28.01.2006., subota
Slika
"Zdravo", rekla mu je.
Gledao ju je još trenutak koji je za njega trajao satima, i pobjegao.
On je bio slikar. Zapravo bio je vrlo dobar slikar. Žvio je već godinama u osami velike obiteljske kuće na samom rubu jednog malog mjesta. Samoća mu nije smetala, bila mu je neophodna jer njegova predanost poslu često mu nije dopustala nikakvo ometanje. Samo je vjetar ponekad zviždeći tiho korz obližnju staru šumu uspio ukrasti trenutak njegove pažnje i nekoliko misli.
Morao ju je naslikati. Njena slika vrištala je zatvorena u njegovoj glavi da iskoči na platno. Nije ju mogao zadržati samo za sebe. Nije mu dala da ju zadrži samo za sebe. Nije htjela samo njega, htjela je cijeli svijet. Progonjen njenom beskrajnom ljepotom slikao ju je danima. Fine linije njenog lica nisu ispadale onakve kakvima ih je on vidio. Činile su mu se nekako pregrube, beživotne. Ni boje nije pogađao. Bezbroj njihovih nijansi i tonova kao da nisu bile dovoljne da naslika sve ono što je vidio, posebno njene oči jer vidio je kroz njih. Ona mu je to dopustila.
No sve to nikako nije uspijevao smjestiti na svoje platno, u taj svoj djelić sekunde, tu uokvirenu pukotinu vremena, kako je on to zamislio. Sve češće je griješio, sve češće uviđao greške u svakom novom pokušaju. Znao je da neće moći slikati ništa drugo nikada više dok ju ne dovrši, jer jednostavno više nije postojalo ništa drugo vrijedije njegove pažnje, nije postojalo ništa drugo što bi želio slikati više od nje. Nije postojalo ništa ljepše od nje. Htio je njen glas na platnu, htio je njen dodir, miris, njen poljubac. Htio je sebe u njenim očima. Opsjedala ga je potpuno..
Odonda su prošle godine. Njegove slike danas nalikuju na velike jednobojne mrlje, bez imalo smisla..
Još uvjek slika samo nju...
|
- 12:52 -
Komentari (16) -
Isprintaj -
#
24.01.2006., utorak
Silovanje
24.01.2006, 03:33h, moja soba...
Mrak je. Čak i s monitora, koji hvata i ledi moj dah dopire sve manje svjetlosti do mojih krvavih očiju. Radio svira neku dobru staru narkomansku, ali tako tiho.. Čuje se i nemilosrdno odbrojavanje sata, koji kao da kuca sve sporije i zaustavlja vrijeme. Tako je hladno da mi se prsti lijepe za tastaturu. Grijanja nema već satima. Zapravo kad bolje razmislim, isključili su ga još jučer navečer. Od hrane su mi preostale samo mrvice keksa po stolu i tastaturi, i zaleđeni čokolino na prozoru. Jedino čega još imam su cigarete jer već satima tražim upaljač koji sam negdje popušio i za kojeg bi sad dao desnu ruku. Sunce još ne izlazi, i neće još dugo, a sve mi se čini da neću ni ja. Znam što slijedi, utorak taj prokleti dan. Samo još jedan od radnih. Ustajanje ko iz groba, odlazak na fax u svrhu podizanja cijene svog ionako neizbježnog prostituiranja kroz život. Konkretno danas me čeka ispit, koji za mene svaki puta predstavlja silovanje mog (ne)znanja popraćeno mučninom, probavnim problemima i paničnim konzumiranjem noktiju što će vjerojatno s vremenom prerasti i u teže oblike PTSP-a. No dobro, nakon ispita i olakšavajućeg koncerta Zagrebačke filharmonije u dvoranama WC-a, za mene biti će to dan kao i svaki drugi. Možda se i počastim s kojim pivcem ili dva negdje u gradu u društvu neke dobre knjige ili osobe.
No to sve me za sada ne brine.. Brine me moja soba koju trenutno gledam punu beskorisnih stvari koje mi u životu nikada ništa nisu značile niti govore nešto o meni. Jedino gitara bez žica obješena na zidu mogla bi svojom tišinom odsvirati koju lijepu uspomenu. Trudit ću se ubuduće da nebude toliko beživotna. Možda kupim koju biljku pa da imam s kim pričat u ove kasne sate...
|
- 03:38 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
21.01.2006., subota
Kiba
Popijem pivo do kraja, platim rundu i idem iz grada polako prema doma, na ručak... Prolazim ispred hotela Dubrovnik i ubacim "medvjeda" uličnom sviraču koji ispred nabija i prije nego produžim korak on brzo skrati pjesmu i pita: "Nekaj za tebe?"
Ja: "Znaš kaj od Donovana?"
On: "Paaaa znal sam prije samo sam sad već zaboravil."
Ja: "Onda nešto od Dylana, to znaš!?"
I tako ja stojim vani na ulici, piša mi se, slušam , pogodite - "Blowin' in the wind" vani zimaaaaa, panjeve čupa, za mene bar minus dvadeset, posebno poslje pive. Stari sjedi na svojoj gajbi, gitara u rukama, usna harmonika oko vrata, pored njega boca u škrniclu i dere po toj gitari ko da nije njegova. Uglavnom riječi je sve pobrko iako je otpjevo samo jedan stih al ga je zato pet puta ponovio..
On: "A kaj, znaš ti kaj od Donovana, jel sviraš 'opće!?"
Ja: "Pa znam, ono, dvije tri stvari od njega..."
On: "Ja sam inače Kiba..." i pruža mi ruku s trzalicom u ustima" ...ulični svirač a tak me zovu. Imam ja njega na pločama doma!"
Ja: "A jel bi mi prodo kaj?"
Kiba: "Paaa bi. Bi. Nebi sad za pet kuna, al možemo se dogovorit. Ionak' su mi isključili struju doma pa nemrem slušat. Al terbo bi vidjet,
koji put dođem pijan doma pa sve u pičku materinu porazbijam" i smije se...
Pa me pita jel mi se da da mu odem do dućana po pivu a ja šprint u prvi birc, obavim žuta posla, pa u dućan i uzmem dvije. I tako ja razglabam s njim o svemu... hvali se on meni kak je Paul McCartney sviro s njim baš tu ispred hotela Db ono kad je bio u Zagrebu, i da pitam kog god hoću, i kako je došao baš njemu, i da je bio u novinama... Objasnio mi je kako ima službeno dozvolu Grada da svira na ulici, i kako to nije mala stvar, pa kak je dobar s Ibricom (Jusićem) i koji je to isto cuger...
I kaj kažem!? Kažem da svatko ima jebenu priču za ispričat. Samo ga treba znat poslušat.
I niš, popili smo još po dvije, a na kraju sam i ja debitiro i odsviro mu "Catch the wind" od Donovana, iako je piva učinila svoje pa sam se sjetio samo prva dva stiha, a ni smrznuti prsti me nisu baš slušali..
|
- 00:48 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
20.01.2006., petak
Koliko traje?
Jednom davno jedan veliki čovjek primjeti da se zemlja okreće oko Sunca. To vrijeme nazvao je godinom. Nakon toga drugi je veliki čovjek, koristeći zakone fizike i matematike izumio mehanički uređaj koji to vrijeme mjeri. Izumio je sat, te je godinu podijelio na mjesece, a mjesece na tjedne, tjedne na dane, dane na sate, minute i sekunde...
To sam, sjećam se, kao i mnoge druge stvari između ostalog učio i u školi. Sjećam se da sam učio i da je crvena boja ništa drugo nego elektromagnetski val najniže frekvencije vidljive ljudskim okom i da se kao takav najslabije apsorbira u atmosferi, i da je to razlog zašto je Sunce na zalasku crveno što je lako dokazati matematičkom formulom.
A koliko traje jedan dan kad si sretan a koliko kad si tužan?
Koliko traje taj jedan poljubac koji zavine vrijeme i promjeni život?
Koliko taj jedan trenutak život produži ili koliko ga skrati?
Koliko takvih trenutaka stane u jedan dan, a koliko u jedan život?
Koliko je dana prošlo ako nisam spavao još od petka?
Koliko će još godina trajati ovaj tužan dan, a koliko će trajati moje strpljenje?
Koliko stvarno traje jedan dan?!?!?!?!?
Neznam...
Kako je to moguće da neki ljudi jedan prizor kao što je zalazak Sunca opisuju jednom matematičkom formulom.. No i nije tako strašno kad bolje pogledaš... jer neki još uvijek, prema tim zakonima fizike i matematike žive. Žive svoj život prema tom nekom vremenu. Prema vremenu koje im, sa gotovo apsolutnom točnošću mjeri jedan primitivni mehanički uređaj.
|
- 22:20 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
17.01.2006., utorak
Egzistencijalna problematika
Zajebala majka priroda... Umjesto da me na ovaj svijet izlegla iz jajeta, ili posadila kao drvo, ja ravno kroz pičku materinu izađem ko' čovjek. Izvuku te van, dereš se, vrištiš, plačeš i onda ti zabiju sisu u usta, pa kad nema sise onda ti u usta guraju nekakve dude a u ruke igračke, i tako svaki put nađu način da te sjebu sve dok ne izrasteš i shvatiš gdje si i šta si. A sad ako skočim s balkona ili se bacim pod vlak reći će da sam lud, a nazad u rodno mjesto nemogu.
Sad je već kasno. Mogu samo da, kad god uhvatim priliku zabijem unutra svoju »sirotinju« i osjećam se barem približno... tako jebeno dobro kao dok sam plutao naopačke u majčinoj utrobi cuclajući palac! To ti je kad si baksuz. Netreba ti dugo da shvatiš da je taj sisojed, iako ne najbrojniji, bez konkurencije u cijeloj povijesti svog, matičnog mu planeta, i to u samo nekoliko bijednih desetaka tisuća godina svog aktivnog postojanja, odnio gotovo sva naj naj priznanja. Da sve to skratim – najveće đubre u cijelom svemiru. Mali zeleni se još nisu javili, barem ne službeno pa njima nemogu sudit. Sisojed, iako vrlo autodestruktivan (mislim da to nemam potrebe posebno obrazlagat) čini mi se, barem u zadnje vrijeme dobro zapeo za problem svoje egzistencije. Po medijima sve češće naletim na rezultate mnogih istraživanja vezanih uz taj problem a posebno u području medicine.
Tako neki dan u novinama piše da prema istraživanju triju bolnica u Franfurktu muškarci stariji od 40 godina mogu znatno izbjeći rizik od infarkta i moždanog udara ako svakodnevno gledaju velike ženske grudi. Razlog zbog čega se današnji znanstvenici bave ovako, naizgled nebitnim problemom nije da bi za gledanje atributa imali savršen izgovor, već zato što su svi bitni problemi već riješeni, čovjek je već sve izumio, on sve umije i sve zna, osim naravno velikog misterija - odnosa broja cipele i brzine čitanja sisojeda 21. stoljeća, na kojem između ostalih poznatih svjetskih institucija radi i Hrvatski zavod za statistiku. Iz zavoda poručuju: spremite se na još jedan veliki korak za čovječanstvo!
Majko mila, bolje da si rodila metar drva neg' mene... najbolje od svega - složila se! Pa što si me rodila onda? A dogodilo mi se, kaže, što ću... DOgodilo joj se jebote. Pa sigurno da joj se dogodilo! Čovječe pa danas da bi imao auto trebaš trebaš proć sistematski, vožački položit, trebaš svake godine na tehnički, moraš ga osigurat, i ko zna kolko još pizdarija, a za dijete... muško i žensko, i to još bolje u alkoholiziranom stanju! Eto, što se njoj dogodilo!
|
- 23:22 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
16.01.2006., ponedjeljak
Dragi ljudožderi...
...svrha ovog bloga je isključivo da...
pisalo je ovdje jednom svašta... i puno toga ne želim da se zna, i srećom, gotovo da ni ne razmišljam više o tim stvarima..
Pouka:
...ali znate kako kažu: "Nikad nemaš drugu priliku da ostaviš prvi dojam!"
Al' boli me kurac šta kažu! Blogove ionako nitko ne čita!
Mislim da bih trebao još reći nešto o sebi.. valjda, pa evo, reda radi, nekoliko važnijih podataka:
spol: muški
boja očiju: smeđa
godište: černobilsko
veličina noge: 42
horoskop: deprimira me doslovno svaki put
...ako nekog još nešto zanima (sumnjam) neka pita... možda i odgovorim.
Važna napomena: mišljenja, teze, pouke, istine, neistine, teorije i stavovi na ovom blogu, više nego vjerojatno, 290% su u krivu pa ih nemojte uzimati za ozbiljno ali su to moja mišljenja, moje teze, ... , ... , ... , i ne tvrdim ništa drugo nego da na njih imam pravo.
|
- 10:30 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
