FIBROMIALGIJA NIJE U NAŠOJ GLAVI

02.04.2008., srijeda


U traženju odgovora

Nakon onog prijelomnog dana u mom životu i četveromjesečne vezanosti uz krevet, započela sam svoj put traženja odgovora na pitanje "Što se samnom događa?"

Međutim, to je bila gotovo "misija nemoguće", jer u to vrijeme nisam imala internet, a raspoloživa literatura u knjižnicama mi nije nudila odgovore koje sam tražila. Osim toga, osjećala sam se isuviše slabo za bilo kakve aktivnosti, koje su iziskivale pa i najmanje ulaganje energije s moje strane.

Liječnički nalazi koji su stizali na moju adresu, nisu pokazivali nikakvih patoloških promjena i moja mi je liječnica jednog lijepog dana rekla: "Gospođo, vi ste fizički zdravi." Ostatak nije izgovorila, iako se je dalo naslutiti u kom pravcu je skrenuo njen misaoni tok.

Nakon toliko bezuspješnih pretraga i besprijekornih nalaza, sama sam zatražila za uputnicu za psihijatra, jer mi jednostavno ništa drugo nije preostalo. Godinu dana sam provela na bolovanju, jer nisam bila u stanju ne samo raditi, već ni ustati da bih otišla na posao. Umor i bolovi su postali stalnica u mom životu, a naposlijetku se je tome pridružio još i strah rođen iz neznanja što je samnom naopako, pa i depresija, jer su me kronični bolovi polako ali sigurno sve više vezali unutar moja četiri zida. Trošila sam propisanu terapiju koju mi je propisao psihijatar: sredstva za umirenje i antidepresive, ali unatoč tome, mene je i dalje boljelo.

Tada sam pala na 49 kilograma i nalikovala sam samo sjeni od čovjeka. Sjećam se, da sam u jednom trenutku osjetila grozan strah, pomislivši kako možda bolujem od raka ili nečeg sličnog, na što mi nikada nisu radili nikakve pretrage - jer si u vlastitoj nemoći nikako nisam mogla objasniti, kako to da toliko trpim, a nitko ne zna što je uzrok tome. Naravno, da taj svoj strah nisam izrazila nikome, pa ni svojim najbližima, jer sam se bojala da će me označiti za hipohondra, a ja sam se već ionako jedva nosila sa svojim problemima, da bih još morala nekome dokazivati kako nisam umišljeni bolesnik.

Olakotna okolnost je bila ta, da sam bila na bolovanju, jer bih po svoj prilici dobila otkaz, da sam kojim slučajem morala raditi, a nije bilo niti najmanje šanse da se uputim na posao. I danas sam zahvalna psihijatru koji je unatoč tome, što nije znao uzrok mojim tegobama, ipak vjerovao da mi je loše i trudio se da mi pomogne koliko zna i umije.

Tada mi se još ni u ludilu nije sanjalo da postoji bolest s imenom Fibromialgija, a očito ni drugima. I dalje sam bila tretirana kao osoba čiji su nalazi besprijekorni. Nije teško zaključiti kakvo su utiske u svjetlu toga, liječnici i rodbina te prijatelji stekli o meni.

A to je boljelo više od fizičke boli koja me je razjedala.

Želim vam lijep danPrint#
FM_lady

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se