Posjedujem samo sebe. I svoje snove.

Riječi su nespretni suputnici koji se vječno sudaraju jedni u druge i podapinju nam noge kad god pokušamo kroz njih prenijeti istine. Bilo bi možda točno reći da slika vrijedi tisuću riječi, ali slika bi u ovom trenutku potpuno ubila poantu. Unatoč toj nespretnosti u izražavanju riječima, koje su tako prevrtljive i mogu se u času okrenuti protiv onoga tko ih je izrekao, ja ih koristim u svako času. Ja ih koristim, jer riječi su ono što ljudima treba u trenucima. Nekim trenucima. Kad bih znala kojima, rekla bih, ali ne znam, jer čvrsto vjerujem da se ti trenuci razlikuju od osobe do osobe.

I nemoguće ih je predvidjeti.

Ubila poantu, rekla sam. A ni sama ne znam što je poanta. Možda se osjećam melankolično, možda je to nostalgija, a možda su se konačno probudili oni tinejdžerski hormoni koji su se trebali probuditi odavno, ali ja nikad nisam bila tipična. Zar ne.

U svakom slučaju, proljeće je. Osjećam da je proljeće. U cvrkutu ptica čujem pjesmu o proljeću, a bademovi cvjetovi izvlače sjećanja na neke davne dane igranja na suncu i vožnje bicikle kroz ulicu, do ivine kuće i zvonjave na njena vrata i njena prilika u pidžami, jer je jebeno prerano da bi se vozila bicikla, ali nema veze, jer se meni u tom trenutku vozi bicikla, sve do škole, ispod stabala badema, i natjeram je da nađe neku prikladniju odjeću i vozimo biciklu do podneva. I obje smo jako znojne i vruće je. Pogledamo se i smijemo se, onako kako samo djeca mogu. Smijemo se i sve je u redu.

A sad moram platiti račune i isključit će mi internet, jer oni vole dostavljati opomene na krive adrese i s toliko zakašnjenja da je potpuno nebitno hoćeš li ih platiti ili nećeš jer će oni svejedno učiniti sve što je u njihovoj moći da te natjeraju da platiš više i više.

Sada mi u pozadini svira Chopinov Nocturno u e-molu, i zamišljam kako bi bilo da počnem udomljavati mačiće s ulice, jer se osjećam jako usidjelički. To bi bio zanimljiv izbor karijere.

I počinjem pisati ljubavna pisma nekim ljudima, a ta pisma nisu namijenjena nikome ustvari, već samo moram nešto pisati jer mi je u glavi košmar ideja i riječi i uzrečica i bogtepitaj čega sve ne, i moram to izbaciti iz sebe jer ću u protivnom počet ispaljivati različite citate i pjesme u posve kriva vremena, dok čekam red u pošti, dok sjedim u sali na predavanju, dok gledam film u kinu.

Al ja se smijem i sve je u redu. Sve je u najboljem redu. Osim što nema uzorka u kaosu. I nema smisla u bespuću. A oaze u pustinji su sve rjeđi fenomen i uhvatim se zapletena u misli o palmama i bistroj vodi i devama.

Palim cigaretu.

«Mogu i idem. Zašto ne bih mogla? Otkako je sve ovo tu, ja radim ovaj posao. Sad idem.»

Ma da. Odlazak je ponekad rješenje.

Ali ne i sad.

Život je lijep. Faks je gotovo nepostojeća instanca u mom životu. Osmijeh je sveprisutan. Jednog dana će i za nas doći sloboda da volimo bez granica. Optimistična sam. O da.

Postoje znakovi.


Nisam raspoložena za diskusije o postojanju života u svemiru, osim ako to ne uključuje gledanje star treka sa significant other, nisam raspoložena ni za filozofski nastrojene postove, niti za opisivanje svojih dana ili svoje okolice; a kamoli za opisivanje mojih trenutnih misli. Ne mislim. Ha!



I kad bi mogli obratiti više pažnje na trenutke između... ma. Guranje glave u lavlju čeljust.



Želim kupovati. Shopping!


Doći će vrijeme buđenja. Do tad... Ima još toga što se mora napraviti. Zar ne?