo je omča oko vrata...Pratim... gledam.. .to je dio moga svemira i ako sam budna, vjerujem da će i ostali progledati.

Kako će se rješiti besmisleno krvoproliće.?

Možda vjerom u onoga Boga koji se brine o ravnoteži zla i dobra, iz ovog zla bi trebalo dobro da se iznjedri i tako će i biti...





http://magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=103282


10:05 | Komentari (7) | Print | ^ |

petak, 18.05.2018.

MARKO SERTIĆ - PJESNIK TIŠINE



Mlad, perspektivan, snažan..Bez potrebe za isticanjem, a i te kako zaslužuje da se za njega čuje, požeški pjesnik mlađe generacije, koji me očarao svojom dubinom... Ako ga netko želi čitati, ima i svoj blog:

http://www.ocaravanje.com/author/songfordead/


'' TAMNA KOMORA

I onima znanima i onima neznanima
Slugama, siromasima, probisvijetu
Duhovima, sjenama u kapelicama
Avet mračna stoji na ulazu

Odlazak, plaćanje na razlazu
Sitničavost života, jasan glas
Iz tamne komore u podrumu

Ako je zrno znoja mana
Kako sol se topi
Dok je svježa rana

Uspomene drage, snježne i blage
Odumiru listovi papira od vlage
Gubi se svaki potpis, pečat
U objektivu bitno, sitnicu uvećat’

Stranci uvijek ratuju, biju se
A poznanici iza njih kriju se


GOSPODIN "N"

Nemir ravnopravno raspoređen
Kule straha
Bez kacige ne posustaje
Krivulja ekstra poticajnih vrlina
Ponor, ponornica, potonuće

Buka u glavi
Jedinstveno uznesenje
Sjena pod prozorima neotesanosti

Jedino rupa u zidu zna
kada je ekser zabijen do kraja,
znanja dna

Mirnoća, lažno se predstavlja
Revolucija, dezorijentacija
Ili možda lavež pasa
Neposlušnost klatna
u voćnjacima gladi''


https://www.magicus.info/ostalo/poezija/pjesnik-tisine-marko-sertic


16:01 | Komentari (6) | Print | ^ |

ponedjeljak, 14.05.2018.

KADA RATOVI UMINU (I ORUŽJA SE RASTOČE)...

Čudesno vrijeme, za čudesne stvari. Uslijed vihora ratnog bsmisla, ratnik je shvatio, da jedino na koljenima može odmoriti u samom oku oluje, jer tamo je mir, tamo je šapat koji govori da poniznost pred sobom ne dovodi u pitanje opstanak vlastite duše.

Vrijeme je konačno prestalo vrtjeti svoje kazaljke, rastapaju se demijurzi svih vijekova, koji su uvjeravali u istinitost svojih laži, ratnik je poljubio svoj mač i ponovo ga predao Gospi od dubina, ovaj puta zauvijek. Pobijedio je konačno sve svoje prolaznosti, sve svoje silne potrebe da se bori za ljubav, jer mu se činilo da zamire, da se bori za svjetlo, jer se činilo da tama pobjeđuje.

Prošao je sve strmine i kosine, ronio kroz oceane proždirućih emocija, koje su ga neprestano vraćale na početak zaborava, svaki puta kada je potegao mač u ime nečega, pokušavao se sjetiti zašto to čini, ali nije mogao, vrijeme ga je prikovalo na svoj mehanizam, uvjerilo ga da je broj, kojim se mjeri ciklus njegovog trajanja, dok se ratnik, razapet u krugu umiranja i rađanja nije probudio, okupan izmaglicom sadašnjeg trenutka u kojem vrijeme zapravo ne postoji.

Postoji samo tišina u oku oluje, bez obzira što će tijelo vjetrovi razbiti o stijenje, Duša se sjetila svoje želje prapočetka: da se ne bori za ljubav, jer ona to JEST samim time što jest, svaka bitka postaje nepotrebna.


http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=113001


18:49 | Komentari (5) | Print | ^ |

ponedjeljak, 07.05.2018.

Mali skeč o dva državnika i njihovom razgovoru upriličenom kod Sv.Petra na domjenku

Sastali se poslije smrti predstavnici dvoje država, koji se nikako za života nisu mogli dogovoriti o svojim granicama i bliskoj suradnji. Kako to inače ide, stvari koje se ne mogu riješiti za života, rješavaju se poslije.
Sastali se oni na domjenku Sv.Petra, tamo negdje u nebeskoj birtiji Latikan.

Pošto glavni domaćin papa Frunf nije bio prisutan, snašli su se i bez njega, zamezivši par zalogaja sa nebeskog stola.

Tako, uz ugodno druškanje, Dr.Kilanović i Dr Cecelj, započeli su razgovor, koji nikako nisu mogli dovršiti na Zemlji:

Dr Kilanović:
Dragi moj doktore Cecko, vi ste u ove dvore došli prije mene, i nešto je zapelo kod vas, kad ste htjeli osvojiti moju zemlju. Pregolem zalogaj, veća želja nego stomak, ali ne čudim se, i stomak vam je popriličan.

Dr Cecelj:
Oprosti, druže Kilanoviću, tvoje prezime također puno o tebi govori, kilavio si, kilavio a narod je samo poslušno trpio tvoja pusta obećanja bez rezultata. Ja sam bar dostojno podnio poraz, i ostao za moj narod junak, a tebe se nitko više ne sjeća.

Dr. Kilanović:
Malo morgen, varaš se. Pamte mene moji, sve sam ja taktički predvidio. Pustio prethodnika da stvori državu, tako da ljude napravi toliko euforičnim, da zaborave na to tko pije a tko plaća, a onda,mic po mic, državu predao drugima, jer ja sam ipak Kilanović, i ne znam baš upravljati kako treba. Pošto nisam toliko pametan da predvidim sve, nisam mislio da će prethodnik baš toliko prevariti narod, i toliko dugova nabiti na leđa. A šta ću, mislio sam kako je lijepo uvaliti stražnjicu u meku fotelju, filozofirati malo o tome, što bi bilo kad bi bilo..I tako, ponudili se strani spasitelji da otkupe sve što se može otkupiti, a ja im prodao što se god moglo prodati, uz svesrdnu pomoć mojih pomagača. Obećali nam prosperitet, povezanost sa svijetom, ma, kule i gradove za narod, a ja povjerovao. Doduše, sebi i svojima sam ostavio najveći dio, naš narod je skroman, zadovoljan i sa malo, pa sam tako kalkulirao kako će se oni izvući i bez moga truda..Prodao sam i njihovo dostojanstvo, al nema veze, stvorit će ga oni opet. Tamo negdje, izvan domovine, pa se vratiti jednom, prepuni toga dostojanstva i još me se sjećati kao dobrotvora, jer najljepše je kad sam nešto stvoriš.. Pa nije li im bolje pod tuđom čizmom nego mojom.? Ja i ne nosim čizme, jednom sam ih obukao kad sam obišao poplavljena područja, ali samo na kratko. Nisu mi baš stajale dobro.Cijelo vrijeme sam tada razmišljao kako da ih skinem, dok su drugi šljapkali po poplavljenim dvorištima i pitali za pomoć. O da, naša je država od stoljeća sedmog, ili šestog?

Dr. Cecelj:
Vi od stoljeća ne znam kojeg, a mi..Mi smo od prapočetka bili ovdje. Kažu da potičemo sa Mjeseca, da smo kao vanzemaljci došli od tamo.

Dr. Kilanović: „Pa da, zato i mjesečarite često, hodate sanjajući..“

Dr Cecelj: „nemoj druže tako na našoj zastavi su simboli, koji su isti takvi pronađeni na Mjesecu, vidjeli ih astronauti na jednom kamenu.

Dr Kilanović:
„Kad pogledam bolje, ti simboli su meni nalik na velike zareze, poput zareza u rečenicama, kad je točka na kraju rečenice, stvar je dovršena. Kada je zarez, rečenica čeka nastavak, a kod vas sve u nedovršenim rečenicama, narod čeka završetak storije, a vi, kao i mi, samo obećavate i obećavate.
Ja sam predao štafetu prijatelju Blenkoviću, a ti, čujem, nekom Čučiću, koji čučne kad ga netko potapša po ramenu, jer misli da je to gesta uljudnosti koja sva vrata otvara.. Joj meni, ja bih pa klepio po glavi da se malo trgne, a ne da čuči kad ne treba. A možda ima problema druge vrste.

Dr Cecelj:
I šta ćemo sad,moj druže, oboje u istim gaćama, a ovdje muda nemamo, jer ih ne trebamo više.

Dr Kilanović:
„Jedimo, pijmo, uživajmo, dok gazda ne dođe, i ne potjera nas iz raja,ionako smo se nekako tajnim putevima, uz malo podmićivanja, našli ovdje.. Konačno da se bar u nečemu slažemo..!¨“



13:51 | Komentari (1) | Print | ^ |

subota, 05.05.2018.

PREPUSTITI I PUSTITI

Paziti...misliti...razmišljati...povezivati...smišljati razvezivati..,stvoriti klupko u mozgu i ne znati više gdje je početak niti...održavati ravnotežu...htjeti biti Učitelj, mudrac, Anđeo, Demon.

Sve u jednom dahu i jednom skoku treba baciti u zapjenjenu rijeku koja ispod nogu teče divlja izazivajući još veću želju za savršenom ravnotežom.

Nije ona ta koja vuče u skok niti obavija strahom, grč naše vlastite iluzije o savršenosti je najveća opasnost.

Ne, ne treba zastati iznad provalije i pokazati da znamo biti savršeno mudri, treba se odvažiti i baciti se u divlju vodu koja će oprati sve ono što nije, a ostaviti ono što jest.

To je prava ljepota i bit, ludost, hrabrost za prihvaćanjem onoga što jesi, a gubljenje onog tvog najdražeg što nisi.


https://www.magicus.info/ostalo/price/prepustiti-i-pustiti


11:04 | Komentari (1) | Print | ^ |

utorak, 01.05.2018.

JA KOJA NISAM

Ja, koja nisam ogrnuta maskama, skupljenim na balovima proživljenih života, šutim... u sebi nosim urezani pečat spoznaje tajni drevnih, ništa mi ne treba, samo tišina iz duše, koja me pogleda u oči, bez puno riječi.

Dodir, tek kao dodir leptirovog krila latice cvijeta, ja sam nježna, ali i neopisivo snažna, čuvam u sebi ono što nitko neposvećen dotaknuti ne smije, a sve je omotano velom ljubavi neraskidive.

Neprijatelje poražavam svjesnošću snage drevne tajne u men, neka mi ne prilazi onaj tko želi smrviti ljubičasti biser Onoga koji jest u mome srcu, jer naizgled tanana koprena oko duše moje, neraskidiva je nit za ruke željne uništenja i prazna srca željna okusa pobjede u stjenkama svojim.

Samo me iskrenom ljubavlju možete natjerati da podignem pogled, a kad vidim vaše oči, znat ću istinu o vama, ja sam zrcalo vaše duše, ono što nije čisto, vratit će se kao udarac u zrcalo vašeg odraza i razbiti vaše namjere u tisuće djelića, do neprepoznatljivosti.

Ja sam samo ona koja jesam, od iskona ista i svoja... do kraja.


https://www.magicus.info/ostalo/ostalo/ja-koja-nisam


12:57 | Komentari (4) | Print | ^ |

ponedjeljak, 30.04.2018.

SAJAM TAŠTINE

Iznad sebe, kroz oblake duše svoje gledam i vidim, vreva na sajmu vještina i plitkih dubina: opsjenari, iluzionisti, magičari, hipnotičari, praktičari, kritičari i analitičari...mrve mudrosti duboke, ispod stolova rasute, a pogače masne, bogate, a prazne i bez okusa, na stolovima mame duše gladne spoznaje, bez obzira na sve pa omađijani, kupuju lijepo umotano i halapljivo gutaju ne osjetivši, da ostaju i dalje gladni i prazni.

Ja, sam ona, koja iza svega vidi sve i želim raspršiti okove zarobljenosti onih, koji ne znaju da su robovi nekome i nečemu, ja čupam i srce, koje lažno želi u nekome živjeti sebe.

Tu sam, da me vide kakva nisam, da bih mogla pokazati kakva jesam, ljubim čistu esenciju bistre i kristalne spoznaje, da nitko u nikome robovati ne smije, svi demoni, veliki i mali koji srce porobljuju, gnušaju se te esencije, a ja je u srce pretačem.

Znam, vječita sam meta lovokradica, jer žele uloviti tu zabranjenu bit u meni, ali Kraljica sam na svim sajmovima taštine i kad se pojavim, istinska ljubav u porobljenim srcima zavapi krikom slobode.

Oni, koji su istinski svoji, uz mene žive životom svjetla, meni ne treba ni iluzija ni opsjena da moć iznad moći u meni živi i ne hranim se pogačom masnom i praznom, čak ni mrvama ispod stola.

Moj nektar i snagu svemir priprema i tako jest i tako će biti.


https://www.magicus.info/ostalo/zrnca-za-razgovor/vasar-tastine


15:04 | Komentari (1) | Print | ^ |

petak, 27.04.2018.

JUTARNJI MAČKO-MISAONI JOGGING



Ah...taman mislila malo protrčati, ono..džogirati, kako ljudi kažu, kad me počele salijetati opomene tipa: "ne idi van, vrućine pogubne za djecu i starije.. Uf.. ja sam i jedno i drugo, što bi se reklo, 2u1.. I dijete i starac, koje je zapravo mačka.. Definitivno, nisam za paćenje na sunjari od 4o celzijuški...
mačke vole sieste u takvim periodima, jer, to im je najpametnije..
A, pošto volim jogging, prebacujem ga na misaonu formu..
Šta tu ima loše? Treba trenirati i misli..Ono, da ne odlutaju bezveze izvan košnice, koju zovemo mozak, nego lijepo i uredno vrate se, poput pčelica, prepunih peluda..
Neki kažu da pčelice znaju svoj red, sve je organizirano, no, one pčele u glavi, definitivno zahtijevaju svakodnevni trening...
Tipa:
Neću misliti na ribice, neću misliti na ribice.. (iako mi pred nosom prolaze)

Ili još bolje:
"Neću misliti na ovog pacova, jede mi iz zdjele, sram ga bilo, a ja ga moram voljeti, iako bih ga vrlo rado otjerao..."

Pogledajte vi tu sliku idile..
Tješi me ipak, da je to moguće..
Vježbam ja dalje.. Uporna u svom treningu..
Pa se popnem na glavu mojoj prijateljici lavici, koja me strpljivo uči hrabrosti i dostojanstvu, ono-tješi me da imamo istu krv, i da ću ja jednom biti velika kao ona..
Ah.. Vjerujem ja u to...

Al, što je najgore, povremeno osjećam da se transformiram u nešto što nije nalik na mene..
Isto je dlakavo, ima četiri noge, ali poslušnost do neba, i mirnoću, u u svakom trenutku..
OMG.. pa ja se to pretvaram u peseka...
!!!!'??

Pozitva transformacije, ili negativa neprihvaćanja pozitive, kakva god da jest?

U svakom slučaju, ja treniram upravo zato da prihvatim sa lakoćom sve ponuđene oblike, a opet, da ostanem mačka- slobodna i svoja..
Prihvatiti razlike, znači prihvaćati situacije i znati se mudro postavljati, bez obzira, koliko pčelice misli dugo letjele izvan košnice..
Bitno je da one znaju gdje trebaju doći, i kako stvoriti slatki med spoznaje..
Sve drugo je nebitno..
Eto.. preporučujem vam ovaj dobar video.. Snimila moja prijateljica, tek da se zna, kako mačke prekidaju pokušaje nametanja iluzija..
Uzdravlje mi bili.. I Džogirajte.. Dobro je to i korisno..

https://www.magicus.info/najcesce-prakse/ostale-metode/jutarnji-macko-misaoni-jogging


10:56 | Komentari (2) | Print | ^ |

srijeda, 25.04.2018.

TRENUTAK ZAHVALNOSTI

Ovo jutro mi počinje tisuću puta izrečenom riječi -... HVALA...

Ta čarobna riječ nam nikad ne bi trebala sići sa usana, koliko god se činilo da je ista i da je ponavljamo..
Ali nikad nije ista...Jer svaki djelić trenutka se mijenja, i traži drugačiji pristup zahvalnosti..
Ja sam zahvalna što me je jedna posebna duša podsjetila ovo jutro da ne zaboravim jutarnju molitvu, koja se sastoji samo od jedne jedine riječi..HVALA...

Uzalud nabrajanja i litanije, čitanje molitvi koje je netko napisao, da bi nam samo skrenuli pažnju sa te opet ponavljane riječi...HVALA...

Izdvajam dio Andrićeve molitve...
"Ja imam krov nad glavom i prostrt stol na kome pretiče, i ženu i djecu koji me čekaju – toliki žive željni svega, bez ljubavi, bez cilja i strijepe od večera koje je za njih samoća, studen i užas.
Ja imam u duši svjetlost koja se, istina, povija i smanjuje, ali nikad ne gasi – hiljade njih žive u jadnom mraku.
A ako me još nesvijest i nebiće zaista čeka na kraju svega ovoga, onda mojoj blagodarnosti kraja nema. Onda će kao glavno i posljednje osjećanje ostati od mene ova bezgranična zahvalnost.
Ja je upućujem Tebi."


Prošla sam kroz bezdane ranjivosti i osjetila sjaj i bijedu osuđenika na vlastito samokažnjavanje, bez ikoga da te uznike oslobodi okova..

Osjetila sam okus živoga blata pod stopalima, i beznađe onih, koji su očajno tražili ruku da ih iz tog blata netko izvuče, a nitko se na to beznađe nije obazirao...Osjetila sam kako je ne imati sve što je drugima dostupno u svakom trenutku, a ti drugi nisu znali to podijeliti sa mnom...Osjetila sam bahatost i uspavanost onih koje bi jedna jedina riječ mogla probuditi, a time i cijeli svijet oko njih..Riječ HVALA, koja ne dopire do praga njihovog srca...

Osjetila sam težinu i strah odbačenosti, da bih znala jednom poštovati one koji su to prošli ili prolaze...
Hodala sam svjesno kroz limbove tame, ne bih li pronašla one koji su se izgubili i za koje još postoji put, kojeg su zaboravili..

Proglasiše me slugom tame, spaljivali me na lomači bezbroj puta, a ja sam uvijek nekako sačuvala čarobnost zahvalnosti...I čuvala tu jednu jedinu riječ-molitvu, kroz vijekove...Nitko mi je ne može oduzeti...
Ona je jača od svake nametnute vizije stvarnosti, jer jedno nju-osjećam kao Istinu i najveći poklon, darovan od Stvoritelja...


https://www.magicus.info/ostalo/price/trenutak-zahvalnosti


10:41 | Komentari (2) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.