Neki sam dan vidjela dijete i odmah sam znala kakav će joj život biti. Da je djevojčica, vidjela sam po haljini, da sam pitala, potvrdila bih to imenom. Kod kuće vjerojatno ima lutkice i barbike i šminku i kuhinju- možda jer je zanima, možda jer je to dobila kao gotovu stvar.
Neće igrati nogomet s dečkima jer će na rođendane dolaziti u skupim haljinicama i štramplama koje se ne smiju zaprljati ili poderati, a i ne pristoji se jednoj curici družiti s dečkima i igrati ''muške'' igre.
Kad ide na WC, pita roditelje za razliku između onoga što ona ima i onoga što ima njen brat. Možda dobije nekakav odgovor, ali češće završi s ''tvoja pi-pi, nemoj je pokazivati, obuci se''. I tad joj postaje jasno da ima nešto prljavo, sramotno, čudno između nogu i oblači se tako da joj nikad više neće biti ugodno u vlastitom tijelu.
U školi će učiti da se to zove stidnica, velike i male stidne usne. STID, STID, STID. Vagina je prečudna riječ, tako je neprirodna i njoj se smijemo na satovima biologije, ali stidnica- to je svakako bolje, odmah te uči o životu i ulozi koju igraš.
Ako sačuva svoje slike iz djetinjstva, možda završi na kolažu Queer virovitičke djece gdje će biti primjer lezbe koja se normalno razvijala i koja je imala sve predispozicije da si nađe dečka. Lijevo od njene slike bit će nagurana slika nekog pedera u kostimu princeze, tek toliko da se dokaže da je on oduvijek ''bio drugačiji od ostalih dječaka''. On je trebao završiti kao peder, ona je iznimka od lezbijstva, ljudi su različiti, sve je normalno i prirodno.
Za sebe će vjerojatno misliti da je jedna od desetero ljudi koji su igrom slučaja gej, ali da je to ne čini neženstvenom kao 90% lezbijki u Hrvatskoj. Živjet će uobičajen život, malo teži jer je to što jest, bit će plača i neprihvaćanja, ali ima ih kod svih. Ok!, Cosmo, Tena djevojka s neuobičajenim životnim stilom.
Možda će glasno tražiti svoja prava, možda će se vjenčati i imati djecu, možda će biti aktivna, možda…
Ali to ne mijenja činjenicu da sam znala tko je i što je tu sekundu kad sam je pogledala.
''Bog kojeg ateisti niječu, nije bog u kojeg mi vjerujemo''
Ovakve dane istodobno mrzim i obožavam. Mrzim, jer nakon upada na kršćansku smotru (s pokojom ateisticom i izgubljenom ovčicom!) moram vikati, vrištati, skakati- samo da se ne slomim. Obožavam, jer se podsjetim zašto radim to što radim, zašto moram biti takva kakva jesam i zašto sam tek na početku.
Prilično sam naivno pomislila da bi se u školi moglo organizirati bilo kakvo predavanje o ateizmu. Ipak je Hrvatska kršćanska zemlja. Prilično sam naivno ponovila Dawkinsa za slučaj da se otvori ta tema- misleći kako će prisutne biti upoznate s bogom ateizma (oprosti, Richarde, morala sam;) i da mi je bolje da budem svježe informirana. Trebala sam shvatiti da ondje nema kruha čim sam uzela izložene brošure s naslovom ''Osobna besmrtnost- što je to?- ateizam i agnosticizam prema činjenici osobne besmrtnosti svih ljudi'', ali sam ipak odlučila ostati, učiti se slušati i možda čuti nove argumente koje bi bilo izazov pobiti. Ne znam kako sam uspjela prijeći preko silnih gramatičkih i pravopisnih grešaka (''močan'', ''''nesaopčiv''-to i nije hrvatski!, ''neznaju'', ''nemogu'', fulani zarezi). Mislila sam da je ''za veće dobro'' (ironije li!). Mislila sam da ću naučiti nešto novo- to nije bilo moguće jer dogme zasljepljuju, varaju, zatvaraju um koji tako vrišti za slobodom! Mislila sam krivo. Ipak je Hrvatska kršćanska zemlja.
Predavač Marijo Živković, simpatičan u svojoj starosti i vjeri u ljude (koja-nažalost- proilazi iz boga) jednostavno ne može ponuditi ono što mi (ja?) tražimo- njegovi su odgovori šuplji, baca se s teme na temu i postojanje boga (uvijek kršćanskog, razlika između deizma i teizma nije spomenuta, Richarde, nisu me htjele pustiti da završim!) objašnjava bogom. Svoje je izlaganje počeo s velikom dozom optimizma, podsjećajući nas da je svaka osoba (naglasak je bio na NAMA) posebna, jedinstvena, originalna. Iako su to sve sinonimi, pozdravljam njegovu dobru volju.
Da je stao na tome, otišla bih s predavanja u neutralnom raspoloženju, ili bih bila mrvicu optimističnija oko ovog teškog utorka koji sam jedva preživjela.
Nažalost (modifikatori zaista modificiraju raspoloženje rečenice!), krenuo je na začeće i djecu. Govorio je da je oplodnja (spajanje spermija i jajne stanice) čak (!!!) i znanstveno dokazana činjenica, kao da je to dodatni plus, to što je znanost potvrdila ono što je vjera davno ustanovila (?!). ''Znanost kaže, znanost kaže'', ponavlja. Zatim izgovara rečenicu koja je toliko apsurdno pogrešna u samom ustrojstvu (kako logičkom, tako i gramatičkom).
''Očito je da se rast stvarno događa jer ga je želio netko, tko je mogao učiniti da se događa- netko močan.'' To sugestivno umetanje ''očitog'' i povlačenje paralele s 'inteligentnim stvoriteljem' (nikad i stvoriteljicom!) objašnjava postojanje boga. Dijete raste. Rast je bio željen. Rast se stvarno događa- bog postoji.
Borila sam se sa sobom neko vrijeme, ionako sam slučajno upala na to predavanje za Klasičnu gimnaziju (iako je ne pohađam), pa sam prvo odlučila šutjeti i bijesno bilježiti da mogu sve u detalje reći jedinoj osobi koja bi to shvatila na isti način, jedinoj osobi koju sam htjela u klupi do sebe, jedinoj osobi koja bi bila na toj razini. Osobi kojoj kasnim jer sam inspirirana kad sam ljuta, osobi zbog koje mi se ruku ne tresu kad ovo pišem.
Od šutnje sam ubrzo odustala, ima neki vrag u meni koji me tjera da se borim i kad nema izlaza, da ponudim alternativu uvijek i svugdje, jer je to jedina stvar koju smatram prirodnom. Reakcija.
I nije me saslušao do kraja, izvlačio je neke dogme u koje zaista vjeruje, izgubio se u pričama koje nemaju veze s vezom i nije prestajao pričati kako sve ima uzrok- a taj je uzrok bog. Spominjala se evolucija, Darwin se okretao u grobu, nisam ga uspjela dostojno obraniti jer sam htjela biti pristojna i mirna, što mislim da nisam uspjela pri kraju kad se homofobija otkačila s lanca. Ljudi se ODLUČUJU zaljubiti u drugu osobu? Ljudi ODLUČUJU cijeli život živjeti u strahu i lancima, bez prava i javnog iskazivanja ljubavi? Mlade intelektualke Klasične gimnazije očito misle da je tako, ''iako nemaju ništa protiv njih, samo što koče evoluciju i razmnožavanje''. Cijela je rasprava o homoseksualnosti bila nategnuta i jadna, s usporedbama s incestom (!!!). Ostala sam mirna, ni sam isus ne zna kako. Kad vidim da ljudi zaista VJERUJU da LGBTIQ osobe imaju prava i izbor, da se trebaju maknuti s ulica i biti tiše, TO je onaj okidač svih emocija i stavova pomiješanih u jedno. Kako je lako zaboraviti za što se i protiv kojih borimo. Tako lako!
Ali kažem ti da ću biti stoput glasnija i upornija, da se neću sramiti reći svoje mišljenje jer mislim da je neprimjereno situaciji, da ću dopustiti nečemu u sebi da izađe van, ali da vani i ostane.
Koliki slabi karakteri oko nas, oblikuju ih ''više sile'', još uvijek uspijevaju pokriti oči i ušutkati razum kad se pozivaju na bibliju. Nikad, NIKAD! mi nećeš reći da je bog odredilo jednu pravu ljubav, jednu pravu istinu i jedan pravi put. Ako makneš boga iz te jednadžbe, to je potpuno novi svijet- i da, u duginim je bojama, ali prihvaćamo i heteriće :) Oh, kako religija otvara ateistički um!
Stvarno rijetko čitam ''Slobodnu Dalamciju'', a sad je katalizatorica.
''Kakav je islamski stav o učlanjivanju u oganizacije koje nude pomoć na putu? To su organizacije tipa Auto-moto savez u bivšoj Jugoslaviji. Svakog mjeseca se plaća pretplata. Da li nam je dozvoljeno biti član ovakvog udruženja?''
(svaki mjesec- m.r. imenice koja označava nešto neživo jednak je u N i A; da li je srpski)
''(...) Jedan od njih je budist s kojim često idem na kahvu (iksljučivo u firmi). Ja mrzim njegovo uvjerenje, a ne znam smijem li uopće s njim ispijati kahve, To mene muči već duže!''
(iako ne podržavam religiju, slažem se da su budistice jako nasilne, prava prijetnja!)
''Molim vas recite mi što napraviti s mojim pijenjem kave. Trebam li je se odreći, osloboditi, ili mogu i dalje bezbrižno (očito) u tome uživati?''
(samo uz komad mesa, onda je u redu)
Ovo su pitanja s portala PUT VJERNICA, ne biste vjerovale, ali postoje odgovori na ova apsurdna pitanja- ne, nije dozvoljeno biti članicom takvih organizacija+Alah najbolje zna; u redu je ispijati kave ako iskorištavaš priliku da drugoj osobi prodaješ Alahovu maglu; deseta zapovijed nekako uspijeva zabraniti i kavu.
Toliko energije, toliko volje se ulaže u besmislene radnje kako bismo se približile božanstvu, božanstvu koje mrzi ljude; ubija neljudske životinje koje ''nemaju dušu'', zabranjuje ''ženama'' posjet ''muškom'' ginekologu; božanstvu u čije se ime vode ratovi, rasprave i u čije se ime zaklinju predsjednice diljem svijeta.
Nema fizičke osobe kojoj se klanjate, a da postoji, bila bi poput najgore diktatorice- bezosjećajna, agresivna, selektivna.
Religija kvari ljude, uči nas predrasudama i daje nam pravila ponašanja koja nas čine slijepo pokornima, tako da zaboravimo na sebe i svoj unutarnji glas koji se žestoko buni protiv tih krutih dogmi.
Naravno, taj je glas lakše potisnuti i konačno utišati kad se s pranjem mozga počinje od rođenja.
Vjeronauk i etika nisu izborni predmeti, jer vjeronauk nije predmet nego trošenje vremena i leglo homofobije i druge mržnje. Čak nije stvar u crkvama, u njihovoj politici krađe i uzimanja novca i vremena- stvar je da nas uče da budemo ovisne o nečemu što ne postoji, tako da zaboravimo ono stvarno, ono zlo koje se događa pred nama. Energiju trošimo na brigu oko toga hoće li alahu smetati brijanje brade radi zadržavanja posla i uzdržavanja obitelji.
Žestoke, srčane, kvalitetne koliko kontekst dopušta, rasprave o micanju raspela i vjerskih simbola iz škola zapravo su jadne i bespotrebne. Budi religiozna u svoja četiri zida, nađi se s ljudima i zajedno molite, kad već imate previše vremena.
Za što si se spremna boriti, što te smeta, što želiš promijeniti, što te ispunjava, što ti daje nadu, što te nadahnjuje, radi čega si spremna umrijeti, kako živiš ovaj trenutak, što te drži da ne poludiš na kraju dana?
Ako je odgovor bog ili religija, uludo trošiš život, vrijeme, snagu.
Ako je odgovor bog ili religija, imaš problem.
Da postoji (a ne vidim kako i zašto bi), božanska bi osoba bila novi Hitler. Kojoj se klanjaš?
Mary Shelley, prava začetnica znanstvene fantastike i horor priča, slijedi neveselu sudbinu svoje majke Mary Wollstonecraft.
''Obrane prava žena'' u povijesti književnosti nema ni za lijek, ipak je to prvi feministički manifest, a ne priča za laku noć (''Biblija'' ili slična važnija trivijalnost). 1792. bila je središnja godina prosvjetiteljstva, ali su se te ideje opet odnosile samo na muškarce. Prava čovjeka i građanina još uvijek nisu bila i prava žena.
Jean-Jacques Rousseau, slobodni mislilac spomenut toliko puta za vrijeme sociologije i povijesti ''okomio se na sve društvene nejednakosti''. Sve, osim jedne.
''Žena i muž stvoreni su jedno za drugo, nu njihova uzajamna ovisnost nije jednaka. Mužkarci ovise o ženah svojimi željami; žene ovise o mužkarcih svojimi željami i potrebami. Mi bismo mogli laglje bez njih živiti, nego li one bez nas. S toga sav uzgoj žena ima biti prama mužkarcem. Njim se umiliti, njim biti koristnimi, steći njihovu ljubav i štovanje, sticati, uzgajat ih za mlada, njegovat ih kad odrastu, svjetovat ih, tješit (...)''
(Sjetite s eovoga idući put kad poželite zvučati pametno i citirati idiota)
Edgar Allan Poe ukrao je titulu koja pripada Mary, i koja se spominje u kontekstu žene romantičarskog pjesnika Percyja Shelleyja. Nema ni svoju stranicu u čitanci, kao da remek-djelo ''Frankenstein'' nikad nije ni napisano. Tako da mi ne možeš govoriti da je Edgar to i to, kad je to jednostavno laž i podvala.
Francuska revolucija bila je okidačica feminizma u 18. st, na povijesti učimo o Robespierreu i još nekoj dvojici koja na kraju budu ubijena, ali glavno da su spomenuta imenom i prezimenom.
U Fanukovoj apsurdnoj knjizi ''Sociologija'' feministička je perspektiva (u obliku dulje fusnote, za one koje žele znati više) pogrešna i zastarjela; a kod podjele poslova imamo liječnika, upravitelja, laboranta- a zatim TAJNICU, BOLNIČARKU, ČISTAČICU.
Gdje smo učile o rodu?
Zaista, gdje? Gdje, kad svaki put u školi čujem da curice idu u parfumerije, a dečkići na ćevape? Gdje, kad osoba koja sjedi za katedrom misli da sam trknuta kad kažem da se nešto ne može odnositi na oba spola, kad spolova ima više? Gdje, kad čitamo po ulogama podijeljenim po rodu imena lika iz knjige?
''Odgojena je da bude muškarčeva igračka, njegova zvečka i pjesma u njegovim ušima kad god se, otpuštajući razum, želi zabaviti''
Ovo je napisano 1792. godine. Što se otad promijenilo, osim što imamo pravo glasa i pravo na obrazovanje?
Reklame, filmovi, knjige... živimo u 18. stoljeću!
I reci mi da nećeš odustati jer je to lakše, da nećeš prešutjeti i pomisliti kako više nemaš snage ili volje. Reci mi da ćeš se pobuniti, odgovoriti, reagirati na svako nametanje roda, makar i po 239573 put. I neće nas spriječiti nikakvo kolutanje očima, uzdasi ''opet ti o tome'', ismijavanja. Frustrurajuće je, ponekad teško, ali jebiga.
Imamo obavezu prema divnim osobama koje su se borile za naša prava. Što bismo im danas rekle? Kako je došlo do ovoga? Hvala ti na pravu glasa, ali meni se više ne da?
It's National Coming Out Day and I'm coming out as:
-flower and poetry hater
-really bad cook
-anarchist in theory, capitalist in practice
-bad christian
-a 7 on Dawkins' atheist scale
-genderqueer
-sex not specified or relevant
-absurd and DADA appreciator
-Milan Kundera's worst critic
-a buyer of gay magazines on airports
-ring collector
...
and the one thing I'm not sure I can deal with, which makes me a hypocrite.
It's National Coming Out Day and celebrate it proudly, at least you have something to be enthusiastic about. It's National Coming Out Day and I'm on my way to a straight parade once more.
Danas je pravi dan za post o vegetarijanstvu, budući da je svjetski dan pismenosti.
Ljudi koji me poznaju znaju da razmišljam jednodimenzionalno. Ne znam što to točno znači, ali ja ne razmišljam o nekim stvarima jer radim (i molim) po načelu sve ili ništa. Poznato?
Feminizam, glazba, seksualnost, prehrana, religija, terorizam, proklete hipijevke... Spremna sam na (radikalnu, kakvu drugu?) promjenu s danas na sutra. I znam da sam 16,5 godina svog života provela jedući meso, ribu i jaja, i da sam imala idiotske (ne ispričavam se jer ih i vi imate) isprike tipa: ,,Čovjek je oduvijek jeo meso, svejed je, meso mu je potrebno za život, Isus je jeo meso''.
Okej, ovaj dio s Isusom je pretjeran jer taj tip ne postoji.
Jela sam to meso, voljela sam taj okus (možda ga još uvijek volim?), zavaravala se i bježala od svog licemjerja zato što mi je tako bilo lakše. Da, ja, koja sam svojedobno izjavila da je konformizam krajnja smrt.
Proklet bio dan kad sam odlučila biti još otvorenijeg uma (ne samo zbog vegetarijanstva) i pošteno sagledati svaki argument koji druga strana nudi. Počelo je s ,,Feminizmom i Biblijom'' (NE preporučam tu kršćansku prevaru) i moje se stajalište o religiji još više učvrstilo.
Pa sam onda posudila ,,Vegan(ka): Nova etika prehrane''. Sljedeći sam dan rekla roditeljima da sam od ponedjeljka veganka. Ne vegetarijanka, VEGANKA.
Moji su roditelji divni ljudi, zato valjda i imaju tako divno dijete- mene. Prihvatili su to i dali mi potporu.
Pitam vas koja je najveća zabluda čovječanstva nakon religije. Odgovaram: MESO I MLIJEČNI PROIZVODI NISU NEOPHODNI ZA ŽIVOT- NISU ČAK NI ZDRAVI! Čovjek je jedina vrsta (osim kravosisa, parazitske zmije) koja pije mlijeko druge vrste i u odrasloj dobi. Životinjsko mlijeko ima previše kalcija, ljudi ne mogu probaviti laktozu, a što je s lošim kolesterolom? Jedino iz namirnica životinjskog podrijetla dobivamo loš kolesterol, onaj koji nam začepljuje krvne žile i od kojeg dobivamo srčane udare.
1259 ljudi u Americi umire od srčanog udara SVAKI DAN. Nije li neobično što je u Japanu/Kini taj broj neusporedivo manji (iako se povećava zbog kapitalističkog diva McDonald's-a)? Nije li istočnjačka kuhinja bazirana na povrću i žitaricama? Jedini vitamin koji ne možemo dobiti veganskom prehranom iz hrane je B12- zato ga veganke uzimaju kao dopunu, slično kao vitamine.
Meso je ubojstvo. Ne možeš se boriti za životinjska prava i jesti meso. Glupo je započinjati kampanje protiv krzna i kože kad jedeš životinje. To je licemjerje i glupost.
Ne prozivam osobe koje jedu meso- i ja sam bila takva do prije 6 mjeseci. I ja sam bila licemjerna, ograničena, sebična. Prestala sam, a možete i vi.
Sad sam laktovegetarijanka, što znači da ne jedem meso, ribu i jaja, ali konzumiram mliječne proizvode i med. Ne bih vam preporučila veganstvo u Hrvatskoj sa 17 godina i feminističkim idejama. Stvarno ne bih. Ali, svaka čast ako pokušate i opstanete.
Preporučam ,,Vegan(ka): Nova etika prehrane'' i Prijateljice životinja. Puno je pitanja, još je više odgovora.
I potpuno nov pogled na svijet, i samu sebe.
Sljedeći put o zamkama vegetarijanstva, a možda i o navijačicama i manekenkama- volimo ih, ali čemu služe?!
Kad god vidiš rodno binarnu reklamu, viči i naljuti se.
Kad god u novinama napišu ,,ljepši/slabiji spol'', poderaj ih i napiši im bijesni mail.
Kad god čuješ pitanje: ,,Je li ono muško ili žensko?'', začepi im gubicu.
Kad te god probaju ušutkati, bori se i ne odustaj.
Kad te god pokušaju poniziti, okreni to u svoju korist.
Kad ti god kažu da ne razumiješ što radiš, dokaži suprotno.
Imamo pravo, imamo prava. Rođene/i smo 50-ak godina prerano, ali s dobrim razlogom. Revolucija je evolucija. Evolucija je svakodnevna, revolucija je u riječima, možda i više u djelima.
Ne pretjerujemo! NE PRETJERUJEMO!
Žali ljude koji ti to kažu.
,,NIKAD, NIKAD, NIKAD SE NEĆU POMIRITI S TIM DA SE NIŠTA NE PODUZIMA'' Gudrun Ensslin
Danas je poseban dan. Obilježava se 40 godina od nemira ispred Stonewall Inna, poznatog okupljališta LGBTIQ (lezbijske, gej, transeksualne, interseksualne i queer) zajednice u New York Cityju.
Do 28.6.1969. šutke se prelazilo preko poražavajuće činjenice da gej par nije mogao legalno naručiti piće ili plesati licem u lice u baru, a kamoli javno pokazivati svoju ljubav.
Transvestitkinje/i su bile dno dna čak i za lezbijke i gejeve, koje ih nisu prihvaćale. Ismijavanja, zlostavljanja, zatvaranja samo zato što nisu ''u odjeći propisanoj prirodom'' konačno su došla do vrhunca u noći 27. na 28.6.1969. u Stonewall Innu u Greenwich Villageu, baru u kojem su često vršene policijske racije (navodno zbog ilegalnog točenja alkohola, a zapravo zbog ugnjetavanja, između ostalih, transvestita i butch lezbijki). Otpor su nosile osobe sa samog ruba društva- butch lezbijke, drag queens i kingovi, a potporu su kasnije pružile i njujorške feministice i antiratne grupe (+ekstremna ljevica), pretvarajući tako otpor u sedmodnevne demonstracije.
Od tog se dana diljem svijeta održavaju Povorke Ponosa (najčešće u lipnju ili srpnju), budući da je Stonewall postao sinonim za početak borbe za prava LGBTIQ osoba.
Usred policijskih barikadi, okupljene su osobe pjevale:
We are the Stonewall girls
We wear our hair in curls
We wear no underwear
We show our pubic hair...
We wear our dungarees
Above our nelly knees!'
Cijeli svijet duguje zahvalu ljudima koji su te večeri ustali protiv ugnjetavanja, vrijeđanja i represije- ono je bila odskočna daska za izgradnju novog društva različitosti i ljepote.
Koliko je posla obavljeno, koliko još posla ostaje!
Hvala vam što sam ponosna.
Sljedeći se tjedan posvećujem Stonewallu, ipak je okrugla obljetnica, a danas malo o seksizmu u holivudskoj industriji. Ovaj put nije riječ o tome da žene koje žele glumiti u malo boljim (američkim) filmovima i serijama, ako takve postoje (serije/filmovi); moraju biti savršeno vitke (nikako anoreksične jer je to sad kažnjivo!), glatkih čela i viskokih grudi, dvometarskih nogu na potpeticama od 12 cm. Klasika, ništa novo. One najčešće uza se imaju jednako tako ''zgodne'' partnere (heteroseks.), čineći tako par iz naših snova, ideal koji nikad nećemo dostići (a nije da bismo sve i htjele!). To prodaje film- umjetni, napumpani, plastični ljudi.
I to je klasika, i za to smo si same krive (ovaj pokušaj ljubaznosti ubacivanjem mene u jednadžbu je zapravo besmislen i lažan- za to ste SI same krive).
Ne, danas želim pisati o serijama tipa ''Svijet prema Jimu'' (According to Jim) i ''Kralj Queensa'' (King of Queens) i o filmovima kao ''Preboljeti Sarah Marshall'' (Forgetting Sarah Marshall). Sigurna sam da primjera ima još, ali ove sam gledala i imam informacije iz prve ruke. Recite mi ako znate još koju serijicu.
U ''Svijetu prema Jimu'' i ''Kralju Queensa'' radnju, pogađate, nose muškarci (izvjesni Jim i kralj Doug) za holivudske standarde neugledne vanjštine. Obojica imaju trbušine, žderu brzu hranu, a polako se pozdravljaju i s kosom. Karakterno su opisani kao obični američki muškarci- pivo, američki nogomet, rodno binarni komentari. Na njih je nadoštukan prototip obitelji koja se jako voli, ali ima svoje nesuglasice (sve se riješe do kraja jedne 30-minutne epizode).
Na prvi pogled dobijem pozitivan dojam, ne moraju biti ukalupljeni u neki zadani izgled da bi serija bila gledana! Moja (mlaka?) pozornost se usmjerava na njihove žene. Uloge kućanice i tajnice nisu iznenađenje niti moja primarna kritika.
Stvar je u tome da su one PREKRASNE. Divni osmjesi, kosa, vitki struk, vesele oči... cijeli paket! Dođe vam da se zapitate što one rade zajedno sa svojim muževima, jer oni nisu oličenje unutarnje ljepote, inteligencije i emotivne dubine. Nemaju NIŠTA! Na dijelovima kad se idu seksati (na brzaka jer imaju troje djece/tatu u podrumu) Jim i Doug skinu majice i otkriju svoje goleme trbuhe i dlakava prsa i ne trebate biti genijalka da shvatite da producenti (opet muškarci) žele da zamislite te divne žene na tim njihovim muževima.
Christobel MacKenzie je rekla da ne postoje neprivlačna tijela, nego neprivlačni ljudi. Ova dvojica svakako jesu karakterno neprivlačna- da, imaju odličan smisao za humor (jer je to humoristična emisija!) i... to je to. Žene, Cheryl i Carrie, im kuhaju, spremaju, ugađaju... Ona klasika s početka priče, samo što se likovi ne uklapaju.
Zašto, ZAŠTO muškarci smiju biti pretili, dlakavi i glupavi, dok su njihove žene uvijek one savršene ljepotice iz holivudske industrije? Njima su dozvoljene psovke, žderanja, dlake, detaljna izvješća s odlaska na vece, smrdljive čarape i prljava odjeća. Žene im samo odgajaju djecu, vode kućanstvo i izgledaju dobro. Možda želite spomenuti ''Roseanne'', složit ću se da se ona ne uklapa u opis koji sam navela ranije, ali muž joj je zapravo fizički jednak, a imaju i slične osobnosti. Ova dvostruka igra za gledanost koja nudi tipičnu američku obitelj- obične ljude, ali obična žena je ipak preobična, pa joj je muž ravnoteža. I to kakva!
Obrnutu ''ravnotežnu'' situaciju za široke mase nikad vidjela nisam. NIKAD.
Optimistično je tvrditi da će se situacija u skorije vrijeme izmijeniti, ti su materijali i pisani za publiku koja ih guta bez prigovora. Kritike dolaze iz podzemlja, od onih muškarača i mrziteljica muškaraca.
Ako želite nešto novo, okrenite se knjigama. Možete probati s L Wordom, ali ni ondje nema kruha.
Charlotte Roche: Wetlands/Feuchtgebiete
Cherie Matrix: Pornografija sa ženskog gledišta
Čitajući novi broj Arene, shvaćam da sam zapostavila desničarsku stranu Lijepe Njihove. Kako je to moguće, nesumnjivo se pitate, kad je ona posvuda?
(Imam svoje načine ;)
U članku naslova ''Homoseksualci protiv Grudena'' (a Vladimir Gruden je navodno nekakav psihijatar ''bez dlake na jeziku'', a možda i sveučilišni profesor), jedna strana (desna, dakako) raspravlja o intervjuu koji je Vlado dao ''Areni'' prije tjedan i kusur dana. Tad je usporedio homoseksualce (i, vjerujem, homoseksualke) sa (samo)ubojicama i shizofreničarkama.
Ništa novo ili originalno, bojim se! Sori :(
Prava zagonetka leži u prijašnjem ''jedna strana raspravlja''. Što je s drugom? Redakcija je pokušala dobiti reakciju ''Kontre'', ''Iskoraka'' i ''Ženske mreže Hrvatske''. Profesionalno, nemo što. U čemu je onda problem?
Reakciju nisu dobile.
?!
''Komentar smo tražili i od predstavnika tih udruga, no za Arenu nisu htjeli govoriti.''
''Šteta, jer su tako propustili javno reći što još zamjeraju dr. Grudenu, iznijeti argumente kojima bi branili pravo na homoseksualne brakove i na usvajanje djece.''
Koliko im treba da shvate da je upravo to ignoriranje najbolji i najvjerodostojniji komentar? Ajme, pa zašto bi htjele okaljati sav svoj rad u tako tričavom, desničarskom, nepismenom, žutilu?!
I sama bih si radije odrezala jezik nego bila citirana u ''Areni''. Evo što se dogodi kad izgubim kompas i skrenem previše nalijevo. Ne mogu očekivati savršenstvo, jelda? Zdravi razum očito više ne prolazi kao argument.
Za kraj, kruha i igara:
''Ako je homoseksualnost normalna, hajdemo svi biti homoseksualci pa ćemo djecu brati s drveća''
(u redu je smijati se;)
Na što smo spale možda najbolje vidimo u novom broju ''Globusa'' (20.2.2009.). Možda bih trebala početi slušati Nikolu kad mi kaže da je i taj naš tjednik pristran, što ću kad ga obožavam (''Globus'', a ni Nikola mi nije mrzak) i kad me Dežulović svaki put nasmije do suza?
Dakle, riječ je o SLOVENSKOM referendumu za ulazak HRVATSKE u NATO. Primjećuje li itko kakvu nelogičnost, apsurd čak? Slovenija nam piše referendum za ulazak u taj skupi stroj za ubijanje i kontrolu vojske/medija/života.
(Za one koje ne znaju, priključujemo se u travnju. Ove godine.)
Ne samo da doktor Ivo, koji je očito kvalificiran kad je završio komparativnu književnost i kad mu je brat svećenik, misli da građani/ke ove katoličke zemlje (ponavljam Petu: Ne ubij!) imaju neizmjernu želju ući u taj-kako se ono zove, NATO?-savez, nego još i laže ljudima koji su glasali za njega. A ima takvih, vjerujte mi.
Mi NE ZNAMO što je to NATO savez. Nas nitko ne pita želimo li svoj novac trošiti na puške i avione, tenk ili dva. Nitko nam ne želi reći više o njemu. Smatraju da ćemo biti zaštićene od... pa, ne znam točno od koga, odite u HDZ i upitajte, sigurna sam da su ondje ljudi veoma susretljivi.
Kad sam se danas probudila, nisam se mogla sjetiti na što bih mogla potrošiti svojih 40 milijuna dolara, pa sam odlučila kupiti jedan rabljeni aviončić. Kakva kriza, kakva glad! Nafta je nova hrana, kad je nestane, živjet ćemo na zraku, osim ako ga ne prodamo.
Da se vratim na ''Globus''. Ondje je, naime, reportaža o nekolicini bijesnih (navodno pijanih) muškaraca (iako nije provjereno) koji su se udružili u Stranku slovenskog naroda, iliti SSN. Citiram: ''Povorka od 20-ak članova i simpatizera slovenske desno orijentirane, politički marginalne neparlamentarne Stranke slovenskog naroda (...)''
Ljudi nam žele zabraniti ulazak u NATO dok ne sredimo pitanje granice i mora. Sad se gospodin Boris (Orešić, autor teksta, op.a.) pomalo i ruga tim prosvjednicima, spominjući da hrabrost skupljaju pijući pivo, a da im je doživljaj vidjeti sebe na televiziji. Zgraža se nad tom hrpicom ''političkih ridikula, alkoholiziranih nacionalista i ostrašćenih provincijskih učitelja'' koji žele zaustaviti ulazak Hrvatske u vrli, novi, zapadniji svijet. Boris je toliko iznad njih, baš je obrazovan i sve mu je jasno. Boris je moj idol i njemu se navečer molim.
Mi smo prave budale što ne reagiramo na budale u Vladi, budale koje smo same izabrale i od kojih sada okrećemo glavu. Ja ne želim u NATO, mene nitko ni ne pita, zaboga, zašto i bi, kad nisam punoljetna, pa i ne razmišljam?!
Postoje ljudi obrazovaniji od nas, ali to ne znači da nam besramno mogu nametati svoje mišljenje skrivajući se iza velikih riječi. Pljunem na njih i na vas ako ste s njima.
I onda mi kažu da odustajem od vlastite države.
Želim analizirati ostavštinu Amerike cijelom svijetu. Nakon logičnih pomisli na hamburgere, Coca-Colu i javorov sirup, okrećem se onom blještavom, holivudskom kiču- filmskoj i glazbenoj industriji, odnosno slobodi govora i tiska.
Da, većina stvari koje izbaci Hollywood nisu vrijedne spomena, Paris Hilton i polugola Britney koja brije glavu samo su dio sveopćeg spektakla u kojem uživamo.
Okej.
No što je s onim filmovima/serijama/spotovima/pjesmama/proizvodima koji/e se pojave, šokiraju liberalnu (npr.) Europu, štoviše, bace je na koljena i iscipelare, da bi onda ta ista Europa/Azija/Afrika/Australija/umetni kontinent po izboru prigrlila to ''smeće kapitalističkije Amerike''.
Kako manjine dobivaju prava, odnosno kako (djelomično) prestaju napadi na iste? Ne može jednostavnije- TELEVIZIJA! Ubaci nekog Afroamerikanca da glumi dobrog policajca koji se zaljubi u nejaku bjelkinju koja je izbjegla silovanje od strane zlatnog dečka svijetle puti i još svjetlije budućnosti
Plati pederu da uokolo dijeli modne savjete i mijenja osobu tako da na površinu izađe njena ''predivna osobnost''.
Nabavi neku budisticu-veganku koja upada na Tjedne mode i šprica ljude umjetnom krvlju ili nađi lezbijku koja ne brije noge i voli pivo i sport.
Ah, da! Ne smijem zaboraviti četiri lijepe, bolno hetero žene, koje hodaju gradom pričajući o seksu. Emancipacije li!
Ma koliko se ja ne slagala sa ''stereotipima, kutijama i oznakama'', priznajem da su ''Prijatelji'', ''Seks i grad'', ''Queer As Folk'', ''Queer Eye For The Straight Guy'', ''L- Word'', ''Uvod u anatomiju'', ''Transamerica'' i ostali visokobudžetni projekti prekretnica u načinu na koji gledamo svijet.
Cura koja želi seks, ne prijatelja (prijateljicu?) više nije toliko čudna, dvojica se poljube- nitko ne trepne, a međurasne su veze gotovo imperativ.
Reći ćete da to sve super izgleda na ekranu, ali mišljenje ljudi se nije odveć promijenilo. Ključna je riječ ODVEĆ. Ni ne shvaćamo koliko nam sitnice mijenjaju svjetonazore, oblikuju ih i ruše, od najbanalnijih do onih malo ozbiljnijih.
Queer glazbena scena je posvuda, i ne mislim na gđicu Perry koja okolo ljubi tuđe lipstick cure. Nadam se da je dečko nije istukao.
Sad ozbiljno, toliko je glazbe koja je alternativna, provokativna i ne traži objašnjenja ili isprike. Priča se o seksu za jednu noć, ali hej! između dviju cura. Antony pjeva o dečku u kojeg se zaljubio, a Jack usred dvorane prepune hetero parova pleše s ljubavi svojeg života.Holivudski kič pretvara camp u zabavu, a na ulicama se vodi prava revolucija.
Amerika nam je zapravo dala i nekoliko pozitivnih smjerova, ali ne želimo ih vidjeti jer nam se ne da i sram nas je.
Javite mi se ako znate još nekakve primjere, ja sam trenutno sva u queeru pa ne želim nepravednu podjelu tema.
Video je super, pogledajte bez predrasuda ;)
U stanci učenja biologije uzmem Globus (od Arene su mi ruke ksantofilne) koji me inače raspoloži (Dežulovićev humor je Biblija potlačenih), kad na samom kraju (možda je dobro napomenuti da sve pismene medije čitam od posljednje stranice) zapazim malen, namjerno neupadljiv članak koji mi podiže tlak do te mjere da sam skoro potrgala spomenuti tjednik. Priznajem, i Kuljiš je ovdje imao utjecaja.
Navodim ga (članak, ne Kuljiša), i napominjem da nisam potvrdila istinitost istog jer Ministarstvo (iz pravopisnih razloga napisano velikim slovom) ima tendenciju ne odgovarati na moje mejlove, možda bi me netko i shvatio ozbiljno da napišem PROSVIJED NEŽELIMO PISAT DRŽAVNU MATURU. Na stranu digresija:
''Kolači HDZ-ovaca za stezanje remena''
Jadranka Kosor očito ozbiljno shvaća naputke premijera Sanadera, pa je u uredu gradskog HDZ-a u Zagrebu odlučila organizirati božićni domjenak bez troškova. Kosor je zaposlenima u gradskom HDZ-u poručila da za domjenak svatko ispeče kolač i donese ga na zabavu, dok je muškim djelatnicima savjetovala da kupe piće.
Znala sam da je ta drskost posvuda, samo se u Teni šoping kao ''najdraži hobi svake žene'' spominje barem tri puta, o gospođi Jelinek ne želim ni pisati, a ni o onim žutilima tipa Arene i Glorije.
Ali Globus! U istom broju članak o antiglobalizmu i napadu na ljudska prava. Jao i vaj! Jadranko Kosor, tako nećeš ući u Europu.
A Kaćunku treba kupiti selotejp, dati mu epizodnu ulogu u novom spotu Simone Gotovac da se utješi nakon što nije uspio ući u uži krug za policajca Nives Celzijus.
I znam da sam rekla da je ono moje ''rušenje Crkve'' sarkazam. Lagala sam.
Mjesec dana prekasno, ali komentar ipak pišem ;)
Budući da se Peps samoinicijativno javila da mi bude ''pratilja'' na festivalu, ovim joj se putem javno zahvaljujem, jer to i zaslužuje. Hvala što me učiš prijateljstvu.
Uglavnom, gledale smo film XXY Lucie Puenzo, koji je na Queeru bio prikazan čak tri puta (kao razlog su naveli/e velik interes publike, što je točno, dvorana je bila gotovo polupuna). Ulaznice nisu bile skupe, 20kn, ako se ne varam. Uvijek volim doći u ''Europu'', ljudi su zanimljiviji i trava je, naravno, zelenija.
Ispred samog ulaza u kinodvoranu postavljen je štand s programom, časopisima s queer tematikom/svjetonazorom, čak su se dijelili kondomi.
Evo što na stranici piše o samom filmu:
Film «XXY» je priča o Alex, interseksualnoj 15-godišnjakinji – te o preispitivanjima tijekom otkrivanja vlastite seksualnosti, a i o načinima na koje se obitelj s time nosi.. Ubrzo nakon rođenja, njeni roditelji su bili odlučili preseliti se iz Buenos Airesa da bi se skrasili u udaljenoj kućici na dinama urugvajskoj obali. Kad ih posjete stari prijatelji iz Buenos Airesa sa 16-godišnjim sinom Alvarom, privlačnost između dvoje tinejdžera požuruje roditeljske planove i razgovore o operaciji spola koja je bila namijenjena Alex. Redateljica filma je rekla da je pripremajući film, u razgovoru s jednom interseksualnom osobom čula da nema ničeg goreg od straha od vlastitog tijela. Međutim, uspjela je stvoriti izuzetno hrabar i snažan film o temi o kojoj se rijetko govori.
Film «XXY» naišao je na iznimno dobre kritike, dobitnike je 15-tak nagrada na festivalima diljem svijeta, uključujući i Critic’s Week Grand Prize u Cannesu 2007. godine.
Ne mogu opisati koliko mi je drago da sam ga pogledala, svaki ostali komentar je suvišan i pretenciozan, pisanje radi pisanja.
Žao mi je što mnogo ljudi nema priliku pogledati sličan film, jer misle da je riječ ''queer'' zarazna.
Što se tiče ostalog programa, i danas žalim što nisam išla pogledati sve što sam htjela. Uvijek postoji sljedeća godina, nadam se bez atentata i premlaćivanja nevinih mladih osoba.
Euforična sam jer nije bilo nasilja, većih eskalacija, ali svejedno je policija bila ondje.
Kao najava Festu otvorena je izložba ''Nacistički progon homoseksualaca od 1933. – 1945.'' u Galeriji Bačva.
Džamijom je vijorila zastava ponosa, a profesorica likovnog kaže da to nije umjetnost.
Kad nešto želimo vidjeti, ono je posvuda. Sve što radimo, radimo da izazovemo reakciju kod drugih. Ako reakcije nema, mi smo mrtvi/e, i svaka je rasprava suvišna.
Because sexuality is fluid, gender is neutral, and labels are for clothing... not people
Konačno sam shvatila o kakvom društvenom (utopijskom?) uređenju sanjam, i to prije pet minuta na stubištu kad sam se vraćala doma s Alettom. Nije anarhija, socijalizam, komunizam, kapitalizam... Bilo mi je čudno što si nisam mogla naći mjesto u tako šarolikim idejama, možda zato što mi nijedna od tih ideja nije mogla ništa pružiti.
Jedan od razloga mojeg otkrića je sigurno i današnji sat etike, na kojem smo pokušavali/e razgovarati o odnosima među spolovima.
Zaustavili/e smo se na transeksualnosti i ne mogu opisati koliko sam se iznenadila kad sam slušala osobe iz razreda kako pričaju o nečemu tako delikatnom bez ikakvih emocija ili naznake suosjećanja. Budući da (pretpostavljam) nitko od njih, uključujući mene, ne može ni zamisliti kakav je osjećaj biti transeksualan/na, ne možemo tvrditi da je to stvar odgoja i/ili psihičkog problema, kao i da je to psihička bolest.
Moje se mišljenje vidi u načinu na koji pišem ''spornu'' riječ.
Sad sam se uhvatila jedne teme koja zapravo i nije krucijalna za shvaćanje svijeta u kojem želim živjeti. Samo sam htjela ukazati koliko će to dugotrajna i teška borba biti, posebno zato što je:
a) ljudima lakše živjeti po rodnim ulogama, makar to značilo neravnopravnost;
b) Crkvin utjecaj na svaki aspekt ljudskog (a odnedavno i životinjskog) života prevelik;
c) ljudski karakter prelijen i prezatvoren za promjene;
d) stoljećima forsirano oblikovanje seksualnog i, ako baš hoćete, rodnog identiteta.
Na dva razloga sami/e možeo utjecati, to su očito a) i c). Smjeli bi pokušaj bio Crkvu potpuno odvojiti od Države, pretvoriti je u VJERSKU, nikako političko-vjersku organizaciju.
Pod tim mislim na Katoličku crkvu u Hrvatskoj, Evangeličku u SAD-u, Protestantsku u Njemačkoj i sl. Najbolje bi ih bilo svesti na razinu utjecaja sekti ili manjih crkava.
Svjesna sam da vjera utječe na svakog pojedinca/ku, odnosno njegova/njena razmišljanja.
Dok netko jednom stvarno ne razgovara s Bogom uz prisutnost diktafona, ne možemo tvrditi da znamo NJEGOV (?!?!) nauk. Riješimo se rečenica vjerskih knjiga da poslije ne bi bilo zabune- Bog je univerzalan i primjenjiv na svakoga, osim ako nije.
Rješenja a) i c) problema polaze od nas samih- naša je odluka hoćemo li se odreći ugodne iluzije demokracije koja se temelji na heteronormativnim pravilima srednjeg vijeka, ili ćemo se trgnuti, stisnuti zube i izgurati tu svoju kvaziliberalnost u nešto više.
Odgovor d) je samo povod promjenama- ni humanizam, ni prosvjetiteljstvo, ni racionalizam nisu bili od velike pomoći. Koliko ćemo još dugo živjeti život 1348. godine, a nalaziti se u 2008.?
Namjerno nisam ranije objasnila svoj izbor društveno-državnog uređenja, možda zato što je na prvi pogled suviše, hm, radikalan.
To je društvo bez rodova, spolova, pritiska crkava, vjerskih ekstremista/ica i lažnog osjećaja demokracije.
To je društvo u kojem nema homo/hetero/bi-seksualnih osoba, u kojem osjećaji prevladavaju granice spola, da ne kažem roda, u kojem nije niti važno kojeg je osoba s kojoj razgovaraš i koja te privlači spola.
Nema argumenata tipa ''neka rade što hoće, ali dalje od mene/u svoja četiri zida''. Nema anketa i upitnika na kojima moraš označiti spol, nema blesavih reklama sa kućanicama koje peru podove i prozore i kasnije svojim mužićima donesu ručak.
Nema nikakvih Prajdova, jer nisu potrebni, ljudska seksualnost je konačno postala prošireni pojam. Ljudi ulaze u brak iz ljubavi ili drugih razloga, nema ''životnih zajednica'', koje to nisu.
Seksualne slobode bile bi najveće dosad, a seksualni odgoj u školama uopće ne bi bio upitan.
Etika od vrtića, vjeronauku je mjesto u Crkvi, djeca se od najranije dobi uče raznolikosti seksualnosti. Ne toleranciji, jer ''tolerancija automatski znači da sam nešto što (se) ne prihvaća''.
(Naravno, seksualne slobode podrazumijevaju da osobe koje se upuštavju u odnos budu punoljetne i svjesne svog odabira- dakle, nikakva pedofilija, općenje sa životinjama, mentalnim bolesnicima/bolesnicama koji/e nisu u stanju samostalno odlučivati iz različitih razloga)ak.
Mislim da je jedini logični pravac feminizma danas i sada upravo queerfeminizam- ako se ne riješimo rodova i sličnih uloga, nećemo biti ravnopravni/e. Više nije stvar u pravu glasa, nego tradiciji koja se ukopala duboko u društvo cijelog zapadnog svijeta.
I onda tako razmišljam, razgovaram preko Interneta o tome, pa dođem u školu i zgrozi me koliko ljudi mogu biti neotvoreni/e novim mogućnostima.
Ta je ideja predivna i vjerujem u nju, sve je prisutnija i u konačnici će biti ostvarena, što reći nego- jedva čekam!
Prvi dan Queer Festivala u Zagrebu (1. - 9. rujna) PROGRAM je ovdje, a ja se iskreno i toplo nadam da neće biti nikakvih izgreda o kojima smo čitali/e po novinama ovih dana zbog incidenata u Sarajevu.
Prvi Sarajevo Queer Festival prekinut je zbog nasilja koje je pratilo njegovo otvaranje u srijedu navečer i nastavljenih prijetnji sigurnosti sudionika i publike.
...
Skupine radikalnih islamista i huligana napale su u srijedu sudionike i publiku koja je došla vidjeti otvaranje izložbe likovnih radova i skulptura, upriličene kao sastavni dio otvaranja Queer Festivala.
Sarajevska policija potvrdila je kako je najmanje šest osoba ozlijeđeno, a odmah su identificirana i privedena trojica napadača.
...
Napade su osudili i veleposlanstvo Francuske u BiH te Helsinški odbor, koji je upozorio kako se u toj zemlji ne provode zakoni koji izričito zabranjuju nasilje, ksenofobiju i promicanje svake ideologije protivne duhu tolerancije.
Otvaranje prvog festivala u BiH koji je za cilj imao promoviranje prava pripadnika seksualnih manjina proteklo je u ozračju izrazitih napetosti.
Uz brojne posjetitelje, uključujući i ugledne osobe iz javnog života te predstavnike brojnih veleposlanstava i međunarodnih organizacija koje djeluju u BiH, pred zgradom Likovne akademije našla se i veća skupina radikalnih islamista.
Izgleda tipičnog za pripadnike radikalnog vahabističkog pokreta, oni su dobacivali prolaznicima, prijetili im "Alahovom kaznom" i naguravali se s policijom i zaštitarima u pokušaju da uđu u izložbeni prostor Akademije.
Iako je situacija u Sarajevu bila delikatnija zbog činjenice da je to prvi Queer Fest i održava se za vrijeme ramazana, nisam sigurna kakve će reakcije biti danas i ovih tjedan dana u Zagrebu.
Nije me nimalo iznenadilo da je festival prekinut, uvijek postoji sljedeća godina. Svaka revolucija je teška u početku, zar ne? Ipak, sumnjam da je kraj nešto lakši, ali mlatim praznu slamu.
''Službena'' stranica festivala je OVA, a ako netko još i čita moje rečenice i ima želju ići, može mi se javiti da idemo zajedno jer mene moji prijatelji ne vole ;).
U osudama organiziranja queer festivala oštrom su retorikom prednjačili predstavnici Islamske zajednice u BiH, a posebice mostarski muftija Seid Smajkić.
On je pripadnike seksualnih manjina otvoreno nazvao "smećem" i "bolesnicima".
...
Predsjednik Helsinškog odbora BiH Srđan Dizdarević, koji je došao kako bi dao potporu pravima queer populacije, rekao je kako je zgrožen količinom netolerancije koja se manifestirala u Sarajevu ne samo u vrijeme otvaranja festivala, nego i samih priprema.
"Stidim se jer je to čisti fašizam i čisti rasizam", kazao je Dizdarević.
Treba mi nešto za što se mogu uhvatiti, ako znaš što mislim?
Želim pisati o toliko mnogo stvari, ali danas pišem o svojem mjestu u obrazovnom sustavu jer se čini ispravnim.
Stvarno sam zahvalna na besplatnom obrazovanju, knjigama i pokazu (moj prvi pokaz, ajmo jedno veliko JEEEJ!). Ponekad se budim znajući da imam 9 sati, predsat i poslijesat, i onda se moram natjerati da ustanem iz kreveta jer ne mogu naći inspiraciju, razlog za život taj određeni dan.
A zašto ipak odem? Zato što mislim da će mi se to jednog dana isplatiti. Želim biti obrazovana, sarkastično uspoređivati Kafku i Goethea, voditi rasprave i osjećati se pametnom. Vrištati '' uuuu... Kafka...!!!!'' jer znam o čemu vrištim. Ne mislim da je licemjerno ako uživam u tome.
I zato se svaki dan spremam za školu, za svaki sat nastave. Trudim se, znam da puno ljudi nikad nema priliku izučiti nešto za što se zanimaju.
Onda dođem u školu. Dočekaju me profesori i profesorice koji misle da smo mi učenici/ce strojevi. Najviše me smeta kad me ignoriraju. Poludim. Zapisujem, javljam se, mirna sam pod satom kako bih nešto naučila i možda to iskoristila u bolju svrhu.
Ne. Samo strah i nelagoda, trik-pitanja i nenajavljeni testovi. Poštujem profesore/ice, ali isto očekujem od njih. To što nikad ne dočekam...
Dosta mi je toga da se osjećam glupo kad ne znam neku činjenicu ili pojam. Povraća mi se od riječi ''opća kultura'', gade mi se razni ''kao takvav/va/o'' i ukrašavanje riječi da zvuče što bolje kako bismo se dokazali nekome i nečemu.
Ali ono što najviše boli je ignoriranje. Znam da vam život nije savršen, ali ni meni se ne da slušati o termokemiji, pa sam ipak koncentrirana i ne vrijeđam vas. Osjećam se da školski sustav nije ovdje zbog mene, nego ja zbog njega. To bi trebalo biti pogrešno! IGNORIRANJE bi trebalo biti protuzakonito, zar ne? :)
Svjesna sam toga da je vam je puna kapa mene i mojih gluposti, a ja ne znam drugačije. Jer sam ništa bez toga. I raspadam se.
Možda je, citiram, ''otrcano'' govoriti o Katoličkoj crkvi, ali me užasno, užasno i neopisivo ljuti da se jedna diktatorska organizacija, koliko god se ona miroljubivom i pravednom prikazivala, upravlja hrvatskim narodom u tolikoj mjeri da je to- groteskno.
Naši političari i političarke bivaju prozivani ako kojim slučajem nisu prisustvovali božićnoj, uskršnjoj, nedjeljnoj misi. To sutradan izađe u novinama. Ti isti ljudi odlučuju o našim zakonima i, katkad, životima. Crkva se, s druge strane, miješa i gura gdje joj mjesto NIJE, niti bi trebalo biti. Još jednom spominjem famozni Zakon protiv diskriminacije, koji je, uzgred rečeno, donesen samo zato da možemo ući u Europsku uniju. Vrhovni ljudi (pardon, muškarci!) vladajuće sekte nisu naučili čitati kad se to u školi učilo pa sad izmišljaju stvari kojih nema.
Zakon kaže- svaka mržnja na temelju vjerske, nacionalne, rodne itakodalje mržnje neće se tolerirati (značajan napredak). Primorčeva delegacija pročita- pederi (moguće i lezbe) posvajaju djecu. To ja zovem providnošću.
Kako će se ta jadna dječica razviti u normalne hetero kršćane/ke, ako ih odgajaju bolesni ljudi?
(Možda se čini kako ja sve gledam kroz odnos prema homoseksualcima, da nađem svaku, pa i najmanju notu diskriminacije i homofobije. Sad, kad je postalo moderno govoriti o tome. Iskreno, zaboli me. Pišem o svemu što me čini ljutom!)
Da se odmaknem od poznatog Zakona i počnem o Bibliji. To je simpatična knjiga za laku noć, ništa više. Prošla je inkviziciju i tko zna što još, a mi je još čitamo kao da je sms od samog Boga. Učili smo na hrvatskom da su postojale biblijske priče koje su bile prenaivne čak i za istančan uzvišeni stil, pa su- izbačene.
Dobro, tko je sad ovdje lud? Mi, koji čitamo sranja koja nam prodaju ljudi koji ne znaju odgovoriti na pitanje zašto žene ne mogu biti svećenice, ili oni, koji u to čak vjeruju.
Prodaju nam maglu kao jeftine narukvice made in China, masovno ispiru mozak na svojim okupljanjima i još imaju drskosti miješati se u politiku cijele države. Nakon 2008 godina, mislim da je vrijeme da se Crkva vrati gdje joj je mjesto. To je utočište vjernicima i vjernicama, mjesto za podršku i molitvu, razumijevanje i pomoć.
Možda je zaboravila na mučenje vještica, plaćanje oprosta, progon nevjernika, cenzuru i ostale strahote, ali mi ne bismo smjeli. To se zbivalo prije nekoliko godina, a mi to, kao ovce, pripisujemo mračnom srednjem vijeku.
Pa, bio je mračan uglavnom zbog Crkve.
Istaknuti se svećenici poigravaju svojom moći i položajem, koriste utjecaj koji imaju kod vjernika/ca. CRKVE SU NAPRAVLJENE OD ZLATA. Nije me briga što je to bio barok ili gotika, one se danas grade kao sjedišta kakve bogate sekte. LJUDI NEMAJU ŠTO JESTI, A CRKVA SE RAZBACUJE ZLATOM I VITRAJIMA.
I onda mi nitko ne može reći da je ta tema otrcana, ne kada tu diktaturu uzimamo zdravo za gotovo. Koliko sam puta čula da netko ''vjeruje u Boga, ali ne i Crkvu''? Stalno ista priča, svaki prokleti put.
PA ZAŠTO ONDA NE NAPRAVIŠ NEŠTO U VEZI TOGA? Ne kažem da nema dobrih svećenika ili časnih sestara, ali Crkva je u glavnini prešla granicu vjerskih sloboda i kročila u totalitarističko područje koje joj ne pripada.
Ne možeš na vjeronauku govoriti o izopačenosti i suzdržavanju od masturbacije. Zašto nam govore kako se trebamo osjećati prema svom Bogu? Neprirodno se suzdržavati od ljudske potrebe, zašto?
Neka mi netko dokaže da to Isus nije radio.
Od malih nogu- programiranje mišljenja. Od malih nogu- formiranje izmišljenog ideala Boga.
Za kraj: URSIĆU, PAZI ME SE. PRATIM. SVAKI. TVOJ. KORAK. NISI. BAŠ. BISTAR. JEBIGA. NE MOŽEMO SVI BITI LIJEPI I PAMETNI.
Amen!
Tko god ovo čita, neka proslijedi video ljudima koje zna. Ima ih još na you tubeu, MORAJU biti viđeni.
(Napominjem da ovo nema isključivu vezu s K. crkvom.)
Želim biti ponosna na zenlju u kojoj živim i na ljude u njoj.
Ali ne samo na jedan dan. Zaboga, i čimpanze dobivaju ljudska prava (?), a mi ovdje vičemo PEDERE U LOGORE. Želim da danas ne bude potrebno prisutstvo policije, što je vrlo naivno i djetinjasto. Paradoksalno.
Želim dugine boje na Jelačićevom maču.
Da plačem od sreće, a ne od žalosti. Iako, da sam jaka, ne bih plakala. Što učiniti, a da se ipak ne spustim na njihovu razinu? Žalim ih i gade mi se u isto vrijeme. Ružno od mene. (Čudne li rime)
I ta sranja o prihvaćanju (tuđeg mišljenja).
Aha, super je govoriti o tome kad gledaš kako pljuju na ljude, govore im da su bolesni/e i poremećeni/e.
ZAŠTO ZAŠTO ZAŠTO ZAŠTO ZAŠTO ZAŠTO ZAŠTO ZAŠTO ZAŠTO ZAŠTO ZAŠTO ZAŠTO ZAŠTO ZAŠTO ZAŠTO ZAŠTO ZAŠTO ZAŠTO ZAŠTO ZAŠTO ZAŠTO ZAŠTO ZAŠTO ZAŠTO ZAŠTO ZAŠTO ZAŠTO ZAŠTO
se ne možemo ponašati kao ljudi?
Školstvo nam je u k****, vojnici (vojnikinje?) u Afganistanu, benzin je sve skuplji, Ferala više nema, Toše Proeski je (i) mrtav (i) na naslovnici Arene, Ana Magaš izašla iz zatvora, u knjižnicama je happy hour, a hrvatski/e se (malo)građani/ke zamaraju oko miroljubive Povorke Ponosa.
''Sve je, rekao sam, bilo skladno, mirno, baš kako treba biti. I možda bi trajalo dulje, u nekom drugom svijetu.
Jer u ovom nema ništa za nas.'' Dražen Ilinčić: Berlinski ručnik
Osjećala bih se potpunom kad bih uza se imala osobu koja me nadahnjuje da budem bolja i koja me voli zato što ne mora, koliko god to zvučilo otrcano. Jer, kad taj trenutak dođe, najmanje će mi biti važno kojeg je ona spola.
Ovaj svijet nije dovoljno human za život.
Želim koktel, ali samo Tequilu Sunrise, bez primjesa.
