utorak, 13.06.2017.

TKO JE GABRIJEL?



autorica slike: TANJA REPINAC


Jedna želja od posebno drage poznanice, da joj naslikam anđela Gabrijela.

Tko je Gabrijel?

Tako divan, nježan, njemu pripada područje emocija i srca, a opet tako je snažan, da će zatrubiti u svoju trublju na sudnji dan. Pomogao je Mojsiju da se more razdvoji, kad je Mojsije bježao sa svojim narodom od faraonove vojske. Gabrijel je glasonoša i uvijek nešto divno poručuje kada smo u stanju čuti i osjetiti njegove poruke.

Druga moja prijateljica, iz Hrvatske, koja ima autističnog sina, prije njegovoga rođenja htjela ga je nazvati Gabrijel, ali spletom okolonosti, nije to učinila i kaže mi, da će on uvijek za nju biti Gabrijel i jest, ima divan pogled anđela.

Žena koja je poželjela da joj naslikam Gabrijela, ne pozna ovu moju drugu prijateljicu, i - kojeg li sinkroniciteta, također ima autističnog sina. Šta reći na sve to?

Jednostavno, neka anđeo Gabrijel bude anđeo svakog djeteta u potrebi, jer takva djeca nam uvijek nose poruku kako da se naučimo radovati malim stvarima, jer oni ne znaju za velike stvari, njima je sve jednako lijepo. Oni ne poznaju trčanje za karijerom, transakcije i ugađanja za svijet koji očekuje savršenstva. Oni ne znaju što su to vukovi u janjećoj koži, iako se često kreću među njima, njihov život satkan je od srca i tako će ga odživjeti do kraja.

Pa, predivni moj anđele Gabrijele, pomozi nam, da shvatimo njihov put i njihov način života!


09:28 | Komentari (0) | Print | ^ |

ponedjeljak, 29.05.2017.

POSJETA OSCARU WILDEU U DUBLINU



Danas šetnja Dublinom, posebno sa namjerom da vidim kuću i spomenik Oscaru Wildeu.

Ah, ti čudesni ljudi, tako prefinjenu dušu, zbog svoje slobodne orijentacije i svojih manira, strpali u ksnim životnim godinama u zatvor, ODakle je pisao pisma svom prijatelju, ljubavniku, kako god, a sada su mu napravili spomenik, označili kuću gdje je živio, čak i kafić i restoran dobio njegovo ime, sve za turiste.

Mislim da se Oski još smije na sve to i odmahuje rukom, nema smisla objašnjavati dubine i površnost ljudskog karaktera.



Usput naiđoh na mali kafić "cafee angel", nisam mogla odoljeti i ne popiti kavicu s anđelima, mislim da su me pozvali malo, da odmorim nožice.

Dublin je lijep, ima dušu, ulice su prepune ljudi, uličnih svirača, čak je i jedan akrobat priredio svoju predstavu, sve u svemu, lijep đir, cijene neću spominjati..ne uklapaju se u ovu shemu.

Kćerki Leonori nekim čudnim putevima sam pronašla cd Ed Sheerana i tako, sve u svemu, deja-vu je bio opet, samo nebo zna detalje i moj sin Juraj.

Za moju Ivanu tražila nešto od Stepehena Kinga, ali mi se čini da ga Englezi više čitaju nego Irci, a za najmlađeg sina, šminkera moga, samo sam usput pogledala košulje.

Trebam malo više vremena za obići milijun trgovina, recimo, dva dana sretansretan

Volim Dublin, vibre su apsolutno pozitivne i opuštajuće.






















10:11 | Komentari (4) | Print | ^ |

srijeda, 24.05.2017.

disonance boli - od ukradenog bicikla do krika majke zbog izgubljenog djeteta



Čudne su to varijante života i boli kroz koje ponekad prolazimo, ovaj puta mislim samo na boli srca, duševne boli, kamo god smjestili dušu, ona pamti, bilo da je u srcu ili mozgu. Po mom vlastitom iskustvu, mislim da je ipak smještena negdje u predjelu srca.

Treća godina prolazi, dvije godine sam živjela u Engleskoj pa se prebacila u Irsku. Kad sam tek došla u Englesku, sve je za mene bilo novo, trebalo se prilagoditi i živjeti bez svojih najmilijih koji su mi bili dostupni i vidljivi tek preko skypa, nikad se razdvajali nismo i uvijek sam mislila, da ću biti blizu mojoj djeci kad god me zatrebaju, ali život je (s)krenuo u drugom smjeru.

Da još deset života živim, uvijek bih izabrala ovaj poziv - poziv majke, jer neraskidive spone ostaju, čak i kad sve nestane. Biti majka je najteži, ali i najdivniji put i odabir, jer uključuje bezuvjetnu ljubav, zato je i veliki dar i blagoslov.

Ali kakve sad veze ima bickl sa pozivom majke?

Prva stvar koju sam nabavila kad sam došla u Englesku, bio je bicikl. Posao mi nije bio blizu kuće, a u početku sam radila u dva doma za stare i nemoćne. U jednom sam držala aktivnosti, u drugom radila normalne poslove, uključujući njegu i sve drugo.

Sjećam se kako sam bila vezana za taj rabljeni bicikl, vozila često po kiši, vjetru, bilo je par puta i mraza ujutro pa obrišem inje sa sjedala i zaputim se prema odredištu.

Dok mi se bicikl nije pokvario, nešto sa brzinama,lancem ni sama ne znam, majstor mi odnese i ne vrati, ja uporna, kupim drugi bicikl od kolegice sa posla, ženska mi uvalila isto tako bicikl koji se za par dana pokvario.

Nisu vrijedile priče ni reklamacije, samo onaj čudan osjećaj iznutra, bio je nalik na bol, ali ne zbog pokvarenog bicikla, nego nepoštenog odnosa i prijevare.

U međuvremenu, majstor je ipak nekako popravio bicikl, no morala sam ga ostaviti na željezničkoj postaji u Plymouthu, jer sam imala previše drugih stvari, a u vlaku nije bilo mjesta za bicikle.

Naučila sam se da se uz stvari ne treba vezati previše, posebno uz one koje su zamjenjive.

I kad sam doselila u Irsku (nema dugo, možda mjesec dana), smjestila se, vidjela da bi bilo dobro opet imati bicikl, pošto ima dobrih pola sata pješačenja do posla..

Opet sam se snašla, nabavila bicikl, ali ga držala na terasi, zapravo u dvorištu, jer vlasnik kuće ne dozvoljava držanje bicikla unutra.

Ovdje u Irskoj rijetko ograđuju svoja dvorišta visokim zidovima, bar ovdje gdje živim, to su samo mali zidići od jednog metra, tek da se zna čije je dvorište, susjedi se preko zidića mogu pozdravljati, pričati i popiti kavu, ako im je volja.

I tako, odem po ostatak mojih stvari u Englesku, vratim se nakon dva dana, a dečki koji rade sa mnom u staračkom domu, a žive u istoj kući sa mnom, dočekaju me riječima: “Nema ti bicikla, netko ga je ukrao."

Mislila sam da se šale, no bili su ozbiljni. Što je bilo nekom preskočiti zidić i ukrasti bicikl?

Nisam bila čak ni iznenađena, a ni šokirana. Malo me zaboljelo, priznajem, jer dobro mi dođe ta vožnja za moje zdravlje. Problemi sa kralježnicom tu i tamo se pojave, zato sam bila radosna zbog tog bicikla

Zašto nisam bila previše tužna?

U domu gdje radim boravi jedna štićenica, reklo bi se, žena mojih godina, blizu šezdesete, po fotografijama vidim da je imala petero djece, bila sretna majka i živjela normalnim životom, dok joj se nije dogodila tragedija: izbio je požar i njena najmanja djevojčica, još beba, izgorjela je u požaru. Nije je mogla spasiti, umrla je pred njenim očima. Ta bol ju je slomila do kraja, vrlo često domom odjekuju njeni krikovi, jer čuje glasove, koji je optužuju da je ona kriva.

Postoji jedna divna mala staklena sobica, u okviru hodnika sa pogledom na vrt, knjigama, figuricama, televizijom, glazbom, gdje je smjestimo kad je takva kriza uhvati, nije odvojena od drugih, krikovi se čuju i kroz zatvorena vrata, ali dajemo joj prostor da ta bol prođe kroz nju, bar malo.

Ne može sama jesti, ruke joj drhte, tek ponekad može popiti sok ili čaj, ako joj pomognem. Jednom sam je vodila u taj sobičak i počela je plakati, govoreći: “Where is my little baby, my Lilie???“ "Gdje je moja mala Lillie moja beba?"

Nisam ništa rekla, samo sam je zagrlila, jer znam da veće boli nema, nego majčine posebno kad ti je dijete bolesno ili umre pa povlačim paralelu sa Manchesterom i pokoljem:

Koliko se krikova zaorilo i koliko će suza još biti?

Besmisao i surovost ispranog mozga, bez imalo samilosti..

Pa što je onda tuga zbog jednog ukradenog bicikla?

Život traži povlačenje paralela i postavljanje stvari na svoje mjesto

Pješačim do posla, pješačim do rijeke. Za sve dalje distance postoje autobusi.

I tu se zaustavljam..







16:18 | Komentari (3) | Print | ^ |

ponedjeljak, 22.05.2017.

SLOBODNI TRENUCI

Danas malo slobodnih trenutaka iskoristila za malo proljetno čišćenje sobe, pa onda otišla prošetati, jer treba se napuniti energijom prije sutrašnjeg radnog dana..

Opet sam pronašla divan, skriveni kutak, nedaleko od mene, u glavnoj ulici, kuća stara 350 godina, a isto toliko i čempres..Piše da je služila za služinčad, koji su živjeli tamo..

Ulaz je bio zatvoren, ali odmah pored..željezna starinska kapija, i širok mek travnjak, poput najmekšeg tepiha pod nogama..I gdje vodi? Ravno do obale rijeke Liffey, gdje je mir čaroban, i gdje samo šum rijeke i pjev ptica pokazuju ljepotu ovog skrivenog kutka..

Poslije toga, povratak u moju sobicu, pogled na moje prijatelje vile i elfe, koji brinu o mom cvjetnom kutu na prozoru..

Posadila sam sjemenku manga, počela je klijati.. Muškatl samo što nije procvao..A bonsai drvo se svidjelo maloj elfici, koja sjedi u podnožju i uživa..Sve na svom mjestu..Netko bi rekao..odrasla, pa tako djetinjast stav..Tko tako misli, nije postigao ravnotežu iznutra..A ravnoteža znači zdrav odnos sa sva četiri elementa- zemljom, vodom, zrakom i vatrom..

Kad treba raditi i biti čvrsto na zemlji, nema problema, zrak ne može odvući u visine..Kad treba osjećati, prilagođavati se svim stanjima, voda je fleksibilna, pomaže, liječi..Kad treba energije, vatra je tu.. A Ljubav, kao peti element zaokružuje sve..





































18:39 | Komentari (7) | Print | ^ |

nedjelja, 07.05.2017.

U IRSKOJ - POSLIJE POSLA

Poslije posla šteta je bilo zavući se u sobu, predivan sunčan dan (što je ovdje u Irskoj malo rjeđi slučaj) izmamio je mnoge šetače van.

Predjeli su predivni, može se šetati uz rijeku koja nije omeđena betonom, puštena je da teče slobodno uz sve divno raslinje i drveće uz obalu Pa onda duuugačka lijepa staza koja vodi do ljetnikovca gdje je Lady Louisa Connoly-grofica živjela i pomno uređivala okoliš, čak je osnovala i prvu školu za djecu u Celbridgeu... pa onda opet vožnja biciklom do divno uređenih dijelova za piknike i obitelji sa djecom, mala jezerca, pecaroši, netko roštilja, onako kratko, sve u svemu kao da sam u nekim nebeskim sferama gdje se sve kupa u suncu i zelenilu

Rijeka me podsjeća na moju Dravu.... Baterije su mi napunjene, preda mnom je tjedan napornijeg rada.
























17:56 | Komentari (5) | Print | ^ |

subota, 06.05.2017.

FILOZOFIJA VIRTUALNE PALANKE - MASE KROZ PRIZMU POJEDINCA

U posljednje vrijeme sve više smo okruženi zbijanjem u mase, na ulicama, na radnim mjestima, a pošto se sve moderniziralo, mase se sa ulica sele u virtualu..

Zanimljiva je ta psihologija zbijenosti i odvojenosti.

Nekako to uspoređujem sa mislima iz knjige "Filozofija palanke"- (R.Konstantinovića) - u kojoj on tu želju za grupiranjem, uspoređuje sa arhetipskim zovom plemena, gdje su se ljudi sigurnije osjećali, ako bi se okupili u masu-pleme. Nisu svi morali ložiti svoju vatru.Bila je jedna, zbili su se jedno oko drugog, pa im je bilo još toplije..

U grupi ne moraš razmišljati posebno za sebe..Ne moraš se bojati neprijatelja.

Gustave Le Bon u svojoj maestralnoj Psihologiji Gomile, baš navodi to nestajanje svih slabosti, kompleksa, u grupi, u kojoj će se činiti stvari, koje pojedinci-izdvojeni, nikad ne bi mogli napraviti.

Čak i da postoje simulacije i varijacije pojedinih članova, sve se to utapa u kolektivnom borgovskom mozgu, koji misli za sve..

Veliki učitelji nikad nisu okupljali oko sebe gomilu.. Čak su bježali od nje, no, gomila kao gomila, uvijek traži nekoga da razmišlja umjesto njih, jer tako gube odgovornost za svoje postupke.

Kada se desi propust, u najgorem slučaju linč- nitko ne može biti osuđen, jer svi su jedno.

Vođa se na vrijeme povuče u pozadinu, dok se prašina ne slegne.

Elias Canetti u svojoj knjizi "Masa i moć", daje genijalan opis djelovanja mase:

"Jedna od najuočljivijih značajki života masa jest ono što bi se moglo nazvati osjećajem progonjenosti, posebna, pretjerana osjetljivost i razdražljivost prema svima koji su jedanput obilježeni kao neprijatelji. Bez obzira na to što oni rade, da li postupaju nemilosrdno ili susretljivo, suosjećajno ili hladno, tvrdokorno ili blago—svaki će se njihov postupak objasniti kao rezultat uporne zlonamjernosti, neprijateljstva prema masi i namjere da se masa uništi, bilo na otvoren ili na podmukao način."

Čini se poznato?

Kada se izdvojimo iz gomile, sa strane možemo proučavati psihologiju grupiranja..Od gomila na ulicama, potaknutih baš na ovaj način, na koji Canetti piše, pa do manjih grupa, koje se protežu do virtualnog tla.

Zanimljivo, Canetti je zapazio još jedan detalj, o kojem se često u virtualama raspravljalo: O masi kao prstenu-ili ARENI:

"Dvostruku zatvorenu masu čovjek ima pred sobom u areni. Valja ispitati tu njezinu neobičnu karakteristiku.
Arena je jasno razgraničena od vanjskog prostora. Ona je obično vidljiva izdaleka. Njezin je položaj u gradu, prostor koji ona zauzima, općenito poznat. Čovjek uvijek osjeća gdje se ona nalazi, čak i kad na nju ne misli. Pozivi iz nje dopiru daleko. Ako je gore otvorena, velik dio života koji se u njoj odvija prenosi se u grad
koji je okružuje.

No, bez obzira na to kako uzbudljivi bili znaci tog života, ograničeno pritjecanje u arenu nije moguće. Ograničen je broj sjedišta koja obuhvaća. Njezinoj je gustoći postavljen određeni cilj. Sjedišta su postavljena tako da se ljudi previše ne guraju. Ljudima u arena treba biti udobno. Oni moraju dobro vidjeti, svaki sa svog mjesta, i ne smiju jedan drugom smetati.

Prema van, u odnosu na grad, arena pokazuje beživotan zid. Prema unutra ona gradi zid od ljudi. Svi prisutni okreću gradu leđa. Oni su se izdvojili iz sklopova grada, njegovih zidova, njegovih ulica. Za vrijeme njihova boravka u areni ne zanima ih ništa što se događa u gradu. Oni ostavljaju za sobom život svojih odnosa,
pravila i navika. Njihovo je zajedništvo u velikom broju stanovito vrijeme osigurano, obećano im je njihovo uzbuđenje — ali pod bitnim uvjetom: masa se mora rasteretiti prema unutra.

Redovi su postavljeni jedan iznad drugog, tako da svi vide što se dolje događa. No, posljedica je toga da masa sjedi nasuprot sama sebi. Svatko ima pred sobom tisuću ljudi i glava. Tako dugo dok je pojedinac tamo, tamo su i svi drugi. Ono što uzbuđuje njega, uzbuđuje i njih, i on to vidi. Oni sjede ponešto udaljeni od njega; brišu se pojedinosti koje ih inače razlikuju i čine individuama. Svi postaju vrlo slični, slično se ponašaju. On na njima zamjećuje samo ono što sada ispunjava i njega samog. Njihovo vidljivo uzbuđenje povećava i njegovo uzbuđenje.

Masa koja tako izlaže samu sebe nije nigdje prekinuta. Prsten koji ona tvori je zatvoren. Ne izmiče joj ništa. Prsten fasciniranih lica, postavljenih jedno iznad drugog, ima u sebi nešto neobično homogeno.

On obuhvaća d sadrži sve što se dolje događa. Ne ispuštanikog, a nitko ni ne želi otići. Svaka praznina u tom prstenu mogla bi upozoriti na raspadanje, na kasnije razilaženje. No, nikakve praznine nema: masa je zatvorena prema van i u sebi, dakle dvostruko zatvorena."

Pošto je masa dvostruko zatvorena, pojedinac, jedino što može učiniti je, da ne kupuje ulaznice za takve cirkuse-iliti gladijatorske igre.

Kad arena nema aktera koji će je zadovoljavati, igre će izgubiti čar i masa će se razočarana razići.

Ili proučavati psihologiju vlastite opčinjenosti grupiranjem.

Završavam ove misli citatom :

„Većina odlučuje!“ – To se može čuti među djecom kada odlučuju da li da se igraju žmurke ili šuge. I to je ono područje gdje demokracija možda ima pravo na postojanje." (Andraš Laslo)



Image and video hosting by TinyPic

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=103650


09:41 | Komentari (21) | Print | ^ |

petak, 21.04.2017.

NEŠTO

Ne znam, ponekad pomislim da su ljudi koji stalno sanjaju ružičasto, love leptiriće, gnušaju se trnja na ružama i krvi koja kaplje iz trnja, zapeli negdje, a nije život samo to, on traži potpunost, uranjanje u blato, poneku riječ podijeliti sa beskućnikom na ulici ili pijanom liku u kafiću, koji treba društvo za otvaranje duše..

Razdvajanje na crno i bijelo, sve je to krivi put, tko se želi zadržati i ostati na jednoj strani, promašio je putanju, nismo nekulturni ako ponekad kulturne pošaljemo u rodni kraj, naprotiv, onda tek postajemo kulturni, jer vlastitu dušu kultiviramo slobodom izričaja.




10:19 | Komentari (0) | Print | ^ |

utorak, 18.04.2017.

SATIRIČAR=LIRIČAR

Satiričar i liričar, naizgled nespojive komponente kao dijelovi pisane riječi,i skoro uvijek, za neke u opoziciji.

Apstrakcije kojima se ne želi nitko baviti u sučeljavanju sa poveznicama među njima, koje ipak postoje.

Zagledamo li se dublje, uronimo li do samog dna izričaja, dolazimo do zaključka, da je samo dobar liričar i dobar satiričar.

Jedno je neodvojivo od drugog.

Lirsko doživljavanje svijeta oko sebe, permanentno izvlači osjećaje na površinu, i nastoji takvo viđenje predočiti drugima.

Ali lirika nije sladunjava i opojna, ona je samo stvarni doživljaj istine koja kroz riječi dolazi na svijet.

Da bi je mogao pokazati, trebaš nadasve OSJEĆATI, jer bez osjećaja, sve je pustopoljina..

Satira traži još više osjećaja, nego lirika..

Lirika je početak..Satira kojoj je temelj lirika, nikad neće biti siromašna i jalova.

Satira koristi neprestano osjećaje,ona je osjetljiva na drugu stranu istine, i na sve ono što sa istinom ratuje.

Vjekovima su satiričari istraživali ljudske negativnosti, snobovske nastranosti i mizantropiju pojedinaca, ali i vladara koji su sa takvim miljeom upravljali masama.

Satiričari vječno hodaju po tankoj žici iznad ponora, jer se bore protiv onih, kojima istina ne ulazi u srce, zapravo, ne bore se protiv pojedinaca, nego protiv negativnosti i laži, koji pojedincima žele ovladati.

Oni se ponekad bore i sa sobom, jer ego je uvijek spreman zauzeti svoje prijestolje, ako nismo dovoljno mudri da prepoznamo njegove zakulisne igre.

Satiričari su akrobati, stalno vježbaju ravnotežu, nastojeći da budu objektivni, i ne ugode svijetu niti sebi.

Njihova osobna savjest, kao čuvar, vječito ih opominje kada trebaju govoriti a kada šutjeti.

Pravi satiričari su iznad svega i ispod svega, u svemu su, a opet trebaju postići nivo, da ne budu ni u čemu.

Ismijati nepravdu i licemjerje, a ne povoditi se za smijehom.

Oplakivati sitničavost, krutost i prizemnost, a opet, ne osuđivati osuđenike u vlastitim kavezima uma.

Pri tome,moraju računati na to da često svojim perom ne donose mir, jer, istina pogledana oči u oči, izaziva bol u nekim slučajevima.

Svjesni su, da kao takvi nikad neće biti na početnim stranicama, nego na marginama životne škole.

Satiričari obnaženom istinom znaju vrijeđati, ali pri tom ne smiju povrijediti netaknutu, čistu mrvu duše, koja se u svakom čovjeku krije.

Oni imaju moralnu obavezu da čuvaju integritet dobrote u svakome o kome odluče progovoriti.

Zato su liričari, istinski satiričari. Satiričar bez lirike je pusta tvrda stijena bez života, koja samo može razbiti i raniti one koji zaslužuju polagano razotkrivanje istine..

I zato, treba uvijek osjećati, sav se pretvoriti u osjećaj, i znati trenutak kada, što, i kako kome progovoriti.

Pošten satiričar je filantrop.

On voli ljude, i zapravo želi da oni postignu i ostvare sav kapacitet pozitive, koji mogu ostvariti.

Sve devijacije su satiričaru zanimacije. Ali ne da ih poistovjeti sa nosiocima, nego da ih odvoji od njih i bezbolno uništi, samim otkrivanjem i razotkrivanjem.



http://magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=106757



16:23 | Komentari (4) | Print | ^ |

nedjelja, 16.04.2017.

NEDJELJA



Sretna i blagoslovljena Uskršnja nedjeljica, ljepotica, zaklonjena krilima anđela odlazim u nove radne pobjede.

Puno toplih riječi i osmijeha trebam danas podijeliti, puno je duša oko mene, kojima je to važnije od ića i pića.

Veliki zagrljaj, nema me do sumraka.

Sretan Uskrs svima, posebno mojim najmilijima. Sutra ću ga provesti radno, a i danas sam radila.

Kad sam se vraćala sa posla, ljudi su išli sa blagoslova hrane kući, nekako, tek kad ti te stvari postanu nedostupne, vidiš zapravo, koliko ti nedostaju, ali kao što moj mužić reče, nije sve u materijalnom, preživjet ćemo mi to, bitnije je ono duhovno, iznutra, koje nam nitko ne može oduzeti i koje uvijek nosimo sa sobom i u sebi.

Uskrsnut će Gospodin iz tame i hladnoće, a zajedno sa njim i mi, ostavivši naše haljetke strahova i briga u grobu, oživjet ćemo sa novom nadom i novim koracima krenuti u plavo, sunčano jutro...


09:39 | Komentari (1) | Print | ^ |

četvrtak, 13.04.2017.

SVAKI DAN PONOVO USKRSAVAM



Koliko god me život pokušao naučiti da ograničim uskrsnuće na jedan njegov segment, i smjestim ga među zidove hrama, koji samo jedan dan u godini zamirišu kruhom i drugim delicijama, koliko god pokušavao da me smjesti u jedan datum, u jedan privid tumačenja, jednostranom slijepom ulicom me je doveo do kraja, iza kojeg se tek pravi početak nalazi...

Feniks u nama vječno umire i ponovo se rađa, iz vlastitog pepela, vlastitog ognja...Svaki puta kada suza poteče, postaje lijek.. Umiremo svjesno, kada od sebe otkidamo ono uz što smo se najviše vezali, da bi se ponovo rodili, oslobođeni jednog suvišnog dijela u nama, koji nam je uskraćivao širinu istinskog pogleda na svijet, u ljudsko srce..

Umiremo, kada se odreknemo osude, kada dopustimo da ljudi budu to što jesu, makar nam zasmetalo što u trenutku nisu kao mi. Tako liječimo sami sebe i svoje biće, tom čarobnom feniksovom suzom.

A tada oživljavamo..

Sveti broj tri...Tri puta smo ljubav zanijekali, tri puta se pijetao javio..Tri dana tame u vlastitom limbu spoznaje: LJUBIŠ LI SE? (pita te vlastiti Otac u tebi) LJUBIŠ LI SE? (pita te vlastiti Sin u tebi) LJUBIŠ LI SE? (pita te vlastiti Sveti Duh u tebi)

A mi dozivamo život izvan našeg života, Trojstvo izvan nas, da nam pokaže put..

I put postaje slijepa ulica..

Tradicije odišu simbolikom..I lijepe su.. Ali kriju mnogo više nego što mislimo i vidimo..

Kada se ne zadržavamo na formi, otkriva nam se smisao.

I rađa se istinska spoznaja uz dužnu dozu tolerancije i poštovanja.. ne mogu svi u isto vrijeme na jednak način sve dosegnuti..

Netrpeljivost umire, ljubav i razumijevanje uskrsava..

I suza ljekovita..


https://www.magicus.info/edit/ostalo/ostalo/svaki-dan-ponovo-uskrsavam


11:58 | Komentari (0) | Print | ^ |

nedjelja, 09.04.2017.

CVJETNICA U IRSKOJ

Nakon skoro dvije godine u Engleskoj, tek sad, u Irskoj, uspjela sam pronaći lijepu katoličku crkvu, gdje sam otišla na misu.

Nitko me nije tjerao i ne obazirem se na možebitne misli i sugestije nekih duša koje sve vezano uz religije trpaju u isti koš i govore, da je to zaluđivanje i odvlačenje od istine.

Istina je ta, da naša duša istovremeno paralelno živi više života i u svakom želi sakupiti što više blagoslova, kroz ljubav prema drugima.

Shvatila sam, da je ljubav najvažnija u svim tim postojanjima pa i tolerancija koja je danas sve manje prisutna.

U ovom trenutku živim život kroz prizmu Krista-Učitelja, u nekom drugom životu možda živim kao budist ili musliman i svuda slijedim tragove ljubavi i nenasilja.

Ako se osjećam spokojno kada sjednem u drvene klupe i udišem miris tamjana, jesam li zato ovca i zaluđena?

Ne, naprotiv, osjećam se sasvim dobro i sigurno, u nekom od života sam Kelt i vršim keltske obrede i opet tražim tragove dobrote i samilosti, svuda sam ja, u isto vrijeme i svuda slijedim glas Kreatora.

Crkva je inače predivna, velika, posvećena Svetom Patricku, zbor je malen, ali hrabar i opušten, u pozadini sam čula neki glas koji uporno kao da ometa vokale, da bi kasnije kad sam snimala zbor, vidjela da je to mladić sa 'downom' koji je svim srcem pjevao, iako se nije uklapao glasom, ali tko na to gleda?

Bitno je da je sretan, a on to jest bio, danas je Cvjetnica i osjećao se mir u zraku, uz palmine grančice i blagoslov.









15:26 | Komentari (3) | Print | ^ |

petak, 07.04.2017.

JA U IRSKOJ



I tako, pozelenila ja od radosti, konačno dotakla irsko tlo, a putovanje je bilo nadasve naporno, nikad kraja, ali i lijepo na neki način.

Jučer u 11 ujutro krenuo autobus iz Engleske, došla na stanicu Birmingham i čekala 4 sata, do 10 navečer drugi autobus, iz podosta prtljage pa onda na trajekt-ferry koji je bio poput kruzera, ogroman, na 4 kata, nisam uopće osjećala da sam na valovima..

Mirno, lijepo, ljudi pozaspali, a i ja sa njima, jer smo se vozili 4 sata pa onda carina jedna, pa druga, a u Dublinu nas ostavili na nekoj stanici, a vozači štrajkaju, autobusi za Celbridge ne idu, bar ne oni blizu moga stajališta.

Konačno, nebo se smilovalo i naručili su taxi iz doma za mene, u svoju sobu sam svečano došla oko 3 sata danas popodne pa raspremila kofere, napravila par snimaka svoje sobe i pogled kad otvorim vrata..

Sve u svemu, ipak je predivno ovdje, vibre potpuno drugačije.
















slike su moje


20:38 | Komentari (6) | Print | ^ |

utorak, 04.04.2017.

KAKO SU LEPTIRI DOBILI KRILA (Bajka o Sedef-Leptiru i vilici Đurđici)



U davno, davno vrijeme,dok su duše još sjedile oko toplog ognjišta Ljubavi,u prelijepoj zemlji izvan prostora i vremena,slušale su one, zagrljene,beskrajne i duge priče o tome, gdje bi mogle odletjeti,gdje darovati tu toplinu beskraja Vječne Ljubavi, koja ih je stvorila...Svaka duša je imala svoj kutić svemira,i svaka je sanjala o svom novom budućem letu,jer, svuda je trebalo unijeti nježan i snažan osjećaj žive duše...Da, zaboravih, ta Zemlja,gdje duše živjehu,bila je zemlja leptira, a Njihov Kralj, Sedef-leptir, bio je Kralj Ljubavi i Kralj svih duša koje su postojale...Zemlja se prelijevala u kristalnim odsjajima duginih boja,a predivne livade, mirisale su mirisima najljepšeg cvijeća kojeg možemo zamisliti..

Netko bi rekao:"Pa kako onda poželjeti odletjeti od tamo,u beskrajne širine svemira, u nepoznate sfere,iz prekrasne dimenzije svjetla,u sferu sjena?"

Duše -leptiri,s najvećom čežnjom su baš to željele učiniti..Uletjeti u sjene bezdušja, i prekriti sobom sve zakutke tame...Ova divna zemlja Sedef-Kralja,služila im je kao predivno mjesto za odmor..I susret sa Onim koji će ih poljubiti prije novog puta,i zagrliti ih svojim Nježnim rukama...

No,ovaj puta,Kralj ih je sve okupio,i posjeo oko sebe..

"Milene moje,postoji u svemiru jedna predivna planeta,na kojoj za sada samo žive vile..One su čuvale prirodu, dok ja ne odlučim stvoriti prvo biće, kojem ćete vi,leptirice moje,udahnuti dušu...Savršeno biće,meni nalik,a sa vašom čežnjom za još savršenijom ljubavlju..Bića će se rađati,vi ćete u njima živjeti, sa sjećanjem na mene..a kad dođe vrijeme,svi ćemo se vinuti u konačni posljednji let,kad će sve duše svemira postati JEDNA jedina duša...Ali zapamtite,vi ZNATE letjeti,i tko god vas uvjeravao drugačije, ne slušajte ga..Imat ćete teško i pomalo čudno tijelo,ali..kad vas san ponese,uvijek ćete iz toga tijela moći dolaziti k meni...

I tako, leptirice odletješe na taj čudesni plavi planet, čuvajući u sebi sjećanja na zemlju iznad duge...No,kako je vrijeme prolazilo,tijela su sve više krala sjećanja,i duše leptirice su zaboravile tko su, odakle su, čak i..da znaju letjeti...Samo poneka je,po cijenu vlastite osamljenosti,željela sačuvati i ne zaboraviti predivne spoznaje koje je dobila od Sedef-Kralja...

A Sedef-Kralj je sve to posmatrao,i shvatio da svojim leptiricama treba pomoći..Ali kako,a da se ne miješa u njihovu vlastitu volju,koju im je poklonio kao najdragocjenije blago?

I pozove iz vilinskog svijeta malenu vilu-đurđicu...Činila mu se najmanja,i najneupadljivija,zapravo,nije na prvi pogled ni djelovala kao vila..Baš kao đurđic-cvjetić...Među zelenim lišćem, jedva da mu vidiš bijelu glavicu..

I reče tada Kralj Đurđici: "Malena,tebi vjerujem..Ti ćeš mi pomoći,da oslobodim svoje duše leptirice iz okova zaborava..Ja ću se roditi kao maleno dijete,i samo ti ćeš znati da sam to Ja..Ići ćeš od jednog čovjeka do drugog,i tražiti od njih da ti pokažu leptire svoje duše..Svakog leptira primi u svoje srce,i onda ih dovedi k Meni...Ništa više ne tražim..Samo da se sjete da Jan postojim..Tada će znati i da mogu letjeti..A kad polete..Ja ću biti slobodan..Ovako..bit ću u ovom tijelu,smrtnom,i sklonom boli, dok i zadnja leptirica ne poleti..."

I tako,Đurđica krenu na svoj put..Nadala se,da će vrlo brzo,njeno srce biti prepuno leptirica, koje će odletjeti svom Kralju,no...Tek nekoliko ljudi je pristalo da joj pokaže svoje duše-leptire..Neki su joj pred nosom zalupili vrata,neki joj se smijali,jer,sve su to bile bajke za malu djecu..Neki, prepuni sebe i svoje lažne božanstvenosti,čak su joj rekli da je zalutala, a neki je čak proglasili služavkom tamne čarobni ce (koja je zapravo bila velika Majka,ljubav Kralja Sedef-Leptira)..Poslao ju je na zemlju,da čuva sav vilinski svijet,i drži ga u svome krilu,dok konačni let slobode ne dotakne prostranstva neba...

Vila Đurđica je bila vrlo tužna..Sjela je kraj maloga djeteta Sedef-Kralja,pružila mu te nježne leptiriće,jer, Kralj je, kao i ona plakao..Bio je gladan ljubavi,koju je tako radosno razdijelio, no, nitko ga se nije sjetio i vratio mu bar mrvu te ljubavi...

No,kad su leptirići počeli letjeti,dječačić je širom otvorio oči...Jer...u tuzi je i on zaboravio tko je...Bezdušje svijeta nagruzlo je zaboravom i njegovo malo tijelo..

Kad je otvorio oči,počeo se smijati, i gugutati, tako slatko i dugo,da je Njegov smijeh sve leptire iz bića u kojima su bili zarobljeni,potjerao van..

Smijala se i Đurđica...Suze radosnice su joj kvasile obraze,i dok se nebo pripremalo da dočeka rojeve duša,Kralj se ponovo pretvorio u Sedef-Leptira...Zagrlio je Veliku majku,i svom preostalom svijetu,koji nije znao letjeti,poklonio krila...

Bilo je veličanstveno gledati taj let...I osjećati miris najljepšeg cvijeća na livadama, koje duše više nikad neće napuštati...


https://www.magicus.info/edit/ostalo/price/kako-su-leptiri-dobili-krila-bajka-o-sedef-leptiru-i-vilici-djurdjici


18:20 | Komentari (0) | Print | ^ |

utorak, 28.03.2017.

ŽIVOT I SMRT

Život kao metafora, smrt kao parabola života, sve je to jedno, razdvaja ih strah i nerazumijevanje, neupućenost i nevjera.

Ljepota punine života je upravo u prihvaćanju punine smrti, ali ne kao završetka jedne epohe, nego produžetka do onoga trenutka, kada mi sami odlučimo da ćemo prestati putovati, putovanja oplemenjuju, uče, usavršavaju, oslobađaju.

Ponavljam rečenicu ispod slike koju stavljam:

"Životu treba devet mjeseci, da se formira, a samo 15 minuta, da se uništi."

Možda i manje, ali riječ je samo o jednom aspektu života, ovog sadašnjeg, fizičkog, poput slojeva luka kako je metaverzum sazdan, tako je ovaj naš trenutni život sazdan od slojeva pređašnjih života i umjesto, da ih se oslobađamo, gulimo ih sa sebe, jedan po jedan, mi stvaramo nove slojeve, nanoseći ponekad emocionalnu bol drugima a tako i sebi, a u svemu je opet poanta - nepoznavanje SMRTI i onoga poslije.

Većina ljudi vjeruje, da poslije svega ničeg nema pa zašto bi se borili za druge i sebe?

Sve je to zakuhan recept onih koji žele da ostane tako i svijet i dalje srlja u ambis, bez predznanja o istini.

Prihvaćanje smrti je prihvaćanje života u potpunosti, drugačije ne ide.





11:46 | Komentari (6) | Print | ^ |

subota, 11.03.2017.

MOJE HODOČAŠĆE SVETOM MIHAELU






Ovdje, u Engleskoj, još uvijek se dotiču prastare energije i krćanske sfere.

U jednom svetom trenutku, shvatiš da je to sve zapravo SVE-JEDNO, jer iz istog izvora je poteklo, u isti Jedan i jedini ocean se vraća, rekoše da je kod Maraziona, maloga mjesta blizu Penzancea, maleni otok, na kojemu je brdo gdje se pomorcima ukazao anđeo Mihael i spasio ih, ali nije samo to..na tom mjestu je sjecište svih najjačih energetskih linija i posebna snaga i vibracije se osjete čim se ugleda taj čarobni Atlantik i staza, koju su hodočasnici monasi, davno davno napravili.




Prvo je na tom mjestu bio samostan, poslije su sagradili dvorac, u kojem 20 godina žive Tudori, nasljednici loze. Navodno da su na tom otoku živjeli divovi, koji su odlazili kad je oseka do gradića i krali djecu i životinje za jelo pa se pojavio junak, Jack, koji ih je poplašio trubom kad su spavali i potjerao u jamu, gdje su umrli.

Merlin je tu u spiljama radio svoje čarolije, kralj Arthuri dvorcu zasjedao sa svojim vitezovima, a na najvišoj točci dvorca na samom vrhu unutar terase, u zidu kamen, koji ispunjava želje ako ga dotakneš.

Crkva u okviru dvorca me ostavila bez dah, ne samo zbog svetosti, nego i zbog najjačeg centra energije kojeg sam osjetila..neopisivo snažno.

Gotika i onaj prastari drevni osjećaj pripadnosti..Mihael pobjeđuje zlo, čuva nas svojim plamenim mačem, mirijade anđelasu iza njega i što mi može učiniti čovjek?

Uspjela sam pješice doći stazom do otoka, jer je bila na sreću oseka, ali već kad smo se vraćali, morao nas je čamac-amfibija voziti natrag, plima je brza i snažna, a Atlantik neopisivo divan, oblačno je bilo cijelo vrijeme, no on je ostao tirkizno plav, čudesno i moj strah od visine, posebno kad bih se penjala uz zidine, nestao je danas.

Pogled je pucao od ljepote, morala sam to uslikati, preporođena i "otuširana" praiskonskim energijama, vratila sam se u svoj stančić.

Zanimljivo je zadnje mjesto prije silaska, u Penzance, zove se SAINT EARTH, netko je osjetio tu svetost iz dubina i nije uzalud dao to ime.























11:43 | Komentari (4) | Print | ^ |

petak, 09.12.2016.

KRONOS EX MACHINA






Nisam kod kuće..I jesam.. Gomila papira na stolu, moje analize i razmišljanja, asteroidi, astroutjecaji, crne rupe, kvazari, sve djeluje na nas.. Ma, nisam kod kuće..Preko mora i planina sam, daleko, dok moji bez mene žive svoje živote, moja djeca proživljavaju ljubav i zaljubljenost, a ja im samo virtualno on line dajem savjet.. Godine su tu.. Koji me vrag tjerao u 50 i nekojim da se zaputim na rad u Englesku? Nije vrag, definitivno nije,iako ga ima tek na vrhu jezika, da se ne zaboravi okus papra kad mislimo da je sve mild, blago,lijepo i prekokrasno.. Muka mi je kad gledam komentare nadobudnih domoljuba koji kažu, koji te k.. tjerao da odeš, vrati se doma.. Očito nisu osjetili kakav je osjećaj,kad radiš danonoćno, za neku crkavicu,koja nije dovoljna ni za četvrt mjeseca, a djeca prebiru po hladnjaku, traže ima li što konkretno.. A druga moja polovica,moj suprug, muku muči kako da sve poplaća, jer stižu ovrhe..
Koji me vrag tjerao? Ma puštam vraga sad na miru, nema on ništa s tim, zapravo..Moja želja da koliko toliko osiguram za svoju obitelj minimum normalnog života, pa iako to ne mogu ostvariti u svojoj državi, opet se mislim vratiti.. Pokradeni ljudi, obezvrijeđeni, ponižavani na radnim mjestima, pravda je spora i nedostižna, a opet…. Svatko tko je okušao razdvojenost i bio izvan svih tokova izraza „domaće“, zna na što mislim..
Trenutno u Engleskoj, uskoro u Irsku..U bajnoj Kraljevini ostaješ građanin drugoga reda..Plaćen si za svoj posao, minimalcem,radiš od jutra do sutra, a taj minimalac kod nas dobivaju saborski zastupnici. Uz sve beneficije.. Zašto nisam u saboru?
Nisam za dugo sjedenje i laprdanje u prazno..Osim Pernara kojemu svi trebaju skidati kapu..Čovjek se prihvatio svoga posla svojski i zavrnuo rukave..Hoda po javnim kuhinjama, dobiva pljuske od ljudi koji ne vole da ih se uhvati u trenucima očaja..
To je prava slika, lijepa naša,koja se podala velikima, uz nadu da će proći bolje i stati na svoje noge..
Podala i predala.. A ja se opet želim vratiti.. Kada koliko toliko budem sigurna da je moja obitelj krenula sigurnim korakom iz živog blata u kojem je zapela..
Majka sam..Nikad se naša obitelj nije razdvajala. Četvero predivne odrasle djece studira, dvoje je uspjelo uz studij naći i neki poslić.. Borci su,poput mene.. I to mi daje snagu da sve izdržim.Jer znam da je ipak sve privremeno.
Čeka me moja terasa na kojoj volim popiti svoju kavu čak i u maglena jesenja jutra..Čeka me moje dvorište, i moja kruška,čiji cvat u proljeće uvijek dotakne moju dušu..
Čekaju me božićne pjesme,i polnoćka, onaj tako topli osjećaj,da nekom i negdje pripadaš,čega ovdje, na žalost nema..
Samoća boli više nego što sam mislila da će boljeti. Ali ne kukam.. Na stolu tabele, rasuti papiri, moje analize, asteroidi.. Sobu i kuhinju imam u okviru garaže, ali se ne žalim,jer mi je toplo,i živim u okviru staračkog doma gdje radim. Ne moram putovati.
A bilo je i toga ovdje,u ovih godinu dana, u prvom staračkom domu gdje sam radila,kad sam tek došla..Ponudili mi sobu u okviru kuće, a posao daleko..Kupila polovni bicikl i po kiši i vjetru, vozi svako jutro ili večer..
Prva plaća koju sam dobila,kad sam došla,samo za tjedan dana.. A gazda čeka depozit..Odrađujem aktivnosti u još jednom domu, no novac ne dobivam odmah.. Božić je bio došao, ja moram van..Traži, trči..Ah….
Ovdje u domu je toplo..Ali i hladno u isto vrijeme..Jer nitko te ne poziva na kavu, niti silazi dolje kod tebe,da te pita bar kako si?
A ja bih odgovorila da me pitaju kako sam,JEBENO dobro..Fuckin good.. Nisam tip od psovke, ali ne postoji izraz u našem jeziku koji bi dočarao svu tu gorčinu i sjetu u jednoj jedinoj riječi..
Stavljam cd sa božićnim pjesmama, i pijuckam kavu..
Pozdravljam se na fejsu sa mojom djecom i suprugu šaljem puse..
Kako se osjećam pred Božićem koji dolazi? Fuckin good!!


16:38 | Komentari (1) | Print | ^ |

petak, 18.11.2016.

Svijet  kao papazjanija sabranih trenutaka





Nisam političar, ne volim politiku, a opet, mimo volje sam u nekom čudnom vrtlogu, u loncu u kojem se kuha sve i svašta, pa šta ispadne. Jedan  koji  obećava je  đavo, drugi anđeo, pa onda zapravo  oboje su na jednoj karti u špilu, koja govori sama za sebe,  kako je okrenemo.. Svi  nešto mrljaju, brljaju,obećavaju, ali tek dok ne budu na tronu, poslije, kud koji, mili moji.. A narod kusa..Proba tu papazjaniju, (kažu, papazjanija je prvotno bila svećenićko  jelo, bogato i raskošno), ali neće dobiti obrok, dok ne odabere koji je kuhar najbolji..

Poslije  narod ostane gladan.. I žedan.. Svašta nešto se utrpa kao začin, najviše lažnih mirisa i okusa..
Laži i urote.. Laži su normalne u ovom svijetu, urote nisu, jer ljudi su pripremljeni da  kusaju ono što im se servira, a to urote ne mogu biti, jer nisu stvarne..Laži su stvarne..Gipke, savitljive, slatke, čak preporučene kao zdrava hrana. Urote  otkrivaju ono što nije ponekad prijatno želucu.. Pa ih  smještaju i nezdrave namirnice.. Ne daj bože povjerovati u istinu..

Nasilje, perverzije, nedostatak suptilnosti u vremešnim nasmješenim putnicima kroz život, svi nešto kukaju, jadaju, žale se, a imaju više nego što pola svijeta  nikad neće imati..

Blagoslov skromnosti i poniznosti, za neke je puka besmislica. Nije to u trendu.. U trendu je  samo imati, bez onoga nemati.. Pa se ubija čovjek od posla, postaje rob svoje vlastite pohlepe, da bude na vrhu vrhova, dok ne shvati da na kraju nema  staze za natrag, a više ne može.. Pa jednom rukom grabi oblake, koji su zapravo hologram njegovih neispunjenih ambicija, a drugom rukom pokušava održati ravnotežu, jer je na rubu bezdana..

Svijet  se drži u strahu, umjesto u ljubavi..Strah je jači.. Drži na uzici one slabe i nejake,one lijene,koji su izgubili svoju prvotnu hrabrost, jer im je obrisana memorija, sjećanje na to, da su ratnici svjetla, oduvijek bili,i trebali bi to i ostati..

Milijuni djece  rade za profite  moćnika, drugi se odijevaju sa markom, ne znajući koliko tuge, bola i patnje je trebalo da dijete napravi  jedan par obuće ili sašije jednu košulju,koju nikad neće obući, jer jedva da zaradi za zdjelicu riže dnevno..

Glamour, mainstream, svi su hipnotizirani, na modnoj pisti, ili pred ekranima televizora, čak i dok čitaju štampu.. Slijepi kraj otvorenih očiju, ne vide da je sve jedno te isto: besmisao i praznina između nametnutog smisla i punine..
Samo neki se odvaže, pa razbiju te staklene kupole obilja,  i udahnu zrak čiste i nepatvorene prirode, makar samo na trenutak..

Bit će rata, neće biti rata, mržnja je jača od samilosti i opraštanja, svi se vrte u krug,  uporno ubacujući  žetone za taj karusel  koji  u zabavnom parku privlači stalno nove  pojedince..
Umjesto da se sastavljamo,mi se rastavljamo, dok nam drugi kroje povijest, geografiju, sve predmete koje moramo naučiti napamet, a zapravo, ništa od toga nije  kao što zapravo jest.
I um  uporno vozi svojih tisuću misli, kao automobile po cesti,koji nemaju više vozača..Dok  ne dođe do krša i loma..

Lančani sudar svega natovarenog, bespotrebnog, misli su skrhane u  iznenadnoj magli nevjerice..  Ali mi smo živi.. Naša duša,izvlači se ispod svih tih olupina, otresa prašinu sa sebe, i  nastavlja dalje koračati, kroz maglu, ali sigurna u svoj put..

Pješice, polako, lagana, bez  tereta, samo sa svjesnošću  i vjerom kao popudbinom, vjerom  u ono nešto  novo i čisto, koje će se uskoro pojaviti, kao tračak sunca iza oblaka..
Sve što mislimo da jest, zapravo uopće nije..
I sve što nam se čini da nije, zapravo Jest..

Ovo čak nije ni filozofija. Ovo je svojevoljno odricanje od svega što mislimo da znamo, i  prihvaćanje spoznaje da trebamo ići ispočetka..Ali ne sve i ne ponovo.. Trebamo se samo prisjetiti.. Nešto besmrtno u nama će nas polako vraćati iz amnezije..  Sve  će se posložiti na svoje mjesto, ako se odreknemo  svoje udobnosti, svoje tvrdoglavosti, svojih fanatizama, svoje sirovosti,i svih svojih izama..
Sve će se posložiti, ako se spustimo sa trona  egocentričnosti i počnemo svakoga gledati sa najvećom nježnošću i ljubavlju  u srcu..

Baš svakoga:  beskućnika na ulici,  crnog, bijelog, crvenog, žutog, one koji potežu  oružje, jednako kao i one koji ga se gnušaju..  lažne gurue, učitelje koji se uzdižu do nebesa,  a jedni i drugi su daleko od pravoga puta..

Možemo li voljeti one koji čine zlo,jednako kao one koji su bezazleni poput janjeta?  Ako smo zaista ostavili olupine našeg starog uma, negde daleko iza nas, ništa nam neće biti nemoguće.. Nećemo voljeti,samo ćemo drugačije gledati na to sve..

I postati tihi, poput osamljenog pustinjaka, koji  usred pustinje  susreće zmiju.. Neće je napadati.. Neće je mrziti, i neće  se bojati.. Jednostavno,  pustit će je da nastavi svojim putem, bila ona otrovna ili ne.. 
Tako i sa novim početkom istinskog života:ne postoji razdvojenost, ma koliko nas učili suprotno.. Ma koliko različitost uvjeravala da  je nužna, zapravo je suvišna.. Jer svi smo pod kapom nebeskom,jednako važni  Kreatoru, od jedne jedine vlati trave, do čovjeka, kao vrhunca stvaranja.. No, vrhunac kao vrhunac, samo je u našim glavama..

Kad bi samo jednom osjetili (kao što sam ja samo jednom u životu osjetila) koliko je divan i dubok osjećaj biti jedno u svemu i sa svime,osjetiti tu ljubav,koja te jednako voli kao travku ili list, iako je naizgled travka i list bez  ljudskih osjećaja, kad bi samo jednom osjetili taj osjećaj, da ne postoji u Ljubavi  pojam veliko,manje,najmanje, ne postoji  ti,ja i netko drugi…I nema ljubomore, zavisti,jer je kamen i cvijet jednako voljen, kao i ti, za taj jedan jedini trenutak, vrijedi prijeći milijune koraka, i proživjeti isto toliko života..
 
I kad dođemo do zadnje stanice, sići ćemo  umorni,ali i savršeno spokojni i slobodni.. Jer  smisao besmisla  je konačno završena lekcija, koju nikad više nećemo ponavljati..

 


--
 


08:55 | Komentari (2) | Print | ^ |

petak, 11.11.2016.

JESMO LI PREVARENI?



Jutros rano ustadoh, tek da spakujem stvari, jer se vraćam opet malo u Looe.

Ustanem, napravim kavicu prije, nego odem na laptop i pogledam ima li što novo..usput budi rečeno, čitam zanimljivu knjigu "razgovori sa Nostradamusom" u kojoj se svaka ama baš svaka katrena detaljno objašnjava.

Čitam to po tko zna koji puta, jer knjiga je napisana 1998., a točno govori o sadašnjim događajima, Americi, Rusiji, dolasku Antikrista koji će uvesti svoj novi poredak...pa si razmišljam, baba Vanga je rekla da je taj "Antikrist" riđokos, samo analiziram pa pomislim:

"A što, ako su ljudi opet prevareni pa je i Trump zapravo potomak hazarske zločeste kraljevske obitelji? Hazari su lažni židovi, đavolje pleme poganskih svećenika, koji su davno davno ukrali neke tajne spise i pokušavaju magijom upravljati svijetom? Pa uostalom, Trump je riđokos..."

I tako, otvorim Jutarnji, kad ono..puf! kako se zaštititi od nuklearne eksplozije..no krasno, to za dobro jutro, al' opet pomislim, sve je to propaganda, ljudi, ne nasjedajte!, ali mi se nešto vrti opet po glavi..

Prvo što je Trump napravio nakon izbora, otišao u Izrael.. Zašto? Cionistima?

No, zaboravim na to i pronađem danas članak, da su Hillary i Trump iz iste kraljevske engleske loze i da je to zapravo sve namještena igra, da bi svijet popušio privid zločeste Hillary i dobrog Trumpa.

Hazari jedni hazari drugi.. Definitivno, novi poredak slijedi..

Koga zanima sve o tome, može pogledati ovdje:

a o hazarima ovdje:


http://www.dnevno.hr/planet-x/hazari-lazni-zidovi-najveci-su-neprijatelj-covjeka-i-krista-970303#axzz4Pg33LivE


http://www.dnevno.hr/planet-x/jesu-vas-prevarili-donald-trump-hillary-clinton-su-krvni-rodaci-971509#axzz4Pg33LivE


12:31 | Komentari (4) | Print | ^ |

četvrtak, 10.11.2016.

BEZ NASLOVA



Kada se sve želje rasprše i ostane tek po koje sjećanje na istinsku toplinu srca, tek tada ostaje zagrljaj kao jedini most ka neraskidivosti između dvije duše, koje se prepoznaju u trenutku svih trenutaka i ne rastaju se nikada više... ni smrt ni zaborav taj trenutak ne može nadjačati...


09:26 | Komentari (0) | Print | ^ |

utorak, 08.11.2016.

JESEN STIŽE



Jesen stize, dunjo moja, Lostwhitiel u svoj svojoj ljepoti boja.

Rijeka Fowey mirno teče, odnoseći žuto lišće sa grana




U antikvarijatu prodaju oštećeni kip Isusa, jedne ruke nema, na drugu su mu stavili neki prastari prljavi grudnjak, a na glavu isto tako prastaru kacigu.



Tuga me neka obuzela, na njemu cijena i natpis: "395 funti, Isus može biti vaš.."..

Sa kojeg oltara je skinut ovaj kip koji više ni jednom svojom rukom ne može dotaknuti svoje srce, jer jednu su mu polomili, a u drugu stavili simbole prolaznosti.

Gdje da ga pronađemo u ovom trendu nazovi toleriranja svih religija, a zapravo i dalje se svi drže svojih malih i velikih bogova kao jedinih i pravovažećih?

Oslobodila sam Isusa od svih hijerarhija i obreda, svojatanja i guranja u prve klupe, gledam samo njegove poruke ljubavi koje su univerzalne za sve ljude i dalje od toga ne idem.

Ljubiti neprijatelje kao samog sebe, volimo li mi zapravo dovoljno sebe, kad na toj prvoj stepenici zapinjemo i stalno ratujemo?

''Jesen stiže, dunjo moja, ne miriše više cvijeće.''







10:30 | Komentari (0) | Print | ^ |

ponedjeljak, 31.10.2016.

NOĆ UOČI SVIH SVETIH



Radosno će negdje djeca pod maskama igrati svoje nevine igre u koje su ih odrasli uputili, smijati se svjetlu u noći kojom vještice plešu svoj ples, ozbiljno-smiješnih koraka, dok će u isto vrijeme duše u svijećama izgarati, željne bar još jednog trenutka zagrljaja, bar malo poljupca kojeg nisu stigle pokloniti, samo mrvu riječi koje su negdje ostale nedorečene, a tek trenutak je nedostajao da se izreknu.

Dva svijeta stopit će se u jedan, tišina, blažena kao san i mi, koji ćemo u njoj sa voljenima prebivati, jer znamo da će biti prisutni, mirisi krizantema, mramor i zemlja, grobnice raskošne i mali grobovi gdje anđeli uvijek sjede i brinu o onima koji su zaboravljeni, a zapravo, takvih nema, jer svi oni su sveti, u beskrajnoj svjetlosti prebivaju, a opet, vođeni dozivanjem dolje negdje spuštaju se i sjede sa nama na klupi ispod grma ruže koju mraz lagano dotiče.

Ljubav će dozivati ljubljene i sve će trajati za nas tako kratko, a za naše voljene beskonačno, jer, koliko ih često dozivamo, toliko oni žive u nama, nisu ispod mramora, nisu pod zemljom, mi ih nosimo u srcu i tako ih oživotvorujemo.

Jesam li dobro rekla?

Da, mi smo tvorci njihovog trajanja, jer ih ne zaboravljamo.


07:59 | Komentari (1) | Print | ^ |

nedjelja, 30.10.2016.

Hodamo mi polako...




Hodamo mi polako..Pustinjom predrasuda i nametnutih umnih i srčanih sklopova, pokušavajući držati se svog puta,koji pustinjom postade.. Jer,sve manje je oaza u kojimamožemo odmoriti svoje umorno tijelo i okrijepiti svoju dušu..
Koliko koraka je iza nas, više ne brojimo, jer, brojanje nema smisla. Smisao naših koraka je samo snažna želja, da ne zastanemo, jer ciljje možda daleko.
A na leđima breme svega proživljenog, postaje pomalo teško..
Hodamo mi polako, iako se čini da žurimo, gotovo da trčimo.. Tako nas možda drugi vide, jer, zapravo oni žure i jure, dok mi držimo naš lagani ritam..
Koliko bjesomučja iznenada oko nas, koliko besmislene ekspanzije iskrivljene poante ljubavi, koliko grizodušja, violentnih ljudi, očajnih u svojoj namjeri da postanu mekši, ali zaposjednut duh si ne može pomoći, gubi se u svom vlastitom labirintu, tražeći neki izlaz, tračak sunca, no, mrak je sve dublji i tamniji..
A mi,sve to vidimo, gledamo, žalimo,suosjećamo, no, na žalost, ništane možemo učiniti,jer nam je darovana slobodna volja, koja je u ovom vremenu postala prokletstvo, a ne blagoslov, kako je prvotno bog zamislio..
O, moj ljudski rode,moji ranjeni, izgubljeni ljudi,koji niste zaslužili vaše nihiliranje na kraju puta.. Ja znam,kako je teško koračati bez vjere u sebe, bez vjere u neki bolji vid življenja, bez nade u neko toplije i nježnije vrijeme..
O,moji dragi ljudi,kojima je led okovao srca, i zaustavio kolanje vaše tople krvi u venama.. Znam kako je to, znam kako je teško biti bez vatre, u gudurama snježnim,gdje urlik zvijeri, gladnih vašeg mesa, ulijeva strah dok udovi polako odumiru..
Zveckaju neki čudni praporci, zvecka nakalemljeno zlo, oružjem van pameti, a vi više ništa ne prepoznajete, jer su vas tako čudesno preuredili, tako čudesno obrisali vašu želju da budete drugačiji..
Od početka su vam ukidali doze ljubavi, one iskonske,čiste, bezuvjetne, koja počinje od majčinog krila. Surogatne majke, rađanje bez želje da vas zadrže, pa poslije, uništavanje dječjih snova, malo po malo..
O,moji divni ljudi, znam kako je to teško..
Jer, sve su to putevi kojima sam jednim dijelom prolazila, tek da vas mogu shvatiti i voljeti potpuno,iako ste za druge tek monstruozne kreature koje ne znaju više svoj put ka sebi..
Darovana mi je bol, darovana izgubljenost, darovano tapkanje u mraku, susreti sa najdubljim sjenama podsvjesti, da bih mogla koračati ka nečemu što nazivaju nad-svijest..
Ali ništa bez želje da se pronađeni put podijeli sa drugima..
Sve je ovo samo san, ljubljeni moji..
A ja koračam polako..
Uz Majku koja nosi nerođeno čedo, na svom teškom hodočašću u Betlehem.. Kad bi samo shvatili simboliku te ljepote ljubavne, toga čina,kojise stalno ponavlja, a sve manje je duša koje istinski žele ući u tu sferu postojanja..
Sve je samo san, a ipak, sve je tako stvarno..
Kad se probudimo u naručju Svevišnjeg, hoćemo li mu moći predati bar jednu dušu, koja je pronašla svoj put, hodajući dio puta uz nas?
Nismomi spasitelji, mi smo pokazatelji.
A, da li to možemo biti, ili smo se zaustavili, pa pokleknuli pred bremenom na leđima?
Imamo mi snage,imamo još.. A oaze su zapravo na svakom koraku, jer Ljubav koju dobivamo kroz Kreatora, Izvor je,koji nikad presušiti neće..
Samo to zaboravljamo..



15:42 | Komentari (1) | Print | ^ |

BEZ NASLOVA


15:20 | Komentari (0) | Print | ^ |

ponedjeljak, 24.10.2016.

to je samo novac, draga (angel's whisper)



Čuda za vrijeme mog boravka u Engleskoj kraljevini nikad dosta..

A bogme ne nedostaje ni onih teških situacija, u kojima, ma koliko bio pripremljen za iznenađenja, budeš zatečen, i jednostavno, ne znaš što u datom momentu učiniti. Ovdje život ima svoj tempo, pa tako i posao.. Ako želiš sve napraviti kako treba i na vrijeme, nema stajanja, ni predaha. A to nije dobro.. Čovjek je stvoren od krvi i mesa, ali i nečega, što nazivamo dušom.. A uslijed stresa i žurbe, prvo ona daje signale tijelu, a tek onda tijelo reagira.

Tako se i meni igrom slučaja desilo. Godina je prošla otkako radim ovdje, nikad problema sa prehladom ili bilo kakvom bolešću. Ako me i načne nešto, pojačam doze limuna, čaja, meda, i sve nekako prođe. Dok je čovjek zadovoljan iznutra, i bolest bježi.

I sve je išlo svojim lijepim tokom, dok me nisu počeli seljakati iz jednog doma u drugi.. Pa iz noćne na vlak, u noćnu u drugom domu..

Kažem ja sebi, pregrmit ću sve, neće grom u ljubičice..

Ali ovaj puta je puknuo, baš u ljubičice.. Samo sam osjetila oštar bol u predjelu prsne kosti,i niti lijevo, niti desno. Disanje u redu, ali pokreti-ne..

Izbjegavala sam ovu godinu dana i doktore i bolnicu, no, ovaj puta sam se zaputila doktoru.. Da bude siguran u to da nije infarkt ili nešto drugo (jer kardiogram je pokazao uredan rad srca), reče mi da ću samo na kratko u bolnicu,da naprave pretrage, rtg, i mogu kući..

Prvo sam pomislila, što ću, ako se plaća? Kao prvo, još nisam uspjela dobiti Nin-insurance number, (njega hrvati ovdje vrlo teško ili nikako ne dobivaju, zbog kratkog boravka u EU), pa nisam imala ni zdravstveno..

No dobro, zdravlje je bitnije,to mi je ipak bilo važnije, pa što bude.. Kontaktirat ću sa agencijom koja me zaposlila pa ću vidjeti..

I tako, u žurbi, čekajući bolnički taxi (jer su sva sanitetska vozila bila zauzeta), na brzinu spakujem sve najnužnije u torbu, i već u tom momentu taxi je stigao.

Žena je pričljiva, otvorena, kao i ja.. Iako me boli u prsima, pričam, pa zastanem.. Zanimao me njen stav o brexitu, strancima..

Kaže, sve je u redu, dok stranci rade ovdje, pa se vrate kući. Ali oni koji ne žele kući, koji žele živjeti u Engleskoj, e..ti su opasnost,uništiće zadnji trag engleske kulture i običaja..

Šutim..tu ne želim izazvati polemiku, jer sam pomislila, koliko su englezi prigrabili-ukrali zemlje od drugih, napravili kolonije, neke su još pod njihovom zastavom, a ljuti su što ti ljudi žive sad kod njih..I što je najbolje, englezi su uvjereni da rade sve kako treba, i da su svi ratovi za kolonije zapravo, obrambeni ratovi, u ime časti i ponosa engleske krune..

Na žalost, svuda je tako, teško da se neki rat vodi samo u obrambene svrhe. Možda naš, domovinski?

No, da se vratim na temu.. Dođem u bolnicu, ugodno iznenađena, tehnologija je bar sto godina iza naše (na žalost, ne pretjerujem), a o ljubaznosti liječnikai osoblja da ne govorim..

Hrana, skromno, ali vrlo, vrlo ukusno. Za ručak, meni-karta sa 5 vrsta jela i desertom.. Po želji..

I tako..obave sve što treba, srce kao kuća, krv ok..A bol..kažu, kostohondritis, upala onog dijela prsne kosti koji spaja rebra, ali ništa zabrinjavajuće, samo je bolno dok ne prođe..

Prespavala sam jednu noć,ujutro još rtg, ručala, i čekala otpusno pismo. Na žalost,rekoše da natrag moram sama, jer voze samo one koji ne mogu hodati.. Bolnica je bila U Plymouthu, a ja sam trebala vratiti se u Looe.. Kojih 70km dalje, autobusom..

Nije mi se to svidjelo, prvo, Plymouth je ogroman lučki grad,u kojem nikad nisam bila, drugo, bila sam slaba na nogama, kao da sam gripu preležala, ali što je tu je, na sreću, imam kreditnu karticu, pa za plaćanje nema problema.

Raspitam se gdje je autobusno stajalište za centar grada, ljubazno me uputiše. Dođem dahtajući unutra, otvorim novčanik, da izvadim karticu, a kartice nema.. Moj bože, uvijekama baš uvijek je nosim u novčaniku, vjerovatno mije ostala kod kuće u džepu od jakne, jer kao za inat, nije mi se tada nosio cijeli novčanik dok sam išla u trgovinu..

I što sad? Zaista sam bila uplašena i zabrinuta, kako ću natrag..Usred velikog grada,sumrak se spušta,umorna i još slaba od svega.. Vozač me pogleda ispod oka,valjda je vidio u kakvom sam stanju, i ljubazno mi kaže da sjednem iza..

Sjetih se da mi šefica živi u Plymouthu, vjerovatno je već kod kuće, dograbim telefon da je nazovem,kad mijavi da je istekla kartica. Još sinoć u bolnici sam slala poruke.. E, tu sam počela istinski plakati..

Nasuprot mene, sjedi žena, skromna, srednjih godina. Upita me blago, šta mi je, smiruje me… Ja joj objasnim..

Ona bez ijedne riječi izvadi 10 funti (..kako je znala skoro točno koliko je karta do Looea), pruži mi i reče:“To je samo novac, dušo, ne plači, bit će sve dobro“..

Ja je pogledam, pa ne mogu vjerovati. Pitam je za telefonski broj i ime, kažem da ću joj poslati čim dođem natrag.. Ne želi mi reći.. Samo je blago slegnula ramenima kad sam joj zahvalila.. Tada je otišla do vozača i pitala sa kojeg autobusnog stajališta u centru i kada polazi autobus za Looe.. Izašla je samnom, nosila mi torbu, i rekla, ako slučajno autobus ode, ima kod kuće auto, osobno će me odvesti u Looe..

„Vi ste anđeo“, rekoh joj.. Kao da uopće nije to čula, žurile smo do autobusa koji je već stajao i trebao krenuti.

Zagrlili smo se,izljubili,i svaka je krenula svojim putem..

Podsjetila me na onog anđela koji mi je spasio život kad sam se utapala kao mala, a nikad mu nisam saznala ime..

Da, sve je to samo novac, anđeo mi je šapnuo, radi njega, nikad ne vrijedi suzu pustiti..



13:42 | Komentari (9) | Print | ^ |

utorak, 27.09.2016.

Miracles – čuda na putešestviji od kuće do Engleske ..(I apsolutely believe in angels)…

Godinu dana već živim i radim u Engleskoj kraljevini.. Svega sam se nagledala, svašta prošla i o tome namjeravam pisati roman.. Svima zaiskre oči kad im se predoči med i mlijeko koje nas čeka vani, ali sve to treba dočekati.

Proživjeti trenutke, koji su daleko od meda i mlijeka, uranjati u samoću i hladnoću, u tišini se okretati sam sebi i shvatiti da trebaš ponekad pomoć odozgora..

Ovo nije priča za skeptike ili one koji misle da su boga uhvatili za bradu i držeći se tako za tu bradu, na kraju shvate da je to samo privid.. Bog je drugačiji...sveobuhvatan, širok, golobrad, nježan, dijete i starac, ljubav bezgranična, bezimena, onaj koji kola kroz vene naše duše, a mi to ponekad ne zapažamo..

Nije ovo priča ni o uvjeravanju u njegovo postojanje, ovo je sasvim obična, stvarna priča o mom povratku od doma, do drugog doma, povratku u starački dom gdje radim, u pitoresknom gradiću Looeu, na obali, o ponovnom razdvajanju od svoje obitelji, do povratka u drugu obitelj.

Sve je tako bilo, kako ću ispričati..

Bez uvijanja..

…Pakiram svoje kofere, noć prije polaska.. Jedan na točkićima,druga torba, malo veća.. ovaj puta si želim ponijeti malo više knjiga, o rubnim područjima koja me zanimaju. Čitam bez problema i na engleskom jeziku, ali tada moram duplo razmišljati. Ove knjige su mi dragocjene i ne mogu dočekati da mi se šalju poštom.

I tako, stavljam svega pomalo, od malo Vegete (koju Englezi ne koriste), do pudinga u prahu, koji mi treba da napravim tu i tamo koji kolačić.. Nisam slatki tip,ali ponekad dođe želja.. ni taj puding nisam pronašla ovdje, u Engleskoj, uglavnom, gotovi proizvodi sa puno zaslađivača, od čega mi se kosa diže na glavi..

Pokušavam sve to složiti, strpati, nešto moje robe, prijateljima na poslu po neku sitnicu, Bože dragi, prepune dvije torbe, vrećica s hranom za put i torbica te aparat za slikanje preko ramena.

Na avionskoj karti lijepo piše, dvije dozvoljene torbe i jedna mala ..

Stavljam laptop u jedan kofer, da mi ne računaju i njega kao torbu. važem..preteško pa tako nekoliko puta..

Novac za put imam, jer, trebat ću od Aerodroma Stansted do Londonske željezničke stanice Waterloo pa onda od tamo vlakom za Liskeard i od Liskearda do Looea opet vlakom ili autobusom, sveukupno put traje 12 sati.

Pokušavam na internetu pohvatati veze, gledam kako da stignem u Looe prije pola osam navečer, jer tada ide zadnji vlak iz Liskearda za Looe, autobusi također ne voze poslije sedam navečer, nema teorije, najranije mogu doći u Liskeard u 9 navečer, za engleski mobitel prazna mi kartica, mislim, kupit ću usput na stanici.

Suprug mi dodatno dodaje za taxi, jer nemam vremena više ni za što, na aerodromu u Klisi, gužva, došli smo ranije, neki predosjećaj me hvatao, da sam trebala tako, strepim za torbe,jer znam da su teže, negošto smiju biti, a ne bih se odvajala ni od čega što nosim..

Žena na prijemu pogleda,kaže, mogu obadvije dolje, pogledamo se suprug i ja, odahnemo. i u drugom trenutku, žena spazi moju malu torbicui fotoaparat te vrećicu i progovori: „Ne može. Vi mate 4 torbe, jedna mora ostati“..

„Pa koje 4, pitam, ova mala je torbica gdje su mi dokumenti, druga mala je fotić, a u vrećicije hrana za put“..

No, ona ne odustaje, zove drugu ženu, koja nas grubo odvlači govoreći, da se raspakiram inače ne mogu u avion, povučemo se, ja sam skoro očajna, a onda priskače moj sin u pomoć i kaže, da knjige strpam u vrećicu, a drugo smo nekako zgurali sve u jednu torbu, koja je sada bila enormno teška.

Btw, sin je bio u nekim nutarnjim previranjima (svatko ima svoje teške faze u životu) i nisam mislila, da će baš on spasiti stvar i preuzeti inicijativu, hrabar moj dečko, u trenucima kad je potrebno, pokazao je da sve može.

Obično sam ja ta koja preuzima inicijativu i ne paniči, no sad me blaga panika uhvatila, prizivam anđele, da mi ne prave probleme oko težine torbe.. mislim da bih tu pukla.

Pitam ženu, možemo li sad proći i ona me, blago nasmiješivši se, pusti, čekam svoj avion i preko stakla se pozdravljam sa mojima..

Let je udoban i miran, kao da se vozim po cesti, ali bez osjećaja tla..oblaci su prelijepi.. usput razmišljam kako da stignem na vlak na vrijeme, vlak polaziu 15.55h, a ja bih trebala biti u Londonu bar pola sata ranije.

Pjevušim u sebi pjesmicu: „I believe in angels…“..

Konačno, Stansted, silazim i sa beskrajno teškim torbama milim malo po malo do šaltera za provjeru putovnica ..vrijeme teče.. teče i rijeka putnika ispred mene polako..

Kad sam sve završila,jurim usporeno, jer ne mogu trčati sa tim torbama (ali volim svoje knjigice u njima) i dolazim do šaltera gdje pitam za autobus do Waterlooa, upravo kreće za deset minuta.. Isuse, kupim kartu, trčim ipak, ne znam ni sama odakle mi snaga i u zadnji čas ulazim u bus.. sva happy, ali kada je došao do Londona, počeo je voziti 10 km na sat.. upali smo u najveći promet, jer ljudi su išli sa posla kući..

Svaka čast, ali London bih mogla samo posjećivati i to ne tako često, no živjeti u Londonu, ne znam, to valjda mogu mlađi ljudi, puni entuzijazma, ja sam dijete prirode i prije bih odabrala život u kolibi usred šume, nego u centru Londona.

Katastrofa..vrijeme juri, već je prošlo pola 4, a vozač još nije došao do stanice, sad sam gotovo pomirena da neću stići do 4 na vlak, a tada bih tek mogla na onaj u pola 6, ali onda bih u Liskeardu bila u 11 uvečer, a tada ni taxi ne možeš lako naći u tom mjestašcu..

Autobus stiže do Waterlooa u 15 do 4, ali stanica je dalje od ulaza..opet trčim sa torbama gore uz stepenice, zadihana dolazim do šaltera, ali ispred mene je netko i ja nemam izbora, nego čekati..

Dođem na red, molim kartu za Liskeard, međutim, žena kaže da nema sa Waterlooa, nego sa Paddingtona (druge želj.stanice), ali ja joj objašnjavam da trebam kartu za Reading, tamo silazim i ulazim na drugi vlak za Liskeard, trebala je to znati, ali nema veze, ne ljutim se, jer nemam vremena, već sam skoro pomirena da neću stići, a vlak za Reading kreće za deset minuta.

Pitam, sa koje platforme, ona mi pokazuje ploču sa stotinu naziva mjesta, molim je da mi kaže, jer moram stići, nemam vremena, malo se ljuti, ali mi pokazuje platforma 14..ajoj..vlak skoro što nije krenuo, a ulaz je par sto metara dalje.

Jedna starija žena mi pomaže nositi jednu torbu, sretno ulazim, zahvaljujem..

Do Readinga 2 sata vožnje..

Opet, silazim, sada mi jedan dečko nosi torbu do šaltera gdje želim pitati sa koje platforme ide vlak do Liskearda, ali jedan čovjek ispred mene me nestrpljivo oslovljava, da se maknem, jer nisam na redu kao da mi je nešto reklo: “pokupi torbe, ništa ne pitaj, vlak te čeka“.

Tako sam i napravila, nasuprot mene vlak samo što nije krenuo, pitam konduktera ide li za Liskeard, odgovorio je potvrdno, sjedam na sjedište, sretna, jer još samo malo, svega 4 sata vožnje, i bit ću blizu „kuće“, ali opet briga... nisam stigla kupiti karticu za mobitel, trebala sam to napraviti možda prije polaska kući, ali jednostavno nisam stigla.

Kako ću dozvati taxi i hoće li ga uopće biti kad dođem?

Vlak se pomalo prazni, skoro nitko ne ide za Liskeard, već je noć, slušam iza sebe ženica sa djevojčicom od 10 godina, curica postavlja vrlo ozbiljna pitanja kao da je starija, nego što jest, mama strpljivo odgovara.

Uhvatila me mala nesigurnost, iako znam sve, ali volim provjeriti pa je pitam, je li Liskeard blizu, da ga ne promašim, vrlo ljubazno mi odgovara da ne brinem, reći će mi.

Noć je, pa ne vidim jasno stanice, a i bojim se da ne zaspim i prođem dalje, opet me ona oslovljava i kaže da ne brinem, bosa je i ona i kćerkica, ali u vlaku je tepih pa mi to nije čudno, meni osobno je bilo hladno, čak sam i čarape navukla i onda mi dođe jedna misao, da zamolim ženu da nazove taxi, spremna sam joj bila platiti za poziv, ali ona kaže da nema smartphone, niti broj taxija, a ja joj pokazujem jedan broj koji imam....kaže, pitat će još nekoga u vlaku. Bio je jedan dečko, koji je pronašao taxi službu, žena je posudila telefon od čovjeka koji je radio u baru u vlaku.

Počela nazivati, nitko se ne javlja, u manjim mjestima taksiji ne voze kasno i prava je lutrija pronaći ih, ali žena je uporna, gotovo da sam već morala sići, uspjela je dozvati taxi.: Čekat će te u 21 i 15, rekla sam kako izgledaš, a i ti ćeš biti jedina na stanici..“

Zahvaljujem joj, kažem da je anđeo, a ona se rasplače, kaže da se bori već sedam godina sa rakom, ide na kemoterapije i najviše je boli što ima kćerkicu i boji se da malecka ne ostane sama, ja je zagrlim, brišem joj suze i kažem: „Ti, iako bolesna, imaš ljubavi i snage da pomažeš drugima, ne boj se, Bog vidi, anđeli vide, vjeruj da će ti biti uzvraćena svaka kap ljubavi koju daješ.“

Ona mi još na to odgovori: „Znam kako ti je, znam kako je biti sam i osjećati se napušteno i prestrašeno, sve sam to prolazila kroz faze moje bolesti“, a čak mi je pomogla spustiti torbe, zagrlili smo se još jednom i rastali.

Vjerujem, da ćemo se sresti negdje, jednom, u nekom zlatnom perivoju, berući cvijeće za naše anđele koji nas nisu ostavili ni za trenutak.

Ponovo prepuštena sebi i mraku, praćena kišom, dolazim do stanice i natkrivenog dijela, nema nikoga, dva utomobila stoje, čekaju nekoga, taksija još nema, bojim se.. razmišljam što ću ako taxi ne dođe, nekad se slomim na trenutak, kad nitko ne vidi kao sada i počnem plakati, ali samo za trenutak.

Iz mraka izlazi neka žena, sa rancem na leđima, nije bila u vlaku, ne poznam je, ali zna sve i kaže mi, ako taxi ne dođe, ona će dozvati...gledam je i ne vjerujem očima.

Odakle zna sve?

Međutim, taxi dolazi i ona se udaljava, zahvaljujem joj ipak, makar na dobroj namjeri i dolazim do doma, sretna i umorna, grle me dvije žene koje rade samnom u noćnoj, kažu da sam im nedostajala, naprave mi kavu i darujem im sitnice koje sam uspjela ponijeti.

Vjerujem u anđele.. duboko...mislim da bez njih ne bismo mogli na dah udahnuti, bar onaj čisti, prepun kisika i ljubavi.




10:45 | Komentari (2) | Print | ^ |

utorak, 20.09.2016.

SRCE KAO KUĆA

Postoje kuće, raznorazne, velike, male, palače, kolibice, one koje su male i tople i one, koje su velike i hladne. Neke su stare, stare, gotovo da se sruše, a tako divne kad zađemo među njihove zidove, prosto osjetimo dah odavno proživljenih sudionika, koji su tamo svoj život zacrtali i ocrtali. Postoje kuće od pruća, koje su čvršće ponekad od kuća od mramora, jer vlasnici ne tuguju ako ostanu bez njih, naprave za čas nove, bez opterećenja za starim, dok one mramorne ne rastu ponovo tako lako.

Neke kuće su grobnice i ljudi ih uređuju i paze na svaki detalj kao da će ih sa sobom ponijeti iza smrti, dok neke bez posebne namjerne svrhe, svojom životnom energijom nadživljavaju sve.

Takva su i ljudska srca... uvijek zagonetna, baš kao i kuće.. neka srca imaju širom otvorena vrata i odišu toplinom, prostodušnošću i jednostavnošću.

Kuće zovemo domom i srca nazivamo dom, neka srca su čvrsto zatvorena, brojnim lokotima, dok iza zatvorenih vrata strepi vlasnik u strahu, jer u svakom umornom putniku namjerniku vidi lopova koji će ga opljačkati, a zapravo željan je bar jednog zlatnog grumena ljubavi, koju nije dobio kad je trebao i stvorio si je lažna zadovoljstva, poput ovisnika, tražeći sve više i više, a bivao sve prazniji i prazniji.

Neka srca su naizgled zatvorena, ali samo privremeno, vlasnik je zalutao negdje gore, u labirintu uma, zaboravljajući put koji vodi natrag, do svoga srca, do sebe.

Sa takvima treba biti strpljiv, jer uvjeravat će vas da su na pravom putu, dok vi znate, skoro uvijek znate, kako ih dovesti natrag, jer prošli ste istim putevima i sada ste vodič drugima, iako to nitko zapravo ne zna, jer ne oglašavate se na sva zvona, živite tiho svoj bogati život, bez ijednog novčića u novčaniku... vaše bogatstvo je sreća i radost drugih, onima, koji se vrate na kraju svog dugog putovanja, kući, k sebi, u svoje srce.

Na žalost, postoje i oni kojima je srce poput javne kuće, njima je teže, nego onima koji sjede iza zatvorenih vrata i strepe za svoju imovinu...prodaju sebe, za malo trenutnog zadovoljstva, svoje srce pretvaraju u sve, samo ne u dom u koji se trebaju jednom vratiti, a to su najranjivije duše, one koje trebaju najviše zagrljaja i potpunu rekonstrukciju, transformaciju svoga srca, jer su odrasli bez nečega, što zovemo povjerenje, bez nečega toploga, što im je toliko trebalo, da ih grije u danima zime, jer opet nazivamo to LJUBAV, a ljubav je ona vatra koja treba tinjati na svakom ognjištu.

Netko bi cijeli ovaj tekst nazvao možda sladunjavim, nerealnim, ali nije tako, ljubav i srca koja rastu bez ljubavi, razmatraju najveći psiholozi i psihijatri, jer ranjeni ljudi ne uklapaju se tako lako u shemu sretnog društva i sretnih međuljudskih odnosa pa istražuju, pokušavaju im pomoći, ali ponekad na sasvim krivi način - medikamentima, razgovorima, koji ne pomažu ponekad, jer temelji takvih psihoanaliza ne uključuju vjerovanje u dušu, onaj dio nas, koji nema veze sa kemijom, biologijom, fizikom, onaj dio u kojeg trebamo vjerovati još uvijek bez čvrstih znanstvenih dokaza, jer duša je ta, koja stanuje u srcu, ona je ta koja nijemo zove i doziva u pomoć kada tijelo nadjača sve njene glasove.

Da, srce može biti kao kuća, ali ne živi, ako duša u njoj ne pokazuje svoje otkucaje, mi smo i vodiči i prijatelji i liječnici drugima, sve u isto vrijeme, ali prije svega, ipak smo samo putnici namjernic i pred svakim domom sa ljubavlju i brižnošću, skinut ćemo obuću i pokucati, netko će nam otvoriti, prijateljski nas ugostiti, netko će viriti kroz ključanicu i šutjeti.

Pred zatvorenim vratima trebamo pričekati koji trenutak, a zatim, krenuti dalje, jednom će se nekom ta vrata otvoriti, možda to nećemo biti mi, ali prvo kucanje na dugo zatvorena vrata probudit će nadu, da je to zatvoreno srce ipak željeno, jer netko je čuo tihi glas duše iznutra.

I to je cijela storija našeg putovanja kroz ovu Zemaljsku dolinu…




12:58 | Komentari (2) | Print | ^ |

utorak, 13.09.2016.

MOJIH RUKU DJELA



ovo malo čudo ide mojoj Vikici.. Nije tako jako malo,kako izgleda, ali ja sam zadovoljna..Baš je ispalo kako sam htjela...




Morska vila..ovo čeka Maju Laboš..Trebala je biti mandala, ali krenulo je u sasvim drugom smjeru..Ja slušam svoju dušu kao da vozim automobil, a ona je GPS..navigator..




Vranac..ocean..sloboda..Opet..u dahu porođen doživljaj..




Nešto me danas opasno hvata inspiracija, a možda je to zbog opuštanja, malo nervoze pred put, slikanje apsulutno pomaže.. Zaljev pred suton..




bliži se vrijeme dolaska, svakome nosim dio sebe, svojih radova..
Upravo sada završih gavrana.. Fascinirana njime, napravih ga u obliku mozaika od izlomljenih komadića školjki..Mjesec i prašina je od sedefa...
Ovo ide Željki Safiris..Kad se nađemo na promociji..Nadam se da će biti zadovoljna..Poseban je ovo gavran..Moćan..snažan..Oko njega vječnost svija spirale i pleše svoj ples postanka..





nova slika..zalazak sunca na obali..Negdje pročitah:"Umjetnost je moja yoga"..Ja kažem..ocean je moja yoga...


08:10 | Komentari (9) | Print | ^ |

četvrtak, 08.09.2016.

VUK

Mojih ruku djelo

Vuk...predivan u svoj svojoj mističnoj dubini...kao totem i put do samog sebe, naslikah ga u jednom dahu, onako kako ga osjećam i kako je želio da ga naslikam...



15:05 | Komentari (2) | Print | ^ |

petak, 02.09.2016.

evo još malo moje umjetnosti




18:44 | Komentari (2) | Print | ^ |

srijeda, 31.08.2016.

ŽENA ZNA

Tema, koja dotiče svaki puta najtananije strune srca, i ostavlja nas, iako mislimo da sve o tome znamo, sa tisuću neodgovorenih pitanja. Žena zna, kad je prevarena..

Priča je počela u bolnici, dok sam bila na manjoj rutinskoj operaciji. Bolnica je čudesna ispovjedaonica, ako se otvorimo prema ljudima, i na trenutak zaboravimo na sebe i svoje misli ugasimo na ekranu.

Doveli su me sa intenzivne, bila sam dosta neraspoložena, jer me još cijeli dan čekala infuzija, a osmjeh na lice mi je vratila žena, pored mene na krevetu. Sićušna, mala, a sve pršti energija iz nje. Optimizam je zarazan, i vrlo brzo smo našle puno zajedničkih tema, a i bile smo same u sobi. Kao carice. Na mobitelu uključim radio, zapjevali smo čak malo. Dok nije počela pjesma, tako svima poznata:“Žena zna, kad je prevarena, žena zna“...

Uozbiljila se malo. Primjetila sam promjenu. Pošto osjećam vibracije ljudi, nije mi puno trebalo da shvatim, kako će mi ispričati svoju priču, koju možda nikom nije. Tek poslije sam saznala da i nije..

Bila sam prva koja sam poput otvorene knjige, pustila da se njena ispovijed utisne u tkivo moje duše.

Mlada se udala, do ušiju zaljubljena u svog supruga. Kako to biva na selu, (a često i u gradu), naišla je na maminog sina, koji je bio većinom pod uticajem majke. Žilava i prpošna, kakva jest, uspjela se sa njim preseliti u drugu kuću, i svekrvu voljeti iz daljine. Poštovanja nije nedostajalo.

Stvorili su svoje malo gospodarstvo, on je radio u dobrostojećoj fiirmi, rodilo se dvoje djece, i nakon dosta godina, gotovo na rubu klimaksa, začelo se i treće dijete..

Iako je postojao rizik, zbog neslaganja krvnih grupa, sve je teklo normalno. Ona je držala kormilo u rukama, ali bez puno kontrole nad svojom drugom polovicom. Baziralo se sve na povjerenju i iskrenosti. Kontrolu je orjentirala na neki red u kućnim poslovima i odgoju djece. Kad bi rekao da izlazi sa prijateljima na pivo, nikad se na tome nije zaustavljala..

U ormaru je sve bilo složeno na špagu.
U kupatilu se znalo, veš za pranje, okretao se na krivu stranu i čekao svoj red..
Možda je baš taj, za trenutak narušen red, pomogao da otkrije najbolniju točku u njenom životu: avanturu, u koju se njen suprug zaletio, misleći da ona, obuzeta trudnoćom i kućnim poslovima, neće primjetiti.

Prvo je osjetila drugi miris na njegovoj košulji..Napomenula mu je to, a on je zbunjen izašao van.
Drugi dan joj je pokazao muški deodorans, kojeg je kupio.
Bilo joj je čudno, zašto tek drugi dan to spominje?

Izašao je opet sa društvom, vratio se kasno. Umorna od poslova, zaspala je, ne uspjevajući ga dočekati budna. Ujutro ga je pokrivala, dok je spavao, i vidjela da ima obučenu potkošulju, ali naopako.. Končići su se povezivali..
Kad se probudio, reče joj, da ga je policija malo ulovila, dobio je kaznu, malo je više popio. Baš kraj bircuza gdje je bio sa kolegama.

Uplatnicu joj nije pokazivao. Sasvim slučajno ju je našla u pretincu auta, zguranu negdje ispod drugih papira. Po njoj je vidjela, da je kazna dobivena na sasvim drugom mjestu...Pored kuće, gdje živi njegova poznanica iz firme.
„Zar ona?“, pomislila je..“Ona koja mi ni po izgledu ni po nivou nije do koljena, praznoglava radodajka..“

Osjećala se duboko, duboko poniženom..
Dok je pričajući došla do tog trenutka, počela je jecati od plača..
Slike su se nizale..
Sasula mu je činjenice u lice, no on nikad nije htio priznati da je to učinio. Kažu da je ženska intuicija nepogrešiva.. I jest..

Kad žena voli, osjeća svaki titraj voljenoga bića uz sebe.
Kada se događaju promjene, postaje kao životinjica, uključi sva svoja osjetila, prepoznaje mirise, disanje, reakcije lica, najviše pogled očiju.. Oči sve govore..

Tisuću puta mi je ponovila da je prešla preko toga, ali zaboravila nije..
Nisu uspjeli nikako više svoj odnos učvrstiti do kraja. Kad razbijenu vazu pokušaš sastaviti, ona služi samo za ukras, vodu više ne može držati, i samo umjetno cvijeće može u njoj prebivati.

Pronašla je na nekom forumu prijatelja, zaista, samo prijatelja..Noć prije operacije, bila je preplašena, do neba. I nije ju nazvao suprug, nego taj prijatelj. Cijelu noć ju je hrabrio..
U džepu ima dva mobitela. Jedan za supruga, jedan za njega..

Kaže, meni treba prijatelj, a ovaj, kojeg sam dobila slučajno, moja je srodna duša. Kad god mi je teško, pošalje poruku, naši razgovori me opuštaju..
Ali ne daj bože da se sazna za to. Muž je ljubomoran, zla bi bilo..

„Morat ćeš biti majstorica kad se vratiš, da žongliraš na dvije žice odjednom“, rekoh joj..“samo, ispod jedne je mreža, ispod druge bezdan, možeš li ti to?“-pitala sam je..

Reče mi, da ne bi svoga supruga prevarila, i da je sad taj prijatelj zamoli za fizički kontakt, prekinula bi s njim..
Znam i istinu, da iz takvih dubokih veza, fizički kontakt neminovno dolazi, jer, tijelo svoje traži..Srodne duše se spajaju u potpunosti, kada se tijela osjete do kraja..

Tko kaže da se to može razdvojiti, mislim da griješi. Ili ne?
Tek u dimenziji bez tijela, možemo govoriti o tome..
Došlo je vrijeme posjeta.
Iznenadila se, kad joj je prijatelj javio, da će doći rano, prije svih.. I došao je.
Popili su kavu iz automata, dugo u holu pričali. Vratila se u sobu, kao da je oreolom okružena.
Kasnije su došli njeni..djeca poodrasla, osim najmanjeg, kojeg otac grli i ljubi, kao i drugu djecu. Vidim da ih voli. Ali prema njoj, gotovo da osjetim hladnoću.. Poljubi je u obraz, zagrli, ali sve to, tek je dio nekog reda, kojeg drži-radi reda..
Žena zna.. Da li će pustiti vremenu da zaliječi, ne znam, jer mi se čini da je rana preduboka. Opraštanje? da, ali uz iskrenost sa obje strane. Ovako, jedna neiskrenost, povukla je drugu. Sada ona ima tajnu, koju on ne smije znati, i vrzino kolo se zapetljalo,bez nade da će se otpetljati.

U svakom slučaju, vjerujem da je ovo tek jedna kap u moru životnih priča. a ocean je velik, nezamislivo velik, i čeka da ispriča svoje neispričane priče..







14:01 | Komentari (18) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se