malo drugačiji sportovi

utorak, 28.08.2007.

Ultratrail MtBlanc 2007

Uf, nek je i to gotovo. Ponovno nisam uspio postići do trke željenu razinu forme, ali je ipak bilo puno bolje nego prethodna dva puta. Najveći plus je bilo 70km cestovna trka povodom Oluje, od Komareva do Dugog Sela za 7h. To me mislim i najbolje pripremilo, jer sam pred kraj trke imao nevjerojatno svježe noge, nakon 100km sam letio do kraja.

Krenuo sam u tenama koje su mi bile super na Mosoru i Medvednici, a ovdje su me skoro uništile. Naime, veličina mi je skroz na knap, što mi ne smeta na "kraćim" trkama, ali ovdje su me nakon 70-tog km za broj narasla stopala počela ubijati. K tome me i ruksak opet odrao po leđima do krvi (moram početi nositi neki jastuk ili instalaciju gaza i zavoja, što mnogi rade). Uglavnom, usprkos nešto opreznijem startu našao sam se u gadnoj krizi na zadnjem usponu pred Courmayerom. U koji sam se spustio propustivši kakvih 300 ljudi kraj sebe, uključujući i Mukkija.

A u bazi u C. sam proveo dodatnih 2 i pol sata, što pod tušem, što na stolu za masažu i previjanju leđa. Prvo mi neka nježna volonterka malo izmasirala noge i stopala i baš sam požalio što nisam otišao k nekom od muških masera da mi pošteno potjera mliječnu kiselinu jačim rukama. E onda me dohvatio doktor za leđa i umasirao neku paleću i žareću dezinfekcijsku kremu i taj nije puštao dobrih 20 minuta. Uf što to peče! A lik se namjerio i ne prestaje gaziti. Usput mi je našao sjebane leđne mišiće od nošenja putne torbe i kasnije od ruksaka preko jednog ramena na trci. Pa se uhvatio i tog detalja ko pijan plota.
No djelovalo je, čim me pustio zbrisao sam ulijevo i uzbrdo, što dalje od mučitelja. Svjež i oklopljenih leđa jednom skalamerijom zavoja i gaza koje sam poslije teškom mukom odljepio. Nove tenisice, za broj veće, koje sam si tu poslao prije trke, su bile dodatni bonus, najvažniji. Tako opremljen i obnovljen pomalo sam krenuo sa sad 1200. mjesta u lov da završim trku. isprva oprezno, a nakon najvećeg uspona na Ferret sve brže. Nizbrdo sam trčao gdje sam lani strgan puzao, a onda prešavši mjesto zadnjeg odustajanja, Praz de Fort, sve se otvorilo i do kraja sam naredao par sto ljudi velikom lakoćom. I istinski uživao u posljednih 50km trke, sa smiješkom jureći uzbrdo u drugoj noći bez sna, skidajući 50-120 ljudi po etapi. Bio je to Good job in Switzerland.

Zapravo toliko sam uživao da valjda idem i četvrti put. Nisam zadovoljan rezultatom, naravno, 39h je prehodano, a ne pretrčano. A ja je želim pošteno istrčati. Iako sam jako sretan što sam završio, naročito nakon te nesretne krize na pol puta, jer to je bila osnovna misija ovog puta. Naučio sam štogod novo o ovoj trci i volio bih još jednom sve to primjeniti, pa možda jednom doživim savršen dan na UTMBu. Ekipa ove godine je bila super uspješna, Mukki i Božena su majstorski odradili posao pa konačno imamo 100% uspješnost HR ekspedicije. za njih dvoje same pohvale, od hrabrosti do realnosti i super plana i još bolje izvedbe trke. Koji su to iskusni trekeri, svi mogu biti ponosni na njih dvoje!

Baš me zanima tko će mi se pridružiti nagodinu? Volio bih da probaju ove godine bolesni Gotal i Jagoda. Usput, hvala Jagodi, a i svim drugim frendovima, na porukama podrške, koje su stizale kroz cijelu trku, a od mnogih dragih frendova i čestitke naknadno. Skoro da sam pustio suzu kad sam vidio ko me sve pratio na netu i odmah oduševljeni slali čestitke.

Pa evo svima veliko hvala ovim putem. Zato i pišem ovaj post, zadnji na ovom blogu, barem na dulje vrijeme. Iako piskaranje zgubidanija ide na led, nejdu i same zgubidanije. Sad osokoljen idem na samoborski trek, a do kraja godine tko zna kaj bu još sve bilo. Bilo mi je zabavno pisati blog sve ove uh sad već tri godine, ali osjećam zasićenje i pad interesa za pisanje pa je bolje da malo to pustim na miru. Možda mi se jednom vrati želja, dotad hvala svima na dobrim komentarima, naročito uletima nepoznatih u stilu "e bok, ne znaš me ali ja ti pratim blog", zgubidanije su svoj pionirski zadatak popularizacije obavile pa sad idu skupa sa mnom malo u lurkere. Iako me više neće biti po netu znajte da sam tu negdje, u sjeni ;)

tu su neke super fotke zadnjih 40km utrke (Bovine, Vallorcine...)

a ako vam treba nadahnuća, motiva, zaboravili ste smisao trekinga - preporučam pogledati ovaj kratki video clip, ulazak pobjednika u cilj , to je drugi po redu video "Marco Olmo wins in Chamonix"
Čovjek se zove Marco Olmo i rođen je 1948. Izračunajte sami... Da li su ostali trkači samo neki pišljivi rekreativci, kad ovaj deda pobjeđuje? Ne, to je zvjerinjak pušten s lanca. A kaj ovaj deda jede stvarno bih volio znati
- 21:44 - Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se