16

ponedjeljak

svibanj

2016

Always the Sun

Kad će nam opet sunce doći u goste i ostati s nama dugo, dugo?
Neka dođe što prije, bahato i odvažno..
neka se u početku pravi važno, kao da ne zna da nam je falilo..
kao da ne zna da smo ludo patili za njime..
Onda neka se lagano raskomoti...
neka mu dnevni boravak budu dvorišta, a hodnici ulice.
Kupaonica mu može biti more.
Neka se odjene u najudobniju pidžamu i neka popije čaj
s nama i dobro se nasmije. Neka opet postane prijatelj.
Neka shvati da se ne mora sramiti zato što ga nije tako dugo bilo.
Neka zna da mu možemo oprostiti.
Neka zna da je nezamjenjivo.
Neka nam podari samo djelić svoje topline.
Nećemo biti nezasitni. Bit ćemo zahvalni i sretni.
A onda kada dođe kraj našem druženju,
znat će da se uvijek može vratiti, i da sve
mora ići svojim tokom. Da rastanci bole,
ali da su ponovni susreti nešto najljepše.
Pa neka opet sada zablista u punom sjaju
i neka nas nahrani sa puno sreće.
A vi mu ne zaboravite reći Hvala.

Always the Sun

Oznake: Sunce, always the sun, ljeto, povratak

04

srijeda

svibanj

2016

Srušilo se sve

Nestalo je sve.. sve što je bilo predivno, čvrsto, sigurno, sveto.
Sve je to nestalo, u jednom kišnom, pogubnom trenutku.
Ja kao i uvijek, izvukla sam kraći kraj. Kako neobično!
Ali stvarno, ovaj puta je bilo jako iznenada, a time i bolnije.
Bože, kako dopuštaš ovakve stvari? Kako samo dopuštaš
budalama da se usude voljeti, da se usude posvetiti nekome
potpuno. A onda naglo, sve nestane. Sve nestane, najtopliji,
najmiliji, najljepši osjećaj na svijetu. Voljeti i biti voljen.
To nestane, tuđom krivicom. Jer moja je jedina krivica
što sam predobra osoba. I tako padnemo naglo, ko mala
djeca, na užareni oštri beton.Kao da smo dugo vremena
bili mijunaši, a onda smo ostali bez svega. Dobrodošli na zemlju!
Dobrodošli natrag. Nadamo se da je vožnja bila ugodna.
A onda počnimo ispočetka. Kome se da?
A šta nam onda ostane. Biti svoj.
Nije li to tužno. I još samo fali da crne kapljice koje
osjećam da padaju po meni. Jako su hladne i pikaju
kao igle, a nitko ih ne vidi..samo fali da me prekriju
kompletno, da samo nestanem. Jel zbilja više
nemam snage.


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se