Čula sam već sve moguće i nemoguće verzije na račun fibromialgije i kroničnog umora. Od toga da smo čudni, da to nije bolest, da je u pitanju obična izmišljotina i modna muha i kako je danas postalo moderno biti »vlasnikom« te dijagnoze. Neki su mišljenja kako nam se ne radi i kako izbjegavamo obaveze, neki pak misle kako smo razmaženi i tražimo pažnju. Malo pojašnjenje svima onima koji tako misle ili govore: - Mi nismo čudni, mi smo samo drugačiji - Mi nismo lijeni i komotni, već smo bolesni - Mi se ne trudimo domoći bolovanja, već se trudimo postati takvi, da nam ono nije potrebno - Ne priželjkujemo mirovinu, već želimo postići takvo stanje da čim duže možemo raditi i da se ne moramo bojati za svoju budućnost i egzistenciju - Nismo umišljeni bolesnici, naši su bolovi stvarni - Ne priželjkujemo egzotične dijagnoze, želimo tek život bez bolova - Nismo dosadni i naporni i ne tražimo tek pozornost, sve što želimo je da bismo vam mogli slijediti - Ne očekujemo da nas tješe i plaču sa nama, ali bismo rado vidjeli, da nas ne etiketiraju i da nam vjeruju na riječ - U stvari, želimo tako malo – da se ne moramo ispričavati za nešto, za što nismo krivi - Nismo krivi za svoje stanje i nije »sve u našoj glavi«. Pa, kada bi i bilo, naši su bolovi za nas itekako svarni i nismo molili za njih. Došli su sami i prisilli nas, da naučimo živjeti s njima, svaki dan našeg života, dvadeset i četiri sata na dan, bez odmora. To nije laka zadaća. Štoviše, čini mi se da je to jedna od najtežih zadaća koje moramo svakodnevno rješavati, a pritom se još uvije nismo zaboravili smijati. I to nam izuzetno dobro polazi za rukom, bez obzira što možda netko misli ili govori. Sposobni smo stvarati, radovati se , njegovati veselje i životnu radost, na što možemo biti ponosni. Iako većinu vremena provodimo u sjeni, još uvijek vidimo sunce. Stoga bi bilo jako lijepo i korektno, da svi koji ne znaju kako se osjeća netko s tom dijagnozom i koji to ne mogu razumjeti bar zadrže svoje kritike za sebe, jer naposlijetku, kako itko može negirati ili kritizirati nešto o čem ne zna ništa? Ako netko cijeli svoj život hoda u udobnim cipelama, logično da ne zna kako je hodati onome koji ima cipele poderanih potplata ili hoda bos, nema ništa s čime bi usporedio udobnost svoje obuće. Međutim, većina onih s poderanim cipelama je nekad imala novu obuću, tako da jako dobro znaju kako je to hodati u udobnim, novim cipelama, a potom se probijati kroz kamenje bos. |