28

utorak

siječanj

2014

Lijek za oči

Moj najkraći posao dugujem pismenosti, a odigrao se u jednoj ustanovi u kojoj je baš pismenost bila deficit. Tamo se računalo.

Svako jutro kolona zaposlenika prijavljivala se na štancerici, mahom žena, s ofucanim plastičnim torbama iz kojih su virio u foliju umotani gablec. Muškaraca je bilo manje. Svaki zaposlenik je imao svoju karticu na držaču tik do ulaza, u sredini je bio aparat – štacerica, koja je bilježila minutu i sekundu ulaska, karticu ubaciš u otvor štancerice, ona automatski zatvori gubicu, ispiše sat, minutu i sekundu ulaska, a ti karticu uzmeš i odložiš na držaš s druge strane. Sve to snima kamera. Nije bilo načina da zaposlenici jedni drugima štancaju kartice.Time se postizala savršena disciplina.

A kada kročiš u unutrašnjost izvana secesijske ljepotice, iznutra te dočeka pravi socijalistički mastodont, na tri kata bezbroj malih ispregrađivanih kancelarija, u svakoj po dvije-tri ženice, pokoji osušeni i smežurani muškarac. Nerijetko u sobama, na pomoćnim stolićima bili su isheklani tabletići, tegle s kućnim svijećem, domaći ugođaj. Na prvom katu zadimljena kantina. U njoj, svaki dan u isto vrijeme posluživala se kava. Ujutro odeš po kavu i brzo trčiš nazad do kancelarije da te nitko ne vidi, da ne izgleda da beposličariš. A u kancelariji možeš i heklati, ispunjavati križaljke, telefonirati, važno je da te nema na hodniku.

U prizemlju je bio najreprezentativniji dio ustanove. Knjižnica i arhiva s velikom informacijskom dvoranom. Tamo su se javnosti podastirali rezultati izračuna. Šefica je bila sredovječna profesorica francuskoga i indologije. Knjiški ispravna i histerična. Da joj ugodim, upitala sam ju kojeg književnika voli. Izbezumljeno me pogledala. Kakvog kniževnika? Pa francuskog! Studirali ste francuski.
Odmahnula je rukom i kazala kako joj je posao isprao mozak, više se ničega ne sjeća.
Ratovala je s rukovodstvom ustanove, bjesnila je zbog malverzacija, krivih izračuna i ogromnih plaća. Bila je nerealizirana zviždačica.

Za malo love tu su radilo od Oktobarske revolucije.

Nakon samo nekoliko tjedana uspjela sam pronaći novi posao. Bezumno sam ga tražila. Nigdje se toliko ludo nisam bojala ostanka. Strahovala sam da ću se stopiti s okolinom, dolaziti poderanih čarapa na posao s plastičnom torbom, histerična kao knjižničarka, maštat da postajem zviždačica, da dajem izjave medijima, sažalno gledam remetinečki epilog menadžera.

Na moje mjesto došla je žena iz privatizacijom uništene izdavačke kuće. Bila je rijetka sretnica koja je dobila posao za redovitu plaću, i to u firmi sa štancericom što znači da neće biti neregistristriranih prekovremenih sati. Žrtve iz njezine priče odavno su se pretvorile u ono čega sam se ja bojala: skliznule preko ruba crte koja čuva osobni integritet od tkiva zajednice, one granicu nisu osjećale, bile su lude zviždačice kojima više nitko nije vjerovao što su svjedočile.

Gledajući ju pitala sam se hoće li im itko ikada priznati žrtvu svjedočenja?

Pola godina kasnije podignut je spomenik Bruce Leeu. Naoko apsurdan čin. U regiji koju su poharali jahači apokalipse, ta inicijativa kao da je preživjele apsurdom htjela podsjetiti da svjedočenje povijesti i nije najgore što se može desiti. Apsurd inicijative je upućivao na istinsku logiku: oko kroničara kojim liječimo vlastite oči onim što smo vidjeli.


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se