06

srijeda

studeni

2013

Papuče

Prošlo ljeto obećala sam joj kupiti papuče. Nije ih ona tražila. Odbijala je moju ponudu, iskreno se suprostavljala mome naumu. Ako Bog da, neće mi trebati – govorila je.

Neka, trebat će, kako neće, ne možeš tako, kao da si sama na svijetu. Eto, tu smo i mi. Što ćemo mi, ako tebi ne budu trebale papuče? - odgovarala sam.

Izbirljiva je kao i ja. Ne gleda, niti bira stvari kao predmete. Sve ono što ima ili čime se koristi mora imati osobnost i ta osobnosti mora se stopiti s bolesnim nogama, umornim žuljevitim rukama, liječiti rane. Po analogiji po kojoj biramo ljude tako da se uvijek neki dio naše osobnosti susreće s onom istovjetnom drugom, sljubljuje i nadopunjuje u istom, tako je ona birala i predmete, i stvari. Teška, izbirljiva, mukotrpna ali jasna.

Prošlog ljeta na biciklu sam odjurila u grad, u dućan baš s tim papučama s njezinom osobnošću, obradovala sam im se ugledavši ih na polici. Tu su! Ali, baš njezina broja nije bilo!

Izlaz je bio u Zagrebu. Kad sam odlazila, bezbroj puta sam ponovila da ću ih u Zagrebu naći i poslati. Uvjerila sam ju da su joj potrebne, a da zaboravi na one planove u kojima joj papuče ne trebaju. Papuče joj trebaju. I točka. Povjerovala je i prepustila se čekanju. Bar se tako činilo.

Kada sam bila trudnica cijeli Zagreb mi se činio kao da je pun trudnica. Uopće se nisam trudila da ih vidim, one su izlazile iz najnemogućijih mjesta: bile su u svakoj čekaonici, tramvaju, na ulici, trgovini, izlijetale su iza svakoga ugla.

Ovu jesen su pak cijeli Zagreb preplavile papuče. Obične kućne papuče, natikače. Od moga posla do kuće, na razdaljini od samo jedne tramvajske stanice, postoji cijeli svemir različitih papuča. Za boležljive noge, za sportaše, za žene zavodnice, za eko aktiviste, za ljude koji se furaju na zdrave stilove života, za bakice, za gospođe, trendovske, starinske......Papuča ima koliko i ljudi. Možeš ih analizirati do besvijesti.

Ali njezinih nije bilo. Taj dućan nije bio u mom radiusu kretanja. Nevjerojatno zvuči kad cijeli slučaj gledaš iz kuta jedne provincije s istoka. Provincije u kojoj su zagospodarili kineski dućani jer su naši stari socijalistički dućani dočekali priznanje kao kvalitetni, makar za prosječan džep skupi.

Oslanjala sam se na vrijeme kao saveznika u naumu, obećanju. A vrijeme me je izdalo. Kao i dućani u koje sam se neuspješno svraćala.

Izgubila sam. Bilo je po njezinom. Njoj se želja ispunila. A mene i dalje ne napušta opsesija potrage za papučama koje bi umornim starim nogama omogućile još puno koraka.

Zašto nisam otišla u drugi dio grada? Negdje mora biti taj dućan! Mogla sam izguglati gdje je, iskopati ga. Mogla sam kupiti i neke druge papuče, i to bi bilo bolje. Bar bih neku opciju za budućnost dala. Jučer prolazim pored Are, ne smijem pogledati koliko različitih modela papuča ima. Doduše, preniske su petice, uglavnom. One koje bi prošle, nisu u njezinoj boji. Isto je i u Nami, našla sam slične njezinima, ali su bile od tako jeftinog filca, sigurno sintetičkoga, to joj ne bih kupila. Ugao moje ulice ljetos je zaposjela ljekarna, a u izlogu kao Hitchcockove ptice na žici nanizale se papuče. Drvene, sa šarenim trakicama. Snižene za 30 kuna! Je ti novac! Tko bi lud kupio krive papuče zbog 30 kuna uštede? Papuče su naša osobnost! I onda kada zbog 30 kuna uštede uđeš u tuđe papuče, nosi ih sljedećih godinu dana, i misli kako si uštedio pišljivih 30 kuna, a cijena tvog pravoga života ti se cinično smije.

Na papučama se štedi!

Ali za prave se treba odvažiti. Ostaviti sve. K vragu i obveze i posao, k vragu sve. Jednom treba lupiti šakom o stol i reći, neće me ništa i nitko zaskočiti. Imam plan. Trebam papuče, i da su na kraju svijeta, otići ću po njih, papuče su kao i život, jedan jedini, neponovljiv, nitko i ništa ga ne može zamijeniti. Po takve papuče treba požuriti.

Ali, naravno, ja nisam tako postupila! Nisam lupila šakom o stol, odlučno, nisam svoju rutu kretanja promijenila, samo sam se blagoglagoljivo nadala.

Kada stavim jagodice na sljepoočnice, osjetim kako u glavi tutnji oluja. Cijelu me obliva znoj krivnje i prijekora, žalosti. Kada bih mogla vratiti vrijeme, kada bih samo na dan dobila priliku koju sam propustila, sve bih drugačije, odlučnije, energičnije napravila. Možda bi bilo po mome. Možda ne bi bilo po njezinom. Možda ona ne bi otišla na taj put na kojem joj ne trebaju papuče.

Mama, zašto me nisi malo pričekala?!

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se