Dugo sam razmišljao na koji način da vam opišem kako se osjećam. Mislim da je važnije da vam ispričam to, nego što se konkretno dogodilo. Na pamet mi pada jedino onaj penzioner kojeg vidite kako sjedi tamo u parku. Onaj pored kojeg prolazite svaki dan kad se vraćate s posla i vidite ga kako sjedi i bulji u prazno.. Znate da nije došao uživati u prirodi jer, nekad je davno on bio u prirodi i već je pomalo senilan i zaboravio je kako ta priroda izgleda ali je siguran da to nisu dva stabla, ljuljačka, tobogan i tri drvene klupe, a kako se u Hrvatskoj živi duže od side nego od penzije, malo je vjerojatno da će se i prisjetiti. Isto tako sigurni ste da nikog ne čeka.. jer uvjek sjedi sam. Tko još danas ima vremena za dede i bake?!?!? Nije sretan ali nije ni tužan. Jednostavno mu je svejedno. Jednostavno ni on sam ne želi baš ništa za sebe. Baš ništa. Imate dojam da jednostavno čeka da vrijeme prođe.. i možda dođe neko sasvim drugo.
Odlučio sam se da napustim posao koji sam nekad jako volio (i koji sam radio gotovo besplatno) i da studiram malo ozbiljnije a ne "rekreativno" kao do sada.. Ne zbog toga jer je to bolje za mene... Ne zbog toga jer me to čini sretnim i zadovoljnim.. baš suprotno. Sve drugo me čini sve manje zadovoljnim. Sve drugo što gradim oko sebe jednostavno se ruši pod puno jačim rukama nekih drugih ljudi.
Odlučio sam da pomognem jednoj grlici koja svakog proljeća dođe na moj balkon i radi svoje gnjezdo ispod krova sve dok joj ga vjetar ne sruši.. nakon čega se preseli dolje na drvo. Uvjek bi pričali, ja i ona.. Došla bi mi kad bih vješao veš, ili zaljevao cvijeće i pričali bi o svemu.. i tako do dugo u noć. Pričali bi i o "njoj" ponekad. Pričali bi najviše o njoj... ali to ipak neka ostane između nas...
|
