Posjedujem samo sebe. I svoje snove.

Soundtrack: Fox in the Snow – Belle and Sebastian

Evo me u Zagrebu. Moji su se vratili na jug, ja ostajem. Ja ću se smrznuti, ko lastavica (jel bila lastavica?) koja je ostala uz kamenog princa.

What do they know anyway?
You'll read it in a book tonight

Čitam neku knjigu koju mi je susjed dobacio preko ograde (ovo nije metafora, nas dvoje komuniciramo preko ograde). Pijem čaj od kamilice. Boli me trbuh.

When your leg's are black and blue
It's time to take a break, time to take a holiday...

Hladno je. Grijanje je nikakvo u stanu. Curi mi nos. Osjećam se fuj. Fuj. A moram večeras izać, jer Shoe slavi rođendan. Sreća pa živi blizu.

Second just to being born
Second to dying too

Ukratko, u zimskom sam raspoloženju. Spava mi se, a tek je sedam, boli me grlo, boli em trbuh, curi mi nos... da. Zima stiže. Oh, i slušam tugaljive indie pjesme – to nije znak za zimu. To je znak da sam prolupala. Idem upalit mjuzikl jer to je puno normalnije. Nda.

What else would you do?

Soundtrack: A Well Respected Man – The Kinks

Nekidan sam sjedila na prozoru i pričala sa zračnom vilom. Kaže da još ima 174 godine dok ne dobije dušu. Zapitala sam se koliko će meni trebati. Ne sjećam se mnogo toga, kao što obično biva nakon mojih razgovora sa onima koje drugi nazivaju mitološkim bićima, a ja znam da su jednako stvarni kao moja ruka ili moja noga ili moj nos. Sjećam se mirisa u zraku, kao svježe jabuke iz lokalne trgovine i jedna opora nota, kao dim od cigarete u mračnoj ulici u centru starog dijela grada. Znam da mi je pričala o raznim stvarima, ljudima koje posjećuje, djeci koju hladi i duši o kojoj sanja. Može li sanjati ako nema dušu? Nisam je se sjetila upitati. Ali valjda može, ako ja mogu. Nisam sigurna gdje je moja duša, zaboravila sam već. Ali moguće da je u kutiji ispod kreveta ili u dnevniku iz osmog razreda osnovne škole koji je bačen negdje u potkrovlju. Trebala bih provjeriti. Sram me, da svoju dušu tako zametnem i na nju zaboravim, a neki je traže stotinama godina i rade za nju.

Izgledala je kao sjećanje na curicu koja je sa mnom dijelila klupu u prvom razredu, a koja je nakon godine dana nestala, nitko nije znao gdje i smišljali smo svakakve priče. Mislili smo da ju je zatočilu u kulu i tjeralo da pušta kosu sve do poda ili da ju je oteo trol i sad čeka da je spasimo. A onda je zamišljanje njenih nedaća zamijenilo pisanje domaćih zadaća i krađa trešanja od susjede i jedenje mamula u mom dvorištu sve dok nam ne pozli. A ona je sjedila u svojoj kuli, strpljivo čekajući da je netko oslobodi, jednako kao što smo svi mi očekivali da će nas netko osloboditi kasnije, kad smo već malko poodrasli i dečki su počeli puštati brade a cure kupovale prve grudnjake, i čekali smo da se nešto dogodi i sanjali smo da ćemo jednog dana putovati svijetom i biti prve dame, liječnici, piloti i vatrogasci. A onda smo shvatili da nitko neće doći po nas i prihvatili stvari kakve jesu i uzimali ono što nam dođe pod ruku. A ona (kako joj je ono bilo ime...) je sjedila u svojoj kuli i čekala. Ili se tako barem nama činilo i žalili smo je, a da nismo znali da je njen otac dobio posao van države i da je ona jedina od nas slijedile svoje snove i kasnije upisala glumu na moskovskoj akademiji i jednog dana će biti poznata i bogata, baš kao što je cijeli život sanjala.

A gdje sam ja? Studiram u nadi da ću stvarno otići u London jednog dana, vidjeti svijet i iti priznata kao prevoditeljica i književnica. I sad kao da živim u svijetu bajki, i ja još uvijek čekam svog princa na bijelom konju u liku nekog događaja koji će mi promijeniti život, a prilike mi prolaze ispred nosa, ali sam prezauzeta gledanjem u daljinu.