malo drugačiji sportovi

petak, 13.07.2007.

v100

Trka za fanatike, pobijediti možeš samo uz fanatizam u kostima. Pa se lijepo vidi tko grize, a ko se zabavlja i gušta. Bojan i Mauricio su se pokazali kao najzagriženiji, drago mi je da im se to i vratilo, u obliku velikog uspjeha na najtežoj trci.
Meni ostaje tajna nagli gubitak snage već na usponu iz Paklenice na Manitu peć. Nekako sam se prebacio preko stjenovitog bedema, ali na usponu na RUjno sam potpuno zaribao. Taj potez od Vaganca do V.RUjna sam proveo klipsajući valjda dva sata, uz 2-3 sjedenja po 15-20 minuta. O,imao sam ja želju nastaviti, jer znam da po noći bude svašta, ali noge nisu nikako slušale. Najsporije sam se dovukao do Rujna i tamo opet na zdencu radio piknik. Po ravnom ide, ali onaj mali nikakvi uspon prema Čarabuši me otrijeznio- pa ja se nemrem penjat! Vratim se na M.Rujno i sjednem kod one kućice (M. stan) malo bolje pogledati kartu. Onaj visinski profil mi se na početku činio tako lakim, a sada su brda od 100m postala Himalaja. Nije me omalodušilo ni to što su me prešle cure, Maik, svi, nego to što ne mogu popest hupser od 5 metara. Ovim tempom trebati će mi 40 sati za cijeli krug.
Katastrofa. I onda se javio hedonist u meni, a ne bi li ti radije te sate proveo kupajući se u moru, nego tu hraneći komarce? Do Rujna sam se dovukao gonjen mišlju da želim iz prve ruke promatrati kako će se rasplesti situacija u noći, ali da me i puževi prestižu (gledao sam jednog s kućicom kako me prelazi dok sjedim), e to je previše. Malo me zabrinula i činjenica da sam negdje na V.Rujnu tenisicom bacio u stranu jednu zmijicu koja se sporo micala s puta. Bez da sam se zapitao šta da je to poskok pa još i da se naljuti na takav tretman. I sjedeći tako odlučih bit pametan, a ne pustolovan. Dakle, ostadoh bez svog fanatizma, koji me provukao kroz tolke trke prije. Treba se zapitati za te motive, bez njih nejde. OK,vrućina mi je valjda stisla žile toliko da su noge htjele otpast, iako utrenirane ko rijetko kad, ali ideja da se ide bez obzira meni se ovaj put nije čvrsto ugnijezdila pod kožu. Čuvam taj pristup za MtB, gdje više nema hedonizma.

O organizaciji se rasplela nemila priča, sasvim bez potrebe. Tražeći dlake u jajetu nađene su dvije tople pive, tri prodane svete majce (žao mi je da sam išta govorio o tome, a zapravo me nije bilo puno briga, nisam očekivao provalu bijesa na takvo nešto benigno), 4 komada tjestenine u jednoj porciji graha. Ako su to najveće zamjerke onda se radi o konačno jednoj pravoj trci. Od kampa, brojnih ljudi na trasi i KTima koji daju dojam sigurnosti (zna se gdje si, barem se nadam da se znalo za sve izgubljene gdje su bili, kao što je trebalo), angažiranosti, trudu, volji. Pa voda putem, konoba, ma sve. Eto, tek tolko da i to kažem, jer tako mislim. Jedino mi je uvijek žao ako netko spuši prijevoz ili tak nešto. Ostalo su bljezgarije. Ostatak lige bit će još dosta borbe, jer dok su neki ostvarili bodovnu prednost i imaju čistu poziciju, drugi se još nisu predali, pa ćemo vidjeti šta će još biti. Svaka trka je nova igra, sve ispočetka.

Usput, nema više zgubidanija na duže vrijeme, internet piskarije su mi malo izgubile na privlačnosti. Idem se vratiti malo u prošlost, kad se nije piskaralo nego trčalo. A ja definitivno pričam previše i trčim premalo. Zasad neću brisati blog, samo ću još ubaciti foto priču sa MtBlanca, kako god da to prođe i to je onda to. Baš me zanima kud ću prebaciti svu energiju koja me inače tjerala na piskaranje po svim mogućim forumima. Možda u smjeru neke bitne aktivnosti? Teško, ali ima nade :)

pogledajte video clipove sa ovog treka!
- 07:20 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se