petak, 18.05.2018.

MARKO SERTIĆ - PJESNIK TIŠINE



Mlad, perspektivan, snažan..Bez potrebe za isticanjem, a i te kako zaslužuje da se za njega čuje, požeški pjesnik mlađe generacije, koji me očarao svojom dubinom... Ako ga netko želi čitati, ima i svoj blog:

http://www.ocaravanje.com/author/songfordead/


'' TAMNA KOMORA

I onima znanima i onima neznanima
Slugama, siromasima, probisvijetu
Duhovima, sjenama u kapelicama
Avet mračna stoji na ulazu

Odlazak, plaćanje na razlazu
Sitničavost života, jasan glas
Iz tamne komore u podrumu

Ako je zrno znoja mana
Kako sol se topi
Dok je svježa rana

Uspomene drage, snježne i blage
Odumiru listovi papira od vlage
Gubi se svaki potpis, pečat
U objektivu bitno, sitnicu uvećat’

Stranci uvijek ratuju, biju se
A poznanici iza njih kriju se


GOSPODIN "N"

Nemir ravnopravno raspoređen
Kule straha
Bez kacige ne posustaje
Krivulja ekstra poticajnih vrlina
Ponor, ponornica, potonuće

Buka u glavi
Jedinstveno uznesenje
Sjena pod prozorima neotesanosti

Jedino rupa u zidu zna
kada je ekser zabijen do kraja,
znanja dna

Mirnoća, lažno se predstavlja
Revolucija, dezorijentacija
Ili možda lavež pasa
Neposlušnost klatna
u voćnjacima gladi''


https://www.magicus.info/ostalo/poezija/pjesnik-tisine-marko-sertic


16:01 | Komentari (6) | Print | ^ |

ponedjeljak, 14.05.2018.

KADA RATOVI UMINU (I ORUŽJA SE RASTOČE)...

Čudesno vrijeme, za čudesne stvari. Uslijed vihora ratnog bsmisla, ratnik je shvatio, da jedino na koljenima može odmoriti u samom oku oluje, jer tamo je mir, tamo je šapat koji govori da poniznost pred sobom ne dovodi u pitanje opstanak vlastite duše.

Vrijeme je konačno prestalo vrtjeti svoje kazaljke, rastapaju se demijurzi svih vijekova, koji su uvjeravali u istinitost svojih laži, ratnik je poljubio svoj mač i ponovo ga predao Gospi od dubina, ovaj puta zauvijek. Pobijedio je konačno sve svoje prolaznosti, sve svoje silne potrebe da se bori za ljubav, jer mu se činilo da zamire, da se bori za svjetlo, jer se činilo da tama pobjeđuje.

Prošao je sve strmine i kosine, ronio kroz oceane proždirućih emocija, koje su ga neprestano vraćale na početak zaborava, svaki puta kada je potegao mač u ime nečega, pokušavao se sjetiti zašto to čini, ali nije mogao, vrijeme ga je prikovalo na svoj mehanizam, uvjerilo ga da je broj, kojim se mjeri ciklus njegovog trajanja, dok se ratnik, razapet u krugu umiranja i rađanja nije probudio, okupan izmaglicom sadašnjeg trenutka u kojem vrijeme zapravo ne postoji.

Postoji samo tišina u oku oluje, bez obzira što će tijelo vjetrovi razbiti o stijenje, Duša se sjetila svoje želje prapočetka: da se ne bori za ljubav, jer ona to JEST samim time što jest, svaka bitka postaje nepotrebna.


http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=113001


18:49 | Komentari (5) | Print | ^ |

ponedjeljak, 07.05.2018.

Mali skeč o dva državnika i njihovom razgovoru upriličenom kod Sv.Petra na domjenku

Sastali se poslije smrti predstavnici dvoje država, koji se nikako za života nisu mogli dogovoriti o svojim granicama i bliskoj suradnji. Kako to inače ide, stvari koje se ne mogu riješiti za života, rješavaju se poslije.
Sastali se oni na domjenku Sv.Petra, tamo negdje u nebeskoj birtiji Latikan.

Pošto glavni domaćin papa Frunf nije bio prisutan, snašli su se i bez njega, zamezivši par zalogaja sa nebeskog stola.

Tako, uz ugodno druškanje, Dr.Kilanović i Dr Cecelj, započeli su razgovor, koji nikako nisu mogli dovršiti na Zemlji:

Dr Kilanović:
Dragi moj doktore Cecko, vi ste u ove dvore došli prije mene, i nešto je zapelo kod vas, kad ste htjeli osvojiti moju zemlju. Pregolem zalogaj, veća želja nego stomak, ali ne čudim se, i stomak vam je popriličan.

Dr Cecelj:
Oprosti, druže Kilanoviću, tvoje prezime također puno o tebi govori, kilavio si, kilavio a narod je samo poslušno trpio tvoja pusta obećanja bez rezultata. Ja sam bar dostojno podnio poraz, i ostao za moj narod junak, a tebe se nitko više ne sjeća.

Dr. Kilanović:
Malo morgen, varaš se. Pamte mene moji, sve sam ja taktički predvidio. Pustio prethodnika da stvori državu, tako da ljude napravi toliko euforičnim, da zaborave na to tko pije a tko plaća, a onda,mic po mic, državu predao drugima, jer ja sam ipak Kilanović, i ne znam baš upravljati kako treba. Pošto nisam toliko pametan da predvidim sve, nisam mislio da će prethodnik baš toliko prevariti narod, i toliko dugova nabiti na leđa. A šta ću, mislio sam kako je lijepo uvaliti stražnjicu u meku fotelju, filozofirati malo o tome, što bi bilo kad bi bilo..I tako, ponudili se strani spasitelji da otkupe sve što se može otkupiti, a ja im prodao što se god moglo prodati, uz svesrdnu pomoć mojih pomagača. Obećali nam prosperitet, povezanost sa svijetom, ma, kule i gradove za narod, a ja povjerovao. Doduše, sebi i svojima sam ostavio najveći dio, naš narod je skroman, zadovoljan i sa malo, pa sam tako kalkulirao kako će se oni izvući i bez moga truda..Prodao sam i njihovo dostojanstvo, al nema veze, stvorit će ga oni opet. Tamo negdje, izvan domovine, pa se vratiti jednom, prepuni toga dostojanstva i još me se sjećati kao dobrotvora, jer najljepše je kad sam nešto stvoriš.. Pa nije li im bolje pod tuđom čizmom nego mojom.? Ja i ne nosim čizme, jednom sam ih obukao kad sam obišao poplavljena područja, ali samo na kratko. Nisu mi baš stajale dobro.Cijelo vrijeme sam tada razmišljao kako da ih skinem, dok su drugi šljapkali po poplavljenim dvorištima i pitali za pomoć. O da, naša je država od stoljeća sedmog, ili šestog?

Dr. Cecelj:
Vi od stoljeća ne znam kojeg, a mi..Mi smo od prapočetka bili ovdje. Kažu da potičemo sa Mjeseca, da smo kao vanzemaljci došli od tamo.

Dr. Kilanović: „Pa da, zato i mjesečarite često, hodate sanjajući..“

Dr Cecelj: „nemoj druže tako na našoj zastavi su simboli, koji su isti takvi pronađeni na Mjesecu, vidjeli ih astronauti na jednom kamenu.

Dr Kilanović:
„Kad pogledam bolje, ti simboli su meni nalik na velike zareze, poput zareza u rečenicama, kad je točka na kraju rečenice, stvar je dovršena. Kada je zarez, rečenica čeka nastavak, a kod vas sve u nedovršenim rečenicama, narod čeka završetak storije, a vi, kao i mi, samo obećavate i obećavate.
Ja sam predao štafetu prijatelju Blenkoviću, a ti, čujem, nekom Čučiću, koji čučne kad ga netko potapša po ramenu, jer misli da je to gesta uljudnosti koja sva vrata otvara.. Joj meni, ja bih pa klepio po glavi da se malo trgne, a ne da čuči kad ne treba. A možda ima problema druge vrste.

Dr Cecelj:
I šta ćemo sad,moj druže, oboje u istim gaćama, a ovdje muda nemamo, jer ih ne trebamo više.

Dr Kilanović:
„Jedimo, pijmo, uživajmo, dok gazda ne dođe, i ne potjera nas iz raja,ionako smo se nekako tajnim putevima, uz malo podmićivanja, našli ovdje.. Konačno da se bar u nečemu slažemo..!¨“



13:51 | Komentari (1) | Print | ^ |

subota, 05.05.2018.

PREPUSTITI I PUSTITI

Paziti...misliti...razmišljati...povezivati...smišljati razvezivati..,stvoriti klupko u mozgu i ne znati više gdje je početak niti...održavati ravnotežu...htjeti biti Učitelj, mudrac, Anđeo, Demon.

Sve u jednom dahu i jednom skoku treba baciti u zapjenjenu rijeku koja ispod nogu teče divlja izazivajući još veću želju za savršenom ravnotežom.

Nije ona ta koja vuče u skok niti obavija strahom, grč naše vlastite iluzije o savršenosti je najveća opasnost.

Ne, ne treba zastati iznad provalije i pokazati da znamo biti savršeno mudri, treba se odvažiti i baciti se u divlju vodu koja će oprati sve ono što nije, a ostaviti ono što jest.

To je prava ljepota i bit, ludost, hrabrost za prihvaćanjem onoga što jesi, a gubljenje onog tvog najdražeg što nisi.


https://www.magicus.info/ostalo/price/prepustiti-i-pustiti


11:04 | Komentari (1) | Print | ^ |

utorak, 01.05.2018.

JA KOJA NISAM

Ja, koja nisam ogrnuta maskama, skupljenim na balovima proživljenih života, šutim... u sebi nosim urezani pečat spoznaje tajni drevnih, ništa mi ne treba, samo tišina iz duše, koja me pogleda u oči, bez puno riječi.

Dodir, tek kao dodir leptirovog krila latice cvijeta, ja sam nježna, ali i neopisivo snažna, čuvam u sebi ono što nitko neposvećen dotaknuti ne smije, a sve je omotano velom ljubavi neraskidive.

Neprijatelje poražavam svjesnošću snage drevne tajne u men, neka mi ne prilazi onaj tko želi smrviti ljubičasti biser Onoga koji jest u mome srcu, jer naizgled tanana koprena oko duše moje, neraskidiva je nit za ruke željne uništenja i prazna srca željna okusa pobjede u stjenkama svojim.

Samo me iskrenom ljubavlju možete natjerati da podignem pogled, a kad vidim vaše oči, znat ću istinu o vama, ja sam zrcalo vaše duše, ono što nije čisto, vratit će se kao udarac u zrcalo vašeg odraza i razbiti vaše namjere u tisuće djelića, do neprepoznatljivosti.

Ja sam samo ona koja jesam, od iskona ista i svoja... do kraja.


https://www.magicus.info/ostalo/ostalo/ja-koja-nisam


12:57 | Komentari (4) | Print | ^ |

ponedjeljak, 30.04.2018.

SAJAM TAŠTINE

Iznad sebe, kroz oblake duše svoje gledam i vidim, vreva na sajmu vještina i plitkih dubina: opsjenari, iluzionisti, magičari, hipnotičari, praktičari, kritičari i analitičari...mrve mudrosti duboke, ispod stolova rasute, a pogače masne, bogate, a prazne i bez okusa, na stolovima mame duše gladne spoznaje, bez obzira na sve pa omađijani, kupuju lijepo umotano i halapljivo gutaju ne osjetivši, da ostaju i dalje gladni i prazni.

Ja, sam ona, koja iza svega vidi sve i želim raspršiti okove zarobljenosti onih, koji ne znaju da su robovi nekome i nečemu, ja čupam i srce, koje lažno želi u nekome živjeti sebe.

Tu sam, da me vide kakva nisam, da bih mogla pokazati kakva jesam, ljubim čistu esenciju bistre i kristalne spoznaje, da nitko u nikome robovati ne smije, svi demoni, veliki i mali koji srce porobljuju, gnušaju se te esencije, a ja je u srce pretačem.

Znam, vječita sam meta lovokradica, jer žele uloviti tu zabranjenu bit u meni, ali Kraljica sam na svim sajmovima taštine i kad se pojavim, istinska ljubav u porobljenim srcima zavapi krikom slobode.

Oni, koji su istinski svoji, uz mene žive životom svjetla, meni ne treba ni iluzija ni opsjena da moć iznad moći u meni živi i ne hranim se pogačom masnom i praznom, čak ni mrvama ispod stola.

Moj nektar i snagu svemir priprema i tako jest i tako će biti.


https://www.magicus.info/ostalo/zrnca-za-razgovor/vasar-tastine


15:04 | Komentari (1) | Print | ^ |

petak, 27.04.2018.

JUTARNJI MAČKO-MISAONI JOGGING



Ah...taman mislila malo protrčati, ono..džogirati, kako ljudi kažu, kad me počele salijetati opomene tipa: "ne idi van, vrućine pogubne za djecu i starije.. Uf.. ja sam i jedno i drugo, što bi se reklo, 2u1.. I dijete i starac, koje je zapravo mačka.. Definitivno, nisam za paćenje na sunjari od 4o celzijuški...
mačke vole sieste u takvim periodima, jer, to im je najpametnije..
A, pošto volim jogging, prebacujem ga na misaonu formu..
Šta tu ima loše? Treba trenirati i misli..Ono, da ne odlutaju bezveze izvan košnice, koju zovemo mozak, nego lijepo i uredno vrate se, poput pčelica, prepunih peluda..
Neki kažu da pčelice znaju svoj red, sve je organizirano, no, one pčele u glavi, definitivno zahtijevaju svakodnevni trening...
Tipa:
Neću misliti na ribice, neću misliti na ribice.. (iako mi pred nosom prolaze)

Ili još bolje:
"Neću misliti na ovog pacova, jede mi iz zdjele, sram ga bilo, a ja ga moram voljeti, iako bih ga vrlo rado otjerao..."

Pogledajte vi tu sliku idile..
Tješi me ipak, da je to moguće..
Vježbam ja dalje.. Uporna u svom treningu..
Pa se popnem na glavu mojoj prijateljici lavici, koja me strpljivo uči hrabrosti i dostojanstvu, ono-tješi me da imamo istu krv, i da ću ja jednom biti velika kao ona..
Ah.. Vjerujem ja u to...

Al, što je najgore, povremeno osjećam da se transformiram u nešto što nije nalik na mene..
Isto je dlakavo, ima četiri noge, ali poslušnost do neba, i mirnoću, u u svakom trenutku..
OMG.. pa ja se to pretvaram u peseka...
!!!!'??

Pozitva transformacije, ili negativa neprihvaćanja pozitive, kakva god da jest?

U svakom slučaju, ja treniram upravo zato da prihvatim sa lakoćom sve ponuđene oblike, a opet, da ostanem mačka- slobodna i svoja..
Prihvatiti razlike, znači prihvaćati situacije i znati se mudro postavljati, bez obzira, koliko pčelice misli dugo letjele izvan košnice..
Bitno je da one znaju gdje trebaju doći, i kako stvoriti slatki med spoznaje..
Sve drugo je nebitno..
Eto.. preporučujem vam ovaj dobar video.. Snimila moja prijateljica, tek da se zna, kako mačke prekidaju pokušaje nametanja iluzija..
Uzdravlje mi bili.. I Džogirajte.. Dobro je to i korisno..

https://www.magicus.info/najcesce-prakse/ostale-metode/jutarnji-macko-misaoni-jogging


10:56 | Komentari (2) | Print | ^ |

srijeda, 25.04.2018.

TRENUTAK ZAHVALNOSTI

Ovo jutro mi počinje tisuću puta izrečenom riječi -... HVALA...

Ta čarobna riječ nam nikad ne bi trebala sići sa usana, koliko god se činilo da je ista i da je ponavljamo..
Ali nikad nije ista...Jer svaki djelić trenutka se mijenja, i traži drugačiji pristup zahvalnosti..
Ja sam zahvalna što me je jedna posebna duša podsjetila ovo jutro da ne zaboravim jutarnju molitvu, koja se sastoji samo od jedne jedine riječi..HVALA...

Uzalud nabrajanja i litanije, čitanje molitvi koje je netko napisao, da bi nam samo skrenuli pažnju sa te opet ponavljane riječi...HVALA...

Izdvajam dio Andrićeve molitve...
"Ja imam krov nad glavom i prostrt stol na kome pretiče, i ženu i djecu koji me čekaju – toliki žive željni svega, bez ljubavi, bez cilja i strijepe od večera koje je za njih samoća, studen i užas.
Ja imam u duši svjetlost koja se, istina, povija i smanjuje, ali nikad ne gasi – hiljade njih žive u jadnom mraku.
A ako me još nesvijest i nebiće zaista čeka na kraju svega ovoga, onda mojoj blagodarnosti kraja nema. Onda će kao glavno i posljednje osjećanje ostati od mene ova bezgranična zahvalnost.
Ja je upućujem Tebi."


Prošla sam kroz bezdane ranjivosti i osjetila sjaj i bijedu osuđenika na vlastito samokažnjavanje, bez ikoga da te uznike oslobodi okova..

Osjetila sam okus živoga blata pod stopalima, i beznađe onih, koji su očajno tražili ruku da ih iz tog blata netko izvuče, a nitko se na to beznađe nije obazirao...Osjetila sam kako je ne imati sve što je drugima dostupno u svakom trenutku, a ti drugi nisu znali to podijeliti sa mnom...Osjetila sam bahatost i uspavanost onih koje bi jedna jedina riječ mogla probuditi, a time i cijeli svijet oko njih..Riječ HVALA, koja ne dopire do praga njihovog srca...

Osjetila sam težinu i strah odbačenosti, da bih znala jednom poštovati one koji su to prošli ili prolaze...
Hodala sam svjesno kroz limbove tame, ne bih li pronašla one koji su se izgubili i za koje još postoji put, kojeg su zaboravili..

Proglasiše me slugom tame, spaljivali me na lomači bezbroj puta, a ja sam uvijek nekako sačuvala čarobnost zahvalnosti...I čuvala tu jednu jedinu riječ-molitvu, kroz vijekove...Nitko mi je ne može oduzeti...
Ona je jača od svake nametnute vizije stvarnosti, jer jedno nju-osjećam kao Istinu i najveći poklon, darovan od Stvoritelja...


https://www.magicus.info/ostalo/price/trenutak-zahvalnosti


10:41 | Komentari (2) | Print | ^ |

utorak, 24.04.2018.

DODIR ROSEN-KRISTALA




Jučer sam preslagivala neke svoje papire, tražila knjige koje sam trebala, uglavnom vezane uz biodinamičku poljoprivredu..

Usput pogledala malo na Googleu vijesti iz svijeta..

Pa otišla na fejs, samo kratko, da pozdravim prijatelje jer me topla sunčana terasa vukla van..

Nije bilo Sjenke-Jadranke. Pomislila sam- vjerovatno još boluje malo, pa sam poslala sliku, tek da zna da sam tu.

Pa zavirih malo u svoje protekle trenutke života.

Ja kristale rijetko koristim, naprosto puštam da me oni sami pozovu, kada osjete da ih trebam. Poput nevidljivih anđela.

Prije nepunih godinu dana, stalno sam nosila sa sobom i na posao gorski kristal. Sakupljao je vrijedno sve što me je moglo uznemiravati, sve negative koje su mi mogle naškoditi..

Dok ga nisam odložila. I neko vrijeme živjela bez ikakvog kristala uz sebe.

U trenutku, koji se dogodio jučer- kada mi je pod ruku došao rosenkvarc, shvatila sam, koliko sam mu zahvalna što me dotakao.

Možda sam se previše zatvorila u sebe, kao i mnogi ljudi, uslijed silnih poplava pesimističkih vijesti, pomalo i razočarana nekim dušama, od kojih sam očekivala nešto dublje, više..

A možda su baš te duše to očekivale od mene..

Da sam još dublja, otvorenija, pristupačnija, slobodnija..

Shvatila sam da smo svi mekani i nježni iznutra, a silno se plašimo otvoriti se do kraja, i uvijek ostati otvoreni.

Svaka otvorenost može postati nova povređenost.

I tako se branimo i branimo, dok ne shvatimo da smo skoro potpuno zatvorili u sebi izlaz prema van.

Ružičasti kamen na mom dlanu, ponovo mi otvara srce, bez obzira na sve..

Jer, nježnost nikad ne može biti zatvorena u tamnici bez svjetla.

A proljeće i Sunce bude opet one čarobne trenutke ljubavi i opraštanja, koje je zima gotovo zamrznula do kraja..

Naiđoh na jedan lijepi citat:

"Svi imamo sjenovito jastvo koje je dio naše stvarnosti. Sjenka nije tu da nas povrijedi već da ukaže na mjesto gdje smo nepotpuni. Kada prihvatimo sjenku možemo je iscijeliti. Iscijeljena pretvara se u ljubav."

I otvorih nove stranice na koje stavih slike koje mi je mjesečev kamen otvorio:












Utišah svu buku svijeta koji kaže da treba ratovati, i sva šaptanja ljudi koji naređuju da se zatvaramo, jer, na taj način, nikad nećemo do kraja zaći u dubine iskonske naše ljubavlju stvorene duše..

Stavih glazbu i krenuh dalje, kroz svjetlo, držeći kamen nježnosti na svome dlanu..


Image and video hosting by TinyPic



https://www.magicus.info/ostalo/price/dodir-rosen-kristala


18:39 | Komentari (1) | Print | ^ |

Dok se pesimizam čorba u kotlu krčka...


I taman pomislim, kako jedino optimizam može pomoći, danas, ovdje, osvane serijal o optimizmu.




Gledam, slušam, mirišem..Iz kotla se svašta osjeća..

Bože, ovih dana, nema šta nije ubačeno unutra.

Ono: da ti uništi i zadnju nadu u neku bolju perspektivu, ne za nas, nego za našu djecu..

I taman pomislim, kako jedino optimizam može pomoći, danas, ovdje, osvane serijal o optimizmu.

Naši svemiri su povezani, definitivno jesu.

Čitam ovih dana najnovije vijesti, svašta nešto se nadrobilo u toj lončini pesimizma. Uskoro bi nam mogle nestati neke namirnice, koje su nam svakodnevno na stolu, ribe, jer radi globalnog zatopljenja, smanjit će se kisik u moru..Jabuke i ostalo voće, radi preoštrih zima i pretoplih, sušnih ljeta..kikiriki, kava (kojoj se sad već raspolovio prinos, zbog bolesti uzrokovane klimatskim promjenama), voda će biti skupocjenija od zlata..itd, itd..

Mladima uskraćuju mogućnost samozapošljavanja, ukidanjem novčane potpore.

Roditelji su izgubili pravo da sami odlučuju, hoće li cijepiti djecu, iako u nekim slučajevima vide da cjepivo uzrokuje bolest i čak autizam kod djece.

Država ima veće pravo nad djecom, nego roditelji, koji su ih stvorili i dali im život.

Za koga zapravo rađamo djecu? Za državu, koja nad njima odmalena stavlja monopol.

Ako ih ne cijepimo, ako ne idu u školu, da ne pričam o drugim stvarima, država ih ima pravo oduzeti..

Ponavljam: Za koga mi rađamo djecu? Doći će vrijeme kad će čipiranje biti obavezno, i neće se pitati, treba li ili ne..

Pa onda..sve te jurnjave i zveckanja, Rusi, Ameri, Eu, mali ljudi mogu samo pratiti njihove beskrajne konverzacije, i nadati se da nikom neće pući film u kriznom trenutku..

Virusi harače, sve u 16. Ebola se pojavila u Kanadi, Svinjska gripa opet uzima žrtve..

I na sve to, kao šlag na tortu, mali zeleni jedva čekaju da uskoče i svoj tal od čovječanstva uzmu..

Stišavam vatru ispod ovog kotla pesimizma, zatečena jednim saznanjem:

ATOMI SE SASTOJE OD 99,99999999% PRAZNOG PROSTORA.

TO ZNAČI: RAČUNALO U KOJE GLEDAMO, STOLICA NA KOJOJ SJEDIMO, I MI SAMI, U OVAKVOM OBLIKU KAKVI JESMO, GOTOVO DA NE POSTOJIMO..

I shvatih poantu ovoga broja, kojeg mi se ne da riječima izgovoriti:

99,99999999%...

Sve to što je oko nas, zapravo je većinom praznina..Fizička dimenzija, opterećena spoznajama da je jedina moguća, zapravo je prazni prostor, kroz kojeg se onaj čaroban jedan posto stvarnih nas, vrti, i slijedi slike koje poput holograma oživljavaju našom željom za učenjem i razvitkom..

Sve te zavrzlame i kotao pesimizma, zapravo nisu stvarne.

Mi ih oživljavamo, vjerujući u njih. Mi odlučujemo, da li ćemo ubaciti optimizam kao začin, ili ćemo puniti sebe trpkim jelom koji zapravo nije dio naše duše.

Duša je sama po sebi radost, svjetlo, snaga, ljepota, sve drugo joj je ponuđeno samo u svrhu da vidi razliku, i vrati se sebi, u središte svojeg izvora, koji nikad neće presušiti.

Zapravo..Optimizam je:

U običnoj glavici kupusa, vidjeti mandalu stvaranja




Optimizam je, u najvećem mraku, pronaći zaboravljenog Malog princa, i njegovu ružu, koja, negdje skrivena, cvjeta i čeka svoj trenutak susreta.



Optimizam je, svako razotkrivanje laži, gledati kao drugu stranu istine, i u to vjerovati, ne uplićući se u masovnu histeriju tjeranja pravde, jer, i to je praznina, koja nam se prikazuje kao punina:



I sve to skupa, shvatiti samo kao naše poligone za vježbanje.

Da što prije prijeđemo put koji smo zacrtali: do sebe, i uvijek, samo do sebe.

https://www.magicus.info/ostalo/price/dok-se-pesimizam-corba-u-kotlu-krcka


09:30 | Komentari (3) | Print | ^ |

ponedjeljak, 16.04.2018.

ČITAM KNJIGU

Upravo čitam njegovu knjigu "Soul stories" (Gary Zukav) i ostajem zatečena koliko dubine i istine nalazim.

Dosta toga mi je poznato, do mnogo stvari sam i sama došla, ali nikad neću reći, da sam završila školu života ili da znam sve.

Život je kao ocean bez dna, roniš sve dublje i dublje, spoznaješ stvari, prisjećaš se onoga što si možda zaboravio, ali osjećaj je predivan, svaka nova spoznaja rasvjetljava ti put i ti uživaš u koracima.

Nekad ti se netko pridruži, netko je sa tobom velik dio puta, ali zapravo nikad nismo sami u toj avanturi, koja se zove bezuvjetnost.

Zato, treba svaku osobu koja dođe u tvoj život bar pokušati ostaviti u dobrom sjećanju, kada se putevi razdvoje, jer teško da ćemo moći vratiti film unatrag.



slika: internet


12:24 | Komentari (1) | Print | ^ |

nedjelja, 01.04.2018.

IMA JEDNA DUGA CESTA - SRETAN USKRS -

Danas je Ljubav, koju svatko drugim imenom zove, u grobu..

Ja bih rekla - u tami, kao svaka naša duša, u toplom oceanu majčine maternice prije, nego li je ugledala svjetlo, svaki puta sa novim spoznajama - da će biti ovaj puta drugačije, da će život konačno dobiti dimenziju vječnosti i konačno prestati oblačiti fizičko tijelo, da se sakrije od zime i bešćutnosti.

Nisam nikada prezirala Onoga, kojeg Sinom Božjim nazivaju, jer sam Ga uvijek gledala izdvojenog od svih pokušaja, da ga se učini potpunim čovjekom.

Ako se u meni desio klik, kad sam shvatila svu laž hijerarhije koja je našeg Učitelja i brata uzela za svoj put za vladanje drugima - malenima, kako On kaže ne znači, da sam se odrekla te divne ideje o Ljubavi koja ne traži žrtve od drugih, jer shvaća da svatko kad-tad sam mora za sebe prolaziti tom dugom cestom i čak i žrtve podnositi, ali uvijek za sebe, da bismo na kraju shvatili kako je to jedini način da se očistimo i oplemenimo.

Da...Danas je posljednji dan boravka u tami groba, sutra će jutro, ma koliko bilo sivo i hladno, zvonima dozvati Ljubav da oživi i ponovo se rodi, uskrsne, ali ovaj puta u tijelu koje je spremno za Nebo.

Tko sam ja da ikome govorim drugačije?

Pa i ne mogu govoriti drugačije, mnogi još uvijek nose to sigurno i toplo odijelo koje su im roditelji ostavili vjerujući, da će ih zauvijek osigurati od hladnih vjetrova, odijelo vjere koja daje sigurnost, ma koliko ponekad bilo potrebno to odijelo skinuti i prepustiti se, da te mrak i hladnoća probiju do kosti.

Ne osjećam se drugačije, samo novim putem kročim, putem, koji će me odvesti na isti cilj kao i druge, taj put je počeo posut laticama cvijeća, nježnim tepanjem Stvoritelja, da ću izdržati i da će ljubav čekati na cilju, da bi na kraju izabravši kamenu planinu i bespuća bez života ostala u tišini, slušajući samo ponekad eho tih tepanja u daljini, ali ne gubim Svjetlo, koje uvijek obasja mrak, kada treba.

Koliko god me netko poistovjećivao sa mrakom, ja ga gledam kao dio sebe, koji nisam, ali ga poštujem, jer bez njega ne bih znala što je radost Svjetlosnih trenutaka.

Isus danas boravi u tami, sutra će zasjati Ljubav i rascjepati zavjese konačnosti.

Želim vam sretan Uskrs, sretno vam bilo današnje novorođenje!

Ovaj video možda naizgled nema veze sa gozbama, ali itekako ima veze sa uskrsnućem, Ljubav uvijek pobjeđuje i ne postoje granice, da nam se pokaže u punom sjaju.


https://www.magicus.info/ostalo/price/ima-jedna-duga-cesta-sretan-uskrs-


slika: internet


13:10 | Komentari (3) | Print | ^ |

nedjelja, 25.03.2018.

CVJETNICA - PARABOLE KAO FLOSKULE



Ovdje nije uopće upitno, je li priča istinita ili nije.

Da, lijep proljetni dan, cvijeće u rukama sretnih ljud, koji slave ulazak Spasitelja u Jeruzalem, da bi malo poslije, zapjenjeni od bijesa i omađijani mirisom gomile, vikali:"razapni ga"!!

On je ponizno jahao na magaretu, iako su smatrali da Sinu Božjem treba nešto puno otmjenije, a on se žrtvovao za sve nas, da bismo mi imali manje posla i skinuli vlastitu odgovornost sa sebe.

Ovdje nije uopće upitno, je li priča istinita ili nije, cijela Biblija je u parabolama koje nas trebaju natjerati, da razmišljamo, ali ne i da sve navedeno slijepo slijedimo. Ovdje je tako očito, onaj tko slijedi porive gomile, gubi se u njoj, onaj tko se voli žrtvovati, sjedit će ns magaretu i šutke dati da ga gomila slavi pa razapinje, jer tako stječe posthumne epitete hvale, da se kaže, slijedio je Boga razapetog, bit će sa njim negdje u raju bez kraja.

U raju bez raja ili ćemo biti skromni tovari koji će biti sretn, da na leđima nose Onoga koji će svijet spasiti, nije ovo nikakva gorko/slatka spoznaja, ovo je čisto gledanje sa strane, bez imalo pokušaja osude onih koji su još negdje tamo: ili na mgaretu, ili u gomili, puni ushita, sa palminom grančicom u jednoj ruci, a skrivenim kamenom u drugoj.

Svijet spašavamo baš tim uvidom izvan svega ponuđenog, svijet ne trži žrtvu Jednoga za sve, nego svih za Jednoga, žrtvovati vlastiti komoditet i prebaciti odgovornost sa Boga na nas, jer nismo više djeca, stasali smo u polubogove koji već itekako znaju kakav je okus moći nad drugima i znanja u svojoj knjižnici duše.

Doduše, repovi starih neproživljenih parabola, još se pomalo vuku, još se slavi pojedince pa ih se kamenuje, još se biva očarano prvim bljeskom svetosti, pa se zamjera što se druži sa grešnicima, ali sve je više onih koji se na to sve ne obaziru, jer su bili u sva tri skup a- u gomili koja viče, u Onome koji prepoznaje dah povika iza sebe i u skromnoj životinji koja na leđima nosi Boga i šutke prolazi pored svih.


https://www.magicus.info/kolumna/gost-kolumnist/cvjetnica-parabole-kao-floskule-2


11:07 | Komentari (3) | Print | ^ |

četvrtak, 22.03.2018.

OTVARANJE

Znam da se gledaju druge stvari, svijet u žiži, sjene rata, mrlje od blata, stvarnost koja traži manevre, strategije, punu bojnu spremu, protiv napadača i izazivača, kišobrani se šepure, obični i oni antibalistički, kiše se dozivaju, lica se mržnjom i osvetom pokrivaju, ali gle: ja i dalje zastajem pred plesom latica i kao da gubim sve one nametnute slike, hologramske prikaze, sve nestaje kada moja duša uroni u oko oluje gdje ispod olovnog neba u srcu cvijeta mir doziva božansku iskru snoviđenja.

Briga me za ovce i novce, pastire i vukove u janjećoj koži, ja pred sobom samo čaroliju ljubavi gledam, milujući trenutak otvaranja cvijeta, jer za mene to je čin otvaranja duha Kreatora.



17:43 | Komentari (3) | Print | ^ |

ODMORI SE, MOJ ANĐELE

Danas sam dotjerala dva crteža, moja kćerka Ivana će imati rođendan, portret kojeg ću joj pokloniti, neka mi ne zamjeri na eventualnim greškicama, od srca je, a tek sam zapravo počela raditi portrete, još učim.


slika: Tanja Repinac

I jedan divan dragi anđeo, nastao u mojoj noćnoj smjeni, pustila sam ga da odmori malo od posla, dok sam ja bila budna, simbolično, naravno, ali tako sam ga osjećala..

Pune ruke posla, rekoh mu: "rest, my angel, I love you".



slika: Tanja Repinac


10:40 | Komentari (2) | Print | ^ |

četvrtak, 08.03.2018.

VERONIKA HOĆE ŽIVJETI

Prisjećam se bezbrižnih dana na fakultetu. Sve mi je bilo otvoreno i u svemu sam nalazila trenutke za opuštanje. Neka predavanja smo imali zajednička, sa studentima glazbene akademije, posebno pedagogiju, tako se prepleo moj i Sanjin život, gotovo u bljesku trenutka, i pogledom kroz zjene, do dubina duše. Bila je sva svoja, čak, reklo bi se i previše svoja, na trenutke. Nazivala bih to hirovitošću kod nje, ali shvaćala sam to kao dio umjetničkog miljea, jer ona jest bila umjetnik, onakav žar i ljepota, kojom se svirala Chopina, rijetko se viđa.

Često me je zvala, u najnezgodnijim momentima, da dođem kod nje i slušam je dok svira ne bi li tako razbila tremu, jer njeni ispiti su bili savršeno odsvirane skladbe, koje je pred auditorijem svirala.

Bio je predivan, sunčan dan, nedjelja, blagoslovljena odmorom od uobičajenih aktivnosti, baš oko ručka zove me Sanja na telefon, da dođem do nje, malo sam bila ljuta, jer sam ustala od stola, ali tko bi odolio tom zovu?

Dođem pred njena vrata , pozvonim, ona otvori, pogleda me i zalupi mi vrata pred nosom, stajala sam i razmišljala: “Možda je krenula po nešto?“ Međutim, ništa. Stajala sam tako neko vrijeme ne vjerujući da mi se to događa, hirovitost u punom zamahu, ali trebam li se ljutiti?

Odjednom mi je palo nešto na pamet.: kod nekih odluka slušam samo svoje srce, ne pitam puno zašto i ne razlažem sama sebi razloge. Otišla sam u cvjećarnicu, kupila orhideju i ostavila joj na pragu, ispred vrata i otišla kući.

Čudno, nekako poslije toga se nismo čule, Sanja i ja, iako nismo bile posvađane, zajednička predavanja su prestala, svaka od nas krenula je na svoju životnu stranu. Vidjele smo se nekoliko puta, jednom u Zagrebu, dok sam ja sa kazalištarcima išla na turneju, taman je nekako rat započeo. Svaki puta mi se Sanja obradovala, ni riječi od mene ni od nje o onom postupku.

Spomenula mi je tada da ide na neke duhovne vježbe kod Isusovaca, ja sam bila u traženju istinske vizije Boga i nije me to previše privlačilo. Začudila sam se, jer Sanja je bila čisti skeptični tip i stoik, nikad je ne bih povezala sa crkvom i tako, opet su nam se putevi razišli, ovaj puta na duže vrijeme.

Godine su prošle, udala sam se i radi tolerancije, prihvatila muževljevu vjeru i počela odlaziti u crkvu, sve je imalo svoj razlog, koji će se tek kasnije kristalizirati i rezultirati napuštanjem crkvenih klupa i dogmi, koje su sve više otkrivale svoje maske laži.

Kažu, ako ne hodam dio puta u nečijim cipelama, neću znati, kako je putniku koji uz mene putuje.

Tako je i sa mnom bilo: slijedila sam rituale, proučavala Bibliju, živote svetaca, svirala orgulje u crkvi i u tom zamahu vremena, u vorteksu koji me uvukao poput vira, slučajno kod prijatelja sam prelistavala „Glas koncila“. Tada je u Osijeku bilo katoličko druženje mladih, pogledam sliku, čini mi se poznato lice. redovnička odjeća.

Pitam prijatelja, koji je bio upućen u sve, pozna li tu redovnicu na slici: “Naravno“, reče on, "...to je sestra Veronika, zapravo, prije se zvala Sanja."

Klik u glavi, bljesak, želja da je čujem, saznadoh za samostan gdje je bila i nazovem, njen glas je zadrhtao od iznenađenja:

„Tanjice, jesi li to ti?..pitala me je.

Dugo smo pričale i reče mi nešto o čemu i dan danas razmišljam:

„Znaš, Tanja, što me je potaklo, da razmišljam o sebi i zaredim se?“

„Ne znam,“, rekoh.

„Ona tvoja orhideja, sjećaš li se?“

Tada sam se duboko zamislila, u onim trenucima činilo mi se to, u svakom slučaju, predivno i pozitivno, ali da li jest do kraja bilo tako?

Sjećam se, jednom sam sa sinom bila kod njih, na moru, draga moja Veronika, bila je tako krhka i nježna, a zapravo, činila mi se jaka poput golijata, kad se odlučila zatvoriti i odreći se svijeta.

Ponavljam, tada sam to osjećala drugačije, godine su opet prošle i moja vizija boga nije se uklapala u sheme i zidove, posebno zidove koji su bili napajani praznim energijama bez odjeka. Moja religija je ljubav, to reče Dalaj Lama i ja nadopunjujem sve to samo jednim: ljubav ne traži obličje niti oltare, ona se ne može opisati niti traži hvalospjeve, ona traži da se živi kroz druge.

U jednom trenutku svih trenutaka, zauvijek sam napustila crkvene klupe, bez žaljenja i osvrtanja, sve što sam slijedila, iako bilo lažno, ipak je imalo svoju svrhu: da krenem istinskim putem, koji polazi iz moga srca i prestanem slijediti tuđe puteve i naučena znanja. Tada sam razmišljala o Veroniki, i svim „Veronikama“ koje su odabrale taj put, koji je ipak samo privid istine.

A tko sam ja da sudim?

Svatko mora proći ono što im je duša zacrtala, makar se jedno vrijeme zadržali na svom putovanju, tapkajući na mjestu, svatko ima pravo na svoj izbor, a Veronika je odabrala svoj. Pitala sam se, ipak, da li je bar zadovoljna, tamo gdje jest? Kad sam je vidjela, činilo se sve dobro.

Poslala sam im jednu ružu, sadnicu, koju su posadili pred kapelicom u dvorištu. volim cvijeće i uvijek pomislim, kad me jednom ne bude, nešto će kroz mene šaputati o proživljenom i razmišljam o toj ruži.

Pet godina je prošlo kako Veroniku nisam zvala, ne volim pitanja, a znala sam da će ih biti, u smislu, zašto sam ostavila crkvu i osjetim nešto snažno u sebi, gotovo glas Veronikin.

Odlučim se, nazovem...koliko tuge u njenom glasu, koliko želje za toplim, ljudskim razgovorom.

Reče mi, baš prije nego sam je zvala, gledala je moju ružu, koja je prerasla kapelicu i u svoj svojoj ljepoti, sprema se da procvate, pomislila je na mene, a pomislila sam i ja na nju. Želi u drugi samostan gdje se zaista živi odvojen od svijeta, rekla mi je. Dolaze mlade redovnice, traže mekane madrace, ustupke, teško im je obavljati najjednostavnije poslove, koje moraju obavljati puno puno starije od njih.

Veronika hoće živjeti punim životom, onakvim za koji se srcem odlučila. Nama se to čini možda teškim i praznim, ali to je njen i samo njen put i ja to poštujem. Niti jednom rječju nije mi zamjerila što sam se odmakla od tog djelimično njenog puta.

Sat vremena je prošao u hipu i čini mi se kao da smo zapravo neraskidivo povezane, svaka od nas želi živjeti u punini živote koje smo odabrali....ja kroz svoju divnu i veliku obitelj, a ona... čija je obitelj cijeli svijet za kojeg prste prepliće u molitvi.



Image and video hosting by TinyPic


11:15 | Komentari (2) | Print | ^ |

četvrtak, 01.03.2018.

ZIMA U IRSKOJ

Bogme, ova oluja se ne šali, kažu da će danas biti najkritičniji dan i noć, ljudima se savjetuje da ne izlaze van bez potrebe, a vožnja se tumači kao samoubilačka misija; ne znam, da je gadno, gadno je, ali iskusila sam ja u Lijepoj našoj i gorih stvari.

Išla sam u nabavku, ne zbog zaliha, nego zbog početka mjeseca, uvijek tako radim, ali ljudi su stvarno u laganoj panici, kruh, krumpir, povrće, voće, sve to je gotovo nestalo sa polica, a vjerujem da će se već do ponedjeljka situacija smiriti.

Moje hrabre ptice ne ostavljam gladnima, kupila sam žita, ostalo mi je malo kruha, sve su to uredno pozobale i da, nazvali je Ema, to je tako romantično ime za zvijer, beast from the east kako je nazivaju.

Kako bi onda nazvali naše Ličke zime sa -20?

MeGodzilla / hibrid međeda i godzille?? zujozujozujozujowinkwinkwink

Ovdje je ipak još -4

















15:39 | Komentari (6) | Print | ^ |

srijeda, 28.02.2018.

DOBRO JUTRO, COLUMBO! JESMO LI NA RAVNOM ILI NISMO?

Neki pjevaju da je Svijet lopta šarena..

Neki pričaju da nije..

Kažu da nas cijelo vrijeme netko svjesno malo mulja,pa zapravo, Kopernik nije bio u pravu, i sva sila znanstvenika poslije njega, koji su najnoviijim tehnološkim dostignućima dokazali da je Zemlja-ipak lopta i tako uništili silna vjerovanja primitivnih ljudi, koji su živjeli tisućama godina prije, napisali Svete knjige, o tome, kako zapravo jest.

Kome vjerovati?

Naravno, znanstvenicima i mirijadi običnih ljudi,koji su putovali avionom pa vidjeli da je horizont ipak malo zaobljen..

Neki tamo (prozivaju ga lunatikom i otkačenjakom) Igor iz Rijeke se sav raspršio u pokušajima da dokaže, da smo zapravo pod jednom polukuglom od stakla i leda, da zapravo postoji više sunaca iznad nas, i čak ima i snimke, a netko ne želi da išta o tome znamo, jer smo, zapravo, neka vrsta eksperimenta, za neke entitete, kojima naše energije služe kao hrana.

Zapravom negativne energije..

Napravili su nam sve, da nas uvjere kako je ovo savršeno mjesto od boga dano, uredili nam boga po mjeri, napravili zakone i odredbe, kako da se vladamo, pokazali što je dobro, a što zlo i kako nam bude..

Naravno, netko bi rekao, to nije u skladu sa istinskim božjim namjerama. Bog ne dozvoljava da se manipulira živim bićima kako se kome prohtije.

Ali ne! I da je sve to istina, u svom tom eksperimentiranju, Bog je za sebe ipak zadržao pravo da dušu zaštiti, jer je dio Njega, i cjelokupnog miljea ljubavi.

Kad se u prastaro vrijeme gradila kula Babilonska, pomiješali su se jezici, da ljudi ne mogu više komunicirati sa drugima pa ni sa sobom, upetljalo se tu svašta, da ti se zamanta u glavi.

Reptilijanci sišu ljude tisućama godina, a da oni to ne znaju, ono, poput Varana, prvo ih malo otruju, omame, uspavaju, pa idu za njima dok ne oslabe, a onda navale.

Cijeli ovaj svijet je svijet iluzije.. Hvatamo se za iluzije, gradimo hramove iluzijama, vežemo se za prolazne stvari, dok neki crnjaci tamo, čekaju da konačno mogu dograbiti duše onih, koji nikako da se probude..

Da..o tome je pisao i Kastaneda.. Ništa novo ne govorim, osim ove teorije o tome, da nismo to što jesmo i nismo tu gdje mislimo da jesmo.

A gdje smo to mi?

Zar nije to zapravo u svemu ovome, nebitno?

I da smo pod staklenom kupolom, naša duša, koja je besmrtna, može napustiti tu kupolu, i otići svojim putevima, problem je u tome, što oni koji nas žele zadržati pod kupolom, čine to na puno perfidniji i lukaviji način.

Zatvore nas u kavez sebeljublja, istaknu da se naš ego mora staviti na vrh vlastitog hranidbenog lanca, obaspu nas kroz medije i lažne kulturne ishićenosti, stvarima, koje nas toliko udalje od vrata kaveza, da na kraju ne želimo izaći iz njega, i kad su vrata otvorena..

Sa druge strane, neki svjesno silaze u taj "zatvor", da bi pjevali budnice, bez obzira, što će možda i sami biti uspavani, ali uvijek na kraju sve dođe na svoje, trenutak kada se napusti kavez, najljepši je trenutak u životima duše i kad joj je sve otvoreno, kada više nema što tražiti tamo, odakle je pobjegla, opet se okreće unatrag, jer je ljubav u njoj tolika, da zaboravlja na sebe pa se ponekad vrati u kavez, kokošinjac, na loptu ili ploču, opet, totalno nebitna činjenica.

Važni su ljudi, koliko god ponekad bili i ne-ljudi..Svatko zaslužuje čaroban trenutak slobode iz svoje neljudskosti. Makar uz malu pomoć prijatelja koji kao ključić za otvaranje vrata imaju samo svoje probuđeno srce..


http://magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=108443


19:29 | Komentari (5) | Print | ^ |

srijeda, 21.02.2018.

JEDNOSTAVNO MAJKA

Godine su pobijelile moje vlasi, tijelo više nije kao ranije, ritam je malo sporiji, ali srce je živahno, i uvijek zakuca jače, kad se moja djeca jave, jer trenutno nismo zajedno, radim u Irskoj, da obitelji koliko toliko olakšam materijalnu situaciju. Ah, čini mi se da sam preozbiljno počela temu o kojoj želim pričati, jer, biti majka je nešto najnježnije, najsnažnije, ali ujedno i najranjivije što može biti u ovom životu.

Nije to zadatak, to je nečiji odabrani put ljubavi, kojim koračamo, ponekad da i sami naučimo kako treba bezuvjetno voljeti. A majka, htjela ili ne, uvijek voli bezuvjetno svoju djecu. Ne govorim o nekim apsurdnim slučajevima kada roditelji zlostavljaju svoju djecu ili ih ostave negdje, ne vraćajući se cijeli život životu kojeg su nosile ispod srca. Za mene, to su možda anomalije duše, neizliječene i ranjene duše, koje i same nisu imale ljubavi u djetinjstvu.

Moja djeca su utkana duboko u tkivo moga duševnog bića, i da mogu, tetovirala bih njihova imena na srce,..Ali zadovoljit ću se malenom tetovažom sa njihovim inicijalima, negdje u blizini srca, tek da znaju koliko mi znače. Ali znaju oni to i bez tetovaže. Iako smo trenutno razdvojeni, link je dubok, i neraskidiv.
Moja majka je imala težak život, vjerujem da ima puno takvih hrabrih majki, ali ovaj puta izdvajam moju majku. Bolešljiva oduvijek lagano, ali žilava i čvrsta, kad je trebalo. Kad je trebala roditi mene, otac nije bio presretan, bila sam neočekivana, i peta, najmlađa po redu. Najstarija sestra je imala 17 godina. Ne znam kako se sve to izdogađalo, ali uglavnom znam da nas je otac ostavio kad sam imala 2 i po godine, ali bila sam vrlo svjesna i bistra, pomalo i ozbiljna za svoju dob. Znala sam ponekad majci donijeti vodu da popije tabletu kad je zatrebalo.

Sjećam se samo da mi je pričala da ju je tada uhvatio onaj teški trenutak depresije i bezizlaznosti, jer nije lako, o, nije lako ostati sam sa petero djece, bez posla i bolestan. Popila je tada bočicu tableta, odlučivši da umre. Sve je posložila u glavi: najstarija sestra je ionako udana, starija braća će biti kod kuće, jer su dovoljno odrasli da brinu o sebi, a mene će preuzeti teta, mamina sestra.

I kad joj je pjena već išla na usta, utrčala sam ja, i rekla da je bolesna i da joj idem donijeti lijek. Tada je odlučila da želi živjeti, baš zbog mene. Nesvjesno sam ja bila njen razlog ostanka na zemlji. Tada je rekla da zovem sestru, odveli su majku u bolnicu, uspješno se oporavila, koliko to može biti uspješno, jer rana iznutra je bila preduboka da se iscijeli u trenutku.

Ubrzo joj je tetak našao posao, laganiji, jer nije baš mogla nešto teško fizički raditi. I tetka, njena sestra ju je odlučila prvi puta u životu odvesti malo na odmor, na more.. Rekla je, neka se mama malo psihički i fizički odmori. Poveli su mene i najmlađeg brata sa njima. Crikvenica je bila divno odmaralište tih, 60-tih godina. No, drugi dan nakon dolaska, mama je dobila moždani udar, i ostala nepokretna i nijema u trenutku. Do tada smo bile jako vezane, sjećam se kako mi je pjevala, šila haljinice za lutkicu. Morali su je ostaviti u Rijeci u bolnici, par mjeseci, a od tamo opet na nekoliko mjeseci u Lipik, na rehabilitaciju.

Nisam shvaćala što se događa i zašto je odjednom nema, njena volja za životom ubrzala je njen oporavak i cijelo vrijeme je njena ljubav prema meni bila motiv da se oporavi. Nekoliko puta sam bila sa tetom kod nje u posjetu, ali čini mi se da se neki link izgubio ipak među nama, vratila se, počela raditi, brinula se o nama, dušom i srcem, ali mene je posebno voljela, i pazila, ponekad čak i previše i to je vremenom, kako sam rasla, postajalo problem. Voljele smo se, na neki čudan, duboki način, ali jedan kamenčić u tom mozaiku je nedostajao da sve bude savršeno.

Kad je počela kontrolirati moj život kad ne treba, odlučila sam se odvojiti, ne razmišljajući možda da je korijen svega strah od ostavljenosti, kojeg nije preboljela otkad nas je otac ostavio. Kad se teško razboljela, već sam imala četvero djece, svi su bili još mali, ali njeni zadnji trenuci, bili su baš kad je bio moj red da bdijem nad njom. Mijenjali smo se, jedan dan i noć sam bila ja uz nju, drugi dan jedan brat, treći drugi, četvrti sestra i tako njena najveća želja je bila da umre kod kuće, okružena djecom i da ne doživi trenutke da bilo koje dijete umre prije nje. Svemir joj je ispunio te želje.

Kako je vrijeme prolazilo, često sam razmišljala o njoj, jer i sama sam majka. Više sam razmišljala o njenim greškama, ponekad čak i sumnjala, da li je njena ljubav bila istinska?

Kad me život doveo ovdje gdje jesam, u Irsku, namjestila sam svoju sobu onako kako volim, da se osjećam kao kod kuće i blizu svojoj djeci.. Ne znam zašto, ali na policu sam stavila fotografiju moje majke, sestre i mene, baš kad sam bila u posjeti kod nje, u Lipiku. Upalim ponekad svijećicu pored te slike, jer sad je i sestra pokojna, u društvu sa njom.

Opet spominjem taj kamenčić u mozaiku.
Dugo nisam bila u kontaktu sa mojom tetom, maminom sestrom, koja je i sama teško bolesna i kad sam bila na godišnjem odmoru, posjetila sam je. Pričala mi je dodatno priče o majci. Kad sam se vratila, suprug mi reče da teta ima neke razglednice koje mije mama napisala u bolnici, ali mi nikad nisu bile uručene, jer su poslane na tetinu adresu. Osjetila sam da mi majka silno želi nešto reći, jer itekako je živa, negdje u nekoj dimenziji, tako blizu a ipak tako daleko od mene.

I konačno, kad sam dobila te razglednice, došle su poštom ovdje u Irsku, ostala sam zatečena, kao da je netko rastopio još jedan tanki sloj na meni, koji je sprečavao moj konačni link sa pokojnom mamom.

Drhtavim rukopisom bilo je napisano:

„Draga moja Tanjice!!
Mnogo te voli tvoja majčica. Uvijek misli na tebe. Sašit ću ti robicu za bebu i obući ti je. Ti budi dobra omami, teta Ružii čika Ljubi. Ja sam u Lipiku, znaš kako smo se šetali kad si bila kod mene.
Voli te tvoja majčica.“


I tako na nekoliko razglednica..

Gledam datum na jednoj: 3.7.1964..

I slika se konačno sastavila. Znam da je sve to bilo potrebno, i znam,i sad se uvjeravam, da je život iza života itekako stvaran..Koliko godina su te razglednice čekale da dođu do mene..Sad sam u 58.godini života. 54 pune godine.

Ljubav majke prema djetetu ne poznaje granice.. I vječna je, poput Stvoritelja, jer je definitvno-bezuvjetna.











14:48 | Komentari (2) | Print | ^ |

petak, 16.02.2018.

ŽIVOT KAO PROCESIJA

Latice ruža raznosi vjetar.. Amnezirani anđeo pokušava se sjetiti: "Tko sam ja, zašto slijedim kolonu? Pustite me da otvorim tabernakul i zagrizem dušu toga tijela, koje samo posvećena ruka može dotaknuti."

A koja je ruka posvećena do kraja?

Ooo, pokušavam se sjetiti, dopustite mi da priđem tom stolu na kojem zarobljena hostija tek šaptom moli, da je istinski podijele...

''...Blasfemija...'' grakću prazni posvećenici, prljavih ruku pa ni moje nisu čiste, ja sam dijete, koje se igra u blatu pokušavajući posaditi ružu za Onoga koji mi je svijet Istine poklonio, za onoga, koji će mi jednom dozvoliti da sama stvorim vlastiti planet, gdje neće biti klasificiranja i mistificiranja.

Za sada je to samo špekula u mojoj ruci i želja, da postanem svjesni kreator najljepše vizije sukladne sa Izvorom.

Još me ne puštate ka onom zalogaju, koji jedini može vratiti sjećanja, koji jedini vraća na pravi put i tko ste pa sad vi, koji skrušeno brojite zrnca i lamentirate vaš Miserere?

Ja vas ne poznam, a vi ste me othranili kruhom vašim svagdašnjim u nadi da ću konačno potpuno zaboraviti zašto sam ovdje, a sjećanja prilaze stidljivo i još brže nestaju kada se suočim sa njima; ne odustajem od sebe, čujete li vi, koji iza lažnog ogledala pratite svaki moj pokret?

Zapravo, vi ni ne postojite,postojim samo ja i Onaj, koji mi je dao rolu praznog filma u ruke, a sve ostalo je na meni, film se vrti, ali režiser je u gledalištu sam i dorađuje, reže, montira, ubacuje kadrove, uz njega sjedi njegov drugi dio, koji ga hrabri da ne odustane.

Duša blizanac?

Da i ne... Njegov jedini dio koji je osim njega stvaran, sve drugo je samo protok slika koje se mijenjaju, latice odlaze u nebo nošene dahom mojim, koji je jači od svakog vihora kojeg je iznjedrila ova planeta na kojoj mi ne trebaju krila, već samo prisjećanje.

Nisam prah i nisam pepeo, ja sam središte te čarobne ruže, koju kidaju svaki puta na komadiće i bacaju je na tlo ne bi li put do Srca bio oku ljepši, ja sam svjetlo Svjetla i kao takva nemam ništa sa pepelom i prahom, pepeo i prah su naučene lekcije koje žele ubiti ljepotu pobožanstvenja.

Pa, neka bude Svjetlo - u tom čarobnom središtu ruže, zalogaj istinskog tijela, ima okus vječnosti, a prah neka raznesu oni, koji vjeruju da su samo to i ništa više...




10:43 | Komentari (5) | Print | ^ |

nedjelja, 04.02.2018.

SRETAN IMBOLC



Prošla je Svijećnica/Imbolc, mnogi uopće ne znaju da se slavila prije ikakve naznake kršćanstva i jednako se sa punom svetošću slavila misa/Candlemass i zahvaljivalo Boginji za buduće plodove.

Ovdje se plete irski križ od zelene trave-slame,




koja kasnije promijeni boju, križ st. Brigid



i nitko to ovdje ne smatra paganskim običajem, naprotiv, kad se sve prekrojilo i pokrali sveti stari običaji, moralo se starim običajima stati na kraj i dati neko zloglasno ime, povezati sa negativnim vibracijama, da bi ljudi ostali tihi, pokorni, davali svoj dio crkvenoj hijerarhiji, makar i sami nemali za sebe.



Pa, sretan Imbolc, praznik svjetla, kako su ga nazivali prije, praznik blagoslova sjemenja, koje će kroz tvrdu hladnu zemlju niknuti dajući nam radost života.



Kako je sve prije bilo jednostavnije, dok se ljudi u pohlepi nisu promijenili i svetost zamijenili materijom.


10:34 | Komentari (1) | Print | ^ |

petak, 26.01.2018.

MONOLOG STAROG ČAROBNJAKA

Evo nas, stari moj, opet, nakon dugog puta, blizu kuće.. Ja i ti, opet savršeno sami.

Ma, ponekad se najbolje osjećam sam sa sobom, jer sebi ne moram objašnjavati zašto, kako i zbog čega činim ono što činim.

Ah,toliko proživljenih eona koračao sam, da pronađem čudotvorni lijek za dušu,koji tako treba ljudima ovdje, a ljudi su tako krhki i lomni..tako nesavršeno sazdani izvana, a u biti, tako snažni iznutra.. Zato sam poslan ovdje, da im ulijem kap, samo kap čiste ljubavi, koja bi im bila dovoljna za preživjeti, ali nema, nema više čiste ljubavi, sve sam pretražio i već pomislio da je gotovo.

Kad je pronađoh u čudesnom cvijetu, u ruži, koja je jedina čuvala tu tajnu i krenuh da je zaštitim od grabežljivih ruku, da je sačuvam za svemir, koji će novom ljubavlju disati i vidjeh oko nje, nekog tamo, obučenog u krinku čarobnjaka, kako već poseže za nožem, da posiječe ružu i to ne radi ljubavi za ljubav, nego radi konačnog uništenja te ljubavi zauvijek.

Ah, proključala je čarobnjačka krv u meni i otjerah ga žestokim plamenom čarolije moje, ali on se pokušao sa mnom boriti.. Ah..bilo je to smiješno.. Ja, stari,iskušani mag i on..tek sa pokušajem da to bude.. Mogao sam ga zbrisati sa lica zemlje, ali ja ne povređujem slabije od sebe.

Znam, da i njemu nedostaje taj lijek kojeg sam tražio, a nije svjestan i zato sam ga pustio i oko ruže stvorio zlatni krug posut prahom dobivenim iz srca Onoga koji me ovdje poslao, tek da nitko više prići ne može tko istinsku ljubav ne želi.

Imam snage toliko, da svemir mogu sabiti u jedan plamen, a opet nitko to ne zna, jer skriven i malen, u očima svijeta hodam, tako treba biti, sa malenima malen, jer od velikih bježe.

Kako drugačije objasniti put do izliječenog srca i duše?

https://www.magicus.info/ostalo/ostalo/monolog-starog-carobnjaka-pri-povratku-kuci#.WmnkI2cvEMM.facebook


09:55 | Komentari (0) | Print | ^ |

srijeda, 24.01.2018.

LJUDI, KOJIMA JE ZATAJIO KORAK IZMEĐU "BAŠ ME BRIGA" BEZDANA IZNAD PONORNICE SUVISLOSTI

Toliko je lako zaboraviti urođenu brižnost, toliko lako ljudima upravljati, čitaj: manipulirati..

Izranavljeni od vlastitog zaborava, amnestički paraplegično, postaju invalidi svoje novonastale osobnosti, koja sa onim njihovim, božanskim kvalitetama nema niti jednu dodirnu točku više.

Pa onda popuštanje pod svojim natovarenim ego bisagama, koje samo praznu slamu nude kao hranu za umove, koji daju kraljevstvo- za još više slame..

Nije to floskula, nije to izmišljena teorija današnjeg mentaliteta svijeta.

Sve je to jedno saće, osinjak, u kojem su ćelije pune radilica koje vrijedno rade za Kraljicu..

I tko se usudi izdvojiti i odvojiti iz tog mentaliteta, taj je naizgled osuđen na smrt u visinama, u najblažem obliku, smrt u kljunu orlovom..

Ali nije li i to ljepše, nego hipnotički slijediti već tisuću puta prosljeđene trendove, i izgubiti se u mnoštvu, koje obećava sigurnost, makar više nikad ne saznali tko smo zapravo, jer, govori nam se da to nije važno..

Dok Onaj negdje izvan ljudskih spoznatih umotvorina, čeka da, dotaknuvši Ga, prvo zaboravimo sva nametnuta imena, pa onda spoznamo kroz Njega sebe, drugi, tamo u divljoj ponornici života, proklamiraju neke kvazi istine, koje odvlače strujom u dubine bez izlaza..

Nije to ništa novo.

I ništa novo nisam rekla.

Možda sama sebi osvješćujem preostale zakutke koje još nisam, u komori vlastitoga srca, da bi konačno, transformirana, prešla taj bezdan "baš me briga" spoznaje.

Oduvijek su se ljudi kretali između euforije i raspinjanja.

I ništa se nije pomaklo, osim svjesnosti, da postoji i neki treći put..

Ljudi su kolekcionari. Vole sakupljati sve poluoblike istina, i kad im se pred očima, u jednom dragocjenom trenutku vremena, pokaže Onaj koji zna Istinu- probudi se na tren njihov osjećaj iz nutrine, amnezija na tren prestane, pa počnu vikati: "HOSANA"- darivajući tu Istinu cvijetnim laticama.

Ali Istina nije laka uvijek za prihvatiti. Previše je toga za shvatiti i prihvatiti odjednom.. Voli svoga neprijatelja kao sebe samog..Koliko puta opraštati? Bezbrojno mnogo puta..

I tako..preteško znanje za duše, koje svoj cjelokupni nametnuti milje shvaćanja moraju odvrtiti unazad..

Zazuji Matica.. ose se vraćaju na posao..

Jesti, piti, raditi, spavati..

čemu uopće trud oko spoznavanja nečeg višeg?

Pa se od jela prave fetiši, od svega prizemnoga se stvaraju kultovi, ne bi li se održala lažna punina u umovima, koji prekidaju svaki odnos sa dušom, koja se opet-povlači u srce..

I ljubav koja traži srce, postaje iluzija..

Ljubav koja se umom stvara, postaje ona bitna komponenta koja prevladava..

Umjesto da idemo prema vrhu planine, mi, prestrašeni, vraćamo se sa pola puta, i pridružujemo se gomili, gdje je toplije.

Na vrhu ledeni vjetrovi pušu.

I orao čeka otvorenog kljuna.

Ali iz njegove nutrine rodit ćemo se krilati, jer, smrt je samo prijelaz na savršenije mjesto bivanja.

Ostanemo li dolje, nikad se nećemo vratiti k sebi..

Ali mnogima to i nije važno.

Uživaju u "Baš me briga" poziciji, i beskrajno se puta rađaju, dok ne shvate da se trebaju pomaknuti sa mjesta.

Zapravo, svi imaju svoju priliku za uzdizanjem.

Koliko i kako će ih iskorištavati, opet o njima ovisi..

Tko može shvatiti, shvatit će..




http://magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=100975


12:35 | Komentari (7) | Print | ^ |

nedjelja, 21.01.2018.

ZAGRLJAJ SA SOBOM (još nešto o meni)

O sebi se može izmišljati, o sebi se može premišljati. Mogla bih smisliti priču o sebi i stvoriti drugima sliku, kako bih željela da me gledaju. Mogla bih biti sva čedna i lepršava, sva anđeoska i nježna, i čak se pretvoriti u dobrog anđela, mnogi bi me tako gledali, jer bi im predočila takvu sliku o sebi. Mogla bih biti paklena konkubina u zagrljaju svjetlonoše Lucifera, i stvoriti slike toga vatrenoga plesa, i mnogi bi povjerovali u to, i sa strahom okretali glavu od možebitnih tekstova koji smrde na sumpor..Sulfur- alkemijski simbol kojeg istinski tragači za kamenom mudrosti itekako dobro poznaju...

Mogla bih biti sve, jer sam kreator slike o sebi kakvu predočavam drugima, ali ja nisam ništa od ovoga navedenog..Ja sam sve to navedeno.. I u sebi imam i slatkoće i oporosti, i divlje, neobuzdane slobode, ali sa uzdama svojih emocija u rukama..I Razumom kao kočijom..Ne umom, nego RAZ-umom..Smiješan izraz, korijen poznat..Ja bih rekla UM-razlaz, stvara samo iluzije..Trebamo mi njim gospodariti, a ne on nama..

Ne podnosim ograničavanje bilo koje vrste, ako mi se nameće..Stalno pokušavam stvoriti ravnotežu između morati i ne morati..Uglavnom mi uspijeva..Moja mapa duše, koju sam stvarala sa prijateljima, dušama, prije ulaska u moj sadašnji život, pokazuje mi ponekad više nego što uspijem vidjeti..
Pokazuje mi tendencije moje duše, na koje zaboravljam, ili ih čak ponekad odbacujem, uvjeravajući sama sebe da moja duša griješi..Venera kao vladar podznaka u petoj kući-koja je u vodenjaku...sva sam okrenuta traženju univerzalne, najčišće ljubavi, koja je predviđena za neko drugo vrijeme..Ili sam se rodila prerano, ili duša ne griješi? Zaista to činim..Tražim...I prelijevam se kad se pehar prepuni..

Nisam savršena, niti ću ikad biti.. Možda u svojoj želji za savršenošću nekoga i povrijedim, ali pokušavam to ispraviti.. Ne podnosim farizejstvo, fanatizam i lupanje u prsa u stilu:" vidi mene, kakav sam ja vjernik, u božjim očima sam njegov miljenik, jer sam takav, sav odan i dobar", ali i shvaćam da je to nečiji svemir, kojeg je taj netko sam stvorio kako bi svoju dušu naučio neke stvari..

Volim knjige..Knjige su kodovi koji otključavaju moju riznicu podsvijesti i vraćaju mi sjećanja, drevna znanja koja su u meni, ali sam ih iz nekog razloga privremeno zaboravila.. Sada, kada iza mene postoji pristojan broj godina života, i života prije ovog života, mogu generalizirati stvari i složiti ih na svoje mjesto.. Volim život, jednako kao i smrt..I ne želim da mi išta bude nepoznato kada prekoračim prag baš te smrti.. Volim ljude, jer sam radi njih ovdje, a i oni radi mene..Ljubav je uzajamna, mada se nekad čini kao ratovanje..Sve se na kraju svede na pozitivu..

Kada mi koja knjiga dođe pod ruku, točno osjetim što mi se htjelo reći..Neke stvari dijelim sa vama, a vi tako možete imati i jedan dio uvida u mene..Pokušavam se držati onoga što Miguel ruiz u svoja 4 sporazuma kaže: NEMOJTE NIŠTA SHVAĆATI OSOBNO. jer tako sebi bespotrebno stvarate patnju. Ljudi su navikli da pate na raznim nivoima i u različitom stepenu, i mi podržavamo jedni druge u održavanju tih navika.
Kada zaista druge ljude vidimo kakvi jesu, a da pri tom ništa ne shvaćamo osobno, nikada nećemo biti povređeni onim što govore ili rade.

Čak i ako vas drugi lažu, oni to rade jer se plaše. Oni se plaše da ćete vi otkriti da nisu savršeni. Bolno je skinuti tu društvenu masku. Ako drugi kažu jedno, a rade drugo, vi ćete lagati sebe ako slušate njihova djela. Ako ste iskreni prema sebi, uštedjet ćete sebi mnogo patnje. Može vas zaboljeti ako kažete istinu o tome, ali ne treba se vezivati za taj bol.

Pravu sliku o meni u ovom trenutku pronalazim u jednom citatu G. I. Gurdjieffa- iz njegove knjige "Život je stvaran samo kada jesam":

"Jesam..šta se dogodilo s onim potpunim osjećajem cijeloga sebe koje bih nekada osjetio čim bih tu riječ izgovorio kao opomenu?
Je li moguće da je ta unutarnja sposobnost stečena po cijenu tolikog odricanja i mučenja sebe na sve načine, danas, kada je njeno djelovanje na moj bitak, neophodnije od samog zraka kojeg udišem, iščeznula bez ikakvog traga?
Ne, to nije moguće, sigurno ima nešto drugo..Ili je pak sve, u svijetu razuma, nelogično.
Ne, moć svjesnih napora i dobrovoljne patnje još u meni nije usahnula.
Sva moja prošlost i sve što me još čeka, zahtijeva da još budem...
Hoću... biću još.
Tim više što je moj bitak potreban ne samo mom osobnom egoizmu nego i dobru cijelog čovječanstva. Moj bitak stvarno je ljudima potrebniji od svih njihovih zadovoljstava i sve njihove sreće danas.
Hoću još da budem...
Još jednom...''


https://www.magicus.info/ostalo/price/zagrljaj-sa-sobom-jos-nesto-o-meni


16:15 | Komentari (0) | Print | ^ |

petak, 19.01.2018.

DIRATI(SE) ILI NE DIRATI? MEDITEJŠN DEEP...

Da, kako je ono počelo jučer?
Dozivanjem kiše...

A umjesto kiše, dozvale se dobre sexy vibre..
Oli je moja čarolija nešto krivo ispala, oli se Svebog nasmijao, pa rekao, ajmo malo pojačati energije, pa onda prizivati dažd..
Nema dažda bez groma..
Nema sexa bez početne struje, groma, koji zapali cijeli sistem, pa onda rezultira vodom, vlagom sudbonosnom, vlagom spasonosnom..
Kundalini počinje vatrom, završava vodom, koja se opet pretvara u vatru..
Bilo na koji način, ta vatra ne smije stati ni prestati..
Diranjem sebe ili drugog, nevažno..
Treba je oslobađati..
Tko kaže da se nikad dotaknuo nije, taj se ili pravi mrtav, ili nije zapravo uopće živ..
Druge varijante nema..

Prirodno je biti prirodan..
Dati duši oduška..
Odušak=oslobađanje..
Šapne meni u uho jedna bakica, ima skoro 90- "Znaš, ima nešto što nikad nisam izgovorila u životu.."
"A što to?"-pitam je..
"Kurac"..gotovo da je nisam razumjela, koliko je to tiho rekla..
Pa ja vas pitam: u čemu je problem?
Odživjeti život tabuizirano, toliko, da je čarobnu riječ koja stvara život čak zabranjeno glasno izgovoriti?
Tko se to igra Sveboga i uvodi zakone i norme koji sa Bogom veze nemaju?
Uostalom, prirodnost treba njegovati..
Ne anarhiju niti kaos..
Priroda je samo naizgled kaotična, ali zapravo savršeno skladna..
Kao i ljudsko biće..
Zna od pamtivijeka kako treba živjeti i kako se razvijati, bez uvođenja posebnih zakona..
Prema tome, nema filozofiranja...
Ili onoga.."Ju, kakve su to nekulturne prostačine..govore o drkanju i jebanju..Ja sam to odaaaaavno prevazišla i to ne radim više..
Dobro, kad samo pomislim na to, priznam to kao grijeh i maknem iz svoje glave..."
Takvi koji su takvi, zapravo su nikakvi...Nedefinirani do daske..
Trebaju se definirati i izraziti...
Inače, kao što rekoh, ili se prave mrtvi, ili zapravo, uopće ne žive...




https://www.magicus.info/pomoc-i-samopomoc/manualne-tehnike/diratise-ili-ne-dirati-meditejsn-deep


17:01 | Komentari (2) | Print | ^ |

četvrtak, 11.01.2018.

SLATKO KAO LUKSUZ?

Dobili smo svi na poslu bonbonijere za Božić, ja ne jedem puno čokolade, jedem polako, kad mi dođe želja za slatkim.

Čitala sam, da uživamo u čokoladi, dok je ima, jer bi za 10, 20 godina mogla postati uspomena, plantaže kakaovca su zaražene nekom bolešću, sve manje je prave, čiste čokolade, čak ni ''Milka'' više nije što je bila.

Elem, guštam ja ovu cijenjenu marku čokoladnu "Thorntons" i dođem do kraja.

"Šteta, kažem, baš je bilo ful dobro", pogledam u kutiju, izvadim praznu tacnicu, kad ono - VOILA! još jedan sloj bombona ispod njega, još mi smiješak lebdi na usnama.

Ne znam jesam li seljo beljo, ali u našoj lijepoj Rvackoj nisam naišla na bonbonijere sa duplim slojem bombona, više na one sa 80% šećera, ostatak kakao, sa malo arome.





10:07 | Komentari (2) | Print | ^ |

utorak, 02.01.2018.

IMA LI NAS PREVIŠE? (EUGENIKA POD KAPOM TRANSHUMANIZMA NUDI RJEŠENJE)

Ovih dana završila sam čitanje romana „Inferno“, Dana Browna, koji me je potakao na razmišljanje o tome, koliko je naše čovječanstvo dospjelo do jedne crte svoga duhovnog razvoja (uključujem tu i dobrobiti tehnologije), gdje se može igrati Kreatora, i stvari za koje je još uvijek nezreo, uzima u svoje ruke i ruši koncept i ravnotežu svemira.

Roman je dosta zanimljiv, za moj pojam malo predugačak i više iz njega možemo naučiti o povijesti Italije (posebno Firence) i Danteovoj Božanstvenoj Komediji, nego o nečemu drugome, ali ono što me je potaklo na razmišljanje, je upravo sam zaplet, u kojem genijalni znanstvenik svijetom želi raširiti virus, kojim bi smanjio ionako previše napućeni svijet, jer po njegovom stavu, drugog načina nema i počinje trka sa vremenom, da se ne dogodi nova Apokalipsa i Kuga ponovo ne pohara ljude.

Međutim, na kraju balade, ustanovi se, da se uopće ne radi o Kugi, nego novom virusu, koji ljudima mijenja genetsku strukturu i čini ih neplodnim, naravno, kraj nije kraj, nego tek početak traženja antivirusa, jer je gotovo pola populacije već sterilno..

Oni koji su pozitivci, postavljaju pitanje, da li itko ima pravo sam odlučivati o miješanju u prirodan tok evolucije.. bilo je oduvijek bolesti, kataklizmi, sve se nekako dovodilo u ravnotežu- prirodnim putem, međutim, odgovor znanstvenika u romanu navodi na pitanje, zašto to baš čini na svoj način.

Ljudi ima previše. Po njegovom shvaćanju, on je humanista- točnije rečeno, transhumanista. Evolucija nas je dovela do toga da smo toliko napredovali, posebno umno, da u rukama imamo svu moguću tehnologiju i znanje, da možemo pomoći svijetu. On svoju uvrnutu ideju gleda kao spašavanje svijeta i čak uključuje i moralni aspekt. Ako nas ima previše, ljudi će duhovno nazadovati, oni koji nikad nisu ubijali i krali, počet će to činiti, jer će doći do stupnja da više neće biti hrane ni vode za sve, da ne govorimo o drugim stvarima.

Ovo navedeno u romanu je samo dio ledenog brijega. Eugenika kao pravac, odavno je bez pitanja preuzela na sebe osobinu Boga i bavi se stvaranjem nekog savršenog, novog čovjeka, koji neće biti opterećen emocijama, bolestima, svim manjkavostima, koje pritišću običnog nesavršenog čovjeka, ali taj nesavršen čovjek ima nešto što eugeničari nikako ne mogu stvoriti ni usavršiti, a to je ona Božja komponenta, koju nazivamo DUŠOM.

Transhumanizam se žuri, čini se, kao da ne može dočekati da čovjek sam dođe do svoje stepenice savršenstva, nego bi se preskočilo deset odjednom, Duša ima svoj put i način razvoja, nije podložna konstrukcijama ni rekonstrukcijama sa strane.

U svemu tome, uz nju čvrsto stoji njen Stvoritelj. Koliko god se pokušavao stvoriti univerzalan život, sa ljudske strane nikad to neće biti, ako se ne poštiva i ne rangira Kreatorova želja za usađenom njegovom iskrom u sebi.

Naš fizički svijet je podložan promjenama, na koje često ne možemo utjecati. Ne treba prst čovjekov da budemo zbrisani sa lica zemlje, dovoljno je da jedan od najvećih vulkana proradi i izbaci svoj oblak ugljičnog dioksida u atmosferu, efekt bi bio isti kao da je bačena nuklearna bomba, takav vulkan postoji u nacionalnom parku Yellowstone u Americi i očitava mu se aktivnost.

Ne napominjem ovo zbog fatalizma, nego čisto radi činjenice, koliko god bili napredni, opet smo krhki, lomljivi i možda ovisni o tom Božjem prstu, koji je uvijek na okidaču, a on čeka strpljivo, ne žuri sa svojom odlukom i čeka da se prestanemo igrati, da budemo odgovorni za ono što nam je darovao: ovaj divan planet, koji je prvotno zamišljen kao raj i to će i postati.


https://www.magicus.info/kolumna/gost-kolumnist/ima-li-nas-previse


10:08 | Komentari (1) | Print | ^ |

petak, 29.12.2017.

RAZVODNJENI U SVIJETU NAMJEŠTENOG OSMIJEHA

Priznajem: teško slijedim utabane puteve, posute nečijim slatkorječivim ponudama kao najbolje moguće varijante i polagano me hvata mučnina od spoznate vjere u nešto, što se zove: nedotaknuta iskrenost, čista nevinost bez trunke pokušaja da upije u sebe doticaje drugih.

Nisam baš lagana za priče, nisam ni slatka na prvi zalogaj, ponekad me se dugo treba žvakati, prebirati u ustima, da bi me se pustilo dalje, kroz nečije krvožilje.

Gledam oko sebe, otvorim vrata svoje duše, pregrmim vlastite svoje oporosti, pomislim - ma nisu oni baš takvi, valjda će ih svjetlo Svemogućeg okrenuti od vlastite želje za ulizivanjem i sakrivanjem, a oni se još jače zavuku u nečiju kožu, u najgorem slučaju, nečiju rit i sipaju neki vlastito proizveden med s usana koji veze sa pravim medom nema i opet se povučem duboko u svoje odaje, stanem pred zrcalo i sama sebi postavljam bezbroj pitanja: do kad ćeš vjerovati da se nepromjenjivo može mijenjati, do kada će te držati ta naivna vjera u jedinstvenost svih, kada su svi podijeljeni u svoje komore vlastitog straha?

Spomeneš im Boga, svi zašute, pisne li neko riječ svoju iz srca, strah se pojavi, onaj potkožni, bolesni usađeni strah koji se u gene urezao i ne smije se dirati, spomeneš im vraga, zašute još više, jer on je nešto izvan nas i vreba naše slabe trenutke jedva čekajući da nas zarobi.

Moj Bože, svijet je sve, samo ne prostor za stvaranje nekog novog, blaženog, slobodnog svijeta gdje mučnina neće postojati, svi bi da su nešto drugo, nego što jesu, ulizice i dupeljupci na svakom koraku, ruka ruku mije, kako ti meni, tako ja tebi, ka ću te reklamirati, a ti ćeš me balzamirati, učiniti me vječnim dijelom postanka, nije bitno što nema vlastitog osamostaljivanja i želje za svojim stvaralaštvom, ma koliko neuklopivo bilo u sveprisutne sheme.

Memento Fridi Kahlo!




Koliko god anatemiziana, toliko je i sveta bila u svojoj postojanosti, sve manje je Frida, sve više uniformiranih pjesnika i umjetnika, jesmo li u stanju održati sebe do kraja, bez dodvoravanja i mijenjanja, zbog eto, nekog vlastitog opstanka na sceni bitka, makar ne bili svoji?

Jean Paul Sartre je egzistencijalizam usporedio sa mučninom, iz razloga što je borba protiv sebe bila poražena u kroz borbu za druge, vječito mlakonje gube bitke, podvode se, prodaju za malo nečije pažnje koja će u idućem trenutku nestati pa će postati jadniji nego što su bili u svom mračnom kutku gdje svjetlo ne može prodrijeti, poput nekih sjenovitih prikaza koje traže svoje istinsko tijelo koje je Mefisto odveo u inferno, jer je opet uspio prevariti i ubijediti, da je trenutak slave važniji, nego cijela vječnost bez nje.

Na žalost, mogu samo promatrati i šutjeti kao što će zašutjeti i oni koji čitaju ove retke, jer će shvatiti da se ne mogu otrgnuti od slatke opsjene privida namještenog osmijeha, a takvi osmijesi nikad ne mogu biti oni pravi, ljudski, nepatvoreni, i nepodmitljivi.

Tko shvati, shvatit će...


https://www.magicus.info/kolumna/gost-kolumnist/razvodnjeni-u-svijetu-namjestenog-osmjeha



11:06 | Komentari (2) | Print | ^ |

četvrtak, 28.12.2017.

SURFANJE NA VALOVIMA EPITETA

Joj, kako sam dobar! Uf, svi to moraju vidjeti, znati, Duša od čovjeka, iza mene će ostati sjajni trag dobrote za potomke, moram to nekako učvrstiti.

Evo, objavit ću pisma onih koji su uvidjeli moju dobrotu, inače ih čuvam, ali ponekad objavim, jer teško je održati konstantu dobrote kad svi zahtijevaju da se ne smije smanjiti njen nivo.

Kakav sam ja čovjek? Vi, koji ne razumijete dubinu moje dobrote, niste dobrodošli, sve dajem za svijet: dušu, tijelo, krv, ah..ali nemojte smanjiti ritam vaših pohvala, gode mi pohvale, epiteti, koji me uzdižu.

Kako sam ja pametan!

Bože, skupljao sam tu pamet vjekovima i vjerujte, malo tko je toliko pametan kao ja, pišem o onima koji sa pameću baš nemaju veze, a takvih je puno, ali što ću im ja, kad su njihove kupus glave samo stvorene da ostanu takve.

Uz pamet ide i mudrost.. da, da.. ja već izabirem sljedbenike i mudrost upakiranu u pamet prodajem onima koji će me pohvaliti, prekrivati me epitetima mudraca koji se inkarnirao ponovo da spašava svijet.

Ako sam malo zbrčkan ne zamjerite, to je od silnog znanja kojeg još nisam posložio u memoriji svog mozga, ja znam toliko puno.

O, vi neznane jedinke, kako uopće možete pomisliti da možete dostići moj nivo spoznatosti svega?

Ja se dičim svojom starošću i pogledom iza naočala kada me oslovi tamo neka neuka duša koja se još usudi prigovoriti mi da filozofiram u prazno, ako neće sjesti uz moje noge i slušati moje učeno blebetanje, bolje joj je da se udalji. Takve učenike ne trebam, trebam učenike koji će znati svoje mjesto: prvi po mudrosti i pameti je Učitelj, tj. Ja, a onda oni, njihova početnička trabunjanja o nekim istinama trebaju odložiti kad su sa mnom.

Ja ću ih naučiti svemu, Od njih samo tražim da me pohvale....O, kako sam požrtvovan, djem se do kraja, da bi drugima bilo dobro, tražim samo priznanje za moje žrtve, priznanje, da ništa što činim, nije uzalud.

Jednom su razapeli onog kojem sam vjerovao, ali on nije tražio priznanje, ja ga tražim, bez toga, žrtva nema smisla, ali...ako me kudite, opet nije dobro, to me čini nemirnim, frustriranim, budi neodležane dječje bolesti koje se opet pojavljuju, postajem slabašno dijete, stisnuto pod teretom autoritativnosti, posesivnosti, i ostavljenosti, sebi, mraku i bolima od roditelja, koji su također žudjeli za epitetima, pohvalama, ljubavlju koju nisu dobivali i tako sa koljena na koljeno, surfa se na valovima epiteta.

Netko je iskusan plivač pa sasvim sigurno doklizi do obale, anekoga poklopi val i zaroni u dubine, ako se pronađe i dođe k sebi, zaboravi na jahanje na epitetima i počne ocean samog sebe gledati na drugačiji način.

Tko ima sreće sa sobom, tko nema...predstoji mu dugotrajan proces savladavanja valova.


https://www.magicus.info/kolumna/gost-kolumnist/surfanje-na-valovima-epiteta


17:51 | Komentari (0) | Print | ^ |

srijeda, 27.12.2017.

grupacije kao odraz transformacije (kad mir postane dosadan)

Ovo vrijeme definitivno je vrijeme kada se, htjeli ili ne htjeli, više nesvjesno, nego svjesno, ljudi grupiraju. Zvuči paradoksalno, ali umjesto da se ujedinjavamo, spajamo u jedno Jedino Jest, jer dio smo Jednoga i svi rasuti djelići trebali bi se sjediniti potaknuti zovom iznutra svetim zovom jedinstvenosti koja je temelj nekog budućeg vremena sklada i mira.

Zašto se još uvijek grupiramo?

Skeptik bi rekao, pustimo sf i new age gluposti, grupiranja je oduvijek bilo, to nije nikakva posebna pojava,
ali nalazimo se u vremenu kada nas transformacija cjelokupnog duševnog i mentalnog sklopa zahvaća, vjerovali mi u to ili ne, događaju se promjene, itekako vidljive promjene u svijetu pa tako i u nama.

Svi smo došli ovdje upravo sa razlogom, velikim i bitnim razlogom: prvo da se opredijelimo, hoćemo li služiti sebi ili ćemo služiti drugima, jer ne možemo oboje u isto vrijeme.

Većina duša mora napraviti odabir i to je jedan od njenih ciljeva u ovoj reinkarnaciji, jedan stari svijet nestaje, u velikim bolovima i rađa se novi, sve više je beznađa, suludih akata mržnje i osvete, svega što već na prvi pogled pokazuje opredijeljenost nekih duša ka sebi, da vidimo druge i služimo drugima, svega ovoga što se događa, ne bi bilo..

Postoje još uvijek i neopredjeljene duše koje se kolebaju, da li će prijeći na stranu jednih ili drugih, oni opredjeljeni sebi, vide slabost neopredjeljenih i vuku ih k sebi koristeći ih za svoje ciljeve i jačanje svoga ega, koriste ih kao svoje sredstvo za manipulaciju, a da neopredjeljeni to i ne osjete. Neki se probude i shvate da su na krivoj strani i konačno se okreću služenju drugima, a oni opredjeljeni drugima su obično u tišini i manjini, uživaju u mirnom talasanju vlastite spoznaje, da ne trebaju privlačiti nikoga, jer je njihov zadatak da skromno i neupadljivo uskaču i pomažu onima koji to zatraže.

Oni koji su opredjeljeni za služenje sebi, uglavnom su glasni, vole kontrolirati i upadati nepozvani na vrata doma onih koji su uglavnom šutljivi i bježe od kontroliranja drugih, zato često govore da im je mir dosadan, slatkorječiv, da treba uvijek neke akcije da se voda uzbiba i da se nešto događa, a kad bi preusmjerili svoje energije na duše koje itekako trebaju u pojedinim trenucima pomoć bilo koje vrste, svijet bi već bio u četvrtoj dimenziji, u koju smo napola već uronjeni.

Nekad nas prati osjećaj da nismo ni ovdje, ni tamo, nekad i oni opredjeljeni za druge budu privučeni naizgled snagom onih koji služe sebi, ali ta snaga ne dolazi od vlastite energije pojedinaca, nego energije svih zajedničkih čestica, skupljene pod kapom jednog vođe koji koordinira postupke drugih, često vrlo sofisticirano i čak neprepoznatljivo.

Sve je to odraz transformacije, formacije koje se događaju, nažalost, neminovne su, da bi se donijela konačna odluka prije novog rođenja u novom svijetu koji je skoro već pred našim pragom.




https://www.magicus.info/ostalo/zrnca-za-razgovor/grupacije-kao-odraz-transformacije-kad-mir-postane-dosadan


17:26 | Komentari (2) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.