30

ponedjeljak

ožujak

2015

Crna žuč i dječja milina

Čudno mi je bilo da me je pozvao kod sebe doma, da mu upoznam ženu, da joj prenesem svoja poljodjelska iskustva sa sela. Njegova žena je iz grada, iz obitelji koja nije nikada čeprkala po zemlji. Oni su za to imali kumice.

Ulazimo u središnju prostoriju povećeg stana. S lijeve strane je neka počivaljka ili kako bi se kod nas kazalo – otoman, ona sjedi s podignutim nogama na otomanu, rukama ih obgrila oko koljena. Pri dnu otomana sjedi njezina prijeteljica.

Ne obraća pažnju na nas. Gradski ljudi se ne drže konvencija koje mi sa sela poštujemo.

Kod nas domaćica nikada tako ne bi sjedila, a ne daj Bože da bi tako dočekivala goste. Svaka bi se skočila i rukovala, s vrata goste nutkala. Gradske žene su komotnije.

Ivan i ja tiho se krećemo po stanu. Rukom mi pokazuje smjer soba. Iz središnje sobe ulazi se u dvije bočne. Jedna je bračna, kako se nekad govorilo, a do nje dječja, soba njihovih sinova, sada već momaka.

S naše desne strane je još jedna soba, a onda nus prostorije kuhinja, kupaona.

Velik stan. Osjećam se kao da sam u tuđu obiteljsku dušu ušla, dom moga nekadašnjeg dugogodišnjeg ljubavnika.

Sada kada smo samo prijatelji ja i dalje istu bliskost osjećam, naše duše povezuje srodnost sela koju nije uništio ambis mraka i gorka čaša zla koju smo popili. Najgoru moju seljačku ćud je oćutio, a ja njegovu seosku poniznost. Satrat sam ga htjela, a on pokorno umrijet pod mojom čizmom.

Al sada smo samo dobri prijatelji.

Pogledam njegovu ženu. Pa zgodna je, crnka, ljepuškastih crta lica. Kad govori jednom rukom prekriva usta. S prijateljicom se nešto smije, ruka se omakla u gestikulaciji i ja shvatim zašto ih prekriva.

A onda iza mojih leđa otvaraju se vrata. Mala djevojčica od oko tri godine, u dugoj noćnoj seljačkoj košulji tiho prilazi središtu sobe. U čudu pratim dijete, još više kada se Ivanu obraća sa tata.

Sjedam na stolicu da se ne srušim, a mala se zaputi ravno meni. Slobodno mi prilazi kao da smo bliske ne znam koliko. Obglim joj ramena. Kao pahulja je nježna. Tjelešca male djece kao da nemaju mišiće nego neki meki napuhani jastučić od svilene pjene. Beskrajnu dragost izmamilo je nevino dijete.

A onda se javi jauk prevare, onako kako bi jauk zacvilio u svake žene kada bi otkrila da joj muž vanbračno dijete ima.

Ovo nevino djetešce je kazna za moju vanbračnu aferu. Obje smo corpus delicti izdaje.

Jauk nenadno utihnu i ja uskoro već ništa ne osjećam. Ni ljutnje, ni bijesa, ni poriva za moraliziranjem.

Ništa, osim dragosti pred malom spužvastom barbikom. Ne dam da ju Ivan digne u naručje i uživa. Držim je za ručice između stisnutih koljena i zapitkujem koju barbiku još nema, koju želi, za čim joj srce žudi, donijet ću joj, dat ću joj sve samo da ju podrgam i izmamim taj pladanj nevine dječje miline.

Kad razmislim, od njezina oca bolje nisam ni očekivala.

05

četvrtak

ožujak

2015

Jagoda

Začudo, prošli vikend mi je šefica odobrila službeni automobil da privatno odem u mjesto moga djetinjstva, na mladu misu bratića.

Kad sam pogledala na koji automobil upire prstom, skoro sam prasnula u smijeh. Ne kužim se u aute previše, al taj je ličio na nekadašnju ladu karavan, velik retro auto, najstariji u garaži. Vjerojatno je sračunala da bi za njim najmanje plakala ako se skrši, jer baš i ne slovim kao neki vozač.

Svejedno, kada sam sjela u njega, otvorila prozor i jurnula iz podzemne, osjećala sam se kao Natalie Wood, kroz otvoren prozor vijori crvena kosa, a karavana klizi.

Najprije sam krenula prema Folki pokupiti sestru. Ona pred zgradom puši zamotanu cigaru uz gomilu stvari. Kao i uvijek, uvjerava me da je prilika da tu gomilu prevezemo, da će joj trebati kada ovo ljeto na duže dođe u našu staru kuću. Bicikl da brže može do pijace, staro rasklimano sušilo za rublje, na kojem klatari jedna noga, poklonit će komšinici Zori. Staru torbu na kotačiće, trebat će za veće kupnje, ako se dese. Bezbroj vrećica, zavežljala, prepunih i prijeko potrebnih drangulija, na kraju prepirke, jedva smo ugurale u staru ladu karavan.

Obitelj nas dočekala kako je uvijek kada se dođe rijetko i nakratko. Srca zrače kao vrele grijalice. Primičem se mojim sestrićnama u gradskom podrumu, u koji smo nahrupili nakon mise. Starije tetke i strine, komšinice sjaje od sreće. One jedine istinski slave povod sastanka.

Osjećam kako sa svima prisutnima neku relaciju, neku vezu, nevidljiv neki povodac, lajnu imam, kad cimnem nevidljivu uzicu, okrene se osoba koju sam poželjela, suzbija neko preće htijenje, zaokupljenost, ćud, i tu sekundu posvetiti se meni. Osjećam se prihvaćeno. Osjećam kako nevidljivim uzicama rasutim po zraku, mogu doprijeti do bilo koga u krugu.

U ćošku je moja strina Ivka. Ona hoda po svijetu s najviše razasutih uzica. Ko cimne, nesebično mu se okreće, daje i sluša. Do nje su njezine kćeri, pet ih ima, unatoč dobroti i ushićenosti trenutka, ja dobro znam koja zaguljenu narav ima, koja je poškrta, koja živi u oblacima.

Najstarija je Jagoda. Sto godina ju nisam vidjela.

Ona jedina, otkad za nju znam, svoje uzice čuva kod kotrolom. Ona hoda i cima sve druge kad joj trebaju. Kad ne trebaju, Bože moj! Velika je vjernica, cijelo vrijeme mise držala je uperen pogled na mladomisnika, kao da mu je svetu aureolu sreće željela usisati.

Sada hoda visoko uzdignute glave po restoranu. Prilazi i druži se s onima s kojima hoće. Ostale ignorira.

Pogledam na nju, guram se da ću do nje, al ne primjećuje me. S njom sam u mladosti godinama tulumarila, kada sam baš tu ispred gradskoga podruma, na korzu, kao provincijska zvijezda slovila, tada je Jagoda moja slijepa pratilja bila.

U ćošak je odvukla neke stare prijateljice i s njima nešto dogovara. Ubrzo se dižu i bez riječi izlaze iz podruma.

Ne mogu vjerovati! Pa ona odlazi prije svečane večere, prije molitve mladomisnika. Pa tu smo svi, čekamo. U nevjerici se okrećem drugoj sestrićni, predobroj naivki, koja kao i ja bespomoćno sliježe ramenima.

Ipak olakšanje! Vrate se otvaraju i Jagoda se vraća. Al ravno mladomisniku ide, želi da se cijela obitelj sa njim fotografira, poredava nas kao djecu u kadar, netko škljoca.

Nakon toga opet izlazi. Zbunjeno se okrećem njezinim sestrama, u čudu se gledamo.

Nikom ništa nije jasno.

A onda naglo, instinktivno se dignem i poletim na ulicu, iz sve snage preko korza viknem: Jagodaaaa!

Kasno. Njezina limuzina već je daleko otklizila.






<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se