11

ponedjeljak

svibanj

2015

Lice barbike

U Prečkom nisam bila stotinu godina. Iznenadilo me koliko se naselje igradilo i promijenilo u vremenu u kojem me ovdje nije bilo.

Nakon otvorenja izložbe u knjižnici, u kojoj sam nekada radila, uputim se znatiželjno u naselje. Nove zgrade imaju betonske trijemove, uokružene u četverokutu izgledaju kao da su inspirirane nekadašnjim utvrdama od Turaka, sigurne, moćne, obgrlile stanovnike u svoju nutrinu kao u kokošinjac, u toplo gnijezdo oko kojeg krčkaju konzumerističke slasti: šareni dućani, bezbrojni izlozi koji mame uslugama, hoćeš nove zube, kosu, očale, odjeću, pedikera, frizera, kozmetičara.....Što ti srce poželi!

Gledam prema sredini naselja, tamo je veliko dječje igralište, živo je i veselo. Nepresušna pustopoljna dječja energija pršti na ljuljačkama, glackalicama, toboganima. Osjećam život kvarta, pulsira u zraku, u ljudima, u meni. S velikih rasvjetnih tijela vrište reklame, zovu na novi film u kino, koncert lakih nota nekog estradnjaka iz susjedne države. A s drugog reklamnog panela utakmica zove.

Ma, ludo, kao u neprekidnom zabavištu, zove, mami, vreba.

Pa, lijepo je!

Pogledam prema Ljubljanskoj aveniji, zakrčena je prometom, autobus na semaforu čeka da se priključi prometu kao ogromnoj, prenapučenoj stonogi.

Dobro, treba to s prometom otrpiti, pogotovo kada je špica, al kad se jednom dokopaš naselja, baciš se u naselje kao svoj mikrokozmos, kao u maternicu, uletiš u topli bazen i plivaš po mjeri vlastitoga pulsa.

Na ćošku poveće zgrade ugledam Marijanku, moju kolegicu s posla. U trenerci s novčanikom u ruci, u potrazi za cipelama kruži po dućanima tamošnjeg shoping centra. Sin joj se ženi, njezina sreća zamaglila joj je sve obzore. U životnim reminiscencijama nisam raspoložena za obične sentiše, pa bježim od nje.

Taman lovim autobus za Remizu. U autobusu, uz vozača prilijepila se Zdravkova žena. Iz aviona bih ju prepoznala. Opsjeduta je svojim licem i izgledom, kozmetičari su joj od lica napravili pergamentni papir, tanak, svijetao, bez mrlje, besprijekoran. Na njoj odjeća tajnice u nekoj moćnoj korporaciji. Do iznemoglosti opeglana, ulaštena, niti pamuka i svile istegnute i izravnate u samom tkanju, tako da na površini uživaju poravnate u počasnoj postrojbi vojne parade, točne, savršene, dosadne.

Ali lijepo lice ima! Lice barbike, lice koje u bjelini svile naoružalo se arsenalom haubica i topova koje drži spremno uperene prema imperativu vrištavih reklama, imperativu konzumerizma, kao obrani i poslušnoj potvrdi da te moćne poruke sluša. Koja žena se krije iza tog savršenog oklopa školjke od sedefa? Tko je odgajao te žene koje u strahu od greške, od nje svetkovinu rade? Tko može voljeti žene koje su same od sebe sakrile se u pukotinu vlastite školjke. Vode li ljubav takve žene? Plaču li, raduju li se? Dopuste li sebi da im trenutak vrtoglavice pomuti sve konce kojima kontrolu nad svijetom imaju? Kako reagiraju kada im nenadno pukne nit na skupocjenoj čarapi? Kada im, ne daj Bože, neki suputnik stane na štiklu? Je li dosadno objedovati sa tom ženom koja kontrolira dom kao kasarnu punu vojnika?

Guram se u mnoštvo putnika da nam se pogledi ne sretnu. Dugo se nisam vozila tim javnim prometalima.

Naspram Zdravkove žene, ova rulja izgleda kao da sapun nema. Zakrabuljeni u jeftine marke, jeftine parfeme, najniža kasta konzumeristička, natiskala se u prometalo s periferije grada.

Ja u staroj, uvježbanoj mimikriji pretvaram se da me nema. Držim čvrsto štangu u autobusu i osjećam se kao turistkinja s Bliskog istoka. Kao da u Prečkom nikada do sada nisam bila. Kao da nisam ostavila šest dugih godina svoje mladosti, i kao da nisam u taj život s drugog kraja grada putovala.

Nije se moglo drugačije. Tada nije bilo onog što sam htjela, nije bilo u mom obzoru, a najviše je nedostajalo hrabrosti u srcu, smionosti u potrazi za onim što želim. U pristojnosti kao mimikriji potratila sam šest godina života. Za raziku od Zdravkove žene koja je svojom neurozom iste neostavrenosti sve oko sebe peglala, ja sam kroz život gazila prerušena svaki put u neki drugi lik, ženu koja je umjesto potrage za sobom u sebi, potragu u mimikriji vječne promjene nalazila.

Uostalom, ma što je uopće život? Što je njegovo ostvarenje? Peglanje lica do iznemoglosti? Vječito iznova sve počinjati? Odlaziti i vraćati se? Analizirati i prekapati? Sakrivati pogled i glumiti slučajnu putnicu koja se igrom slučaja, a ne vlasitog izbora, našla u pretrpanom autobusu za Remizu? A u Prečkom sam mladost ostavila.

Ima li smisla sve to analizirati i propitivati. Što je uopće život, a što njegov smisao?

Sve i ništa. Odgovora nema.

Al jedno moram si priznati. Istinski je lijepo bauljati u maternici novih naselja. Možda je besciljno bivstvovanje u tom mikrokozmosu istinska ljepota. Možda je dovoljno u trenerci, s novčanikom u ruci, uputiti se u neku banalnu potragu koja je kruna odigranog života i uživati u zagrljaju
novovjekova interijera.

Možda više i ne treba tražiti. Možda je to kruna života.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se