tepam da ne krepam

12.10.2017., četvrtak

O Rusima i komšijama

Sjedim danas na terasi u lokalnom kafiću na jednoj opuštajućoj kavi sa Dragim i dok on lista novine, gledam djecu na putu iz škole. Vuku jadnici prevelike torbe, onim najmanjima dosežu čak i do pola bedara, umorni, oznojeni, sami ili u paru, pa malo-malo zastaju ne bi li ubrali koji listić ili zavukli musave rukice u vrećicu sa smokijem.

-"Znaš, oduvijek sam te htjela pitati, kako to da ovdje ima toliko plavokose i plavooke djece. I ljudi općenito?"?"
-"Pa za vrijeme rata, ovuda su prošli kozaci, provaljivali u kuće i silovali žene, eto zato! Muške, ako nisu pokupile ustaše i domobrani, pokupili su partizani i odveli u rat tako da ih nitko nije mogao zaštititi!"
-"E, jebiga. Kako god okreneš, žene su uvijek najebale i to doslovno..."
Bacila sam se na razmišljanje kako je bilo onim muškima koji su se vratili i zatekli plakosu i plavooku dječicu kod kuće i to isto upitah Dragog.
-"A čuj, a šta su mogli? Neki su svoje žene nakon toga prebili, ali dijete je tu i nemožeš ga ubiti. Pošto je svaka druga ostala trudna, ljudi su jednostavno prešli preko toga, odgojili ih kao svoje... ali svaka druga-treća generacija povuče ruske gene pa uvijek bude plavušana bez obzira što su oba roditelja tamnokosa i tamnooka."

Kontam ja tako dalje kada se par stolova dalje pojavio lokalni mesar. Crnjomanjast, sitan... I onda se sjetim da su sve njegove sestre plave kao anđeli. I ne budi luda opet ja priupitam:
-"Eto, iako su mu sestre plave, mesar nije povukao na Ruse!"
-"Ne, on je povukao na komšiju!"
-"O čem ti?"
-"Pa čuj, poslije rata osim ruske djece i vlastite naravno, muški su cijeli dan radili s konjima na njivi. Naravno, kad naveče dođe kući slomljen i izlomljen nije mu do igara u krevetu. Jebiga, zato postoje komšije. Pa svaka druga kuća ima barem jedno dijete koje nije dijete svoga oca i to se zna, javna je tajna! Nekad su učiteljice u školi znale prozvati dijete po prezimenu biološkog oca jer je ono bilo pljunuto kao otac, a nosi prezime, jel, "oca" ! Tako je i sa našom Nenom (najstarija sestra). Zato stari nije ni htio ženiti mamu nego ga je djed natjerao. Navodno je ona dijete starog Fiškala i oboje su to pričali kad je tata umro."
-"Znam, čula sam to od tvojih sestara.... Pa jel Nena zna ?"
-"Valjda. Navodno joj je Fiškal poslao pismo i rekao joj."
-"I?" i dalje navajujem ja. Dragi je odustao od listanja novina i zagledao se u mene nevoljko odgovarajući.
-"Pa koliko je meni poznato, poslala ga je u pizdu materinu i rekla mu da ona ima oca ,da je taj otac mrtav odavno i da kakav je on muškarac pa priznaje tek poslije 40 godina..."
-"Ono, nije bitan utisnik već upisnik!!!"
-"Pa u pravu je, zar ne misliš tako?"
-"Naravno da je!"

Mnoštvo misli mi se rojilo po glavi:

- od vlastite situacije; Dragi je prihvatio moga najstarijeg sina kao svoga i prije tri godine ga je usvojio i M. sada nosi prezime Dragoga. Bivši suprug nije mario za M. i zadnje četiri godine prije smrti nije ga dolazio ni vidjeti iako je bio u blizini. M. ga zove tata,a bivšeg supruga je zvao po imenu.

-o situaciji žena koje su bile "vesele": jbg, kako možeš svom mužu podmjestiti tuđe dijete?
Onaj gore nekako se uplete tako da se uvijek nekako sazna, zato čemu? i Kako mogu? Kada smo već kod toga, prije nekoliko godina, pukla je bruka u jednom daljem selu. Obitelj je brojila 6 članova. Muž, žena i četvero djece. Živjeli su dobro, sagradili novu kuću u kojoj ništa nije falilo, djeca poodrastala i već su bila u višim razredima i srednjoj školi. Njihov najbolji prijatelj, kum (po svim osnovama :i vjenčani i kršteni) bio je dobrodošao i često su se družili i pomagali jedni drugima. U jednoj pijanskoj načuo je da mu se žena već duže vrijeme praši sa kumom i da je jedno dijete njegovo. Ovaj ne budi lud, uze uzorke dječijih vlasi i pošalje na DNK analizu,a on je otišao napraviti spermiogram. Na kraju je ispalo da on uopće ne može imati djecu zbog preboljenih zaušnjaka, a da su sva djeca kumova. Od muke i jada danima je izbivao iz kuće ne znajući šta da radi. Na kraju je okupio djecu i u suzama i kroz jecaje rekao im istinu, dodajući da njemu to ne smeta i da ih ne voli ništa manje. Na kraju su sa istinom suočili i ženu i majku koja je pokupila svoje stvari i odselila kumu. Djeca ne žele kontakt sa njom.

Jebiga, treba imati muda ko crkvena zvona da bi takvo što napravio.

-"O čem ti čekićariš?"
-"Pa o svemu ovome....."
-"Jel se sjećaš Pekarice?"
-"Joooj, jebote, na nju sam i zaboravila!!! A jes bio dobar kulin!"

Prije dvije godine Pekarica izašla ispred kuće, iznijela stol, na njemu šlingani stolnjak, rakija, pogača, kulin, kobasica, slanina, kulinova seka i zove narod koji prolazi da dođu nazdraviti. Tako je i nas pozvala.
-"I čemu nazdravljamo?"- upitah ja, naravno sa šajbom kulina u ruci.
-"Zet mi se okopilio, dobio je sina!"
-"Pa eto, čestitam! Nek je živ i zdrav!" - rekoh, bojažljivo gledajući u Dragog koji je naginjao rakijicu, a meni zapinjao kulin u grlu.

Popili mi i krenuli kući.
-"Niš mi nije jasno!"
-"A šta to? Pa njen zet napravio drugoj dijete..."
-"A njegova žena?
-"Natjerala ga je da dijete prizna! Ako je znao zavuć, zavuće sad i u džep i plaćati alimentaciju!"
-"E svaka joj čast! Tvoj tintilinić bi odavno bio na panju da mene tako sjebeš!"
-"Znam.... i to jako dobro.."

I tako vam završava ova seoska priča. Pravi naslov bi trebao biti : "KO TU KOGA JEBE!", ali pošto svi znate kako sam ja fina i kulturna, nisam to, eto, stavila kao naslov.


Pusa od Male

Oznake: susjedi


09.10.2017., ponedjeljak

....i tako vuk pojede magare...

Jutros oko 2 sata imali smo potjeru. I to ne bilo kakvu, već potjeru za susjedovim psom kojeg je nakon 7 mjeseci vratio iz "egzila" Bog te pita odakle jer eto prošlo je već dosta vremena i valjda se pas (ne susjed) "opametio". I neće više praviti pizdarije ......jer eto prošlo je puno vremena i .....lijep je.

Daklem, da krenem redom, svi znate da živim na selu i svaka kuća ima psa, i mačku i još kojekakve ljubimce koji slobodno šetaju po dvorištu.Dijelom radi djece, osobne zaštite, miševa, parcova i drugih štetočina stvarno je dobro imati psa. Dvorišta su nam velika, živina i stoka je odozada u drugom dvorištu i bilo kakvo sumnjivo muvanje iza kuće ili ispred oni vam dojave. Ali, budimo iskreni - sa psom i drugim ljubimcima treba i raditi, naučiti ih što smiju i ne smiju, poigrati se s njima i nagraditi za dobro obavljen posao. Treba mu isto tako osigurati hranu, mjesto za spavanje, voditi u šetnju itd. itd. Npr. kad moja obitelj ide u šetnju ide i naš Cigo, i susjedov Džejk te mačori Buco, Kiki, Đurđa.... i svi fino šetamo... Cijela menažerija na okupu. Obitelj na okupu...
Dakle, vratimo se malo unazad tj. na razdoblje unazad 7 mjeseci. Noć prije je bilo nevrijeme sa kišom, grmilo je kao da se nebo spustilo. Ujutro, nakon prve popijene kave, dok sam se ja već muvala po kući, Dragi je otišao nahraniti zeke, patke, guske,pure i koke. Vratio se nakon 10 minuta zelen u licu i očiju punih suza mi rekao da smo ostali bez svega.
"O čemu ti to pričaš?" rekoh. Odmahnuo je glavom i otišao se umiti u kupatilo.

Drhtavih ruku i nogu uputila sam se u zadnje dvorište i.....ostala paf!

Rastrgana tijela mojih životinjica ležala su razasuta po dvorištu, dok je taj lijepi pas još uvijek ispod žice pokušavao provući dio pure koju je rastrgao tokom noći. Ukratko, tijekom nevremena udavio je 6 pura, 31 kokicu, 28 zečeva i 3 patke. Guske nije mogao jer su ogromne, a gusak Neymar je jako teritorijalan i prestrašan sa svojim ubojitim kljunom.
Dok je Dragi kupio po dvorištu naše blago, susjed je mrtav hladan preko žice prebacivao mrtve kokice i pureći batak koji je lijepi pas prošvercao za sebe i pajdaša koji je bio vezan lancem. Da,da, susjed ima dva psa. Jednog je zavezao jer mu je prije dvije noći razderao 6 kokica.

"Ne budeš li ga držao na lancu, ubit ću ga!"- rekao mu je Dragi.

Ovaj ga je samo pogledao, odšetao u kuću i zalupio vrata. I tako je sutradan Lijepi otišao u egzil. Ali to nije sve... Za par dana nabavio je novog vučjaka koji je, skupa sa pajdašem, prije 3 mjeseca napravio masakr opet u našem dvorištu i tako smo spali na 6 kokica, 2 zeca, 4 patke i 3 guske koje su nam još na broju. U selu su sa još par pasa, izmasakrirali dva teleta,izgrizli kobilu i podavili 30-ak janjića. I nikome ništa. Taj put je susjedova kćer izašla i pitala kolika je šteta jer će ju ona platiti. Kao da može platiti trud koji je uložen da bi se sve othranilo! Naravno, susjed koji je isto tako otišao u egzil (NJemačku) jer mu je žena malo ovesela i zbog sramote ne može u selo, će sve to platiti. Dolazila je i veterinarska inspekcija jer su njihovi psi sudjelovali u masakru telića i janjaca, ali odjednom nikoga nije bilo kod kuće. Čovjek koji drži janjce uhvatio je dva psa i tužio je vlasnike i dan danas se tužaka sa njima. Znate što je ovdje najgore i najžalosnije? Jedan od uhvaćenih pasa je pas koji pripada policajcu i vi stvarno ne možete ništa napraviti! Ne možete pozvati policiju zbog štete, možete samo pozvati veterinara da procjeni štetu i ganjati vlasnika privatnom tužbom. Pa onda se parničite i parničite i stvorite trošak veći nego što su vrijedne životinjice koje uzgajate. Te pse ne možete ni ubiti jer će vam odmah doći policija na vrata jer ste upucali tuđeg psa, platiti ćete kaznu, zaraditi prijavu, oduzeti će vam se oružje, a da ne pričam o Udrugama za zaštitu životinja koje ćete si natovariti na vrat. Ukratko, uzgajajte ali na vlastiti rizik!

I opet da se vratim na početak. Sinoć smo ostali bez ijedne kokice i 14 zečeva. Naravno Lijepi se vratio i susjed sada ima 3 psa koji životare maltene bez hrane jer je njegovim kćerima teško izaći van i nahraniti ih. Iako je Dragi istukao psa i uspio ga otjerati niti jedna od njih nije izašla da vidi kakva se to graja odigrava vani. Valjda nisu imale vremena jer su im dečki i ljubavnici navrat-nanos bježali iz kuće od straha napola obučeni i još kad su vidjeli Dragog naoružanog palicom... U svakom slučaju, mrtve hladne zatvorile su vrata i ugasile svjetlo.

Ujutro dok smo kupili ostatke našeg blaga i kopali jamu da ih zatrpamo, Dragi je rekao:
"Znaš stara, žao mi je što sam istukao psa jer nije on kriv. Krivi su oni jer ga drže gladnog i ne uče ničemu!"
A najžalosnije od svega je što mu je susjed......vlastiti brat!

Pusa od Male

28.09.2017., četvrtak

U p.m., eto di sam!!!

Nakon puno, puuunooo vremena evo i mene nazad. Ma zakompliciralo se sa infuzijama željeza! Ma u p.m. i zdravstvo i infuzije i sve redom... A di sam bila! U p.m., eto di sam bila!

Krajem 8. mjeseca otišla sam sa uputnicom u dnevnu bolnicu da vidim kada trebam doći na infuzije željeza. I tako, dođem vam ja tamo, obavim razgovor sa liječnicom, usput joj predam svu papirologiju i krenem sa svim (opet)pregledima: EKG,KKS, šećer u krvi itd.itd. O.K., velim, a šta sad? Veli meni doktorica, e sad idete gore na kat da napišete zamolbu da vam odobre lijek jer vam je on jaaaako skup.

Na pamet mi padoše odmah ona dječica iz ZG-a koja još čekaju čudotvorni lijek. Al, nema veze. Odem vam ja tako na drugi kat i čekam jedno pola sata dok teta iskuca na kompiću jednu složenu rečenicu, sa jednim prstom, moje zamolbe. Došlo mi je da je opičim tastaturom i da sama nosom ispišem istu. Kaže teta na kraju: eto sada morate čekati dva tjedna da konzilij donese odluku. Čuj, dva tjedna! Ok, velim, a kako će te mi javiti?
Poslati ćemo vam na kućnu adresu.

E, pa nije bilo tako! Stiglo odobrenje za tri tjedna! (U odobrenju je bilo cca 5 rečenica, pa se valjda teta mučila tjedan dana sa pisanjem).

Ne budi luda odem ja tako na net čisto da vidim koliko lijek košta kad ono 2100 kn.

Dok sam sa Dragim pila kavu i sunčala se (da, ja na suncu) da skupim malo topline jer sam se smrzla ko govno u dnevnoj bolnici (vani je bilo +40, a u dnevnoj oko 10 Celzijusa) igrom slučaja nabasamo na par iz sela. Oni su se naime vratili iz Švicarske nakon 30 godina, pokupili osiguranje i kupili stan. Djece nemaju, nemaju nikakvih obveza i žele da uživaju dok su još mlađi.
Kako to biva, ispričam im ja ovu proceduru oko lijeka. Žena na to izvadi mobitel, otipka broj, frfljači onim svojim švicarskim jezikom, zahvali se i nasmije. U međuvremenu doznala sam od njenog muža da je ona bila šefica financija u švicarskom zdravstvu.
"Čuj", veli ona, "ako ti oni odbiju zamolbu, dati ćeš mi uputnicu i sredit ćemo ti lijek u Švicarskoj ili Njemačkoj. U Švicarskoj košta 50 eura, a u Njemačkoj 70".

Jebiga, kad nisam pala na dupe. Pa ajd da te oderu duplo u lijepoj našoj silovanoj, ali naplatiti taj isti lijek 5x skuplje, pa gdje to ima?!!
Ajd, ako odbiju, kupit ću ga sama...

Stiglo meni odobrenje (konačno) i uputim se ja u dnevnu bolnicu, prištekali oni mene, iscurilo to čudo za tri sata i krenila ja kući. Sve je bilo dobro dok nisam izašla iz auta. Opičila me neka vrtoglavica i mučnina i kako sam zalegla na kauč, nisam se pomakla naredna tri dana. Ajd vrtoglavica i mučnina, ali toliko me steglo u prsima i mišićima da sam se jedva pomicala...
Druga doza je bila upola manja pa su i mučnine prošle za dan-dva.

E, pošto sam tih dana malo , ne svojom voljom,ljenčarila, ubacila sam u 6. i pospremila kuću, ispržila ajvar, okrečila sobu i taman kada sam se htjela odmoriti i uživati u plodovima ćistoće i finoće, sjetio se gazda pilane preko puta da počne proizvoditi pelete za grijanje! I tako ja malo morgen uživam, nego perem prozore dva puta tjedno i pet puta dnevno metem ulaz i terasu od piljevine jer se čiko sa grtalicom uvijek odluči igrati sa istom dok puše sjevero-istočni vjetar! Nabijem ga mutavog, da ga nabijem!

Pusa od Male!

Oznake: suncobran


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se