žile(t)

< kolovoz, 2007  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Dođe tip psihijatru i kaže:
- "Brat mi je lud."
- "Zašto? Što mu je?"
- "Misli da je kokoš."
- "Pa zašto ga onda ne prijavite!?"
- "Pa bih, ali trebaju mi jaja..."

Tako ja razmišljam o vezama.
Mislim da su one iracionalne,
lude i apsurdne, ali većini nas trebaju ta jaja...

Free Web Counter



zhilet#net.hr

18.08.2007., subota

Maraton


Trčao sam. Nigdje određeno... Uvjek bi došao nazad na mjesto s kojega sam krenuo i onda ponovo... Dobar tempo. Pogled tri metra ispred sebe. Pravilno disanje. Koncentracija na nivou. I onda ponovo i opet ponovo i još jednom.

Prošlo mi je tako nekoliko sati i bilo je okej. Ono o čemu nisam razmišljao je da nemogu trčati beskonačno, da jednom moram stati i da nemogu pobjeći. I stao sam i slomilo me. Slomilo me sve ono što svaki od nas nosi tamo negdje unutra. Čudno je kako tek onda osjetiš koliko ti je do toga stalo i koliko toga ima.. tek onda kad jebeno boli i steže tako jako da nemožeš do zraka. Klub koji sam vodio; faks; jedno divno prijateljstvo; posao koji sam radio; cura koju sam volio i ukrako sve što sam živio sve se srušilo odjednom. Dogodilo mi se to prije dvije godine.
I onda sve iz početka, kako to već ide.. Prvo učiš disati. Polako. Jedan po jedan. Onda učiš jesti. Nešto lagano za početak tako da to što si pojeo ostane tamo gdje bi trebalo ostati kako bi sve to žvakanje uopće imalo smisla. I tako sve dok ne naučiš pričati pa hodati i polako se vratiš među ljude... kako to već ide. Ali ovaj put si naravno puno oprezniji i držiš se nekih pravila kao npr:

Ne čitaš više knjige jer te tjeraju na razmišljanje. Ne slušaš više L. Cohena i muziku slične tematike. Ne piješ jer se bojiš da te ne baci nazad u depru pa da si ne prerežeš žile ili skočiš s balkona. Ne izlaziš van jer je to mjesto gdje ima puno ljudi i glasna je muzika a bojiš se i one jedne čaše previše. Paziš s kakvim ljudima se okružuješ i ne sviraš više gitaru jer je to jednostavno nešto što radiš kad si sretan, inače nema smisla. Ne vežeš se ni za koga i ni za što i ne vjeruješ jer je tako lakše. I najbolje od svega što naučiš je ne razmišljati!

I tako, šta da ti kažem... korak po korak.... Polako... Održavaš koncentraciju i čiste misli. Paziš na tempo i disanje, ne bježiš ni od čega i gledaš daleko ispred sebe i trčiš neki drugi đir. Nigdje određeno. Samo tako.... I onda ponovo i onda još jednom
i još dvadeset puta......


- 01:49 - Komentari (1) - Isprintaj - #

20.04.2007., petak

Božica, ljuuubavi moja....


Danas sjedim na kavi negdje u gradui gledam u bijeli zid na kojeg je netko iskasapio grafitom: “Džabe si krećio!”. Osjećam se jednako glupo. Nevjerojatno je kako sve krasno funkcionira dok me gaze kolokviji, ispiti, rokovi i kad si u vugla natrpam sve one gluposti..

Rokovi su davno završili a meni u glavi totalni nered... počeo opet o ženama razmišljat..

Preko dana je okej ali u sitne sate u glavi kaos. Flešbek.. vrte se svi filmovi... pročitane knjige... posebno Bukowski: “Sve naše najveće ljubavi uvjek neko drugi jebe” i svih ti klasici pa i one sirovine tipa: “Jebem ti dan kad se žene prestalo zavodit toljagom!”. I onda BUM! Prosvjetljenje! Sjetim se pokojnog Đosera iz “Atomskog skloništa” i njegove pjesme “Žuti kišobran”. Znate tu stvar... Kupio si je jedan mali žuti kišobran da mu zamjeni Sunce kad pada kiša. Kupio si je i plastičnu lutku da zamjeni njegovu dragu kad padne noć i to upravo zbog sve te vaginalne manipulacije.

Savršena ideja! Kupit ću si plastičnu ženu! I to jako jeftino! Ideja uopće nije loša kad bolje razmislim. Bit će uvjek tiha, uvijek na raspolaganju, i u svemu djelit će mišljenje samnom. Neće biti potrebe za šminkanjem, kremama noćnim, polunoćnim, dnevnim, anticelulitnim, za ovlaživanje kože, za bjelila, crvenila, ni anticrvenila . Neće sjediti 2h dnevno pred ogledalom čupati obrve kako bi nakon toga uzela ono nešto i s time pokušavala nacrtati nešto nalik obrvama. Imati će plastične obrve; i nokte; i trepavice; i plastične sise po mjeri... Ostat će mlada i najlijepša zauvjek ( i nikad problema s kilažom: uvijek 2 do 5 kg ovisno o tome što nosi na sebi ).
Ukratko... BITI ĆE IDEAL DANAŠNJE MODERNE ŽENE!

A ja ću biti moderan muškarac. Da. I kad se ja i “Božica” vratimo s medenog mjeseca (Gay Pride-a u Parizu) osnovat ćemo udrugu za promicanje i borbu za prava plastičnih i poluplastičnih žena i srodnih im manjina.

U PM kud ide ovaj svijet!?!?!?!


- 18:19 - Komentari (4) - Isprintaj - #

02.01.2007., utorak

Strojar, FERovac i još netko


Neki dan sretnem frenda iz osnovne u busu.. FERovac je sad.. i to se dobro vidi. Pogled mu je tup i najčešće usmjeren u pod. Odgovori kratki i jasni, proračunati. Ugodno je bilo u njegovom društvu. Kad bolje razmislim, to je najugodnije društvo u kojem sam se našao u zadnjih godinu dana. Pričao mi je je o zvučnoj skretnici i pojačalu - projektu na kojem radi, a ja o svojoj konstrukciji i proračunu šarafa sa dvovojnim trapeznim navojem M24 za koji mi je trebalo tjedan dana.
Teško je bilo i meni i njemu pronaći riječi za bilo što drugo. Teško nam je bilo pričati o tome zašto ne izlazimo kao prije, žašto ne hvatamo ženske, zašto više ne sviramo zajedno, gledamo utakmice i nalazimo se na pivi svakog četvrtka u 8 na kvartu. Teško nam je bilo ponovo glumiti u onoj nekoj sapunici zvanoj "život" ali bilo bi stvarno jadno prepričavati scenarij npr. o sadržaju mog jučerašnjeg ručka ili o tome kako su starci prije 6 mjeseci preuredili kupaonicu ali to je stvarno sve što mi je tada padalo na pamet.

I opet lažem. I sebi i vama.

Ima jednu šarenu vestu i voli konje. Govori polako, nosi moj šal i uvijek joj je hladno. Miriše crveno i pije amaro. Pogleda me jednom i pričam gluposti. Voli čušpajz a ja ne kuham. Živi pored rjeke i još je mlada samo joj je vrijeme brzo prošlo jer voli spavati. Igra fer plej, jedan na jedan i glumi bolje od mene. Zna peći kolače i ljuti se kad joj kažem da ima slame u kosi. Ne nosi šminku i baš takvu je volim. I volim kad se smije, takvu kakva je... bez šminke.

...i mogao bi napisati knjigu o tome..............................

Lakše je reći da imam podočnjake od proračuna tangencijalnog naprezanja zavara na konstrukciji koji mi ne štima. Lakše je reći da sanjam ljude s maticama umjesto glava koji me proganjaju i nedaju mi da živim. Lakše mi je otići na faks, proračunavati šarafe i diviti se profesoru koji je napisao knjigu o tome. Jer sve je to za moje dobro.... E pa Sretna mi Nova godina!


- 02:50 - Komentari (3) - Isprintaj - #

16.04.2006., nedjelja

Flešbek


Sjedim danas na balkonu na plinskoj boci; suše mi se gaće iznad glave; gledam van i pušim... puca me neka romantika......

I onda se sjetim svojeg obećanja da ću odrezat svoju sirotinju jer mi više netreba, dat ga preparirat i poklonit ga javno svim ženama ovog svijeta.... i sjetim se kolko dugo nisam razmišljao o tome i o ženama uopće. Sjetim se osjećaja kad sam se sa starim, kad sam imao deset godina popeo na vrh Hrvatske kroz minska polja. Sjetim se vremena kad sam bio revoltiran, furao marte, komandosicu i podrapane hlače, pljuvao po cesti, gledao na svijet drugačije, dosta crno. Sve mi je to danas nekako smješno... Ali nije se ipak odonda puno toga promjenilo. Pogled na svijet mi nije puno drugačiji, gledam ga još uvjek odozgo, s vrha, samo sam odlučio da se lijepše oblačim, manje mislim, i da sve češće zatvaram oči pred sobom, jer pljuvačka odozgo ipak ne leti tako daleko kao što sam mislio. Ne tako daleko koliko puca pogled..


PS: bit će još projekcija... al sljedeći put vas obavjestim na vrijeme :)


- 17:41 - Komentari (26) - Isprintaj - #

14.04.2006., petak

POZIVNICA!


Najdraži moji virtualni prijatelji...

Pozivam vas sve danas (petak 14.04.2006.) u 20:00 sati u knjižnicu Bogdana Ogrizovića (ona knjižnica na Cvjetnom - Preradovićeva broj 5) na projekciju filma Aleksandra Petrovića "Skupljači perja". Filmske projekcije redovito (dva puta mjesečno) organizira kino klub "Art" koji vodi moj dobar prijatelj. Ulaz je BESPLATAN ZA SVE i poslje obično ide do Legenda Pub-a na piće koje plača kino klub..
Filmovi su rijetko nešto što imate prilike vidjeti na TV. PozdraF!

- 12:32 - Komentari (6) - Isprintaj - #

03.04.2006., ponedjeljak

Najlijepše je doba đačko doba!!!


Ja sam student. I stvarno poštujem starije od sebe,,, i poštujem njihovo mišljenje (ne njihovo, svačije),,, klanjam se njihovom iskustvu i cijenim njihove savjete i dobru volju... ali puno se puta uopće s njima ne slažem. Nikako. S faksa se ovih dana ne vraćam doma prije 22h. Danas sam u tim kasnim satima iscrpljen od s svega toga dignuvši pogled s knjige i usmjerivši ga negdje u prazno, vidio sebe kako... heh..

Vidio sam sebe kako stojim pred sudom. Nije to bio običan sud. Zapravo bio je to vrlo čudan sud... Ja sam naravno, sav isprepadan, sjedio na mjestu glavnog optuženog. Ali na postolju gdje sjedi sudac sa onim strašnim batom, čiji me udarci još uvijek progone iz mračnih dubina mojih misli i utjeruju mi strah u kosti, opet sam sjedio ja... Samo, pogled mi je bio drukčiji. Bio je oštar, prodoran i nemilosrdan. Bio sam to onaj ja koji je siguran sebe i svoj sud, i u svaku svoju presudu. Bio sam to odgovoran i odlučan taj ja i nimalo nesiguran u sebe. Porota se sastojala od jedanaesetero mene. Oni su svi izgledali isto... i izrazi lica nisu im se uopće mijenjali. Sjedili su tamo kao da su mi već davno presudili i kao da ih uopće ne zanima moja obrana, svi moji argumenti, sva ta nepravda i sve nevjerojatne i neponovljive okolnosti koje su me dovele ovdje! Nisu ih uopće zanimali toliki brojni dokazi da zapravo ja uopće nisam kriv!!!!!!!!!
Izraz lica nije im uspio promjeniti ni moj odvjetnik (također ja u otmjenom odjelu i kravati, brz na jeziku, elokventan, i nekako ljigav). Najbolji odvjetnik na svijetu! Čovjek pun isprika i opravdanja... Čovjek koji je beskrajno mnogo puta, kroz igru riječi, svojom uvjerljivošću, koristeći se raznoraznim spletkama i izvrtanjem istine, ciljajući na brojne ljudske slabosti, kao što su ljubav i suosjećajnost, od glavnog krivca napravio žrtvu, od slona muhu, od vuka janje. Porotu to uopće nije zanimalo. Zanimao ju je samo glavni tužilac. Pogodi tko?!...

Stajao je, govorio, i svi su ga slušali: "X.Y. rođen tog i tog datuma, 1986. u Zagrebu tereti se po 168 točaka optužnice:

- za fer play, i za sve pobjede u kanasti u ranoj dobi od 4 godine kada je jedva držao svih 14 karata sa obje ruke;
- za prerano stečeno znanje iz matematike, nekih osnovnih računskih operacija itd... ;
- za predobre ocjene u osnovnoj i srednjoj školi, i za uzorno vladanje;
- za više puta osvojeno prvenstvo Hrvatske u jednoj od najtežih sportskih disciplina;
- za nadprosječan kvocijent inteligencije;
- za svako pranje suđa;
- za svaku toplu riječ;
- za svaku dobru stvar što je ikada napravio;
- za..."

U tom trenutku tužitelj je prekinut očajnim krikovima optuženika koji je kroz plač i suze uporno vikao: "ALI JA NEZNAM PEGLATI!!!"

Sudac podiže bat i udara njime po stolu. Iz njegovih usta pljušte prijetnje i opomene... a ja, optuženi, sve se više lomim, pod svakim sljedećim udarcem tog bata kao orah pod čekićem...

Presudu sam dočekao upravo tako, prosut po podu. Potpuno slomljen. Od srane porote proglašen sam krivim - jednoglasno, a od časnog suda osuđen na studiranje na FSB-u na najtežem smjeru (cca – 3 doživotne robije) i to bez mogućnosti pomilovanja (električna stolica).


Podsjetilo me sve to skupa, da su najlakši problemi uvijek oni koje smo već riješili... odnosno da nam se tako uvijek čini.. Lako nam je sada pričati kako nam je bilo super u tamo vrtiću dok smo bili mali, bezbrižni i igrali se po cijele dane... ali sada smo već zaboravili kako smo se plakali kad nas je ujutro mama tamo ostavila, i kad nas je onaj najzločestiji debeli klinac koji je tukao sve redom konačno uhvatio u najgorem trenutku - kad smo čučali na zahodu. Stoga, nije najlijepše đačko doba. Jednako je lijepo kao i svako drugo..
Lako je i meni sada kad mi dođu prijatelji sa ljubavnim problemima i jadaju se a ja se samo smijem i vičem: "Ja fleksam i sve mi je super, a vi se svi jebite!!!" ...kad nisam zaljubljen... a kad sam radio sve ono... znate već šta, nije bilo sve, baš tako, jako lako..

Heh...

PozdraF!


- 23:24 - Komentari (19) - Isprintaj - #

24.03.2006., petak

Penzioner i grlica


Dugo sam razmišljao na koji način da vam opišem kako se osjećam. Mislim da je važnije da vam ispričam to, nego što se konkretno dogodilo. Na pamet mi pada jedino onaj penzioner kojeg vidite kako sjedi tamo u parku. Onaj pored kojeg prolazite svaki dan kad se vraćate s posla i vidite ga kako sjedi i bulji u prazno.. Znate da nije došao uživati u prirodi jer, nekad je davno on bio u prirodi i već je pomalo senilan i zaboravio je kako ta priroda izgleda ali je siguran da to nisu dva stabla, ljuljačka, tobogan i tri drvene klupe, a kako se u Hrvatskoj živi duže od side nego od penzije, malo je vjerojatno da će se i prisjetiti. Isto tako sigurni ste da nikog ne čeka.. jer uvjek sjedi sam. Tko još danas ima vremena za dede i bake?!?!? Nije sretan ali nije ni tužan. Jednostavno mu je svejedno. Jednostavno ni on sam ne želi baš ništa za sebe. Baš ništa. Imate dojam da jednostavno čeka da vrijeme prođe.. i možda dođe neko sasvim drugo.

Odlučio sam se da napustim posao koji sam nekad jako volio (i koji sam radio gotovo besplatno) i da studiram malo ozbiljnije a ne "rekreativno" kao do sada.. Ne zbog toga jer je to bolje za mene... Ne zbog toga jer me to čini sretnim i zadovoljnim.. baš suprotno. Sve drugo me čini sve manje zadovoljnim. Sve drugo što gradim oko sebe jednostavno se ruši pod puno jačim rukama nekih drugih ljudi.

Odlučio sam da pomognem jednoj grlici koja svakog proljeća dođe na moj balkon i radi svoje gnjezdo ispod krova sve dok joj ga vjetar ne sruši.. nakon čega se preseli dolje na drvo. Uvjek bi pričali, ja i ona.. Došla bi mi kad bih vješao veš, ili zaljevao cvijeće i pričali bi o svemu.. i tako do dugo u noć. Pričali bi i o "njoj" ponekad. Pričali bi najviše o njoj... ali to ipak neka ostane između nas...


- 20:35 - Komentari (14) - Isprintaj - #

16.03.2006., četvrtak

Tehnički problemi i isprike...


Iskreno se ispričavam što nisam u mogućnosti pisati i komentirati ali to je samo zato što je krepala "Zdenka" (moj kompjuter odnosno kompjuterica)... Već u prvoj godini svog života otkazali su joj neki vitalni organi (HDD i DVD-R). Skupio sam neke "brojeve" pa ću to sredit ovih dana. Što se tiče mojih zadnjih postova (onih pet-šest koji fale) to nije do mene već do bloga i onih koji ga tako dobro održavaju. Vratit ću postove čim stignem.. ali nažalost neće biti vaših divnih komentara na spomenute :(

(inače sve to, one nove postove i vaše komentare, kojih ovdje nema možete naći na adresi zilet.arhiva.blog.hr)

Sad vam pišem s faksa, a to okruženje mi nekako nije za bloganje... Pa... eto... još jednom se ispričavam...

...I čuvajte se.

PozdraF!


- 08:18 - Komentari (7) - Isprintaj - #

28.02.2006., utorak

Objavljujem rat


Ajmo ljudi!!! Za sloboduuuuuu!! Svi će bit jednaki! Svi sretni nitko nesretan! ...i svi slobodni, svi do jednog! Umjesto tebe radit će drugi! Svaki dan bit će praznik. Kamen bit će zlato a noć bit će dan. Jedna ovca bit će dvije! Sto bit će dvjesto... Kako smo samo bili tako glupi? Pa što se prije nismo toga sjetili?!?!?

Da, dragi moji... ne zgražajte se.. znali ste da će doći, kad tad.. Mislite da ste sigurni od rata? Mislite da ste dovoljno slobodni? Mislite da nije moguće.. naravno da je. Ali ako me zamišljate kako hodam po gradu i uzvikujem parole sličnog sadržaja i pozivam ljude na državni udar onda ste pogriješili.. Nije to takav rat. Ne, ovo je drugačiji rat, moj rat. Samo moj!

Od danas je službeno: Objavljujem rat!
Tko napada: ja!
Za koga se borim: sam za sebe.
Protiv koga (neprijatelj): cijeli svijet.
Zašto: zato.
Opasno naoružan (oružje): pjesak, cvijeće, pekmez, lijepe riječi, govna, srednji prst, pusa, itd...

Taktika (inače vojna tajna al ajde otkrit ću vam jedan jako jako mali dio):
Tko me krivo pogleda bacam pjesak u oči. Tko predamnom pojede govno, ja ću pred njim pojesti dva. Tko ružno o meni sniva, probudit će se namazan pekmezom. Tko mi nešto lijepo kaže, nasmijat ću se i vratit mu istom mjerom. Tko mi stane na put, ja ću njemu na glavu. Tko mi pokaže jezik ja ću njemu zube... i znak pobjede (srednji prst)! Tko se naljuti uvalim mu kruti! Tko zapjeva, neće glasnije od mene a tko podrigne, također, itd...

Eto... danas palim mobitel nakon pet mjeseci. Sutra izlazim iz stana dobrovoljno, i idem na neku kavu s frendom... Ukratko, vraćam se među ljude, i vraćam se u stilu! Vraćam se strašan i opasan. Jako jako opasan! Skoknut ću malo i do faxa, ono, ležerno.. da vidim jel me još mrze il' su me zaboravili :))

Vi to nazovite kako hoćete.. Recite da je to tako kako je... Recite da je jednostavno pakao u kojem živimo... Recite da sam ja lud... Recite da nema smisla to za što se borim... Recite da to nije borba, recite da je to život, ne rat... Ma recite šta hoćete... i vjerojatno ste u pravu.


...ali za mene je to rat ...a život je ono za što se borim!!!


- 01:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.02.2006., subota

Čovjek VS Lav


Danas na televiziji gledam neki dokumentarac.. i vidim lava. Vidim velikog opasnog lava kako ganja gazelu negdje daleko tamo u Africi. Kad sam bio klinac, sjećam se, bilo mi je žao gledati tako nešto.. Bilo mi je žao gledati kako najslabija gazela iz krda nemoćno posustaje pod raljama bržeg i jačeg grabežljivca.

Danas mi nije bilo žao.. i razmišljao sam malo o tome. Sjetio sam se odmah one priče o lavu i gazeli u Africi. Ide ovako nekako:

Svakog dana kad jutro svane u Africi budi se gazela i misli:
"Danas moram trčati! Moram jako brzo trčati! Moram trčati brže od lava da bih preživjela..."
Svakoga dana kad jutro svane u Africi budi se i lav i misli:
"Danas moram trčati i moram trčati brže od gazele da bih preživio..."

Pouka priče je naravno da nije bitno da li si lav ili gazela u Africi jer oboje moraju trčati da bi preživjeli. Nevolja je u tome što ja nažalost nisam ni lav ni gazela i nisam u Africi.. Ja sam čovjek koji živi u gradu i pišem svoju priču pa ide ovako nekako:

Za razliku od lava koji lovi samo kad je gladan, čovjek lovi dan i noć i trpa sve u frižider. Kad napuni frižider, kupi drugi. Ako nemože kupiti drugi onda ode kod drugog čovjeka, lupi ga letvom po glavi i ukrade njegov frižider pa napuni i njega.. i tako dalje..
Za razliku od lavova koji se kad zaškripi, udruže i love u čoporu, ljudi se poubijaju međusobno pa čak i onda kad su siti. Pouku izvucite sami. Ja samo znam da bih radije bio onaj u frižideru.

Nije to glad, dragi moji, to je nešto drugo. Već dugo razmišljam kako i na koji način da obrazložim to svoje mišljenje da ljudi imaju puno toga za naučiti od životinje... A što to konkretno? To vam ostavljam za domaću zadaću...


PS: koliko bi divnije mjesto bio ovaj svijet kada bi ljudi bili kanibali i ubijali se međusobno samo zbog hrane??? ...a kako se ono zove to ""društveno"" uređenje u kojem smo sad? u kojem smo još uvijek? ...Kapitalizam?!?!? ...mislim da je to riječ koju tražim.. :)


- 04:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.02.2006., ponedjeljak

Koliko traje?


Koliko traje?

Jednom davno jedan veliki čovjek primjeti da se zemlja okreće oko Sunca. To vrijeme nazvao je godinom. Nakon toga drugi je veliki čovjek, koristeći zakone fizike i matematike izumio mehanički uređaj koji to vrijeme mjeri. Izumio je sat, te je godinu podijelio na mjesece, a mjesece na tjedne, tjedne na dane, dane na sate, minute i sekunde...

To sam, sjećam se, kao i mnoge druge stvari između ostalog učio i u školi. Sjećam se da sam učio i da je crvena boja ništa drugo nego elektromagnetski val najniže frekvencije vidljive ljudskim okom i da se kao takav najslabije apsorbira u atmosferi, i da je to razlog zašto je Sunce na zalasku crveno što je lako dokazati matematičkom formulom.

A koliko traje jedan dan kad si sretan a koliko kad si tužan?
Koliko traje taj jedan poljubac koji zavine vrijeme i promjeni život?
Koliko taj jedan trenutak život produži ili koliko ga skrati?
Koliko takvih trenutaka stane u jedan dan, a koliko u jedan život?
Koliko je dana prošlo ako nisam spavao još od petka?
Koliko će još godina trajati ovaj tužan dan, a koliko će trajati moje strpljenje?
Koliko stvarno traje jedan dan?!?!?!?!?

Neznam...

Kako je to moguće da neki ljudi jedan prizor kao što je zalazak Sunca opisuju jednom matematičkom formulom.. No i nije tako strašno kad bolje pogledaš... jer neki još uvijek, prema tim zakonima fizike i matematike žive. Žive svoj život prema tom nekom vremenu. Prema vremenu koje im, sa gotovo apsolutnom točnošću mjeri jedan primitivni mehanički uređaj.


- 01:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.02.2006., srijeda

Dnevnik jednog samoubojice


Dan kao i svaki drugi. Padala je kiša. Ili nije, neznam. Zapravo činilo se tako, mada nisam previše obraćao pažnju. Ima nešto čudno u tim kišnim danima i raspoloženju što ga svaki takav u meni probudi. Nekad su me takvi dani boljeli. Neznam zašto. Volio sam kišu. Volio sam je kao dim cigarete koji me trovao, baš kao i svaka kap koja kao da je prodirala kroz mene ravno do dna. Volio sam bol jer me podsjećala na život. Bio sam živ, osijećao sam. Neznam dakle, da li je padala kiša ali kao da nije stala mjesecima. Mjesec je već bio zašao i budio se dan iako se još nije pojavljivalo Sunce. Još uvjek sam hodao tom ulicom protiv vjetra koji kao da me tjerao da se negdje vratim. Vrtio je lišće oko mene, bacao mi ga u lice kao da se na mene ljuti. Ovaj puta se ne vraćam. Nemam zašto. Previše je vremena prošlo otkad ju poznajem.

Sanjao sam je često, tamo s druge strane rijeke rijeke u bijeloj haljini. Zvala me glasnom tišinomu očaj, u smrt. No rijetko je bila u mojim snovima, jer i njih sam joj poklonio.

Preko dana bih gutao. Vidlo se to. Vidla se ta neizdrživa patnja sto me razdire i boli, vidla se kao što se iz čovijeka vidi krv što teče kad je ranjen. Gutao bih nekako te otrovne suze koje nikome ne želim. I vidlo se da sam ih svake noći povraćao. Vidlo se da sam od tolike boli jednostavno prestajao biti čovjekom, kao što izgladnijela životinja prestaje biti pitoma i biva divlja i krvoločna. To je kraj. Granica koju ljudski mozak može podnijeti u stanju već neizdržive bjesnoće i ludila. To nešto crno i opasno što me pokreće i vodi, plaši me, jer nepoznat sam sam sebi, nepredvidljiv, lišen svake logike i zdravog razuma u svakom smislu. Dogodi se to nekima, kad jednom posrnu da ne potrče više nikada. Ništa nije pomagalo. Gasio bi cigarete na rukama sa osmjehom na licu, bez treptaja, bez trzaja. I žileti su bili pre tupi da bih mogao zarezati toliko duboko do rane koja se gnojila i rastvarala me iznutra. Spora i bolna je to smrt i bilo bi to previše, čak i za mene. Prestajem tu i sada. Gotovo. Kraj.


Dogodilo se to meni, danas. Ubio sam sebe. Zario sam ga duboko u prsa. Ravno u srce. Bez krvi. Borio sam se za zrak. I udahnuo, konačno. Normalno dišem...

Ne sjećam se više.. ničega. Sve što je ostalo su duboki ožiljci na mojim rukama. Oni duboki koji vjerojatno nikad ne zarastaju i uvijek ostaju kao podsjetnik. Ne bojim se više. Ne bojim se čak ni žileta ni cigarete. Bojim se samo onoga čija ih je ruka nekad vodila... zbog ljubavi.


- 01:47 - Komentari (27) - Isprintaj - #

13.02.2006., ponedjeljak

Tup turup tup...


Neki dan sjedim s jednim prijateljem na kavi.. On inače studira novinarstvo, izdao je već dvije knjige i vrlo je načitan pa me malo začudilo njegovo pitanje upućeno meni.. Pitao me što mislim o moralu, slobodi i ostalim bitnim dosadnim stvarima...

Nakon tri minute gledanja u pod i premještanja cigarete iz jedne u drugu ruku rekao sam mu da ne vjerujem u to da ljudi mogu razlučiti dobro od zla, a to obuhvaća samo glavni dio definicije morala koja je u cijelosti puno opširnija. Ljudi zapravo neznaju moral ni definirati a kamoli što je moralno ako mene pitate... Vratio bih se ipak na dobro i zlo. Sjetite se komunizma, nacizma, fašizma, apartheida pa i kapitalizma, svih pokreta, ideologija, svih ratova itd... Svi su ti ljudi u svoje vrijeme vjerovali su da su u slobodni, da su u pravu i da su moralni. Pa svaki rat bio je za slobodu! Svaki! Jel vam to nešto govori?!?!?

Zašto bih ja sada pretpostavljao da sam ja moralan, ili da je moralan bilo tko drugi. Ako kupim neku igračku i poklonim je nekom djetetu jesam li stvarno učinio dobro djelo?!? Što ako je igračka prizvedena u Kini ili u drugim istočnim zemljama, robovima zapadnog svijeta. U zemljama gdje je ljudska snaga jeftinija od struje, gdje ljudi rade za dva dolara mjesečno po smjenama od trideset i šest sati za zapadni svijet koji nam to prodaje, od toga živi, i naziva sebe slobodnim i demokratskim. Možda sam ipak ako sam htio pomoći, jednostavno trebao djetetovoj majci dati novac, ali kako ću biti siguran da će to dijete na kraju imati nešto od toga, a ne njegova majka. Tko sam ja uopće da presudim da je tom djetetu i toj majci pomoć potrebnija nego nekom drugom?? Da li sam na kraju uopće moralan ako u ruci držim taj papir ako znam koliko smrdi po krvi???

Ja stvarno nisam neki vjernik ali po meni je jedini moralan Bog. Ako se sada pitate kako je on moralan ako dopušta da se ovdje na zemlji dešavaju ovakve stvari, onda me podsjećate na onog klinca na vjeronauku koji uvjek provociraju vjeroučitelje i postavljaju pitanja tipa: "Može li Bog napraviti tako veliki kamen da ga nemože podići?", dovodeći u pitanje naravno to da je Bog svemoguć. Žalosno je to da ni vjeroučitelji neznaju odgovoriti na to a odgovor je pred njima... Bog zna riješenje tog problema i to ga čini Bogom, a vjeroučitelj je samo običan čovjek koji, iako misli da je Bogom dan da o tome govori, on to ipak nezna kao i svi ostali smrtnici.. Isto je i s ovim što se sve dešava na zemlji.. Upravo to Ga čini moralnim. To što nam je dao toliku slobodu. Dao nam je i da budemo nemoralni. TO JE MORALNO!

U bircu u kojem smo sjedili bio je jedan akvarij s ribama i onim slatkovodnim puževima. Gledao sam unutra i razmišljao o tome kako te ribe ni neznaju da su u akvariju. Neke od njih neznaju za slobodu, neke misle da su slobodne, neke misle da nisu, a neke ju traže plivajući neprestano u krug. A neke pak vjerojatno razmišljaju o tome koliko su oni puževi glupi i primitivni.

Možda Bog ipak ne postoji... i možda smo i mi samo ribe u jebenom akvariju. Možda smo samo rođendanski pokon nekom klincu koji nam tu i tamo baci mrvicu hrane i smije nam se što cijelo vrijeme plivamo u krug i razglabamo o tome koliko smo pametniji od puževa koji stoje na jednom mjestu.. i ostalim nebitnim stvarima, kao i ja sada...

- 12:25 - Komentari (8) - Isprintaj - #

06.02.2006., ponedjeljak

Staračka bolest


Ja: "Kaj ima za ručak?"
On (dere se jer ne čuje): "KAJ??"
Ja (glasnije): "KAJ IMA ZA RUČAK?"
On (čuo je, svejedno se dere): "POL DVANAEST"

To nam je vjerujem svima poznato. Ali što sa ekstremnim slučajevima?? Ima li i za njih nade?? Postoje li uopće takve institucije???
Dugo sam se nećkao da li da ovo podjelim s vama ili ne, ali jučer je stari definitivno zakucao. Ustanem iz kreveta i vidim njega kako hoda po stanu u mojoj majici. Iako je ta majica stara i podrapana, ovaj puta stvarno nebi mi ništa bilo čudno da ju ja nisam dan prije bacio u smeće.

Nevjerojatno dokle je ta kronična bolest uznapredovala. Sjećam se prvih simptoma... još sam bio osnovnoškolac:

Ja: "Stari, fali mi brojeva. Trebam vratit frendu neku lovu, trebam jest u školi, iskopirat neke stvari, i moram grunut tablu
panadona jer me glava razvaljuje (inače oduvjek bolujem od te proklete ženske bolesti).
Daj imaš kaj para?!"

On: "Imam. Evo ti, na..."

U kili i pol željeza koju mi je prosuo u šake izbrojio sam 5 kn i 65 lp.

To je bio samo početak.. Ubrzo nakon toga, prestao sam mu vjerovati da ima svoj vrt iza zgrade i da je voće i povrće puno ukusnije ako se bere u ponoć. Odveo me iza zgrade, uvjerio da ima svoj vrt (2x2m) na kojem je samo jedno drvo. Očito neka nova hibridna vrsta i vrlo rodna moram priznat, jer je na njemu raslo sve, od mrkve jabuka i poriluka do šljiva, paradajza i lubenica.

U kratkom vremenu u kući na snagu stupaju zabrane bacanja u smeće čašica od jogurta, sirnih namaza, staklenki itd... kojih sada imamo toliko da od njih možemo napraviti kuću. Sjećam se kad nam je jednom rekao da mu na jednu stranu spremamo koštice od trešanja jer da će ih posadit na vrtu, a peteljke na drugu jer mu trebaju za čaj... Ja i buraz smo otkidali na to.... Ovu bi priliku također iskoristio da se u svoje i burazovo ime javno zahvalim staroj što ne živim u mraku jer je popizdila nakon što je ovaj jedan dan poskidao je većinu žarulja u stanu radi uštede struje. Strašan je moj stari. U zadnje vrijeme pucaju ga i neki svjetski trendovi moram priznat. Nije više staromodan. Konkretnije, pali se na alternativnu medicinu i te spike i baš za svaki, ali stvarno za svaki zdravstveni problem ima riješenje - metni si cimeta pod nos!

- 03:22 - Komentari (23) - Isprintaj - #

03.02.2006., petak

Konji i matematika


Kad si klinac vjeruješ stvarno u svašta. Vjeruješ i u bajke i u čudovišta i krampuse, zbog kojih navečer ostavljaš upaljeno svjetlo kako bi ih na vrijeme vidio da dolaze po tebe i stigao se sakriti u ormar ili pod krevet. Vjeruješ u jako puno toga...

Što sam stariji popis stvari u koje vjerujem sve više se smanjuje.

Ne govorim sada o Djedu Božičnjaku, Sv. Nikoli... Govorim o ozbilnim stvarima u koje moram vjerovati jer su one jedino što ovaj svijet pokreću. One kao ljubav, kao smisao, kao bajke u kojima su ljudi dobri. Kao i ona «ženska vrsta» o kojoj su pisane tolike knjige i pjesme, koja kao da je već davno izumrla.. i sve one druge bajke za koje vrijedi živjeti i koje na kraju svega čine «happy end». To sam sve izbrisao, a dodao sam zapravo samo nekoliko čudovišta koja poznajem i koja, nećete mi vjerovati izgledaju identično kao ljudi. Kao pravi ljudi od krvi i mesa, čak im i smrdi iz usta! I slobodno hodaju ovim svijetom, ne boje se više ni danjeg svjetla i proždiru ljude.

Osim tih čudovišta vjerujem još one dvije stvari koje čine naslov ovog posta.
Jasno mi je da u matematici neću naći odgovore na pitanja koliko je 2 + x ili postoji li Bog i jel on mene vidi il mu trebaju naočale, ili nešto slično... ali u matematiku vjerujem zato što je 2 i 2 još uvjek 4 i vjerujem da će tako ostati i dalje. I znam da je tih 4 manje od 5 ali dobro, zato je više od 3.

U konje vjerujem zato što me svaki od njih poznaje bolje od bilo kojeg čovjeka i obrnuto vrijedi za mene i bilo kojeg od njih. Vjerujem u njih zato jer su mi svaki puta vratili 200 puta za sve ono moje vrijeme, za svaku šaku zobi, svaku moju žrtvu i sav moj trud što sam u njih uložio. Pa i sve loše ocjene, razbijene zube, slomljene kosti, operacije itd... Ne kažem da nikada nisu zle ćudi.. naravno da jesu, ali nikada, NIKADA ne lažu. S njima uvjek znaš na čemu si, uvjek osjećaš što ti govore a lažeš jedino sam sebi kada taj osjećaj zanemariš.

Što reći na kraju... Hhm... Pazite u što vjerujete, čuvajte se čudovišta, i nemojte nikada govoriti da su konji ili bilo koje druge životinje plemenite životinje, jer ako ih ne poznajete onda ni neznate pravo značenje te riječi.

...Postoji nešto u toj nesebičnoj i požrtvovnoj ljubavi zvijeri što dira ravno u srce svakog onoga koji je često imao prilike iskušati ništavno prijateljstvo i krhku vjernost pukog čovjeka...
E.A.Poe


- 21:10 - Komentari (16) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se