16
četvrtak
lipanj
2011
SILVIJI I NJEMU
U zaustavljenoj slici koračam sam
Oblikovno krugovno prostorno bezvremensko bezumlje
Zvuk se nastavlja, zarobljen, zaveden ritmom.
Puštam riječi da izmisle sebe pa ih prevarene,
varkom ipak prebirem I prije no naiđu..
pomalo kao da lažem sebe…
teška srca odlučujem –želim poznati ove misli
Cirkus se pakira.. zdesna nostalgija - čuči, promatra..
Glasovi ogovaraju smrt, navaljuju na nas novinama
Ovo nas ludo vrijeme izbacuje iz sedla
Još jedna je otišla…………….
Još jedan je otišao…………….
Blijede im slike postaju platno ovim slovima
Bojim ih u boju meksičkog tirkiza, koraljno žarko crvenu,
Nacrnju crnu crne.., I isplakujem krvave ogromne suze
Kristale upoznatih sudbina.. kao jarke rubine..
Bogatstvo koje pripada prokletima
Moje su riječi tek jeka istih,
Ponavljam se dok promatram.
Sjećam se.. sanjao sam slično.. nešto kao život……..
Jedno rađa drugo.. nisi bio živ ako cijelog života nisi sanjao.
Prespavao surovost realnosti koja nas ne dozvoljava.
Netko će već reći da baš tako treba biti.
Netko će već zaključiti kraj. Moja tugaljiva poema ispast će tek još jedna izrečena laž…………..
..ili bi barem Hesse tako rekao. U namjeri da se složim s njim, priznat ću kako mi riječi nikad mislima nisu učinile pravdu, ma koliko ih glasno i od srca ponavljao.
R.I.P.
komentiraj (2) * ispiši * #