28

utorak

studeni

2017

Gubim se (nježno)

Ja bih svome danu dodala još boje. Zapravo, kada bolje pogledam, bio je prilično blijed. Pokušala sam doprijeti do tebe. Ali nije išlo, po običaju.

Kada nisi blizu, kao da se sve izgubi. Kao da si promijenio svaki djelić sebe. Ti postaješ neprepoznatljiv. Osim tog glasa, koji uvijek žicam. Pun je života, snage i strasti i mogu ga satima slušati.

Jesi li svjestan koliko si me pridobio? Kada nisi blizu, obuzima me veliki strah. Velika tuga. Duboka praznina. A to znači da više nemam kontrolu nad svojim emocijama niti svoj mir.

I ne postoji trik kojim bih te očarala. I ne postoje one riječi koje tražim da mi ih kažeš.. Vjerojatno nema ni načina da se umorim od iščekivanja. A ljubav ne kasni baš toliko. Barem ova, koju toliko dugo zamišljam. Ipak, i dalje nalazim tu snagu da se iznova tješim. I nadam se, i sanjam...

Toliko sam malena, otkad sam te upoznala. Nemoćna sam i slijepa. Previše si mi važan i previše te trebam. Sve to jako dobro znam, a opet se prepuštam toj dodjeljenoj ulozi.

Kada bih bar mogla na tren biti svoja. Možda bih zaboravila da su tvoje ruke i tvoji meki poljupci sve što mi treba da nastavim dan.

Oznake: ljubav

11

srijeda

siječanj

2017

Daljina moje čežnje

Od Končara do velikog dugog
dimnjaka bijelo-crvene boje
koji para nebo;
toliko koraka je bio dug
put za moju čežnju, koja je
udisala samo jedno
- ideju o nama.

Šetala je ona tako
deset dugih godina.
Svaki dan se nadala,
svaki dan se budila
i pjevala jednu te istu
pjesmu, jedan te isti
ritam ljubavi.

I kada je pomislila da više
ne može, kada bi se počela umarati..
sjela bi, predahnula.
protrljala oči, obrisala
slane kapljice,
i nastavila hodati sve do
druge strane.

I tako je ona hodala,
vukla, gurala - sve te
tople želje, zamišljene
poljupce i svako oštro
i gorko razočaranje.

Stvarno je mislila da
ćeš doći. Htjela je to,
ta moja prokleta, tvrdoglava,
nikad umorna, blesava čežnja.

Gledala bi kroz tramvaj,
baš tamo gdje ti čekaš.
Okretala se za strancima,
koji bi skoro mogli imati
nešto što podsjeća na tebe.

Sve uzalud. Bio si dalek.
Nedodirljiv.

Tako je čežnja za tobom
prešla u ludilo.

Nikada se nisi pojavio.
Koliko god je molila,
preklinjala, zvala te
na milijun malih načina,
za tebe je ona bila
samo nitko. Sigurno ne
netko tko bi ti osvojio
srce, gladio ti kosu i
umiljato se trljao
uz tvoje meke obraze.

A ona je to htjela,
ona je to sanjala.
Molila je svaku večer,
sve one zvjezdice na nebu,
i tihi mudri mjesec,
za samo malo milosti.
jedan meki šapat,
mali dodir ili bar pozdrav.

I tako se čežnja polagano
umarala. Pognula je glavu,
i polagano se počela gubiti.

I prolaznici su zamijetili da
nešto s njom nije u redu.

Više nije mogla hodati uspravno,
nije čak imala snage da prati tvoje
korake, sjenu. Da osjeti tvoj miris
i da vibrira i tuče za tebe.

Čežnja je iz dana u dan
gasnula. Nije mogla sanjati.
Nije mogla hodati kroz oblake.
Spoticala se o svoje zapetljane
čvorove, kojih je bilo tako puno.

i tako je jednoga dana,
dok je sunce tek krenulo buditi
zemlju i mekano ju škakljati,
pala na prašnjavo tlo.

Baš tada, u tom trenutku,
počela je duboko disati.
Zrak je čistio svaku njenu
ranu i punio je nekom
neviđenom snagom.

Ona je osjetila da je slobodna.
Ona je unutar sebe osjetila kraj.
Rasplinula se u tisuću malih komadića
i oprostila ti svaku malu šetnju
od Končara do dimnjaka.

Oprostila ti je ljubav.

01

utorak

studeni

2016

Teško se opraštam, još si tu.. osjećam

Vrijeme leti, brzo ide,
dobre vijesti nikako ne nosi.
Jedino što je stalno je
da mi užasno fali svaki dio tebe,
a ponajviše tvoje nebeske oči.

Pokušavam to sakriti,
glumiti da je sve
to prelistana priča davna,
no kada padne mrak
više nisam snažna i onda,
onda kao i ti
ostajem zamišljena i sama.

Mislim da je najbolje da
sve ostane kako je sada -
koliko god teška i mučna
bila tišina i duboka samoća
koja vlada.

Nemam snage, nemam volje,
za ništa bolje niti gore
možda me jednog dana Netko Novi
odvede daleko do novih visina i
potrebne slobode.

26

ponedjeljak

rujan

2016

Nedovršena priča

Koliko jako moraš bojati se da napraviš taj važan korak.
Nije teško- ako probaš, shvatit ćeš.
Tvoji sitni pokušaji, postali su jako smiješni.
Čak više nisu niti dopustivi. Sramim se čak što to dopuštam.
Premišljanja i traženje pažnje, a zauzvrat dobivam tišinu i stotinu malih upitnika.
Daj više priđi bliže i odbaci taj kostim frajera.
Nesiguran si, plah, željan toplih dodira i igre.
Ako probaš samo jednom, nećeš poželiti da
ikada prestanemo. Ja i ti. Znaš da smo si suđeni.

23

utorak

kolovoz

2016

Prekasno za raj

Zaboravit ću da te nemam,
na tako ružan kraj.
Ne trebam od tebe ništa,
Bit ću dobro, znaj.

Nema novog početka,
nema starih ponovljenih priča.
Umjesto najljepših plavih očiju,
Natočit ću si još pića.

Utopit ću tugu
prizivanjem ljekovite Slobode,
Gušit ću bez milosti uspomene
dok ne stvorim bolje.

Neko novo lice,
jer baš mi treba Nova Budala.
Možda će me ona znati odvesti
do istinitog raja.

Volim te puno,
Voljeti te ne mogu više.
Želim samo da slike,riječi
Postanu rjeđe i sve tiše.

Molim te me nemoj
više nositi u sebi.
Pusti me da više
Nikad ne vratim se Tebi.

Oznake: ljubav, kraj, sloboda, raj, zaborav

16

ponedjeljak

svibanj

2016

Always the Sun

Kad će nam opet sunce doći u goste i ostati s nama dugo, dugo?
Neka dođe što prije, bahato i odvažno..
neka se u početku pravi važno, kao da ne zna da nam je falilo..
kao da ne zna da smo ludo patili za njime..
Onda neka se lagano raskomoti...
neka mu dnevni boravak budu dvorišta, a hodnici ulice.
Kupaonica mu može biti more.
Neka se odjene u najudobniju pidžamu i neka popije čaj
s nama i dobro se nasmije. Neka opet postane prijatelj.
Neka shvati da se ne mora sramiti zato što ga nije tako dugo bilo.
Neka zna da mu možemo oprostiti.
Neka zna da je nezamjenjivo.
Neka nam podari samo djelić svoje topline.
Nećemo biti nezasitni. Bit ćemo zahvalni i sretni.
A onda kada dođe kraj našem druženju,
znat će da se uvijek može vratiti, i da sve
mora ići svojim tokom. Da rastanci bole,
ali da su ponovni susreti nešto najljepše.
Pa neka opet sada zablista u punom sjaju
i neka nas nahrani sa puno sreće.
A vi mu ne zaboravite reći Hvala.

Always the Sun

Oznake: Sunce, always the sun, ljeto, povratak

04

srijeda

svibanj

2016

Srušilo se sve

Nestalo je sve.. sve što je bilo predivno, čvrsto, sigurno, sveto.
Sve je to nestalo, u jednom kišnom, pogubnom trenutku.
Ja kao i uvijek, izvukla sam kraći kraj. Kako neobično!
Ali stvarno, ovaj puta je bilo jako iznenada, a time i bolnije.
Bože, kako dopuštaš ovakve stvari? Kako samo dopuštaš
budalama da se usude voljeti, da se usude posvetiti nekome
potpuno. A onda naglo, sve nestane. Sve nestane, najtopliji,
najmiliji, najljepši osjećaj na svijetu. Voljeti i biti voljen.
To nestane, tuđom krivicom. Jer moja je jedina krivica
što sam predobra osoba. I tako padnemo naglo, ko mala
djeca, na užareni oštri beton.Kao da smo dugo vremena
bili mijunaši, a onda smo ostali bez svega. Dobrodošli na zemlju!
Dobrodošli natrag. Nadamo se da je vožnja bila ugodna.
A onda počnimo ispočetka. Kome se da?
A šta nam onda ostane. Biti svoj.
Nije li to tužno. I još samo fali da crne kapljice koje
osjećam da padaju po meni. Jako su hladne i pikaju
kao igle, a nitko ih ne vidi..samo fali da me prekriju
kompletno, da samo nestanem. Jel zbilja više
nemam snage.


21

četvrtak

siječanj

2016

Fini momenti

Fini momenti su svi oni koji rađaju zadovoljstvo, u trbuhu, prsima, na vrhu jezika, ili bilogdje drugdje.
Ovakvi mali znakovi poklonjene radosti daju nam nezamjenjivi osjećaj živosti, slatkoće, lakoće.
Padaju mi napamet neki od njih..
recimo, večeras dok sam jela čokoladu, koja je bila preslatka - jer sve čokolade imaju više ili jednako 50 grama šećera na 100 grama, palo mi je napamet... kao i svaki puta kada jedem packavu hranu... opet ćeš se zapackati.. i ko mali izazov za veliku odraslu curu, koja zna da može kontrolirati svoje radnje, desilo se to da moram nestrpljivo čekati do zadnje kockice - da vidimo tko će pobijediti.. čokolada ili ja.
I zamislite, napokon sam pobijedila. čokolada me nije zapackala, a nije zapackala ni plahtu ni poplun.
I to je onaj fini moment kada znam da sam odnjela malu pobjedu.
No tko zna.. možda ujutro, na bijelom jutarnjem svijetlu uočim čokoladnu fleku koja će me naljutiti.. ali zasad sam sretna.. bar radi male pobjede.

Sada kada sam definirala što je fini moment.. mogu spomenuti još neke.
Naprimjer, recimo da sjedim.. ili sjedite vi, u tramvaju.. i taj netko je star,bar stariji nego vi.. i upitate ga, želi li sjesti.. on kaže.. ne hvala, srce.. izlazim na sljedećoj stanici.. a vi osjetite onaj mali užitak što barem možete još malo sjediti, a čeka vas težak radni dan na nogama.. recimo da ste prodavačica, ili teta u ljekarni... ili zaštitar.

Još jedan sretan moment, je kada znate da je ručak bio fin.. niste ga okusili... a znate da se obitelj izredala oko lonca.. i znate da je bobičasta šansa od pet pišljivih posto da ćete ozalogajiti kasni ručak, ali znate onu - nada umire posljednja.. pa eto nestrpljivo jezik iščekuje da okusi barem saft.. ili nešto slično.
Kad ono - čudo! Lonac ima taman jednu porciju, za gladnog, umornog, bijednog tebe. Apsolutna pobjeda na kraju radnog dana.

Fini moment je i kada imaš dogovor s nekom novom osobom, koju trebaš upoznati.. na silu, zbog okolnosti.. ili zato što je tako zapisano u zvijezdama.. i tako se vi počinjete družiti.. tj. imate prvu službenu kavu, kolač ili nešto treće... dok prilaziš toj osobi, koja te čeka već deset minuta na nekoj stanici, na trgu, ili u parku, moliš boga da bude bar malo čarobno zanimljiva, ili bar trunku posebnija od drugih ljudi.. i ta osoba na kraju dvosatnog druženja stvarno ispadne zanimljiva. i takvi trenutci su mogući.. makar ne tako često

Ima momenata koji nas mogu podići. Ima i momenata koji spuštaju gore od hladnog pljuska.
ali mene najviše vesele sitnice. Uvijek sam primjećivala i uživala u najobičnijim malim radnjama, koje mnogi, mnogi ljudi ne zamjećuju. Kao da je potrebna škrinja sa blagom ili svemirski brod da bi njihova usta napravila veliko u.
E pa, zato mi je drago što sam ispala takva. Ima nešto možda i u odgoju, tj. ne možda, sigurno.
Ali, znam da će mi uvijek biti draži ljudi koji mogu i znaju uživati u finim momentima.

18

ponedjeljak

siječanj

2016

bjezim

Vidi me, ja opet lezim..
Gledaj kako od problema bjezim.
Mira nemam ni sekunde,
U mojoj glavi ideje lude.
Svade,pobjede, scenariji dramski
Navode me da se ne ponasam damski.
Zato lezim,bjezim
Od zlocestog svijeta
Radim dvorac od svog kreveta

23

ponedjeljak

studeni

2015

.....

Vrag mi neda mira..pa mislim na tebe.
Zamišljam slike..
Onako sramežljivo znatiželjno.
Neopipljive su..ali ipak nose priču.
Koja ne mora biti istinita.
Razmišljam o tvojoj magiji i moći,
da ušuljaš se u moj svijet.

Iskre me bodu ovu noć..
I tjeraju da maštam
Da napišem koju lijepu riječ.
Je li to zbog dosade
Ili premalo briga..
Ali nešto me tjera da tražim tvoj zvuk.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se