Poema vječnosti

Čujem kako sudbina
vješto plete naše niti,
ovdje, u raskoraku
bezbroj misli o tebi.
Živiš iza imena
koje sam ti poklonio
u ekstazama mog pera i mojih stihova,
umotana u svoju tišinu,
u bijeloj haljini,
u polumračnoj sobi
hotela na kraju grada.
Oženio sam te uz blagoslov
lažne slučajnosti te večeri,
iako si nosila teret svog srca
u džepovima prošlosti.
I sad znam da me ponovo čekaš
u rubovima uspomena,
pišući nekoliko poglavlja
gdje si samo moja
na ulicama Vječnog grada.
I ništa nas ne može ugušiti,
ni druge sudbine,
ni obećana proročanstva.
Na kraju, ostajemo sami
ispred ratova koji se nas ne tiču,
zagrljeni, očekujući onu vječnost
sa publikom koju smo sami odabrali
i prije nego smo usta
prošetali po našoj nagosti.
Već je ispisano na zidu kojeg smo srušili:
"iluzija ljubavi je,
tek jedna dimenzija istine
o kojoj ispovijedamo",
i cesta kojom prosipamo trenutke,
pokazuje nam milijune znakova
na koje se ne obaziremo.
A samo zato,
jer prkosimo vlastitoj igri.

Oznake: poezija, vječnost, poema