27

petak

veljača

2015

Zar patuljci nikada ne umiru?

Našla sam se na meni dragom, dalekom otoku, na kojem nema ljekarne, trafike, samopusluge, nema gotovo ništa. Mali dućančić koji otočki škrto radno vrijeme ima, zatvoren je. Slastičarnica kosovskih Albanaca zatvorena, jer oni stižu tek u svibnju.

Ambiciozno nudim bratu da ću se ja zaputiti na susjedni veći otok, po analgin, jer njemu treba. Nećkao se. Društvo me odgovaralo, a onda javila se Katica, moja bivša prijateljica, sveučilišna profesorica, autorica nekoliko knjiga o povijesti književnosti. Podržala me. Ona će sa mnom.
Dobro, ajde, rekoh sebi. Idemo.

Mi na brod, a tamo jedan iz moje mladosti, isto tako knjiški tip, s prijateljem, nekim tihim čovjekom.
Skužili smo se odmah.

U potpalublju hodao je zamnom, iza njega ide taj mirni čovjek, a ispred mene Katica.
Okružili me knjiški ljudi, hodajuće encikopedije.

Mrvicu nelagodu osjećam. Ja sam žena koja je davno ispala iz tog knjiškog štosa, našminkana sam previše, dokonost mi u očima, lak na noktima me otkriva. O knjigama mogu talamuditi samo među neznalicama. Ma leškarila bih na palubi broda da je ljepše vrijeme, škiljila ispod sunčanih naočala i dokono tratila vrijeme.
Onaj iz moje mladosti me prati, pun je znanja koliko ja nirvane.

Sjetim se Louisa Ferdinanda Celinea, ikone književnosti, kojemu sam se nekoć divila, čitala sam sve o njemu što mi je pod ruku došlo i divila se, divila.
Divljenje mi je i sada u mojoj duši, kao zelena pahuljasta livada u kojoj se u nirvani leškare odabrane ikone umjetnika.
Počnem mu pričati o njemu. Činilo mi se da adut dobar imam, da znam, razumijem i da mogu parirati tim knjiškim ljudima kojima se zapravo divim.
Počnem, a čovjek me prekine.
On sve zna. Objašnjava mi.

Ja zanijemim. Kao nekad u mladosti. Riječi se u kovitlacu guše u mome grkljanu. Kao mjehurići od sapuna istope se, nestanu, abortirani u mojoj utrobi.

Čudim se. Pa koji su to zakoni psihologije da izvlače iz mene neku drugu ja, neku koju sam davno kronološki pregazila vremenom, koju sam lakovima za nokte i maskarama prebojala, koju sam u kuhinji s oguljenim lukom u kantu za smeće odbacila, koju sam ironijom smanjila u patuljka, smiješnom nedorasta za kojeg sam vjerovala da je umro, jer mu se život tako beznačajan i malen nije svidio.

I što je najbolje, taj patuljak me nije svojim pojavljivanjem razljutio, uznemirio, zbunio.

Iz svoje duboke nirvane, pomislih – Odkud, čovječe, sada ti uskrsnu? Zar patuljci nikada ne umiru?

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se