Posjedujem samo sebe. I svoje snove.

srijeda, 14.05.2008.

Rant... al nije trebao biti... malo sam se zanijela

Teško je baviti se ovozemaljskim stvarima i nekakvim sitnim problemima kad je sve o čemu možeš razmišljati odlazak doma na more i... khm... tjelovježba u tamnim prostorima. Čak me ni filozofiranje ne ide ovih dana, u glavi mi je samo sunce i svježe zeleno lišće i kreketanje žaba na onoj velikoj livadi na Srednjacima. Okej, i seks, nije mi teško to priznati. Nisam ja neki malograđanin pa da se ustručavam uopće spomenuti taj predivan čin.

Samo što seksa, jelte, nema. Al zato ima sunca i lišća i žaba.

U svakom slučaju, ovih dana kroz život putujem praćena nekom čudnom glazbom koja nije s ovoga svijeta i plešem u bespućima radoznalosti i želje za znanjem. Dotičem zvijezde i pjevam o mjesecu. Danju me sunce miluje svojim ticalima, poput leptira što se budi u proljetni dan, radoznao i radostan. Noću mi mjesec šapuće o dalekim zemljama i tajanstvenim prostranstvima.

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Čitam knjige, jer čitanje otvara vrata mnogim grijesima, a ja ponekad uživam biti grješna. Čitam knjige i knjige mi otvaraju vrata saznanjima izvan percepcija ljudi s ovih prostora, čitam knjige koje nisu za djecu, čitam knjige koje bi se trebalo čitati djeci, učim i ulazim u prostor moralnog relativizma. Doduše, ja nikad nisam bila poznata kao moralna vertikala. Ja ne želim da se ljudi u mene ugledaju. Ja želim da otvore svoje umove i potičem ih na to kad god imam priliku. Ja sam naivac i sumnjivac, anđeo i demon. Dođi, uđi u moje carstvo, pokazat ću ti stvari o kojima nisi ni sanjao, o malograđanine, o stanovniku današnjeg vremena.

O tempora, o mores! Zaboravili smo razmišljati i sumnjati. Zaboravili smo propitkivati i živimo u svijetu koji ne dozvoljava propitkivanja, svijetu koji želi da prihvaćamo sve što nam se kaže. Doduše, takav je svijet bio oduvijek. Ali, mislima odlazim u vremena pjesnika koji su se okupljali u Parizu i pokušavali promijeniti svijet, odlazim do vremena francuske revolucije i melankoličnih ruskih pjesnika. U mislima prelijećem granice prostorno-vremenskog kontinuuma, ja pričam s grčkim misliocima i starim indijanskim šamanima. Malo je ljudi koji žele promjenu, skupine neshvaćenih individualaca koji se trude, i to je ono što će im pisati na grobu: «Ovdje leži nesuđeni revolucionar, koji se trudio.» i to će biti sve što će ostaviti budućim generacijama. A ostali, ta velika većina uskih nazora samo će slegnuti ramenima i odmahnuti glavom, govoreći svojoj djeci kako nikome ne treba promjena, kako su zadovoljni, lagat će radije samima sebi i njima... Jer, lakše je živjeti jedan život, miran, tih, gdje sva događanja prolaze, a da se ne tiču nas, gdje ne razmišljamo i ne vidimo veću sliku, jedan život bez uzbuđenja i bez promjena, ostavljajući našoj djeci u nasljedstvo samo slijepu poslušnost, nerazmišljanje i takozvanu moralnost, a sve to umotano u čipke starih baka i obiteljske goblene. Iz naraštaja u naraštaj, sve dok je svijeta i vijeka, iz jednih u druge samo se prelijevaju iste naučene parole, i mi smo svi samo papagaji, marionete u rukama većih marioneta pa tako unedogled. I onaj mali broj ljudi, poput mene i tebe, na njih se s prijezirom gleda, oni su budale u očima 'normalnog' čovjeka, oni su ludi i svi će na kraju propasti. I hoćemo. Pretvorit ćemo se u prah, ali ja bih ipak željela, mada je to moje osobno mišljenje, ali svejedno, ja bih ipak željela da jednoga dana kad me više nema, kad ostavim okove ovoga svijeta, toga dana željela bih da moja djeca znaju oduprijeti se vama, da znaju stajati na svojim nogama, da imaju svoja mišljenja i žive svoje živote, da znaju viknuti kako sam ih učila glasno u nebo i još dalje, prema mjesecu i zvijezdama i žarkom suncu, da ih čuju svi i da se svi zapitaju, da znaju viknuti: «Ja sam slobodan! Moje ime je sloboda, mali čovječe, prašino u mojim očima! Moje ime je sloboda i ja se ne dam, ne dam se vašim okovima, ne dam se vašim principima, vašim učenjima i vašim navikama! Nisam rob vaših bijednih razmišljanja, nisam kukavica! Sloboda je moje ime, a život je moj poziv!»

A želite li znati zašto bih voljela da tako uzviknu žarko i hrabro? Naravno da ne želite, vama je to samo još jedna nebuloza jedne budale. Ali svejedno ću vam reći, opijena stalnom nadom i željom za vašom promjenom. Želim to jer će oni, u svojoj ljutnji, u svom bijesu, potaknuti onaj mali broj grješnika među vama i nastupit će revolucija kakvu niste ni sanjali. Izbrisani sa zemlje bit će vaši konci za manipuliranje, i svanut će novi dan! Svanut će novi dan!

- 21:50 - Komentari (2) - Isprintaj - #