FIBROMIALGIJA NIJE U NAŠOJ GLAVI

18.03.2008., utorak


Nije sve u glavi
Sindrom fibromialgije je veoma teško dijagnosticirati, osobito u njegovu početku. Problemi koji se u početku javljaju su prolazni su nespecifični, pojave se i nestanu. Najčešće počinje bolom u vratu i ramenom obruču, te glavoboljama. Ti simptomi se najčešće tretiraju kao problem s kralježnicom. Tom se problemu polako pridružuju i mnogi drugi (otuda i naziv SINDROM) i obično oboljeli svaki puta iznova potraži liječničku pomoć za svoj novonastali problem. Tako će, npr., žena za ginekološke probleme posjetiti svog ginekologa, za probleme sa zubnim kamencem svog stomatologa, za probleme sa sinusima će vjerovatno biti upućena na otorinolaringologiju, za probleme s mokrenjem - urologu, za migrene i vrtoglavice - neurologu, za depresiju - psihijatra, za bolove - ambulantu za bolove, za probleme sa spavanjem - ambulantu za spavanje, itd...S vremenom će nakupiti zavidan kup različitih dijagnoza, koje naizgled djeluju samostalno, pa ih tako i tretiraju.
I dok oboljeli obilazi različite ordinacije, njegova bolest iz faze povremenih bolnih epizoda polako prelazi u kroničnu fazu i jednog dana, dok si trepnuo, shvaća da se više ne može sjetiti dana kada je bio zdrav.

Što se tiče bolova, oni su ujedno i najgori za podnošenje, jer se oboljeli može zaista osjećati grozno, ali ne postoji nikakav način da dokaže da ga boli.Unatoč iznimnom napretku medicine, još nikom nije pošlo za rukom izumiti mjerač bolova.

Sve što oboljeli ima je tek njegova riječ protiv egzaktnoj znanosti.

Oboljeli naizgled može izgledati savršeno zdravo, dok ga iznutra izjedaju snažni bolovi. Mnogi, naravno, ni izvana više ne djeluju zdravo, jer ih je višegodišnji život u svijetu bolova promijenio i izvana. Hodaju uokolo sa ogromnim podočnjacima (za koje se obično "utvrdi" da su genetski uvjetovani, zbog tanje kože u tom predjelu), a često zbog bolešću zahvaćene kože, imaju lišajeve, popucale kapilare ili česte recidive herpesnih plikova.

Nakon višegodišnjih obilazaka različitih ordinacija i nemogućnosti da dobije adekvatan odgovor od čega boluje, kod čovjeka se nerijekto javlja sasvim opravdan strah rođen iz neizvjesnosti i neshvaćanja što se s njim događa.

Ukoliko je više puta uzostopce nakon pregleda dobio odgovor da je sve u redu, oboljeli se sve više zatvara u sebe (što je pogrešno) i prestaje tražiti pomoć, jer "ionako mu nitko ne može pomoći", i jer su mu jasno i glasno rekli kako je s njim sve u najboljem redu, barem što se tiče fizičkog zdravlja.

Osobno sam, ne jednom, nakon besprijekornih nalaza osjetila ogromno razočaranje, intimno pomislivši kako bi bilo kakva dijagnoza bila bolja od neznanja u kojem živim, a dobila sam odgovor:

"Pa, možete biti sretni da vam nije ništa!"

Ironija ove izjave leži u tome, što meni činjenica da mi nisu ništa našli ne znači ništa: dok trpim u svom, bolovima ispunjenom svijetu; dok se ujutro ne mogu postaviti na noge; dok mi ni jedna tableta za bolove ne pomaže; dok ne mogu otići na posao - a moram jer "mi nije ništa"; dok moram skuhati ručak, a ne mogu stajati; dok moje dijete treba pomoć oko matematike, a ja ne mogu ni sjediti ni misliti; dok se moram popeti na 4. kat, a ne mogu hodati ni po ravnom; dok bi moja obitelj otišla u prirodu, a ja ne mogu ni do WC-a; dok se ne mogu dogovorati za nikakve socijalne kontakte, jer u ovom trenu ne znam ni kakva ću biti kroz pola sata; itd...

Morate priznati, da je u takvim okolnostima spoznaja "da mi nije ništa" za mene osobno potpuno suvišna i neupotrebljiva.

Dakle, sada se prvobitnom strahu pridružuje i osjećaj bespomoćnosti.

Oboljelog često ne razumiju ni njegova rodbina ni njegovi prijatelji. Može se desiti da čuje još jednu legendarnu rečenicu:

"Da si uistinu bolestan, već bi ti nešto našli!"

Dakle: bolovi+neizvjesnost+strah+nerazumijevanje+neprihvaćanje=depresija.

I tada se nekome može učiniti kako je našao odgovor na probleme koji muče oboljelog - ima depresiju. Zato trpi bolove. Istina, taj čovjek iz ove priče uistinu jest depresivan, što uopće nije čudno.

Ali, postao je depresivan zato što je bolestan, a nije bolestan zato što je depresivan.

I polako ali sigurno zatvara se čarobni krug unutar kojeg se oboljeli kreće. I može se desiti da na kraju dobije svoju prvu (a možda i jedinu dijagnozu) - "SVE JE U NJEGOVOJ GLAVI."

Ali, kao što već i naslov bloga kaže NIJE SVE U NAŠOJ GLAVI.
Fibromialgija je stvarna bolest. Bolovi koje oboljeli trpe SU STVARNI BOLOVI. I oboljelog je malo briga što mu govore kako mu nije ništa; oboljeli tek traži olakšanje svojih tegoba i da mu vjeruju na riječ. Njegova riječ je sve što ima, barem tako dugo dok medicina jednom u budućnosti, ne pronađe egzaktni način dokazivanja njegove bolesti.

Sjetite se koliko je bolesti u prošlosti bilo nepoznatih i koliko je godina bilo potrebno da se otkrije mehanizam njihovog nastanka, što ne znači da su ti ljudi bili zdravi. Nisu. Samo se nije znalo što im je.

Pitanje je vremena kada će se nepobitno moći dokazati postojanje Fibromialgije i uzrok njenog nastanka, a do tada je potrebno ne zaboraviti na oboljelog i ne pustiti ga samog u njegovoj bolesti.

Zadnja stvar koja mu je potrebna jest nevjerica i osuđenost na život u sjeni etikete hipohondra.

Želim vam lijep danPrint#
FM_lady

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se