TjEŠiTE ME...
I prošlo je 7.mjeseci...
Mjeseci kroz koje sam mislila da sam ga zaboravila...Mjesecima slušam o njemu...
Mnogi ga smatraju djelom mene...I budem sigurna da ću onome tko mi ga spomene reći da ušuti,da
me ne zanima ništa o njemu,ali uzalud,kada mi ga netko spomene,sve oko mene stane i slušam
svaku riječ...
Kada znam da ću ga vidjeti srce mi počne brže kucati,ne mogu govoriti...
A kada sam blizu njega,lovim svaki njegov pogled...
A kada mi se nasmije mogla bih umrijeti mirno istoga trena...
i sve što kažeš znam da nije...
...
Još su ti vreli obrazi,u oku sjaj ne prolazi...
Još ti na licu piše čija si...
I pokušavam se svim silama praviti da mi ne smeta ništa što napravi...
I trudim se ne poslati mu poruku,ne priznati mu i ne pokleknuti pred njegovim uzvišenim
bićem.
Trudim se,ali katkad ne uspjevam...
Ponizim se...
A on?
Zna...
Osvećuje se...
Ubija me...
Lagano...
I znaju me mnogi...I ne mogu lagati...
I u očima mi se sve vidi... I ne znam tko će mi pomoći i hoću li se ponovno zaljubiti...
Ali ne želim da me boli i ne želim da mi se u očima vidi...
On to ne zaslužuje...
Ali ostao mi je njegov pečat na usnama...
I tješite me,recite mi da ga....da ga više ne volim...
Ne volim ga,jel da?
19.07.2006. u 13:41 | Broj komentara 16 | Print | # | ^
KAŽU DA SU LjUDi SA VELiKiM OČiMA DOBRi...
Imala sam dobrog prijatelja...Razumjeli smo se,bio je tako zabavan.Uvijek smo se znali
dobro našaliti i nasmijati.
Dugo smo se družili dok me on nije zavolio,ali zavolio na način kao dečko curu.
Postao je opsesivan,težak,poruke su bile očajne,previše me hvalio...
U svakoj poruci pisao koliko me voli...
Ja nisam bila zaljubljena u njega...Odgovorila sam mu na svaku poruku,jer nema sreće
u ljubavi i rijetko se zaljubi...Znao je da neće
s nama ništa biti...Samo prijateljstvo...
Kada sam vidjela da ne odustaje prestala sam mu odgovarati...
I prošlo je mjesec dana,nije mi se više javljao...
Ja sam to radila za njegovo dobro,da me zaboravi...
I uspjela sam,ali nisam htjela da mi više ne bude ni prijatelj...
Zaboravio me,a ja sam izgubila prijatelja.Samo zato što sam mu htjela dobro.
Još jedna evo pada noć...moram poć...
Visoko među zvijezdama da nađem mir,
da nađem sna...
Gdje moja ljubav počiva..."
Moj bivši dečko o meni priča najgore...Priča o meni kao da sam netko drugi...
Mislila sam da je to zato što sam dobra sa svima,a on to valjda ne može gledati...
I svi mi dolaze i govore da govori loše o meni i da to znači da je još zaljubljen...
A ja? Ja o njemu govorim lijepo...Ne vrijeđam ga...Svi znaju da je kao osoba loš...
To ne treba nitko nikome govoriti,to on pokazuje svojim djelima.
I još vjerujem u njega,vjerujem da će jednom pokazati ono što mu je duboko u duši,da
će pokaziti ono što je bio prije nego je postao druga osoba...
Vrati se anđele...
jer suviše ti dugujem,
da tebe bih se odreko..
ko brod u boci putujem,a neću stići nikamo
jer predobro se poznajem da bez tebe bih mogao..."
Moja prijateljica...Ima sve...Pametna je,lijepa,prekrasna,najljepša,svi ju u školi znaju,najbolja učenica,
odlična sportašica...
Puno je ljudi ljubomorno na nju...
Kako i nebi kada ima toliko ponuda,sa svake ju strane hvale,bila je u novinama puno puta...
A ja?Ja se veselim njezinim uspjesima uvijek iznova.Iako je ljepša,pametnija i bolja sportašica od mene...
Znam koliko vrijedi kao osoba i kako volim razgovarati s njom...
Mislila sam da me razumije...
I onda mi se sviđao jedan dečko...Znala je to...
I poslala mi je poruku:"Hoćeš li se ljutiti ako bude nešto s njim?sorry,nisam misla da će mi
se svidjeti...srcu ne možemo naređivati,a to sam uz tebe i shvatila."
Moja reakcija:Duboko razočaranje.
Lako za dečka,bit će ih još,ona je samo jedna...
Ali mislila sam da će me shvatiti,da mi je prava prijateljica i da se ne bi spustila na to da
mi postavi takvo pitanje...
A ja?Rekla sam joj da se neću ljutiti...
Mislila sam da će shvatiti...
Imam velike oči...Rekli su mi da su ljudi sa velikim očima dobri...
Sada plaćam za dobrotu...
19.07.2006. u 10:04 | Broj komentara 3 | Print | # | ^
GDjE Mi jE PRijATELj...?
I poželim ponekad imati nekoga pored sebe,nekoga s kime ću moći plakati,nekoga tko
će se veseliti mojoj sreći,nekoga tko će mi u očima vidjeti ono što ja neću govoriti...
Ja ću šutjeti,a Netko će znati što mi je na srcu...
I imam prijatelja puno,stvarno puno...
I volim biti dobra sa svima...
I to je najveći problem...Svi su mi prijatelji,ali nijedan onaj pravi...
Onda kada sam pomislila da mi je netko pravi prijatelj,pronašla sam nešto što je moje
mišljenje promjenilo.
I uvijek ću plakati s tobom...
Smijati ću se kada se ti budeš smijala...
I znati ću kada te boli...
I ništa te neću pitati,znati ću kako ti pomoći...
Jer vidim ti u očima srećo...Vidim kada padaš,vidim kada toneš...
I na vrijeme ću doći i uhvatit te u padu,past ćeš na meko,srušit ćeš mene,ali
nema veze,bolje ja nego ti...
I nećeš potonuti jer ću sve brodove svijeta poslati da te spase...
Nasmijat ćeš mi se...
I jaću biti sretna...
I danas,u ovoj noći,koju provodim razmišljajući,tužnog lica,shvatih da se nemam kome
požaliti...
Nema onoga koji me razumije...
Nema moga anđela da plače sa mnom...
Nema moje prijateljice da mi kaže da će biti tu kada god poželim i kada joj kažem:
"Neću biti ljubomorna niti ljuta,odi sa dečkom koji mi se sviđa.",da ona zna da to ne mislim,nego
da ću se osjećati ljubomorno,ljuto,TUŽNO...
Ma ne!Da je prava prijateljica ne bi me ni pitala da li bih se ja ljutila da ode sa dečkom koji mi se sviđa...
Ali ja kao prava prijateljica ću joj odgovoriti:
"Ne,naravno da se neću ljutiti.Dečki će biti još,a ti si samo jedna."
I kada će mi doći Netko tko će me razumjeti...?
Netko tko će me pogledati u oči i vidjeti moje srce...
I ne znam zašto moje noći postaju tužne...I moje oči zašto više ne vide ljepote...
Zašto moje srce vjere nema...
I...... gdje mi je prijatelj?
19.07.2006. u 00:48 | Broj komentara 4 | Print | # | ^
I WANNA LOVE YOU BUT I BETTER NOT TOUCH...
Uplašim se ponekad...I razmišljam.Gdje sam ja to?Gdje su prijatelji?Gdje je moja ljubav?
Nisam u sebe sigurna,a to je ono čega me najviše strah...
Ne znam da li mrzim ili volim,ne znam da li činim dobro ili loše.I znam da sam sretna,ali tako
me nekad ubije tuga.Potopi me u svojim oblacima i moj osmijeh nestane u nekoj dalekoj magli...
I najgore od svega je to što mi se vidi u očima...Ne želim to.Želim biti jaka,pokazati ljudima
da mi ništa ne mogu,da sam čvrsta i da tuge u mojim očima nema.
I padnem onda kada bih najmanje trebala.Duboko u sebe se zatvorim,šutim i promatram.
Promatram svijet,ljude,nebo i pitam se mora li biti sve baš tako kako je.
Kada će doći moje vrijeme,kada ću prestat griješiti...
Hoću li saznati volim li ga ili mrzim?Ili je prva ljubav suđena da boli?
najviše boli?Mene koja najviše volim...
I gdje je anđeo koji će mene razumjeti?Gdje je moja sretna zvijezda?
Gdje je osmijeh moga srca?
I nitko ne shvaća zašto volim noć i crnu boju...
...
I želim vidjeti zvijezdu kako pada i imati pored sebe
nekoga tko me razumije,tko zna da sam najmanje kriva
za sve...
I previše je ljubavi u meni zarobljeno,ja ne znam mrziti...Želim tu ljubav osloboditi i led u srce utjerati.
I znam da nije bitno mišljenje nekih drugih ljudi,ali zašto je meni stalo do tuđeg mišljenja?
Zašto se uvijek volim opravdati i zašto ne volim kada netko na pod,na zelenu livadu baci papirić sladoleda?
I želim biti voljena...
Želim da me svi upoznaju.Želim spriječiti one koji me uništavaju da to naprave do kraja jer mnogima dobro ide...
Uništavaju me iznutra,moje srce se skriva...
Zar zbog ljubavi?
Zar zbog onoga kojeg sam mislila da sma preboljela,a meni pred očima je ljubio druge?
Moje oči su gledale kako zavodi drugu,moje uši slušale sve komplimente namjenjene njoj...
Njoj koja nisam ja...
I hoće li me potražiti opet kada sve izgubi?
Kada shvati moju vrijednost,kada shvati moje srce...
Ako me potraži,hoće li me naći...?
Hoću li htjeti biti njegova kao što želim biti sada?Hoću li biti spremna sve da mu oprostim kao što sam uvijek spremna?
I nije mi jasno,on nije spreman reći "oprosti"...I tužno mi je to jer mi je stalo...
Stalo do njega jer znam što mu se krije u srcu,duboko u duši.
I ne želim da ga unište,ali već su to napravili...Odveli su ga...Zarobljen je u svijetu zabave,u svijetu u kojem on ne
upravlja samim sobom,već drugi utječu na njega.
Preponosan je i za njega je riječ "oprosti" pre niska...
I mrzim ga.Njega mrzim.Iz dna duše.STVARNO.Ali ne mrzim ono što mu je duboko u duši,ono što će se jednog dana vratiti...
Ne podnosim njegovu prisutnost,njegov podrugljivi osmijeh i sve što kaže.
Ali volim onaj osjećaj kada je pored mene...Kada osjećam njegovo srce...
I tada sam sretna kada se nasmije.Jer njega mrzim,ali volim ono što je duboko skriveno u njemu...
Zar svi tako očajno traže neku ljubav?Boli li ih ona stara?
I postoje li danas prijatelji?Hoću li se trgnuti?
Ljubav-lijepa riječ...
...
Zašto moram trpiti njegovu prisutnost?Ne znajući da li ga mrzim ili možda volim...
Možda samo želim biti voljena,osjećati se dijelom nečijeg srca,dijelom nekoga tko
mi neće dopustiti da mi zbog njega krene suza...
Gdje je moj anđeo?Postoji li?
Hoće li se roditi?Stigne li još?
Hoću li ugledati svijetlo ili i dalje izgubljeno i zbunjeno lutati
mračnim ulicama...?
*I want to hurt you just to hear you
Screaming my name...
Dont want to touch you but
Youre under my skin *
Zašto baš ja koja sam najmanje kriva...?
18.07.2006. u 10:53 | Broj komentara 1 | Print | # | ^
I NEDAM HRPU ŽELjEZA Ni ZA ŠTO NA SVijETU...
I koliko je silnih godina prošlo...
Koliko je truda uloženo...
Koliko je odricanja bilo...
Smijeha,veselja,tuge i suza...
Boli i patnje...
Ljubomore,ljutnje...
Silne večeri provedene u dvorani...
Onda kada su drugi odmarali,družili se,uživali...
Kapi i kapi znoja na isrpljenom tijelu...
Najčešći posjetitelj odjela "kirurgija",Nove bolnice u Dubravi...
Hrpe priznanja i diploma u ladici,zid ispunjen medaljama...
Pehari na polici već skupljaju prašinu...
A godine prolaze...
I uvijek neka nova medalja sjaji...
S vremenom sjaja nestane
i sve medalje zajedno čine jednu običnu hrpu željeza ili
ukras na zidu sobe...
Možda je hrpa željaza,ali ju mjenjala ne bih nikada ni za što...
Cijeli moj život je ispričan tim željezom...
I ja sam rezultat toga što je ta hrpa stvorila...
I ne žalim zbog godina utrošenih u skupljanje ukrasa za zid sobe...
I naučila sam da je život onakav kakav mi odlučimo da će biti...
Da moramo biti poraženi kako bi naučili pobjediti...
Moramo htjeti da bi uspjeli...
I naučih da se snovi ostvaruju...
I ciljeve možemo doseći...
Sve je u našim rukama...
Sve je u nama...
U glavi,u srcu...
Godine sam potrošila kako bih se ispunila i zbog ničega ne žalim...
Želim biti pobjednica...
Želim biti na listama najboljih...
Korak sam do sna...
*ŽERAViCA*
I ONDA KAD ME NEBUDE...
I bit ću opet ovdje...
Možda ne već sutra...
Ali čekaj,doći ću...
Kao nekada ćemo se smijati...
Kao nekada uživati...
I ptice će onda najljepše pjesme pjevati,a leptiri
najljepšim letom letjeti...
I zvijezde ćemo kao onda gledati.Sjećaš se?
Noći će biti samo naše...
I biti ćemo opet skupa...
Ruku pod ruku...
I pjesma ona,kako li je išla...?
Sjetit ćeš me kada se vratim.I nemoj zaboraviti!
S tobom sam i kada nisam uz tebe...
Kada kiše padaju,oluje vladaju,sunce grije...
I znam,poželit ću te opet pored sebe...
I neće proći nijedan dan,nijedna noć da....................
...
I znaš,s tobom sam i kada nisam uz tebe...
Kada kiše padaju,oluje vladaju,sunce grije...
*ŽERAViCA*
U TEBE ANĐELE...
Baš ti lijepo stoje suze,ali nemoj plakati...
Zašto bisere u blato noćas bacaš ti...?
Jer ljepota njezina se ne može ni sa čime mjeriti...
Može se jedino sanjati...
Mala,zašto su ti u očima suze?
Proći će...
Jer kažu,sve je prolazno...
Pa evo,i život...
I zašto propustiti ove sada trenutke i potrošiti
ih na plač...
Zašto da plačeš anđele kada plakati sutra nećeš...
Ali moraš znati...
Kada se sakriješ u svojim snovima i zatvoriš
u svojim kulama,doći će ti netko...
Baš kao u bajci...
Baš kao u najljepšoj priči...
Onoj koje si samo slušala...
Jednom ćeš ti biti glavni lik te bajke...
Jednom anđele...
I nećeš plakati za nikime...
Jedno znam...
Lijepo ti stoje suze,ali nemoj plakati...
I nasmiješila si mi se...
Suze obrisala...
Okrenuo sam se i izašao iz sobe...
Niz lice mi se spustila suza...
Bolilo me...
Prestala si plakati za njim...
Uvjerio sam te da ne vrijedi...
A možda ti jednom i kažem da sam zaljubljen...
U tebe anđele...
*ŽERAViCA*
Ti Si OSTAO PRijATELjU...
Oprosti mi što sam ti vrata zaključala...
Što sam zaboravila one naše dane...
Zajednički smijeh dvoje ljudi koji se vole...
Mogla sam ti reći sve...
Razumio si i kada sam šutila...
Pred tobom su suze uvijek tekle,nije
mi bilo teško pokazati tebi svoju bol...
Znao si kada je moj osmijeh bio "lažan" i kada
su moje oči pokušale skriti tugu...
I ne znam zašto sam ti leđa okrenula i vrata zatvorila
onoga dana kada je on ušao u moj život...
Dana kada se sve promjenilo...
I kada sam samo o njemu lijepe stvari govorila...
Onda kada mi je sve bio raj...
Ali,znaš,zabolilo je kada više nisam imala
kome plakati...
Kada nije bilo tebe koji ćeš se sa mnom smijati...
Tebe koji ćeš me i kada šutim razumjeti...
I sada znam...
I sada sam sigurna...
Tako više neće biti...
On je otišao,ti si ostao prijatelju...
Oprostio si mi...
I znaj,vrata su ti otključana...
U one kasne,u one rane i one
popodnevne sate...
Uvijek...
Tebi dajem ključ mojih vrata...
Tebi koji si uvijek tu kada trebam...
Uvijek kada zaplačem i uvijek kada šutim...
On je otišao,ti si ostao,prijatelju...
*ŽERAViCA*
JER MOj ANĐEO NEMA KRiLA...
I dođi meni...
Ružne snove nećeš snivati...
Nećeš nikada patiti jer zaslužuješ u svijetu
ljubavi živjeti...
I dođi,sakrit ćemo se među oblake i na
krilima ljubavi letjeti...
I cijeli će svijet biti samo naš...
Samo ruku da mi daš...
I onaj osmijeh tvoj,kad bi bio samo moj...
I pobjegli bi daleko od svih ljubomornih duša
i ljudi,daleko od iskvarenosti i ljudskih čudi...
I kada bi tvoja ruka ostala zauvijek u mojoj ruci
i kada bi postojali samo najljepši trenutci,
bila bih najsretnija na svijetu...
Ne...
Lažem...
Najsretnija sam na svijetu jer postojiš...
Tvoj osmijeh...
Od svakoga bih te skrila jer ne bih
htjela da drugi vide kako najljepši anđeo nema
krila...
I samo kada bi barem večeras mi došao...
Kada bi snove lijepe pored mene snivao...
I samo kada bi me noćas dotaknuo,
moje ime šapnuo...
I sve kazaljke bi stale i sve oluje prestale...
Svi bi gromovi u prazno udarili...
Svi bi ljudi plakali...
Jer moj je anđeo najljepši anđeo,
a nema krila...
*ŽERAViCA* (J.B.)
NE DAj ULiCi DA TE ODVEDE KRiViM PUTEM...jER VRATiTi SE NEĆEŠ...
A bio je lijep...
I veseo kažu...
Volio je loptu i nogomet
i stati nasred ceste kad je najgušći promet...
Voljeli su ga svi i njemu su se "klanjali",
svi su ga slušali,svi su ga spominjali...
Pomoći je uvijek htio,ponekad baš dobar je bio...
Kako je tek dobro bilo kada smo skrivača
na ulici igrali i svi zajedno se smijali...
Najbolje fore imao je uvijek,za svake
nepreboljene ljubavi imao je lijek...
Sada ga ulica sebi uze i neki prokleti ljudi koji
su iznenada došli...
Nitko ih nije zvao,tihi su bili...
Preko noći ga sebi priklonili...
Njegov glas se u kasne sate čuje,neko ga zlo
truje...
Njegov život nije bajka...
Njegov život nije film...
Izgubio se...
Ubio se...
Mladog te dječače uzeše,čudnim putevima odvedoše,na
krivoj ulici izgubiše,na dalekom nebu zaključaše...
*ŽERAViCA*
A GDjE jE LjUBAV?
Hej mala...
Tek si ga vidla...
Nisi ga ni upoznala...
Zar ćeš mu se odmah dati?
Jedan sat proveden s njime...
Još nikada ne izrečeno ime...
Dva pogleda i treptaj oka,jedno piće
i micanje boka...
I već si njegova mala,i srce bi mu odmah
dala...
Ne možeš ...
Nećeš...
Nikada...
Zaigrala si se mala,a on je budala...
Ne želiš vidjeti to,ti bi sa svakim ponovo...
Uvijek priča ista,a ti više nećeš biti čista...
Zar će netko da te zavoli...?
Ne nitko neće da te voli...
Jer svoje si ime zaprljala,svoje si čari
svima prodala...
Nisi nikome zanimljiva,svačija si bila...
Anđele,odsjekli su ti krila...
*ŽERAViCA*
LAKO jE BiTi LjUBAZAN KADA ŽiVOT TEČE POPUT PjESME,NO VRijEDAN jE ONAj TKO SE SMjEŠi i KADA SVE POĐE KRiViM PUTEM...
Ne zamjerite mi na ovim mojim čudnim pjesmama...
Na ovim mojim čudnim osjećajima...
I sve je danas čudno...
I ja se više ne čudim...
Ali želim da i oni koji misle da nema razloga životu,
da nema potrebe živjeti,shvate da ima...
Oni su razlog...
Jedan život je razlog...
Jedno srce je razlog...
Jedan osmijeh...
I zar nije dosta...?
Tako smo dragocjeni...
Posebni...
Shvatite to...
Zamisli što se sve nebi dogodilo da nije bilo tebe...
Ona čaša nebi bila razbijena...
Mama nebi nikoga vodila u park...
Društvo se nebi smijalo tebi...
I još milijuni stvari koje si napravio i kojim je ispunjena prošlost.
Da te nema,ostala bi jedna velika rupa...
I tu si da bi pisao budućnost i da bi ispunjavao
one trenutke bez kojih bi sve bilo drugačije...
I u čiji bih se ja osmijeh zaljubila da njega nije bilo?
Sada ne bih sjedila očarana njegovim srcem...
Ne bih mislila na njega...
I tako smo posebni!
I neponovljivi...
Mi...
Tako nesavršeni ljudi...
Ali tu smo sa razlogom...
Zbog jednog osmijeha koji mjenja svijet...
*ŽERAViCA*
