17

četvrtak

studeni

2016

Život je jedna širola ledina

Zakosatila je bila obala rijeke Save uz Lanište, kroz travu si mogao kao kroz pšenicu gaziti, do pola koljena je, kiša ju okuražila, narasla, stameno, ugusto se kočoperi.

Prtila sam kroz nju kao kroz snijeg, u visokim platformama, krasnim sandalama iz Karle koje sam netom iza toga nekom poklonila.

Te cipele, ta obuća, općenito, svjetska filozofija nit logika im nije dorasla, to je čudan svat, jedan dan bi zadnju koricu kruha za njih dao, a uskoro, samo odjednom uz zrcalu vidiš kako je platforma na peti glupo ukoso modelirana, iz profila uz trapezice izgledaš glupo, da gluplje ne možeš. I pomoći im više nema! Lete iz ormara čim prije, daš nekom, tko različitu dioptriju ima, nek uživa. Dok i on ne progleda.

Prtila sam u tim smeđe-plavim platformama, plavim trapezicama, crvenoj lanenoj bluzici.

Ivan mi pomaže da se niz strminu nasipa ne stropoštam, da se spustim u dolinu, na mali ugaženi otočić.

Prostrli smo crnu felpanu promotivnu deku T-coma i opušteno sjedeći iz vrećice vadili šampanjac, sireve i fina peciva. Čupala sam travu i od nje svijala gnijezdo u koje smo slagali iće i piće, mali otočić spreman za fine stvari, delicije u kojima ćemo uživati kao i u susretu koji je bio izrezan iz naših života u mali filigranski otočić koji pluta od susreta do susreta, kao otok za sebe, izgnan iz prave rijeke života kojom odvojeno plovimo.

Ovisna sam o tim susretima, o tim izdvojenim otočićima, gnijezdima u travi, na širokoj ledini života.

Ne znam zašto imam potrebu baš za takvim odnosom, zašto pristajem na te izdvojene komadiće života. Zašto sam život organizirala i živim kao patchwork prekrivač?

Kao da sam svoje stanično tkivo koje se rastočilo u nevidljivom mikroskopu rastavila u dijelove, ogradila membranom naherenih uvjerenja i živim kao osoba koja ima nekoliko lica. Svakom licu njegova stvarnost.

O čemu smo toga dana razgovarali, ne znam. Teško mi je i ući u tu drugu dušu koja je njemu hrlila. Izvana mogu samo osvijestiti pretpostavke, osluhnuti ovisnost o potrebi potvrde vlastitoga disanja, vlastitih osjetila, doživljaja, u ehu pripovijedanja, razumijevanju u tuđim očima.

Očito, naš je život bio takav da je trebao tu injekciju koju mogu ubrizgati jedna drugoj samo srodne duše, duše koje može vinuti istost doživljaja, koje može zavesti mašta, i vinuti visoko, visoko, uz koju čašu pjenušca, odletjeti izvan sebe samih u vrtlog centrifugalnih sila koje sve što smo dali nastoji zgrabiti nazad sebi, oteti, sebično, pretvoriti u užitak, vrhonaravni sebični užitak.

Valjali smo se u toj felpanoj T-comovoj dekici, stopili se u jedno biće, jednu dušu koja se od siline užitka u vrtoglavici sunovratila nad Savu i u laganoj izmaglici rasipala u tisuće kapljica, padala u rijeku uz prikliještene uzdahe, zraku kisika tražila.

02

srijeda

studeni

2016

Kako sam postala pisac

Ovako ja to zamišljam. Sjedim u vegeterijanskom restoranu u Ilici. Do mene je moja mala nećakinja, ona što moje ime izgovara s kratkosilaznim akcentom i to uvijek ispadne neka čudno zvučna Ruža.

Ona zanovijeta nešto o knjigama, naprimjer.
Kad ću joj kupiti onu koja se boja. Kao prvo, mala ne zna da to nije knjiga, već bojanka. Nikada ju nisam naučila razlici pa je maloj knjiga sve što ima korice i tri otisnuta lista. Kad odraste shvatit će razliku.

Eto tako, mi sjedimo, naručujemo razna jela i pića. Nekim čudom moj je novčanik pun.
Gnijezdim se u stolici. Osjećam se toliko samodovoljno da malu ne mogu ni slušati. Knjige pa knjige, ipak ona previše o tome.

Saginjem se ispod stola, ogledam oko svojih nogu. Koji je to prizor! Na nogama sjajne svilene čarape i nove cipele (sinoć sam ih gledala u izlogu).

Podignem se, posežem za čašom vina, kad moj pogled spazi čovjeka za susjednim stolom. Bože, pa to je Čovjek S Ulice!

On sjedi i gleda me. To se ne da opisati. Njegov izgled nema vrijednost lijepog ili ružnog, to je jedan jedinstven spoj.

On izgleda tako da pri pogledu na njega moja se osjetila dijele, pjevaju, svatko na svojoj strani: na ramenu oči, na koljenu uši, a srce pleše......

Ma ne! To uopće ne mora biti tako. Uozbiljujem se. Kupim svoje oči, uši, namještam srce. Sve je na svom mjestu. Ništa ne govorim maloj. Lagano jedem, sve kao u nekom filmu.

Ispod oka pratim kretnje Čovjeka S Ulice. On jede, polagano diže žlicu, ubrusom briše usne. Zna da su nam pogledi usklađeni.

Evo, u znak pozdrava diže čašu.
- Imate divnu kći! - kaže.
- To mi je nećakinja, nije kći. - uzvraćam, a on je već za našim stolom.
- Pa tako sam i mislio, suviše mladoliko izgledaš.

Ja ne znam što bih rekla, bojim se da se ne podijelim ponovno, u nevjerici – preko puta mene sjedi Čovjek S Ulice.

Ona bi sigurno među knjige – kažem Čovjeku.

U prvoj knjižari na Ilici ju ostavljamo i izlazimo sami na ulicu. On me vodi za ruku i u prvom haustoru ljubi.

I vidi čuda! Moje nove cipele više ne lupaju, pokušavam dotaknuti tlo, ali to je nemoguće.
Od osjećanja da me za ruku vodi Čovjek S Ulice postajem sve lakša, tanja i prozračnija – kao gaza.

S druge strane ulice poredani moji prijatelji. Gledaju i smiju se. Čujem ono ironično "Opet".
Što "Opet"? Pa što, zanijela sam se! Što to znači što ne znam u koga. Pa u Čovjeka S Ulice!

Čovjek me i dalje vodi za ruku, ništa ne primjećuje. Što govori ne znam. Uši sam izgleda ipak izgubila. Oči mi je prekrila neka žarka mrena, toliko žarka i vatrena da se bojim da ću kuće zapaliti.

Vijugamo Ilicom, a ljudi u čudu. Vide snažnog, naočitog muškarca kako korača i za sobom vuče ženu – gazu, ženu na kojoj oči blistaju kao krijesnice.

21

petak

listopad

2016

Prizor za slikanje

Bilo je četiri sata ujutro kad smo prošli kroz zadnji tunel i nakon pitomih šumovitih brežuljaka izbili na visoravan. Ispod nas tmina nazubljena, neugodna strmina, pa kotlina u zelenilu sakrivena, a onda pogled pukne na more, daleko na horizontu sunce uronilo u plavu masu, kupa se, odmara, prije izlaska. Kao plava brokatna haljina kad ljulja na bokovima, more se valjuška, ulje teško, izlilo se u nepregled da bi se na koncu sljubilo se s nebom.

Zadivljeni gledamo kako je Bog čudo stvorio, prirodu koja u šutljivoj ljepoti veličanstveno stoji, moćna, na njezinoj su strani velike sile: i vrijeme i tajne postanka, vječnost oko koje mi u mraku tapkamo.

Oduševljena sam, ganuće mi otkinulo srce, stojim pred tim tajnama prirode i vremena mala, neprimjetna gazim, oduška nalazim u čuđenju, pa mojih je sedam-osam desetljeća, ako i to Bog da, ništa spram te vječne vasione.

Imam osjećaj da me nešto podiglo, kao da me neka sila zavrtila i ja vidim ono što u rijetkim trenucima tek naslutiti mogu, kolutove života što ih stara samsara vrti, vječnost što se prolila pred nas beskrajna.

Bože, kakvo je ovo čudo! – ponavljam dok izvlačim mobitel iz torbe da taj veličanstven trenutak u svoj album prizora za slikanje ubilježim.

Za nekoliko trenutaka krećemo dalje. Lovimo stari trajekt koji još od kralja Aleksandra po moru služi, teretni brod koji na relaciji Rijeka-Susak razne terete prevozi. I ja uprtila svoj skromni teret, neki namještaj što mojoj sestri više ne treba, zapela da se vozi i vozi, da se, nedajbože, ne baci...

Uvijek neku tremu imam kad idem u svoju vikendicu. Što li ću zateći, je li na nogama, drži li se?
Ma ja bih ju najradije prodala, al prodaja ne ide. Navezala sam se na tu kuću, a ona me, pravo budi rečeno, samo sekira.

Da nisam sama, da netko pripomogne, možda bi drukčije bilo. Ovako dojadi. Al kud ću?

U rano jutro uplovili smo na Susak. Svatko svoj teret s broda izvlači. Kao mravi ljudi prionuli i izvlače svojinu. I ja svoju uprtila na taćke, al teret ne pomaže da ono što se vrti u glavi prizemljim.

Uvijek me pri dolasku na otok neka trema spopadne, kao da mi je nauljeno more srce progutalo, pa klizim po otoku nestvarna, u putnom jet lagu, težak teret ne pomaže prionuti realnosti.

Kod javne gustijerne uvijek predahnem jer nakon nje sto i pedeset stepenica vodi do gornjega sela, na njima dušu ispustim. Uz kamene eliptične stepenice koje vijugaju po rubu brda s druge strane klimava ograda od provalije dijeli, divovke trstike u filigranskoj mreži prekrivaju kotlinu, kao iz prašume, vremena dinosaura, udare u oči nenavikle na išta drugo osim betona.

Konačno stižemo. Otključavam i ulazim u kuću, s vrata vidim neuobičajen red. Na kuhinjskom stolu svježi kruh, kava, cigarete. Nema ustajalog zraka kakav obično dočeka.

Idem ravno prema spavaćoj sobi da se raskomotim, a tamo u mom krevetu, staroj sicilijanskoj postelji dopremljenoj s juga Italije jedne davne godine nekom susačkom vinaru, koji je za svoju prvu bračnu postelju pola ljetine dao, ispod bijele šlingane posteljine i mojih slavonskih dušeka, izviruju gole bijele ruke nepoznatih tjelesa.

- Izvini, izvini, nismo znali da ćeš doći – govori iznenađen muški glas i ja spazim svoga majstora sa ženom, prošlo ljeto popravljao je nešto na kući, pa sam mu velikodušno ponudila ako se kakva sila ispriječi da kod mene prespava. I prijeka se sila, očito, ispriječila.

Skrenem pogled da ne gledam dok se oblače, a iz kreveta pod prozorom dvije dječje glavice proviruju.

- Pa vi ste pola sela pokupili! - pomislim.

Al nešto me lecne pri toj pomisli. Dva momčića kao dva mala drvena vojničića ukipila se pored kreveta, oko njih samo nove oprave talasaju. Oči uperene u me, bez treptaja.

Osmijehnem se - pa neću valjda djecu plašiti.

- Ajde, ajde, ne boj te se, djeco! Trk u igru – naglas progovorim.

Otvorim vrata prema dvorištu, djeca izlete i u tren u društvu moga sina ukipljena menadžerija nestane u trstici, u zelenilu, ne obazirući se na nas odrasle.

Pratim pogledom minijaturnu nam presliku koja naš soj samo naizgled oponaša, gledam tu dječju nevezanost ni sa čim što ne potječe iz njihova bića, spontanost koju još život nije potkresao, slobodu. Diglo mi se raspoloženje. Ono jutrošnje ganuće susreta s morem obuzelo me ponovo i ja zaboravih vikendicu, majstora, prionulost brizi oko života, zaboravih na sav belaj oko svojine.

U dječjoj igri ugledah isječak pravoga života.

Brzinski zgrabim mobitel iz torbe i počnem škljocati: još jedan prizor za slikanje.


06

četvrtak

listopad

2016

Ljubavnik

Taj nije odustao od načina da me pronađe. Našao je čovjeka idealnog za teklića našeg novog susreta, starca kojem ja ništa ne mogu odbiti.

S njim, mojim bivšim ljubavnikom, prerezala sam sve veze prije šest mjeseci, mačem, oštrim, britkim, brusom naošterenim sve vrste veza, sveza, puteva isprepletenih.
A on se domislio, ni manje ni više nego svratio mome ocu, starcu, udovcu koji sam u čamotinji samoće svoje zadnje dane živi. Znao je da ga vikendom obilazim, perem mu, kuham, pospremam po kući.

U našu kuću ulazi se s juga.
Kad sam tu veče u dnevnu sobu banula kao da sam iz crnog mraka izronila, toliko me zabljesnula svjetlost koju širi stari luster s pet kupola u obliku ruža. S koliko li je ljubavi moja majka nekada te ruže glancala! Koliko je ambicije ulijevala u brigu oko svake stvari, predmeta.

Danas mislim, vjerojatnije je, ipak, da nas je Bog stvorio da se njemu molimo, da u njega svoj višak energije transportiramo, molitva bi učinila više blagodati našim glavama i umovima negoli glancanje lustera, vođenje bjesomučnog rata sa čistoćom, mentano trošenje u imaginarnom dokazivanju reda i poretka kakav smo si u glavi zacrtali.

Nakon smrti moje majke, velikog obiteljskog vođe, koji nam je svima put trasirao, otac je ostao sam, prepušten sebi, izgubljen u velikoj kući, bez cilja i konteksta.

Naša kuća više ne liči na stari dom. Uz sjevernu stranu kuće, velike prozore što gledaju na bašču, stoji stara plava kutna garnitura. Na njoj zatičem oca, raširio se kao pravi gazda, krila mu narasla, konačno u mome ljubavniku ima sugovornika za svoje solilokvije. Nikad nije mario za stvari koje su proganjale moju majku. Nezainteresiran je za prljavo posuđe u kuhinji, po kauču porazbacano rublje.

Malo bolje pogledam i vidim da se iz mraka hodnika pomalja krhka silueta žene. Znači, sa ženom je navratio. Topla mala ženica prilazi, nudi pomoć u pospremanju, iz kombija kojim se vraćaju sa svoga imanja izvlači kištru jabuka i unosi u kuću.

Ljubavnik kaže mogla bih s njim skočiti na njihovo imanje po još namirnica, za oca. Tu je blizu, nekoliko kilometara dalje u susjednom selu. Možemo nas dvoje otići, a žena nek malo odahne, popije kavu sa starcem.

Pokvarenost muška! Odvukao bi me na selo, u njihovu kuću, kao da ja ne znam što slijedi! Kao da ja ne znam koje su to namirnice sa imanja.

Taj ludi čovjek koji ni od čega ne preže, prenerazio me. Uporan kao moja majka, pedantan strateg, sve je isplanirao.

Ja bih trebala naivno pasti, kao zrela kruška, on bi me smotao, obrlatio i omađijao kao nekada, gurnuo u ambis ovisnosti, hranio perverznim mrvicama žrtve.

Dajem mu znak da ne mogu, da sam indisponirana, s puta, u "onim" danima.

Na sve ima spreman odgovor. Nudi mi ženinu tolatenu torbicu u kojoj jasno vidim sve higijenske potrepštine, čiste gaćice.

Tako si me znači i ranije lovio?! Šutim. Bez riječi sam ostala.

02

petak

rujan

2016

Mjesto pod suncem

Jučer sam bila u Zaprešiću, u obilasku nekoliko stanova, kao pratnja prijatelju koji se tamo namjerava preseliti.

Sedam godina nisam bila u tome gradiću, otkada je moja sestra iz njega odselila.

Čudno je to mjesto, zapravo. Ni grad ni selo. Mnoštvo porazbacanih zgrada i kuća u koncentričnim krugovima opasalo centar, nelijep, netipičan, odudara od svih uobičajenih koncepata naselja koje znam.

Središte svakoga arhitektonskog kruga, makar bilo i u obliku kvadrata, romba, elipse uvijek je neka lijepa građevina, crkva, bogomolja, čuveni dvorac, nešto što plijeni pažnju i okuplja, okupira osjete, suzi na molitvu, divljenje, žudnju.

U Zaprešiću toga nema. Dvori bana Jelačića izmakli su strogom centru, još od doba kada je ovo bilo ruralno naselje, smjestili su se dalje kao da bježe od puka, distanciraju se od seoske svjetine, da nasamo uživaju u luksuzu i ljepoti akademski školovanoj, daleko od domaćeg lanena platna ukrašena velikim purpurnim ružama, daleko od pletenih košara prepunih sira, vrhnja...

Neka nostalgija i tuga opako me zgrabile kad smo prolazili pored od crvene opeke sagrađene zgrade u samom centru u kojoj je na četvrtom katu bez lifta nekoć moja sestra živjela. Grč mi cijelu utrobu stegao, kao napad neurastenije, bolesti koju je Krleža svojim likovima nemilice pripisivao, dijagnozi koja tjera na razne ludosti.

Ja sam introvert i ne radim ludosti, samo malo patim.

Srećom brzo skliznusmo prema novim naseljima, zgradama koje su od vremena socijalističkog utaborile svoj mikrokozmos koji i danas urbanu cjelinu čini.

Nigdje toliko zelenih površina ne vidjeh, toliko sređenih dječjih igrališta, toliko rascvjetanih prozora i vrtova, toliko reda u naselju koje krasi prosječnost i muka nedostatnosti za pamćenje, za bilo kakvu povijest.

Te poredane nastambe nedovoljno znamenite da bi ušle u anale nađiđale se kao iz svjesnog života potisnuti neugodni dijelovi, kao avantura, prijestup, tajni život, ono iza čega se svaki procijep u duši neuspješnoj, opsesijom reda prikriva i hrani.

Moja sestra je u Zaprešiću svoje najljepše dane proživjela i velik gubitak koji je sve prekinuo, sve zajedno je zadnje autentično od njezina života.

Danas životari kao i mnogi vremešni ljudi u međuprostoru između života i posljednje stanice, kao da joj je neka emocionalna pijavica digla život u zrak, sve osjete ćutiš, i govoriti možeš, i vidjeti, i čuti, vrisnuti, ako treba, ali odijeljen si od samoga sebe, odijeljen od vlastitoga tla koje je prije tebe nestalo.

Život nedostatan za pamćenje.

Okrećem se oko sebe, pogledom tražim prijatelja, želim pobjeći.

Nelagoda i strah me ulovili pri pomisli da bih u tom mjestu skončala. Iz te perspektive i besmislena kava sa susjedom u mom podstanarskom stanu, nevoljki odlazak na posao ponedjeljkom, dremuckanje u kinu, bačen novac za kaput koji nikad nisam navukla, drakonske kazne za krivo parkiranje koje su me beskrajno živcirale, sve mi se to iz ove perspektive činilo duboko smislen dio života, čak bi se moglo reći, iskustvo za pamćenje.

Shvatih - desilo se na pravom mjestu!

- Ajmo, ajmo odavde, molim te – uz gestikulacije glasno vičem prijatelju koji se iz parka pojavljuje.

- Odi pogledat taj treći stan neki drugi put! Ustvari, najprije dobro pogledaj ovo mjesto, jel' ono može postati tvoje mjesto pod suncem?

14

četvrtak

srpanj

2016

Vratila sam se

Vratila sam se. Da nisam godina kojih jesam, da sam u ranim dvadesetim, studentica, recimo, rekla bih, bila sam u Hare Krišna, opčinilo me, odlijepila sam na njihovu priču, i na godinu s njima nestala put komune u nekoj zemlji uljuđenoj koja pod krovom nebeskim za sve nakane mjesta ima.

Ili, recimo, da živimo u budućnosti i da se imamo mogućnosti teleportirati, mijenjati živote u potpunom paket aranžmanu, dati djecu nekom kome vjeruješ kao i sebi, ostalima reći: strpite se, pričekajte, vratit ću se, ja bih odletjela na drugi dio polutke, pored rijeke Sarasvati, tisuće godina unazad. To bi bio život.

Ali, ne, ja nisam te sreće, to je samo fantazam.

Godina je proletjela, i dalje sam ista, svaki bogovetni dan istim ulicama idem, rutama koje su godinama trasirane. Al, u duhu u protekloj godini desilo se nešto veliko u mom mikrokozmosu, priznajem, sa zakašnjenjem, otkrila sam Indiju.

Svo slobodno vrijeme sam joj poklonila, jyotishu, knjigama u papiru, na internetu...

i još uvijek to činim makar nemam sud o onom što radim, osjećam se malo i nejako u odnosu na to znanje i kulturu, kao da sam tek ugazila u plićak, a preda mnom je cijeli Indijski ocean.

Ne baš uz rijeku Sarasvati, ali na jako zanimljivom mjestu upoznala sam blogericu Zvonku, kao da ju je neka viša sila poslala da mi da kompas i mig za povratak.....
Evo me...

01

četvrtak

listopad

2015

Zapaprena koljena

Nenadno mi se javio profesor. Od njega to ne bih ni u najluđem snu očekivala. Pri našim ranijim susretima nije se činio zainteresiran za mene.
A sada je došao riješen da bude sa mnom, rezolutan k tome, kao da je cijelo vrijeme od kada se nismo vidjeli samo o meni mozgao, kao da je vezu sa mnom odlučio zajedno s vijećem mudraca, umom, razumom najrazumnijim.

Kod njega sam bila, u njegovu uredu, tajnica se negdje izgubila.

Ured ko ured, impersonalan, bez osobnosti. Nemaš na što pažnju zakačiti.

Samo njegov glas dominira. Tanak, visok alt, kome su jednu oktavu izostavili, pa ostatak alta zrakom siječe oštro, kao mačeta, dominaciju traži.

Taj glas me iritirao od početka našeg poznanstva.

Sve drugo je u redu.

Gledam ga očima penzionerke iz staračkoga doma. Ugodna je izgleda, omanji čovjek, glave obrijane, u sportskoj odjeći, obrazovan, na položaju, djeca odrasla, dosta slobodnog vremena ima i svo bi bilo moje.
Ni sa kim ja to vrijeme dijelila ne bih, bila bih gospodarica vremena jednako kako što sam sada gospodarica prostora, bezličnog ureda na institutu, jer netom je iz njega izašla druga žena, tajnica, koja si, po prirodi posla, može uzeti slobodu i u njegov prostor upadati kako joj volja.

Nema je. Ja se kočoperim po uredu. Rastem, širim svoje energetsko polje sve kako rastem u njegovim očima.
Šta mu bi čovječe da se javi nakon toliko vremena?!

Ubilo ga slobodno vrijeme, samoća. Navalila na njega, kao surova vojna menadžerija, uperila sve svoje topovnjače, puške, snajpere, ubila ga ta samačka neenergija, smanjila ga do neprepoznatljivih dimenzija.

Znam ja to dobro, čovječe! Znam ja surovost samoće, kao ciča zima prostruji skeletom pa zapapri u koljenima.
Uvećava me svojim željama profesor, osjećam se kao napuhana lutka, predmet želje hladnoga uma i požude koju stvaraju hormoni. Kemijski procesi udruženi s voljom male elijene rađaju, male vanzemaljce, dvojnike naših srca, u kojima kuca srce na isti način kao u pravih ljudi, nečujno vibrira bilo, hipoteski i požuda se rađa.

Ja vidim zavaljao bi se taj sa mnom tu na podu.

Pa skoro da nisam pokleknula, hipotetski se zavaljala po ćilimu u njegovu stanu, kako ga zamišljam, skoro da se nisam uvjerila da ljubav um može roditi, da se strast bez pravoga objekta može zapaliti i da se iz te strasti mali duhovi mogu roditi, mala bića koja će iz vatre hipoteza iskakati, zaigrati se po kući, zasladiti i zatreperiti po koljenima, kad zapada snijeg, otjerati studen samoće.

I onda reći svima – i ovako ljubav može se desiti.

15

petak

svibanj

2015

Oj, djevojko, điđo moja

Na Prvi maj uputila sam se u moj bivši stan, u dio grada sakriven u zelenilu na blagim gornjogradskim brdašcima. Naselje je drugačije od ostalih u Zagrebu, tamo se kuće ponašaju kao i ljudi, vile se samodopadno kočopere kad netko pored njih prolazi, bahato se razmeću ljepotom, još ako u njima žive neki moćnici, što je čest slučaj, gizdavosti nema kraja; druge nađiđane kao na vašaru samo što ne zaigraju kolo, one sa slavom iz bivših vremena kao ruske kneginje dostojanstvom prikrivaju derutnu vanjštinu.

Neke, kao moja bivša zgrada, a nije takva jedina tamo, ugurale se u taj odabrani kvart još između dva rata novcem trgovaca i švercera, zarađenim po seoskim vašarima, na kojima su preprodavači konja, kovači, trgovci robom iz hercegovačkih židovskih dućana, novčanicama natiskanim u kožne buđelare, izbrojali poveću svotu nekom po svoj prilici židovskom vlasniku zemljišta i kupili poštenu parcelu, pa gradili, moderno, male stanove.

Široka cesta vijuga, neradni je dan, svako malo srećem stare znance iz mladosti, sa faksa, pisce koji su, kada smo se družili, bili pisci u nastajanju.

Kad sam ugledala jednog pisca koji potječe iz moga kraja, na sreću na drugoj strani ceste, stara svadljivost me ulovila, iz davno potisnutih slika izronila ona kada smo se uz čašicu prepirali oko književnog ukusa, zajedničku riječ nikada nismo pronašli, a ja njegove pisanije nikada nisam zavoljela.

Pred zgradom me dočekuje Štefica, sadašnja vlasnica stana, tamo živi s nekim Bosancem koji posao traži otkad znam za njega.

Nije loša opcija odabrati takvog partnera, pomislim. Takvi žešće razviju empatiju. Ako si hraniteljica zajednice, onda je on domaćica koja kuha, pere, sprema, prati barometar tvojih raspoloženja, hoda spreman na tiho interveniranje, da te hladi ili utopljava, ušuškava, masira stopala, ramena, svim načinima ugađa da se osjećaš dobro.

Krenemo prema ulazu stana s dvorišne strane, vijugamo oko kuće, približavamo se sve bliže pjesmi koja lagano dopire s otvorenih prozora:

"Oj djevojko điđo moja, điđala te majka tvoja, nađiđanu meni dala, dala pa se pokajala".

Bosanac mi utren dušu razgali. Zapjevam najljepše što umijem, a srce mi se pretvara u hurmašicu, osjećam kako iz mene pjeva i moj otac i moj djed, majka i njezina strana nešto rogobore, jer oni, kao, nisu iz kraja u kojem se pjevaju te pjesme, par kilometara dalje, da je samo malo istočnije, pravednije, granica zacrtana, bili bi iz Hrvatske.

Uh, ko ne zna za te bolne mikrokozmose s granice, ne zna kako điđa može živcirati...

Al, nek se mama strpi.

Bosanac i ja nastavimo zajedno: Nađiđanu meni dala, sa mnom điđe potrgala, jer ja jesam kujundžija, kujundžija Sarajlija, Sarajlija meraklija........

Kod zadnje strofe umuknem. S vrata me zgrozila slika u što su pretvorili moj nekadašnji dom, moju duša. Zidovi u ulaznom holu sivi, godinama neokrečeni, visoki stropovi koji su obgrlili polukružne zidove nekada najreprezentativnije sobe sada su uokružili zapušten prostor u kojem stoji, istina, uredan namještaj, al jadan, čemeran, sveden samo na uporabnu svrhu.

Pa tko je vidio da stolcu, stolu, krevetu, šporetu oduzmeš dušu, da ih tretiraš ko stvari. Pa oni su samo u dućanu takvi, kod kuće oni su tvoji sustanari, pomagači, drugovi koji za tebe peku, kuhaju, duše koje ti spremno drže leđa kad odlučiš počinuti. Zaslužili su neki ukras, cvijet, tabletić, na sebi.

Ma, proplakala bih pred slikom šta mi napraviše od stana, moje bosanske duše. Nijedno mjesto nije bilo tako nađiđano, nigdje ljepšeg spoja kiča i ukusa, sevdah je tamo pjevao, onaj ženski, ženska raspjevana duša koja se baš u tom stanu straha od neukusa oslobodila i pustila da se izrazi po unutarnjem nahođenju, instinktu, šarenilu i gizdavosti koja je svojstveno svima nama kojima generacije i generacije ukus nitko školovao nije. Ja, koja sam tu taj svoj mrvicu školovani ukus s mojom bosanskom dušom, mojim precima, sastavila, pustila da se zbratime u pjesmi, sevdahu.

Uh, uh, uh! Očiju mi, sad bih proplakala...

Bosanac po mom licu vidi u kakav sam belaj upala, pa nastavi srčanije: Što no kuje tepeluke, i na ruke belenzuke, nove ću ti sakovati, njima ću te darivati.........Oj, djevojko, điđo moja

11

ponedjeljak

svibanj

2015

Lice barbike

U Prečkom nisam bila stotinu godina. Iznenadilo me koliko se naselje igradilo i promijenilo u vremenu u kojem me ovdje nije bilo.

Nakon otvorenja izložbe u knjižnici, u kojoj sam nekada radila, uputim se znatiželjno u naselje. Nove zgrade imaju betonske trijemove, uokružene u četverokutu izgledaju kao da su inspirirane nekadašnjim utvrdama od Turaka, sigurne, moćne, obgrlile stanovnike u svoju nutrinu kao u kokošinjac, u toplo gnijezdo oko kojeg krčkaju konzumerističke slasti: šareni dućani, bezbrojni izlozi koji mame uslugama, hoćeš nove zube, kosu, očale, odjeću, pedikera, frizera, kozmetičara.....Što ti srce poželi!

Gledam prema sredini naselja, tamo je veliko dječje igralište, živo je i veselo. Nepresušna pustopoljna dječja energija pršti na ljuljačkama, glackalicama, toboganima. Osjećam život kvarta, pulsira u zraku, u ljudima, u meni. S velikih rasvjetnih tijela vrište reklame, zovu na novi film u kino, koncert lakih nota nekog estradnjaka iz susjedne države. A s drugog reklamnog panela utakmica zove.

Ma, ludo, kao u neprekidnom zabavištu, zove, mami, vreba.

Pa, lijepo je!

Pogledam prema Ljubljanskoj aveniji, zakrčena je prometom, autobus na semaforu čeka da se priključi prometu kao ogromnoj, prenapučenoj stonogi.

Dobro, treba to s prometom otrpiti, pogotovo kada je špica, al kad se jednom dokopaš naselja, baciš se u naselje kao svoj mikrokozmos, kao u maternicu, uletiš u topli bazen i plivaš po mjeri vlastitoga pulsa.

Na ćošku poveće zgrade ugledam Marijanku, moju kolegicu s posla. U trenerci s novčanikom u ruci, u potrazi za cipelama kruži po dućanima tamošnjeg shoping centra. Sin joj se ženi, njezina sreća zamaglila joj je sve obzore. U životnim reminiscencijama nisam raspoložena za obične sentiše, pa bježim od nje.

Taman lovim autobus za Remizu. U autobusu, uz vozača prilijepila se Zdravkova žena. Iz aviona bih ju prepoznala. Opsjeduta je svojim licem i izgledom, kozmetičari su joj od lica napravili pergamentni papir, tanak, svijetao, bez mrlje, besprijekoran. Na njoj odjeća tajnice u nekoj moćnoj korporaciji. Do iznemoglosti opeglana, ulaštena, niti pamuka i svile istegnute i izravnate u samom tkanju, tako da na površini uživaju poravnate u počasnoj postrojbi vojne parade, točne, savršene, dosadne.

Ali lijepo lice ima! Lice barbike, lice koje u bjelini svile naoružalo se arsenalom haubica i topova koje drži spremno uperene prema imperativu vrištavih reklama, imperativu konzumerizma, kao obrani i poslušnoj potvrdi da te moćne poruke sluša. Koja žena se krije iza tog savršenog oklopa školjke od sedefa? Tko je odgajao te žene koje u strahu od greške, od nje svetkovinu rade? Tko može voljeti žene koje su same od sebe sakrile se u pukotinu vlastite školjke. Vode li ljubav takve žene? Plaču li, raduju li se? Dopuste li sebi da im trenutak vrtoglavice pomuti sve konce kojima kontrolu nad svijetom imaju? Kako reagiraju kada im nenadno pukne nit na skupocjenoj čarapi? Kada im, ne daj Bože, neki suputnik stane na štiklu? Je li dosadno objedovati sa tom ženom koja kontrolira dom kao kasarnu punu vojnika?

Guram se u mnoštvo putnika da nam se pogledi ne sretnu. Dugo se nisam vozila tim javnim prometalima.

Naspram Zdravkove žene, ova rulja izgleda kao da sapun nema. Zakrabuljeni u jeftine marke, jeftine parfeme, najniža kasta konzumeristička, natiskala se u prometalo s periferije grada.

Ja u staroj, uvježbanoj mimikriji pretvaram se da me nema. Držim čvrsto štangu u autobusu i osjećam se kao turistkinja s Bliskog istoka. Kao da u Prečkom nikada do sada nisam bila. Kao da nisam ostavila šest dugih godina svoje mladosti, i kao da nisam u taj život s drugog kraja grada putovala.

Nije se moglo drugačije. Tada nije bilo onog što sam htjela, nije bilo u mom obzoru, a najviše je nedostajalo hrabrosti u srcu, smionosti u potrazi za onim što želim. U pristojnosti kao mimikriji potratila sam šest godina života. Za raziku od Zdravkove žene koja je svojom neurozom iste neostavrenosti sve oko sebe peglala, ja sam kroz život gazila prerušena svaki put u neki drugi lik, ženu koja je umjesto potrage za sobom u sebi, potragu u mimikriji vječne promjene nalazila.

Uostalom, ma što je uopće život? Što je njegovo ostvarenje? Peglanje lica do iznemoglosti? Vječito iznova sve počinjati? Odlaziti i vraćati se? Analizirati i prekapati? Sakrivati pogled i glumiti slučajnu putnicu koja se igrom slučaja, a ne vlasitog izbora, našla u pretrpanom autobusu za Remizu? A u Prečkom sam mladost ostavila.

Ima li smisla sve to analizirati i propitivati. Što je uopće život, a što njegov smisao?

Sve i ništa. Odgovora nema.

Al jedno moram si priznati. Istinski je lijepo bauljati u maternici novih naselja. Možda je besciljno bivstvovanje u tom mikrokozmosu istinska ljepota. Možda je dovoljno u trenerci, s novčanikom u ruci, uputiti se u neku banalnu potragu koja je kruna odigranog života i uživati u zagrljaju
novovjekova interijera.

Možda više i ne treba tražiti. Možda je to kruna života.

15

srijeda

travanj

2015

Proljeće i darovi života

Oduvijek sam sklona nekonvencionalnim prijateljstvima. Od mladosti me taj glas pratio. Neću sada počinjati od Markovih konaka, al došlo je do toga da mi je danas dobra prijateljica prva žena moga muža. Posuđujemo si novac za najdelikatnije prigode, za proslave vjenčanja njezine kćeri, ili kako ja kažem, sestri moga sina, plaćanje kartica, dugova, putovanja.

Jučer, u šetnji zatekle smo se pod Sljemenom, u sam rub kuća koje još stoje ponosno, neokupirane od ovih novih neokolonijalističkih okupatora.
Idilično je, stare kućice, vrtovi, psi laju, livade i krošnje propupale, nabubrile kao trudne djevice, kao mašta, žudnja, do puknuća. Sad će svaki čaš rasprsuti se, trudne roditi odu ljepoti, radosti, kako to samo proljeće u svojim redovima rađa.

Divimo se nas dvije prije.

Veremo se puteljkom između sada već rijetkih kuća. Prati nas moj pas, bar smo tako mislile dok nas tišina bez lajanja i dahtanja nije razuvjerila. Odjurio je na drugu stranu, svojeglav stvor.

Potrčimo za njim, a on već u jednom dvorištu, prikrada se verandi.

S nelagodom se približavam tuđim ulaznim vratima, bojažljivo se krećući kroz tuđi posjed, veranda zarasla u korov pun lonaca sa suhom zemljom i još sušim cvijećem.

Vrata kuće se otvaraju, a na vratima pojavljuje se Ivan, iza njega proviruje mu žena.

Dakle, tu im je vikendica! Čija me nečista sila tamo dovela?

U gotovo milijunskom gradu, rasprostrtom na kilometre i kilometre zemlje, stojim na njegovoj verandi, par metara dalje od njega.

Šta je tu je, kažem mu - ovo je prva žena moga muža, a u sebi mislim, s Ivanom je obrnut poredak, njegova žena je zapravo njegova bivša ljubav, a ja netom skončana.

Ne uspijevam se sabrati, a moj pas se već dokopao tegle s jedinim cvijetom koji onesviješten klatari na životu.
Zgrabio ga i pokušava ga iščupati, zario zube u krhko stabalce.

NE - kriknem - ne to raditi!

Zgrabim ga za leđa, al klizi mi, jako je kratke dlake i ne uspijevam ga čvrsto uhvatiti.

Užasavam se da ga zgrabih svom snagom, za kožu, grozno mi je to.

Vičem, molim - NE, NE, NE!

Prepoznajem u cvijetu jedan koji je Ivan od mene davno presadio. Taj cvijet kao da osobnost ima, osobnost nejakog stvora, bespomoćnog, koji još zadnju nadu za životom nije izdahnuo, i pas baš na taj stvor zube iskesio, da se i on dokaže, mali moj pas, koga ludost samopotvrđivanja spopala.

Otrgnem ga konačno od cvijeta.

Svi u čudu gledaju.

- Dajte mi vodu, kantu, da zalijem to jadno napadnuto biće, što gledate, što samo stojite!

Uzmuvala se čudna družina. Netko mi dodaje kantu s vodom.

Jadničak, stvor iz tegle, odmah kao da se malo trgnuo, glavicu podigao, promolio prema nebu.

Danas je i njemu sunce svanulo, malom nježnom stvoru, koje će se svojoj braći u polju svojim dahom u gozbi proljetnoj pridružiti.

Nezahvalinici svi redom, mislim si, kako darove života ne poštuju.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se