25.02.2007. / nedjelja

Dva filmica...

Ovo su ljudo koje znam i sa kojima sam se nekad redovito opijao




A sa ovim cete se samo nasmijat,ali morate pogledat do kraja








Ovo isto obavezno morate pogledat



pogledajte




- 23:55 - <-Komentraj-> (15) - Isprintaj - #

22.02.2007. / četvrtak

bolestan sam

evo ga ljudi moji i mene je uhvatila gripa cak sam sinoc oko jedan na vecer zavrsio u bolnici i vratio se danas oko 1 popodne

nemam vam vise sta rec pa vas pozdravljam i idem spavat

- 15:51 - <-Komentraj-> (18) - Isprintaj - #

19.02.2007. / ponedjeljak

Povijesni pregled razvitka punk glazbe i subkulture



Prvi val - Bunt

Razdoblje od začetka punka pa sve do njegove prve diferencijacije kroz Oi! pokret se naziva prvim valom punka ili old school punkom. Temeljni instrumenti jednog punk benda su bubnjevi, gitara i bas gitara, a kompozicije su često vrlo kratke (obično oko 2 min. ili manje). Punk glazba je bila određeni odgovor na tadašnju rock muziku koja se je neprepoznatljivo udaljila od prvotnih ideja rock glazbe 50ih, a to su buntovništvo, jednostavnost i dostupnost mladima. Tadašnji rock 70ih činile su orkestralne skladbe, iznimna kompliciranost muzičkog izraza, bendovi su bili veliki i nedodirljivi, članovi benda zvijezde, a sami
koncerti skupi i gigantski spektakli sa ogromnom organizacijom itd. Ono što se punk glazbom učinilo bilo je da se glazba vratila svojim korijenima iz 50ih godina 20. st. Bend je mogla osnovati bilo koja skupina tinejdžera, više za osnivanje benda nije bilo potrebno biti muzički genije. Sam bend je blizak njegovoj publici; često ga čine prijatelji iz kvarta, pripadnici istoga grada. Članovi benda su podjednako pripadnici subkulture bez posebnih povlastica i višeg statusa i prava u grupi. Koncerti su često bili organizirani u manjim i skučenim klubovima, publika bi se najčešće međusobno poznavala. Eksperimentalan i slobodan izraz te rušenje glazbenih i društvenih granica bio je bitan dio punk imidža. Individualnost je bila ključan pojam za izraz odjećom, te su joj se često pridavali bizarni i neuobičajeni elementi (npr. odjeća iz sex shopa, pseće ogrlice, lanci, ziherice itd.) Nose se ekstravagantne frizure (npr. vrlo poznata catwomen hairstyle), bondage hlače, poderana odjeća, sprejem obojana, majice sa parolama, odjeća obrađena varikinom itd. Ono što bi trebalo naglasiti jest upotreba nacističkih simbola koja se jako često spominje protiv punka, a i štetila mu je u smislu da je punk dobio oznaku kao nacistički. Nošenje svastike na odjeći i iscrtane na tijelu bilo je vrlo popularno u samom početku subkulture te se iznimno koristi kao sredstvo šokiranja. Svastika u punk subkulturi toga razdoblja nema nikakvo političko značenje. Još jedna stvar karakteristična za punk, tada izumljena, a danas čvrst dio scene je ples pod imenom pogo. Basist Sex Pistolsa, Sid Vicious, tvrdio je da je on izumio pogo negdje oko 1976. Prema njegovoj izjavi Sid u gužvi nije dobro vidio bend pa je počeo skakati gore-dolje da bolje vidi i na taj način izumio ples. Istina je vjerojatno drugačija, ples se rodio spontano, u međudjelovanju više ljudi na koncertima. Osim poga na koncertima je prisutan i stage diving, headbanging te moshing. Sam pokret ideološki se ne opredjeljuje ni lijevo ni desno, nego se približava anarhizmu ali ponajviše u smislu nezadovoljstva postojećim sistemom i glasnim prosvjedom protiv moralnih normi društva. Izokrenuo je i ismijao civilizacijske norme i vrijednosti, te djeluje apolitično, destruktivno i pesimistički.
U toku toga prvog vala punka on jednim svojim dijelom kreće u komercijalnom smjeru i postaje dio tadašnje pop kulture, dok veći dio subkulture i dalje djeluje kao underground. Tadašnja modna i glazbena industrija vidjela je u punku popriličan potencijal za zaradu te ga je kao takvog naposlijetku i iskoristila. No kako je sam punk u svojoj srži i od početka anti-popularan, anti-komercijalan, anti-društveno ustaljen…ukratko glavna riječ u punku je protiv, protiv svega već serviranog i postojećeg, u samoj toj subkulturi dolazi do očite diskrepancije između njenih pop i underground strana (a koje su u osnovi stila: izgledom, zvukom muzike; bile iste jer su u pop kulturu preslikane iz već postojećih uličnih obrazaca) a i sve većeg broja novih „pop-punkera“ koji ulaze u subkulturu s njene komercijalne strane i slijedeći njena pravila. Najvjerojatnije se u toj diskrepanciji subkulture rodila tako duboka i uvijek prisutna ideja „pravih punkera i pozera“. U dosadašnju „anti-society“ snagu punk subkulturne mladeži infiltrirali su se „uljezi“ pridošli sa komercijalizacijom, a koji su očito unosili i vlastite ideje i vrijednosne pojmove. Kao rezultat toga javljaju se dvije stvari: prva je bila obeshrabrenje subkulturnih pripadnika punka, razočaranje od sveopće ideje, pa i odustajanje od nje i same subkulture. Druga stvar koja se javila bila je revolt kod određenih pripadnika, kao što smo naveli prvotno razočaranih, no nakon toga ljutitih i željnih promjena. Makar se revolt javio dosta nakon što popularna industrija odbacuje punk kao zastario i démodé, punkeri su i dalje osjećali da je sama supkultura „uprljana“ i obezvrijeđena, a u njoj su i dalje vidjeli strane pripadnike pop kulture "zamaskirane i infiltrirane u njihove redove".

Drugi val - Diferencijacija


U želji za promjenama prvo se rađa Oi! pokret koji je spoj skinhead i punk supkulture. On objedinjuje filozofiju radničke klase i stvarno nasilništvo (za razliku od prvovalskog koje je bilo više kao sredstvo šoka) sa punkerskom kritikom društva, eksponiranošću i žestinom. Isprva se je sam stil nazivao street punkom, no početkom 80ih ga Garry Bushell označava kao Oi! pokret što je najvjerojatnije proizašlo zbog pjesme Cockney Rejectsa „Oi! Oi! Oi!“. Sama riječ „Oi!“ je inačica pozdrava u londonskom cocney slengu, te ima isto značenje poput pozdrava „hey“. Originalni Oi! bendovi uključivali su Cock Sparrer, Cockney Rejects, Angelic Upstarts, i Sham 69, iako su neki od njih djelovali i prije nego što je pokret imenovan kao stil muzike. Bendovi koji su nastavili glazbeni put koji su prethodni zacrtali su The Business, The Last Resort, The 4-Skins, Combat 84, Condamned 84, Infa-Riot, The Blood, The Oppressed i Anti-Heroes. U sam izgled i odijevanje se unose karakteristike skinhead stila: martensice (koje prije nisu bile obavezno obilježje stila), vojnički stil, spitke, brijanje glava do kože, kožne jakne sa nitnama, t-shirt majice s bendovima i drugo. Pripadnici Oi! pokreta su podjednako i skinheadsi i punkeri tako da i izgled pripadnika može varirati u dva smjera: kao skinhead izgled i kao oštriji punk izgled sa naglašenim martensicama, visoko podignutim nogavicama, tregerima, divljim i ogromnim irokezama sa strane skroz obrijanom glavom… Pokret zagovara jedinstvo punkera, skinheadsa i radničke mladeži te je druženje i osjećaj pripadnosti među potonjima najprirodnija stvar u ovoj subkulturi. Ovaj pokret je podosta percipiran na krivi način, najčešće kao nacistički pokret skinheadsa te nasilan, destruktivan oblik punka. Za sliku o nasilnom i nacističkom pokretu prvenstveno je zaslužan bend Screwdriver koji do sredine 80ih djeluje kao klasičan Oi! bend da bi se nakon toga opredijelio kao iznimno nacističko aktivistički, te pokrenuo čitavu nacističku skinhead podkulturu unutar Oi! pokreta. Osim toga mnoge nacističke organizacije vršile su svoju propagandu i tražile članove među pripadnicima Oi! subkulture. Pojava nazi skinheadsa nimalo nije odgovarala, a niti pogodovala pripadnicima originalnog Oi! pokreta, pogotovo zato što su mnogi od njih bili apolitični ili ljevičarski i liberalno opredijeljeni, a bili su i razapeti u javnosti koja ih je prikazivala kao naciste i nasilnike. Iako su nacistički bendovi te pripadnici nazi-punka bili u izrazitoj manjini, imali su iznimno štetan utjecaj na sliku cjelokupnog Oi! pokreta. Zato od strane pripadnika Oi! scene, ponajviše skinheadsa, dolazi do prosvjeda protiv nacističkih ideja i nazi-skinheadsa, kako kroz pjesme bendova, tako i osnivanjem raznih antifašističkih pokreta. Javljaju se SHARP, RASH i drugi skinheadsi te se opredjeljuju izrazito protiv nazi pokreta u Oi!-u. Često se koriste i nasiljem protiv suprotne skupine, nazivajući se „skinhunterima“ ("skinhunters" - "lovci na skinheade". Skupina punkera i/ili skinsa koji „krstare“ ulicama s namjerom da se nasiljem obračunaju sa pripadnicima nazi-skinhead subkulture i općenito nacistički orijentiranim pojedincima). Problem nacizma je ponajviše pogodio same skinheadse zbog njihove slike u javnosti (koja je, nažalost, i dalje pretežito nacistička) te razdora unutar njihove subkulture. Oi! punkeri i dan danas nose sliku nacista i nasilnika, a čitava supkultura, koja se je gotovo cijelim svojim dijelom nakon tog razdoblja postavila protiv nazi-skinheadsa, danas djeluje kao da je u sukobu sa svim skinheadsima (i ponovo, problem je u tome što javnost skinheadse poznaje samo kao naciste, gotovo ni ne znajući za ostale skupine).
Makar se je Oi! pokret u početku nazivao street punkom pa je preimenovan, street punk stil ipak naknadno niče iz Oi!-a kao njegova punk inačica. Iako u početku street punk ima sva obilježja Oi! punka, te se razvijaju kao isti pokret, street se ipak kasnije sve više definira kao izraziti punk stil bez mješavine skinheads elemenata. Muzika postaje žešća i znatno brža od Oi! muzike. Teme su najčešće društvene, odbacivanje autoriteta i alkohol. On prvenstveno označava ljude, pretežito mlade, pripadnike radničke klase i gradske stanovnike. Oni odbacuju civilizacijske norme; potrebu za poslom, stanom, brakom itd. te postaju, kako sami sebe nazivaju, propalicama (tu riječ punk upotrebljavaju s namjernim derogativnim značenjem), čime se i ponose. U skladu s tim svoj život provode pretežito na ulici , u skvotovima, spavaju po tuđim stanovima ili kako se već snađu. Ponekad žicaju novac na ulici, puno piju i alkohol slave kroz pjesme. Izgled je agresivan, a uobičajena odjeća je slična kao i u Oi! pokretu, te se sastoji od obojenih kožnjaka sa šiljcima, velikih irokeza ili kose dignute u šiljke, puno bedževa, prišivaka, majice s natpisima bendova, lanci, uske traperice, bondage hlače,pirsinzi itd.
Drugi odgovor na komercijalizaciju punka uz Oi! i kao odgovor i na Oi! bio je hardcore. On nastaje početkom 80ih u Americi, pretežito u i oko gradova Los Angelesa, Washingtona, New Yorka itd. Navodi se da se radi o punk rock glazbi prihvaćenoj od strane srednje klase u Americi, mladeži iz predgrađa, koja je njome izrazila kritiku društva uobičajeno sa lijevog političkog gledišta. Do negdje 1983. godine, termin hardcore se koristio rjeđe, i nije označavao ime definiranog muzičkog žanra. Bio je više riječ iz slenga hardcore mladeži te je imao približno značenje kao „muzika ljudi poput nas“. Punkeri koji su se smatrali hardcore punkerima gledali su na sebe kao oporbene punku prvog vala koji su smatrali komercijalnim i Oi!-u koji su smatrali besmislenim i nasilnim. Punk je za njih imao aktivistički smisao i borbu za političke ciljeve koje žele ostvariti. Utjecanje na društvo i propagandu ljevičarskih te liberalnih ideala. Hardcore bendovi su izrazito anti-komercijalni i usmjereni na underground djelovanje. Predvodnici originalnog hardcore pokreta bili su bendovi: Minor Threat, Bad Brains, Black Flag i drugi.
Inspiriran hardcore-om kasnije se u određenom smjeru razvija anarho punk. Anarho punk prvenstveno propagira anarhizam kao ideju i često ne mora biti određen glazbom već ga jedino označava propaganda i ideologija anarhizma koja može ići u dva smjera. Prvi je anarhizam kao ozbiljna pacifistička ideja uz koju najčešće ide i propaganda za ljudska i životinjska prava, antiglobalistički pokret, feminizam itd. Druga sagledava anarhizam kao besmisao, kaos, uništenje, slobodu, brutalnu borbu za život usred nepostojanja pravila itd. Anarhizam ne smatra kao izvedivu političku ideju koja će donijeti dobrobit i miroljubiv svijet ljudima, dapače priznaje ga kao sustav u kojem samo najjači opstaje, kaotičan i nemilosrdan. Česte riječi u pjesmama su chaos, destruction, disorder. Temeljni predstavnik anarho punka je bend Crass.



Ideje vrlo bliske anarho-aktivističkom punku ima i crust punk. Crust je ekstremni izdanak hardcore punka, te najmanje prepoznatljiv stil punk subkulture. Blisko je vezan uz subkulture anarho punka, grindcorea i thrashcorea. Pjesme su često negativno i pesimistički obojene, tiču se politike i trenutnih događaja, te ljudskih emocija. Najčešće teme su nuklearni rat i uništenje, ekologija, rasna jednakost, skvotiranje, anti-konformizam, seksizam, prava životinja, veganizam/vegetarijanstvo, religijska kontrola, anarhizam itd. Bend koji je ključni predstavnik crust punka je Amebix.
Treći val - Devedesete
Do sada opisani žanrovi nastali od početka diferencijacije punka pa dokraja 80ih dio su drugog vala punka kojime se označava to razdoblje. Nakon njih potrebno je spomenuti još dva punk stila, nastala 90ih godina u SAD-u, čiju pojavu neki nazivaju trećim valom punka.
Prvo recimo nešto o pop punku. On je bio prisutan i ranije no značajan zamah poprima krajem 90ih kada ga komercijalna glazbena industrija ponovo uvodi u pop kulturu. Ipak, za razliku od ranijeg komercijalnog punka prvog vala koji izravno uzima ideje iz subkulture, on uzima neke općenite ideje o tome što je punk te mu pridaje tada već prisutne pop elemente (kombinacija hip-hopa i punka). Novi bendovi djeluju prilično slično svojim prethodnicima boy bendovima na rock način. Makar sviraju nešto kao blažu verziju punka i izgledaju pomalo punkerski oni uz to nemaju prisutnu punk ideologiju, bilo koje vrste, te kao da i nisu dio scene. Sama supkultura nije im bitna, a glazbu koriste kao sredstvo zarade. Punk tada ponovo postaje popularan kod mladeži koja ipak ostaje izvan subkulture te kao i sam stil ostaje beznačajna za nju.

Chaos punk

Drugi iznimno važan stil za punk subkulturu je Chaos punk koji se stvara i definira početkom 90ih. On je imao izravne temelje u street punku te predstavlja njegov daljnji izravni razvojni produžetak u muzičkom i stilskom pogledu. Sadrži sve karakteristike kao i street punk osim što ih u velikoj mjeri i intenzificira (ponekad i do razine pretjeranosti i kiča). Sve prethodno je naglašenije; muzika je brža, glasnija i agresivnija. Stil života je naglašeniji; život na ulici, pijanstva, odbijanje autoriteta, neslaganje s društvenim normama. Odjeća je u osnovi ista kao i kod street punka samo dovedena do krajnjih granica apsurda: irokeze i šiljci gigantskih proporcija, kose bojene u 5 kričavih boja, iznimno velik broj šarenih i kričavih boja na odjeći, kožnjaci s svakim centimetrom slobodnog prostora napunjenog nitnama, čitave hlače prekrivene prišivkama itd. U osnovi ovo nije novi žanr, radi se samo o daljnjem razvitku street punka koji ponovo stječe svoju popularnost. Sam pokret je nazvan chaos revival. Bend koji je prvenstveno poznat u ovom žanru te ga se smatra njegovim predstavnikom je The Casualties. Ostali značajni bendovi su: The Varukers, The Virus, The Unseen, The Devotchkas, Total Chaos, Chaos UK] itd.

- 18:00 - <-Komentraj-> (7) - Isprintaj - #

10.02.2007. / subota

sieg heil

- 17:32 - <-Komentraj-> (11) - Isprintaj - #

09.02.2007. / petak

Povijest skinheads-a



Prva faza: Duh '69

Iako su na nastanak i razvoj skinheada utjecali mnogi povijesni, demografski, religijski i sociopolitički utjecaji, najvažnije su dvije pojave: poslijeratno gospodarsko stanje, te imigracija i socijalna integracija jamajkanskog stanovništva. Pedesetih i šezdesetih godina u Velikoj Britaniji bile su prisutne dvije glavne subkulture koje su naročito pridonijele nastanku Skinheada. Predstavnici britanske bijele radničke klase bili su modsi[1] - mladići koji su slušali najnoviju "modernu" glazbu (uključujući soul, reggae i ska), nosili besprijekorno uredna odijela i vozili skutere (vespe i lambrette). Modsi su bili "tipični pomodari niže klase"[2] – subkultura poslijeratne Velike Britanije kada su teenageri imali solidne dohotke i želju za identitetom pored ličnosti školarca ili radnika. Nosili su nazgled konzervativna odijela pristojnih boja, te su bili probirljivi i uredni. Glazbom i mjestima za izlazak bili su usko vezani uz crnačku zajednicu imigranata s Jamajke, koja je u to doba bujala. U isto vrijeme, kako na Jamajci, tako i među imigrantima bila je aktivna subkultura čiji su akteri bili znani kao "Rude Boys"[3]. Povjesničar Horace Campbell o njima piše u Rasta and Resistance:
"Između 1964. i 1967. u jamajkanskom društvu razvila se subkultura gnjevnih mladića. Znani pod pseudonimom "Rude boy" tražeći načine za samoizražavanje i priznanje, ovi nezaposleni mladići brzo su se integrirali u crno tržište, mnogi kao reketaši."
Nosili su odijela, slušali ska i reggae, te bili na zlu glasu zbog bezobzirnosti i nasilja.
Subkultura modsa počela se raspadati na niz različitih grupa tokom 1966. godine. Najočitija je bila podjela između "hard modsa" i onih koji su otvoreno slijedili modu šezdesetih godina (te se tako približavali hipijima).
"Ekstravagantniji modsi... upleteni u cijeli ritam i blues, pomodarstvo, stil ulice Carnabie... pretapali su se u modno svjesne hipije"[4]

Takozvani "hard modsi" ili "gang modsi" su odbacivali hipijevske zamisli slobodne ljubavi i uživanja droga, njihovu glazbu i političke poglede. Često su se oblačili u jednostavnu odjeću – traperice sa naramenicama, teške čizme sa čeličnim "kapicama", kratko ošišani... Slušali su ska, rocksteady i reggae. Iz te grupe razvili su se skinheadi, te su krajem šezdesetih godina činili samostalnu i prepoznatljivu subkulturu. Svaka subukultura može se identificirati određenim stilom koji ju prati, a skinheadi nisu bili iznimka. 1969. se razvilo se nekoliko prepoznatljivih značajki stila koje su se mogle vidjeti po čitavoj Velikoj Britaniji: ako si imao kratko ošišanu kosu, naramenice i cipele sa čeličnom kapicom, mogao si se nazvati skinheadom – a tada je to bila većina mladih iz radničke klase. U to vrijeme dužina kose i nije bila toliko "važna" kao danas – iako je većina redovno išla brijaču, "prolazila" je svaka dužina kroz koju se mogla vidjeti koža. Takozvana "nulerica" nije postala popularna sve do kasnih sedamdesetih. Postoji nekoliko teorija koje govore o razlozima za takav izbor odjeće. Jedna kaže da je glavni razlog tuča – nasilnici su se počeli kratko šišati da im kosa ne bi smetala u tučama, a cipele s čeličnim kapicama također daju očitu prednost. Druga pak kaže da kratka kosa i cipele sa čeličnim kapicama dolaze od lučkih radnika, koji su morali brijati glavu da ne bi dobili uši, a čizme su im štitile prste. Za prvu medijsku pojavu skinheada uzima se listopad 1968. i "Great Vietnam Solidarity March" kada je dvjestotinjak mladića obrijanih glava u bojama FC Millwall-a trčalo za hipijima uzvikujući "Enoch, Enoch"[5]. Sama riječ "Skinhead" nije ušla u govor sve do 1969., ali obrijani mladići s čizmama su viđeni u mod krugovima već oko 1964. Kako su hipiji i njihovi načini razmišljanja došli tek nekoliko godina kasnije, skinheade se ne može jednostavno svesti na antitezu hipija. "Hard modsi" su ostavljali odijela za večernje izlaske, a po danu su nosili obične majice i traperice. Isto tako, skupe cipele su zamijenjene cipelama s čeličnim kapicama, a kosa je postajala sve kraća i kraća. Skinheadi su počeli nicati po svim većim gradovima Velike Britanije – od Londona, Liverpoola, Birminghama, Newcastle-a pa sve do Glasgow-a.
Kao i u ostalim subkulturama, i ovdje je u socijalizaciji veliku ulogu igrala glazba. Bio je to reggae – drugi najvažniji jamajkanski izvozni proizvod! Skinheadi su večeri provodili u halama za ples skupa sa imigrantima s Jamajke, plešući na najnovije ska i reggae hitove – Desmond Dekker, Jimmy Cliff, Pat Morgan...
Ovo doba se među skinheadima pamti kao "zlatno doba" – kad im se život sastojao od škole/posla, nogometa, izlazaka, alkohola i nasilja.
No, uskoro je u reggae glazbi došlo do velikih promjena koje su nagovještavale isključenje bijelaca. Reggae je postajao sve jasnije posvećen rasnim temama, sve se više okretao rastafarijanizmu. Glavni motiv je postao Jah i moć crnog čovjeka.
"Dok je reggae postajao sve više obuzet svojim crnaštvom, dotle se sve manje doticao skinheada, koji su bili postupno izbačeni u vrijeme kada je krug zastarijevanja, bar što se subkulture tiče, skoro došao do svog kraja"[6]
"...sažeti jezik rastafarijanizma bio je namjerno načinjen nejasnim. On se razvio iz jamajkanskog žargona, a on je sam vjekovima govoren tako da ga Gospodar ne razumije. To je bio jezik koji je mogao ozlijediti svako pažljivo usređeno bijelo uho, a teme povratka u Afriku i Etiopiju, slavljene u reggaeu, nisu pravile nikakve ustupke za osjećaje bijele publike"[7]
Ranih sedamdesetih, mnogo starijih skinheada je polako "vješalo cipele o klin". Skinheadi su postali sinonim za nasilje, policija ih je neprestano kontrolirala, a i bilo im je otežano traženje posla. U Lutonu je policija skinheadima zabranila večernje izlaske nakon serije nasilnih incidenata s Azijcima, "greaserima"[8], drugim skinheadima, pa i slučajnim prolaznicima.
Stil skinheada nije potpuno nestao, ali je bilo očito da su se stvari jako promijenile. Odvojile su se tri nove struje – suedeheads, smoothies i bootboys. Suedeheads su pustili tek nešto dužu kosu, ali opet puno kraću u odnosu na ostale u to doba. Odijela i cipele koja su dosad bila rezervirana isključivo za večernje izlaske, sada su postala dnevna odjeća. Prestali su nositi teške cipele, ali ih se često moglo često vidjeti s kišobranom, koji je podjednako opasno oružje. Naime, znali su naoštriti sam vrh kišobrana, ili sakriti bodež u ručku!
Smoothies su potpuno napustili izgled skinheada – nosili su tenisice, vjetrovke i zvonaste hlače, te su puštali kosu dužu od suedeheada. Sa skinheadima i suedeheadima ih je povezivala povezivala ljubav prema istoj glazbi, pivu i nogometu.
1972., u doba dotad neviđenog huliganizma, pojavili su se bootboys. Glazba i moda su igrali sporednu ulogu u životu bootboy-a, jer se sve vrtilo oko nasilja i bitke oko teritorija – bilo da je pub, kvart, selo, grad, ili tribina nogometnog stadiona u pitanju. Ska i reggae su još uvijek bili popularni, ali se također slušala i glazba sa top lista. Nosili su jeans i teške cipele sa osam do deset rupa, koje su suedeheadi i smoothiesi napustili. Bili su to fanatični navijači kojima je svako nedjeljno popodne prolazilo u tučama na nogometnom igralištu.
1972. subkultura skinheada je zapala u prvu krizu, te je ono što je u početku bilo znano kao "skinhead" skoro potpuno nestalo.

Druga faza:

Oko 1977. godine fenomen punka je bio "mrtav" – ono što je u početku predstavljao bilo je nepovratno izgubljeno. Otpor prema društvu postao je uzaludan, jer punk fenomen prerastao u opću pojavu; postao je samo još jedan dio društva koje je toliko prezirao. Sex Pistols su se raspali smrću Sida Viciousa, The Clash je potpisao za veliku diskografsku kuću, a punk odjeća se mogla kupiti u većim trgovinama na Kings Roadu. Johnny Rotten rekao je to u jednoj rečenici na oproštajnom koncertu Sex Pistolsa u Winterlandu : "Imate li osjećaj da ste prevareni?".
No, to ipak nije bio kraj. Počeli su nicati novi bendovi koji su pjevali o stvarnom životu – Sham 69, Cock Sparrer, Slaughter And The Dogs, Menace i Skrewdriver. Mladi su, nakon što su se reggae i punk otuđili, našli novu glazbu s kojom se mogu identificirati – bio je to Oi! ili Streetpunk.
Dolazak Oi! glazbe označio je povratak skinheada. No, oni su se po mnogo čemu razlikovali od skinheada iz 1969. godine. Dosta je vremena prošlo, i nova je generacija oslikavala društvo u kojem je živjela. Šišali su se kraće, čak do "nulerice". Nosile su se teške cipele, kao i prije, ali sada su se nogavice nosile podvrnute, do samog vrha cipele. Isto tako, za razliku od prijašnjih cipela sa osam do deset rupa, sada su se nosile cipele sa četrnaest, pa negdje čak i dvadesetdvije rupe. U modi su bile i tetovaže na licu, često "Made in Britain". Skinheadi koji su "ostali vjerni" još od 1969. nisu htjeli imati ništa s novom generacijom, ili "ćelavim punkerima", kako su ih nazivali. Tako se u tučama na Kings Roadu, koje su se odvijale između tediboya i punkera, često moglo vidjeti starije skinheade kako se bore na strani tediboya, a nove na strani punkera. "Ponos i tradicija protiv bezobraznog nepoštivanja bilo koga i bilo čega"[9].
Kako je vrijeme prolazilo, a punk sve više postajao društveno prihvatljiv, skinheadi su se odvajali i preuzimali stilske oznake skinheada iz 1969. Počeli su preferirati čistoću i urednost (koju su prvotni skinheadi preuzeli od modsa), nasuprot istrošenosti i neurednosti punka. Čak je i "skinhead reggae" ponovno postao popularan, te je puštan u stankama između nastupa Oi! bendova.
Članovi niti jednog vodećeg Oi! benda nisu bili skinheadi, jer Oi! nikada nije ni bio žanr namijenjen isključivo skinheadima. Između članova benda i publike, bar u početku, nije bilo barijera – članovi benda bi prije nastupa bili u publici, za vrijeme nastupa im se publika nerijetko pridruživala na pozornici, a svlačionica je bila uvijek otvorena za sve. No, idila nije dugo potrajala. Uskoro je nasilje preuzelo glavnu ulogu na koncertima – punkeri protiv skinheada, skinheadi protiv skinheada, problemi sa redarima...
U to doba u subkulturu skinheada uplela se politika. Prije 1976. ekstremno desničarsku stranku National Front nitko nije shvaćao ozbiljno, i rijetko je prelazila izborni prag. No, u ljeto 1976. to se promijenilo dolaskom azijskih Malawi izbjeglica. Stvarne brojke su bile male, no tabloidi su uspjeli par desetaka ljudi pretvoriti u "poplavu" i potpomoći histeriju pričama o njihovom smještaju u luksuznim hotelima s pet zvjezdica i velikom državnom pomoći. National Front je vješto iskoristila situaciju, te su na izborima 1977. skupili 250 000 glasova. Čak se počelo govoriti da će National Front zamijeniti Liberal Party kao treća najjača stranka u Velikoj Britaniji. Stranka je skupljala zabrinjavajuću potporu, naročito među mladima – i to ne samo među skinheadima! National Front prišivke su nosili i tediboyi, modsi, punkeri, "normalni"... Kako bi povećala svoj utjecaj među mladima, stranka je osnovala Youth National Front. Kao reakcija, nastale su Anti-Nazi League i Rock Against Racism, te su tako školska igrališta postala politička bojišta. Među skinheadima pokazivati lojalnost National Front-i bio je znak hrabrosti i buntovništva, a ni Anti-Nazi League nije nimalo pomogla kada je tražila od profesora da se pred djecom izjasne protiv National Front-e. Skinheadi su bili pod posebnom pažnjom National Front-e: dok su svi ostali osuđivali nogometni huliganizam i većinu ostalih načina kojima su skinheadi kratili vrijeme, Youth National Front ih je pozdravljala ih je kao ratnike sa stadiona i objavljivala njima namijenjen redovni prilog u svom glasniku Bulldog. Bila je to stranka koja im nije "držala prodike", već im se obraćala kao eliti britanske mladeži.
I Anti-Nazi League je imala velikih uspjeha među mladima – u travnju 1978. na koncertu "Carnival Against The Nazis" u Londonu prisustvovalo je 80 000 ljudi. Popularnosti Anti-Nazi League pridonijela je činjenica da su na njihovim skupovima nastupali najpoznatiji bendovi toga doba. The Anti-Nazi League vršila je veliki pritisak na bendove; morali su javno obznaniti svoju lojalnost prema the Anti-Nazi League, osuditi National Front i njihove pristaše. Drukčije izjašnjavanje bi rezultiralo oštrim sankcijama: zabrana nastupanja i puštanja njihovih pjesama na radiju, otkazivanje ugovora sa diskografskim kućama, bi bili označeni kao nacisti... Uvidjevši uspjeh raznih Rock Against Racism manifestacija, National Front je ustrojila svoju organizaciju Rock Against Communism oko koje su se okupljali bendovi koji su bili otvoreno ekstremni desničari. Na izborima 1979. National Front nije polučila rezultate kao dvije godine prije, te je ubrzo počela propadati – veliku ulogu je imala i kampanja u tabloidima koja je neke vodeće čelnike National Front razotkrila kao prikrivene naciste, homoseksualce i osuđene pedofile. Mnogi skinheadi su zbog toga napustili National Front i prešli u ekstremnije organizacije kao što su Brittish Movement ili čak paravojne organizacije Section 88 ili National Socialist Action Party. Brittish Movement se posebno okoristio dolaskom skinheada – članstvo mu se popelo na 8 000. Za razliku od National Front, Brittish Movement je bio otvoreno neonacistička organizacija i, na veliko zadovoljstvo skinheada, zainteresiraniji za direktnu uličnu akciju nego za čekanje rezultata izbora.
U to vrijeme skinheadi su se pojavljivali u većim gradovima diljem Ujedinjenog Kraljevstva, Europe i Sjedinjenih Američkih Država.
Unatoč svemu, još 1984. nitko ne bi skinheade direktno povezao s rasizmom ili neonacizmom. Tijekom osamdesetih rasistički motivirani ispadi skinheada su često dospijevali u novine, ali su tek 1988. mediji počeli pridavati veću pozornost skinheadima. I to ne engleskim, već američkim! Diljem SAD-a nicale su rasističke organizacije koje su uz sebe vezale skinheade – Ku Klux Klan, Aryan Nations, White Aryan Resistance... Američki skinheadi su općenito bili nasilniji od engleskih. Dok su u Velikoj Britaniji su tuče bile svakodnevna pojava, ali rijetko završavale smrću, u SAD-u su šake i noževi zamijenjeni pištoljima i bombama, a i samo nasilje doseglo je nove razine. Tako su skinheadi u Sacramentu razapeli čovjeka na par dasaka jer je pokušao napustiti bandu. Isto tako, jedna skingirl je u Chicagu tako pretučena da su njenom krvlju nacrtali svastiku na zidu.
1988. je počela medijska hajka na skinheade, svi veći mediji su imali posebne priloge: Rolling Stone, Oprah Winfrey, Geraldo Rivera... Uskoro su u javnosti termini "skinhead" i "neo-nacist" postali sinonimi. Umjesto da su nekako spriječili rasizam, mediji su pridonijeli povećanju broja rasističkih skinheada – sve je više rasista preuzimalo image skinheada. Nakon događaja u Southallu, i sama Oi! glazba je označena kao rasistička, te su se mnogi Oi! bandovi raspali. Ovakva reputacija mnoge je natjerala da se povuku iz subkulture, te je subkultura nestala u mnogim gradovima. Subkultura skinheada zapala je u drugu veliku krizu.

Treća faza:The third wave U trećoj fazi povijesti skinheada došlo je do nastanka mnogih frakcija skinheada: SHARP[10], RASH[11], Trad, Gay[12], GASH[13], Hammerskins[14], Outlaw Hammerskins[15]... Nastanak tolikih frakcija može se objasniti željom za razlikovanjem od stereotipne slike skinheada kao priglupog neonacista.
1987. u New Yorku nastali su S.H.A.R.P. kao reakcija na opću sliku skinheada kao rasista i neonacista. Ta mala skupina skinheada i punkera uzela si je za zadaću da pošalju drukčiju poruku o skinheadima: da svi skinheadi nisu jednaki, da svi imaju različite ideale i politička vjerovanja. Dijelili su letke, gostovali na radijskim i televizijskim emisijama... No, njihovo djelovanje je samo pojačalo podjelu – uskoro nije bilo dovoljno samo reći da si skinhead, već i koja si vrsta skinheada. Mnogima je dosadilo silno prepucavanje oko politike, pa su se jednostavno označili kao "traditional" skinhead. Time su se potpuno odrekli politike i vratili se glazbi, stilu i zanimaciji skinheada iz 1969. – reggae, ska, skuteri i pivo su opet postali glavne teme.
Početkom devedesetih, propašću komunističkih režima diljem Europe, počeli su se pojavljivati skinheadi. Tako danas u novinama možemo čitati o rasističkim ispadima skinheada u Budimpešti, Moskvi, Varšavi, Beogradu, Zagrebu, Rijeci... No, nastaju i non-racist skupine u Norveškoj, Danskoj, Švedskoj, Njemačkoj, Mexicu, Japanu, Australiji, Novom Zelandu... Danas se skinheadi mogu naći u svim većim gradovima na svim kontinentima.

- 01:04 - <-Komentraj-> (8) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se