02

petak

rujan

2016

Mjesto pod suncem

Jučer sam bila u Zaprešiću, u obilasku nekoliko stanova, kao pratnja prijatelju koji se tamo namjerava preseliti.

Sedam godina nisam bila u tome gradiću, otkada je moja sestra iz njega odselila.

Čudno je to mjesto, zapravo. Ni grad ni selo. Mnoštvo porazbacanih zgrada i kuća u koncentričnim krugovima opasalo centar, nelijep, netipičan, odudara od svih uobičajenih koncepata naselja koje znam.

Središte svakoga arhitektonskog kruga, makar bilo i u obliku kvadrata, romba, elipse uvijek je neka lijepa građevina, crkva, bogomolja, čuveni dvorac, nešto što plijeni pažnju i okuplja, okupira osjete, suzi na molitvu, divljenje, žudnju.

U Zaprešiću toga nema. Dvori bana Jelačića izmakli su strogom centru, još od doba kada je ovo bilo ruralno naselje, smjestili su se dalje kao da bježe od puka, distanciraju se od seoske svjetine, da nasamo uživaju u luksuzu i ljepoti akademski školovanoj, daleko od domaćeg lanena platna ukrašena velikim purpurnim ružama, daleko od pletenih košara prepunih sira, vrhnja...

Neka nostalgija i tuga opako me zgrabile kad smo prolazili pored od crvene opeke sagrađene zgrade u samom centru u kojoj je na četvrtom katu bez lifta nekoć moja sestra živjela. Grč mi cijelu utrobu stegao, kao napad neurastenije, bolesti koju je Krleža svojim likovima nemilice pripisivao, dijagnozi koja tjera na razne ludosti.

Ja sam introvert i ne radim ludosti, samo malo patim.

Srećom brzo skliznusmo prema novim naseljima, zgradama koje su od vremena socijalističkog utaborile svoj mikrokozmos koji i danas urbanu cjelinu čini.

Nigdje toliko zelenih površina ne vidjeh, toliko sređenih dječjih igrališta, toliko rascvjetanih prozora i vrtova, toliko reda u naselju koje krasi prosječnost i muka nedostatnosti za pamćenje, za bilo kakvu povijest.

Te poredane nastambe nedovoljno znamenite da bi ušle u anale nađiđale se kao iz svjesnog života potisnuti neugodni dijelovi, kao avantura, prijestup, tajni život, ono iza čega se svaki procijep u duši neuspješnoj, opsesijom reda prikriva i hrani.

Moja sestra je u Zaprešiću svoje najljepše dane proživjela i velik gubitak koji je sve prekinuo, sve zajedno je zadnje autentično od njezina života.

Danas životari kao i mnogi vremešni ljudi u međuprostoru između života i posljednje stanice, kao da joj je neka emocionalna pijavica digla život u zrak, sve osjete ćutiš, i govoriti možeš, i vidjeti, i čuti, vrisnuti, ako treba, ali odijeljen si od samoga sebe, odijeljen od vlastitoga tla koje je prije tebe nestalo.

Život nedostatan za pamćenje.

Okrećem se oko sebe, pogledom tražim prijatelja, želim pobjeći.

Nelagoda i strah me ulovili pri pomisli da bih u tom mjestu skončala. Iz te perspektive i besmislena kava sa susjedom u mom podstanarskom stanu, nevoljki odlazak na posao ponedjeljkom, dremuckanje u kinu, bačen novac za kaput koji nikad nisam navukla, drakonske kazne za krivo parkiranje koje su me beskrajno živcirale, sve mi se to iz ove perspektive činilo duboko smislen dio života, čak bi se moglo reći, iskustvo za pamćenje.

Shvatih - desilo se na pravom mjestu!

- Ajmo, ajmo odavde, molim te – uz gestikulacije glasno vičem prijatelju koji se iz parka pojavljuje.

- Odi pogledat taj treći stan neki drugi put! Ustvari, najprije dobro pogledaj ovo mjesto, jel' ono može postati tvoje mjesto pod suncem?

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se