the age of AQUARIUS - gt

nedjelja, 13.06.2010.

vraški opak i ozbiljan post-jer svega mi je dost!

(NA OVOM BLOGU SE VIŠE NEĆE TOLERIRAT PROSTAČENJE I VRIJEĐANJE (a, gazdarica bloga u to strpava i svako spominjanje nogometa na bilo koji način na njezinom blogu) I SVAKI TAKAV KOMENTAR BIT ĆE BRISAN. ako se neki pokažu suviše upornima, bit će im zabranjeno komentiranje na ovom mjestu. bez pardona.)
-----------------------------------------------------------------------------------------------


vjetrovit i šućmurast proljetni dan, hirovit ko neurotični bloger željan naslovnice.
krenem vanka u ranu zoru na posao. lijevo na pedeset metara od mene gradski bus upravo ispred nosa napušta stanicu –to je neka karmička zavjera protiv mene, uvijek mi se to dešava. pa, krenem na drugu stanicu sto metara udaljenu...i dok čekam zeleno na semaforu prohuji i drugi autobus pored mene....al ja ponekad zbilja imam dobre živce i ništ me ne može izbacit iz takta. bacim letimičan pogled nagore u nebesa (ko svaka blesa, jelte)...i pomislim si u sebi tiho: e, ne moš mi danas ništa, danas prihvaćam hladnokrvno, čak s osmjehom, sve što mi odgore serviraš, ko te šiša!) ...i produžim ravno do tramvajske stanice 500 metara dalje. i dok sam čekala zeleno na semaforu, prohuji tram......'bemti reprize! stalno mi kroz život klize! no, danas sam kul. ništa me ne može zdrmati. nasmijem se situaciji i produžim elegantno pješaka do slijedeće stanice...sad šećem već kilometar, al nema veze. moja kralješnica je u fazi kad mi je lakše šetati nego stajati na mjestu i čekati. šetati je zdravo. pretvaram vješto limun u limunadu i ne gubim nadu.
ugledam tramvaj izdaleka, približava se lagano stanici kad i ja ...četvrti pokušaj uspješan! (sreća da nisam krenula vatat autobus za zagreb.....majkomila!)
i tako sva hepi i poletna uklizim u novi tramvaj polovično popunjen, kako to već biva oko 10-11 sati, kad su bakice i domaćice već stigle kući s placa, a đaci i studenti su na svojim obrazovnim mjestima...neki sjede, neki stoje i sve je pod kontrolom.
dvoje kontrolora.
ne znam vaša iskustva s i mišljenja o kontrolorima, ali meni su nebitni. bezbojni, bljutavi, pomalo dosadni i beznačajni karakteri koji imaju ogromnu važnost ...u svojim očima. ne smetaju mi, nit čeznem da ih vidim. svejedno mi. (osim onomad jedared kad sam kozi pljunula 500-tinjarku, jer mi je zakazala logika, al subjektivno i emotivno sam se osjećala nevino ko jagnješce, jer zbilja nisam ukapirala da je otpočeo novi mjesec, pa mi mjesečna karta .....ah, dešava se, nema veze).
sjedim odsutno na sjedalu u stražnjem dijelu, pored mene stoji mladac i još ponešto ljudi. mladac mi blokira pogled na drugu stranu tramvaja i ljude koji sjede tamo....kad se upravo na tom mjestu zaustave dvoje. kontrolora. žena toliko prosječno obično obična i bezbojna da je nitko nikad primjetio ne bi, da nije u tramvaju u toj uniformi kojom se nameće nezainteresiranim putnicima. ali, vidi se da je okorjeli maher, verzirana, profesionalka. zna posao. (i hitler ga je znao! stomumuka!). pored nje mladić, očito na obuci. visok, vitak i s još jako vidljivim tragovima čovječnosti na mladom licu. ali...nema iskustva. šuti i gleda profesionalku. koja dreči metalnim, nepopustljivim glasom znalca koji zna da je u pravu i zna što i kako treba: - pokaži mi kartu!.....smjesta mi pokaži kartu!....ustani i izađi iz tramvaja! ovaj tramvaj neće krenit dalje dok ne izađeš! ....
u tom tramjvaju muk i tišina. nitko se ne miče, ništa se ne dešava. pretpostavljam da se žena-kontrolor-stroj dere na nekog klinju koji se drsko šverca....ne vidim to sjedalo, ne vidim ni nju, samo je čujem: zvat ću policiju, ako smjesta ne izađeš!....zadržavaš sve ove ljude! izađi van smjesta, znam ja tebe to mi stalno radiš! van! ....
sa sjedala iza mene ustaje neka žena srednjih godina, pristojnog izgleda i odlučnim korakom krene ravno prema vozaču. nekoliko sekundi kasnije vraća se nazad i pruža kartu osobi na sjedalu kraj kojeg stoji žena-zakon....-evo, čovjek ima kartu. zavežite sad.
i vrati se na svoje sjedalo.
tramvaj krene dalje.....mladi kontrolor stane pored one dame i zbunjeno s izrazom neugode na licu ispričava se: hvala vam, znate to je takav posao...mi moramo....to je bilo lijepo od vas, hvala vam....
a, na slijedećoj stanici mnogo nas ide van i gledam kako s onog sjedala ustaje pohabani starac s vrećicom u rukama i gegavo tetura polako do vrata ...teško i usporeno izlazi na stanici pored doma zdravlja....izraz njegovog lica ostavio je još jedan ožiljak na mojem srcu. u što se pretvaramo?

i ništa više nije kul, i dan više nije nasmijan i znam da se zavaravam: nikad neću moć prihvatit hladnokrvno sve što mi život donese....a,s nebesa kao da sipi šapat: gle još jedne blese....
pomislim: možda hitler i nije mrtav. možda se samo raspršio u bezbroj mirkoskopskih djelićaka i smjestio u svakom od nas i čeka priliku.....da poželimo kontrolirati....profesionalno i znalački.

- 12:03 - Komentari (54) - Isprintaj - #