Posjedujem samo sebe. I svoje snove.

nedjelja, 20.04.2008.

Ringišpil u mojoj glavi

Ponekad mi se zna dogoditi da se sve posloži, mada se nije uopće posložilo. Jelte, barem one 'bitne' stvari. I tako sad ovo pišem iz prijateljičinog stana, u kome sam provela tjedan dana. Upravo sam se vratila s krova zgrade, jer je tako toplo i lijepo vani da sam se morala ići sunčati gore. I jedva čekam doma, jer doma je isto sunce i jebeno je vruće i idem se kupat. U moru, da. Prvi maja je najbolji dan za kupanje – nije prerano, a nije ni prekasno. Još bolje ako je cijela ekipa tamo i ide se na koncert poslije i ljudi su tamo koje voliš a koje ne vidiš ni približno dovoljno koliko bi trebalo. I sve je tako lijepo i posloženo danas. I baš me briga što imam još polovicu računa za platit, a imam jedva 20kn za preživit tjedan. Gledam na to s pozitivne strane – smršavjet ću, ha!


Ovo je bio savršen tjedan. Savršen. I potpuno hedonistički. Zato i nemam para sad, jer smo mi morale spremat tortille, kobasice, tunjevine, piti po dvije boce vina dnevno i pušiti toliko da nas pluća bole kad se smijemo. Istina, to je samo ovaj tjedan, al tjedan koji mi je toliko stvari popravio i sad sam beskrajno optimistična i ne čekam kad će se dogoditi nešto što će sve pokvarit. Ništa ne može ovo pokvariti.


A smijemo se. Smijemo se i nemamo nikakve brige i hodamo po sunčanoj strani ulice i mirišemo biljke u cvatu. Smijemo se i nije nam bitno što nam je faks totalno sjeban, što ona ima ispit sutra, što ja nemam novca (a ni ona, kad smo kod toga). Smijemo se i zimu ostavljamo iza sebe i potpuno se posvećujemo proljeću. Zaljubljujemo se i fino se hranimo. I samo se jako jako smijemo svemu.


Jer tako treba živjeti život. Kroz smijeh. Kroz pjev ptica u rano jutro i sunce na prozoru što te budi. Živjeti punim plućima bez brige za sutra. Tako treba živjeti. Barem ponekad. S vremena na vrijeme, svi se moramo opustiti. Zamisliti svoju tematsku pjesmu, svoju melodiju, svoj ritam i njime krenuti dalje kroz život, u pobjede i poraze, u ljubavi i mržnje, u sreću i tugu. Biti bezbrižan, biti ponovno dijete – to su radosti u životu. Zamišljati svijet bez ratova, bez izdaja, sanjati o boljem sutra, sanjati i željeti, nadati se.


I onda na tome poraditi, barem za sebe.


Jer što je pjesma bez izvođača? Puka tišina i ništavilo.



Smij se! Slušaj ptice, miriši cvijeće!
Živi! Pjevaj!

- 14:55 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se