the age of AQUARIUS - gt

moj dragi laptopić je bio na oporavku.
rekla bih - na zasluženom odmoru i oporavku nakon vjerne četiri godine
tijekom kojih mi nije pravi nikakve probleme i bio izvor mnogih zanimljivosti.
hvala mu.
sad je opet ovdje i ko nov je. tako je to kad kupite dobar hp.hehehe:)))

trenutak moje selidbe se jako približio...svud oko mene je velika gungula, pretumbavanje i premještanje, sortiranje, bacanje i poklanjanje, kupovanje i slaganje....užas. sve što ne volim u životu. ali, proći će i to.

vezano uz post ispod ovoga, a o slaku...neuglednom, malom, beznačajnom cvjetiću...koji je za mnoge korov:


izvan uobičajenog uskog ljudskog poimanja dobrog i lošeg, korisnog i štetnog-postoji bespregledan život prepun koječega što jednostavno i samo jeste. i sasvim je nebitno da li je to čovjeku korisno ili ne. uvjerena sam da je samom životu općenito sasvim nebitno što je nama korisno, a što štetno -život se ravna po nekim drugim ravnalima....
ne postoji ništa neugledno.
ne postoji ništa malo.
ne postoji ništa korisno.
ne postoji ništa šetno.
postoji samo život.
i on jednostavno i samo jeste.
on nije ni sretan ni tužan.
nije ni radostan ni jadan.
ni lijep ni ružan.
on samo jeste.
sve ostalo smo mi. u našem oku je i ljepota i ružnoća.
slak je baš kao i život -uvijek isti, uvijek prisutan, nenametljiv i strpljiv.

....odoh ja sada....nema me do daljnjega...osim ako me ipak bude...ili ne bude...no, bit će kako bude.
se la vi.
hihihi...

p.s. saznala sam da se desilo nešto beskrajno tužno dok me nije bilo.
jedan blog koji sam nekada posjećiva se zauvijek ugasio. jedno biće koje nikada nisam srela uživo, ali s kojim sam podijelila neke vrlo osobne misli i trenutke preko interneta i koje mi se čini da sam dosta dobro razumjela ....nestalo je s obzora života poput sunca kad zaroni na zalasku u tamne vode oceana ...levant je termin koji između mnogo ostaloga označava smjer izlazećeg sunca -kaže vikipedija.....vjerujem da, kad na ovom svijetu zaronimo iza obzora, na nekom drugom izronimo baš kao izlazeće sunce...ja znam da je život vječan i da je svaki rastanak privremen...ali, to saznanje ne uklanja tugu zbog rastanka....

sunce je već obišlo cijeli svoj krug,
a put predamnom bijaše još dug.


lagano je počeo spuštat se mrak,
kad u suhoj travi ugledah slak.


tu meškoljio se blistav i sitan,
malokome na svijetu bitan.


i ko da je sa zvjezde daleke pao,
suhim vlatima živost je dao.


drtureći svojim obodom bijelim
učini sumrak u trenu veselim...



p.s.
impresionizam by GeTe VanGogh:

pogled u sunce na zalasku dug 150 solarno-jogističkih trenutaka.....

ljetne hipoteze uvijek su bez veze.
jer dok sunac žeže, misli rado bježe.
pitam se ovaj čas, zbog čega tako lako zaboravljam događaje i činjenice vezane iz njih?
pitam se također dešava li se to i drugim ljudima, jer ja zbilja lako i bez problema zaboravljam
a, onda se malo odmaknem od sebe i bacim sa strane pogled na život kao veliku, beskonačnu cijelinu....i sebe sačinjenu od mnogobrojnih već proživljenih života (da, ja uzimam reinkarnaciju kao činjenicu, stvarnost bez koje bi moj život bio apsolutno besciljan i besmislen...što nije nemoguće, ali ipak tvrdim da to nije tako) ili drugim riječima : sebe sadašnju kao posljedicu svih sebe prijašnjih, i čini mi se da je sve u redu.
jer, zaista –čemu bi u tako sagledanom životu služilo moje sjećanje na jučerašnji zagorio ručak? ničemu. memorija činjenica, ljudi i događaja u ovom životu sasvim je na duže staze beskorisna i suvišan je teret. ono što ostaje trajno urezano u nas i što nosimo iz života u život to su dojmovi, emocije, traume potisnute u tamu i duboke radosti urezane u gene za buduće naraštaje. imena nisu bitna. stvari nisu bitne. nevidljivi energetski titraji duše-jesu. treperenje srca-jeste. bljesak sreće u očima –jeste.
kakve ovo ima veze s krugovima u žitu? ma, nikakve.
nego sam jednom, ne znano kada, tijekom prijašnjih godina čitala jednu knjigu kojoj ne znam naziv, ispisanu od strane pisca kojem ne znam ime, a govorila je o temi koje se ne sjećam...i tu negdje unutar sve te gomile neznanja izranja iz tame sjećanje na detalj iz te misteriozne knjige, detalj koji je očito ostavio dublji dojam, možda i izvukao na svjetlo neko pradavno sjećanje tko zna kad potonulo u tamu: -znanstvenik sa zapada, pedagog, psiholog...tko bi znao, provodio je jedno od prvih istraživanja na temu indigo djece i njihovih još modernijih nasljednika, kristalne djece. pri čitanju te knjige ostala sam sasvim oduzeta i obuzeta frapantnim uvidom u činjenicu koja mi nikada prije nije pala na pamet, mojom i samo mojom greškom naravno: predamnom su se nizale činjenice koje su bez sumnje pokazivale evoluciju na djelu i to SADA! nikada prije nisam se sjetila logične činjenice da se evolucija odvija i upravo sada i upravo ovdje i da bi moglo biti tako nevjerojatno očigledno da smo svi mi DIO te evolucije, njezine karike, njezini mali koraci naprijed....i da je logično da je svako makar prosječno normalno dijete evolucijski ispred i naprednije od svojih roditelja. ovi mali čudesni indigo i kristalni genijalci, od kojih neki još u pelenama odbijaju svim svojim malim, bucmastim, bebi-snagama konzumaciju mesa i na poticaje iz okoline reagiraju na načine zbunjujuće za njihove roditelje, ali u stvari vrlo logične i nadasve humane i iskrene, evolucijski su skok u svijesti čovječanstva i to ogroman skok. navedeni znanstvenik je vođen saznanjem o jednoj takvoj izuzetnoj bebi koja živi u južnoj americi, otputovao tamo da bi se osobno uvjerio u neobičnost i čudesne sposobnosti mališana, kojem je tada bilo svega 2-3-4 godine, nemam pojma koliko. a, beba mu je pričala: da je došla na zemlju sa sunca zajedno sa svojim drugovima koji su razasuti po raznim krajevima zemlje, da bi pomogla čovječanstvu da se izvuče iz provalije u koju propada, da je sama izabrala svoje roditelje prije rođenja na zemlji i da je za nju jedenje mesa isto što i stavljanje okova na sebe, jer od takve hrane se osjeća teškim i prikovanim za zemlju, sasvim bez bez energije. pričala je o svojem poletu i radosti, o svojim istinama i velikoj želji da pomogne....i spomenula da je zemlja prepuna bića koja joj nastoje pomoći, a jedan vidljiv trag tih nastojanja su i krugovi u žitu –posljedica energetskog rada za nas od strane bića naprednijih od nas,a koja mi ni ne naslućujemo svojim ograničenim osjetilima, no koja žive duboko ispod površine zemlje i pomažu nam na svoj način.
svemir nije neprijateljsko mjesto ispunjeno strahom. svemir je ljubav. mi smo njegov dio.

krugovi u žitu – na neki način....baš me briga. no, suštinski sam programirana tako da ne prihvaćam nikakva objašnjenja koja zastrašuju. u tim krugovima ja vidim ljepotu i sklad....harmoniju...sve stvari za koje ne vjerujem da mogu potjecti od sila koje ljudi nazivaju zlim. jer područje zla je područje nesklada i ružnoće. sjetite se slika kristla vode nastalih uz glazbu mocarta ili iskrenu molitvu i onih nastalih u trenutku mržnje i kletve....zlo je odsustvo ljubavi, i ružno je. ovi krugovi nisu. mi ne znamo kako nastaju ti krugovi...pa, šta? mi ne znamo ni kako su nastale piramide u koje blenemo s nevjericom stoljećima....i unatoč svim našim teorijama, ni jedna piramida nas do sada još nije ujela. oduvijek svijet oko sebe promatram kao nepresušno vrelo pitanja na koja ZA SADA nemam odgovor. naglasak je na: za sada. ja mogu živjeti sa svojim neznanjem bez straha od bilo čega što mi je nepoznato, jer mi je život do sada mnogo puta pokazao da na sve postoje odgovori, a kad ih saznam tek tad nemam razloga za strah.
dovođenje ovih krugova u vezu sa sada toliko popularnom 2012 godinom može i ne mora biti ispravno. ako su oni element koji nam donosi spas – no....to je naivna teorija....naš spas, ako se imamo od čega spašavati, nalazi se u nama. u onom istom skladu, hramoniji i ljepoti koja krasi krugove u žitu i koja se nalazi i u nama, ali treba smoći hrabrosti za napuštanje starih obrazaca mišljenja i ponašanja. moguće da ti krugovi imaju nekakav nama nevidljiv utjecaj na našu podsvijest i energetski osnažuju njezine pozitivne aspekte. jer mnogima od nas su kritike, cinizam, ogorčenost, negodovanje, netrpeljivost i grubost postali navika koje se ne možemo otarasiti – i tako i ne znajući što činimo, mi trujemo i sebe i svijet oko sebe. a sve, baš sve što je potrebno za taj famozni spas nas od sebe samih je....lijepota misli. tako jednostavno. tako lako. jer, čovjek ljepotom svojih misli pobuđuje u sebi jednako lijepe osjećaje i jednako lijepe postupke...i širi oko sebe tu nevidljivu vibraciju ljepote i sklada i mira.......
mir u svijetu počinje u meni.

planiran je bio žestok radni dan, prepun obračuna, faksiranja, dogovora, pregovora, printanja i rintanja.....no, nekim slučajem stigoh u ured oko 11, a odmah iza podne stigao je nenametljiv poziv za kavicu-ako se ima malo vremena. ma, hajte ljudi-uvijek se ima malo vremena, nije vrijeme sapun da se troši, vrijeme je relativno beskonačna kategorija.
neplanirano se izašlo na kavicu.
duž ostatka panonskog mora što teče pored mojeg grada pruža se dugi niz ljetnih terasa s udobnim pletenim i sličnim stolicama.....gradom vlada tipični kolovoški mir -mase su na jadranu, robovi rintaju, mlađarija se brćka po bazenima....u kafićima nema gužve, posebno ne usred podneva.

tu smo se krasili upravo nasuprot el pasa -restorančića s odličnom klopom što pluta na rijeci i odlično je posjećen od strane patkica koje pikiraju svaku mrvicu što gostima "slučajno" padne s palube.
malo smo pretresali tekuće i protekle događaje, sjećanja na "traume" iz djetinjstva (sve izazvano od strane najbližih i najdražih daveža koje zovemo roditeljima) i planove za blisku budućnost, snove sanjane prošle noći i one koje sanjamo cijeli život, odbojnosti koje ponekad osjetimo čak i prema bliskim prijateljima, tuge izazvane sjećanjima na bivše ljubavi, očite pojave sinhroniciteta u svakodnevnici (alternativa je nezaobilazna tema) i smješne maske koje ljudi oko nas uporno nose, naše male kukavičluke i hrabrosti s kojima se upuštamo u ostvarenje svojih životnih planova, kako manipuliramo ljudima i oni nama....kako kroz odnos sa svakom osobom u svojem životu imamo priliku spoznavati sebe i rasti....kada je bolje reći dosta i otići dalje, a kada treba ostati i rješavati probleme do kraja....

i dok smo tako plovili temama koje su se nizale i nadovezivale jedna na drugu, baš kao male jahtice uredno posložene u našoj jedinoj i najvećoj osječkoj riječnoj marini, jedan za drugim u luku su pristigli neki nasanjkani panonski mornari:

s obzirom na nepreglednost dravske pučine, nije ni čudo ostati bez goriva, al srećom ovaj vesla veslom jednako uspješno ko mi iz gledališa jezičinama.....no, minutu dvije kasnije, evo još nekih nadobudnih i neopreznih panonskih moreplovaca:

baš ko i inače u životu, nije bitno što si bez goriva, sve dok te ima tko šlepati. ova mudrost primjenjiva je na sve životne situacije.


a, ovo je još jedan pozdrav našem ribiču franceku -ma gdje se nalazio.
primijetite kako su moji osječani skloni zdravom životu i eko-svjesni: tri ribiča i njihova tri bicikla. po tom pitanju ponosim se mojim gradom: uskoro ćemo imati više bicikala nego stanovnika, a i biciklističkih staza imamo sve više i više. bravo mi.
ne razumijem baš najbolje zašto neki uporno pecaju na najprljavijim mjestima na rijeci - pored luke i pored riječnih šahtova iz kojih kulja prljavština. pretpostavljam da tamo ima ribe...ali, tko normalan može uživati u ribi upecanoj u dreku? tja.....sto ljudi-sto ćudi.

gore spomenuta kavica se malkoc odužila. do pola sedam navečer.tad sam se uplašila da će nam konobar naplatiti najam prostora i stola...netko plaća stanarinu, a mi bi mogli bit opelješeni stolarinom....zaključila sam da bi bio red da tu bude kraj najdužoj kavi mog života ....jeste li ikad pili kavicu šest sati u kontinuitetu? bez predaha? ..........trebam odmor od odmora....tako se to radi! hahahaha....

p.s. eh, da...zamalo da zaboravim:

GLE! FIZZZIIII! ovako se sad ide u el paso - čamčićima. oš da zaplovim niz dravu, pa do dunava, onda vukom uzvodno do one vaše riječice -jel ju zovete vrpoljčica?....čekaj me na obali u onom šašu u kojem si šuško s jelom i medenom, na petoj okuci s lijeve obale ću usporit, a ti uskoči ...predlažem da se u pravom trenutku zaletiš i izvedeš skok s motkom ravno u moj gliser, da se ne zaustavljam, jer bi mogla zaglibit u plićaku i mulju.....ako imaš dvije motke, povedi i ženicu, a lanu stavi u ruksak, pa na leđa...častim vas raviolima s lososom! (a, može i miješano meso sa žara-u slavonskom kolesterol stilu).....javi kad uvježbaš ovaj ukrcaj, ja odmah krećem! do tad, evo ti jelovnik, pa biraj: