the age of AQUARIUS - gt

kako znate da vam je netko prijatelj? što je to uopće prijatelj?
oh, ja znam da čovjek raste, evoluira kroz međuljudske odnose...ali, meni oni nisu uopće jasni. ništa mi nije jasno. ja sam najzbunjenijji stanovnik Zemlje.
sve više volim ova prijateljstva na daljinu, na neviđeno....sve manje me oduševljavaju druženja s ljudima oko mene....to je pogrešno, znam. znam. i greška je u meni. sad kopam da je nađem i definiram i izučim i istrančiram i gt-znanstveno objasnim samoj sebi. (gt-znanost je nešto što vam ne mogu objasniti, postoji samo u mojem svemiru, neprenosivo je riječima u vaše osobne svemire...tu se ništa ne da učiniti, sorry).
mislite li da je uopće potrebno išta definirati? što će mi definicija? možda je prijatelj onaj tko vam je drag i s kime rado provodite svoje slobodno vrijeme ili koga se rado sjećate s osmjehom...ma gdje bio. onaj kome želite pomoći, za koga ste spremni odustati od nekog malog djelića sebe i svojih želja da bi zajedno s njime/ njom stvorili ono famozno "MI" - moj prijatelj i ja. jedno novo živo biće koje raste, posrće, pada, leti..živi svoj život baš kao i sve drugo, kao i mi sami....i onda je gotovo. jer sve prođe. kao što smo i mi sami prolazni.
čini mi se da mi je najzbunjujućija osobina prijateljstva - prolaznost. netko me nekada ponukao i učinio da vjerujem u vječnost nekih stvari i nikako se ne mogu oduprijeti toj zamci da u kategoriju vječnosti strpavam i prijateljstvo. a, život ne da. kao da zna da u nekoj dalekoj, vrlo dalekoj konačnici ni on sam nije vječan, pa kako bi bilo išta drugo.
i ja onda ostajem, i dan danas nakon svih tih godina, zbunjena....i gledam sebe pomalo u čudu....nisam očekivala da je moguće da bih ja mogla biti osoba kojoj će biti svega dosta. koja će reći -gotovo je. ovo mi ne treba. to ne želim.
i pitam se je li to u redu?
ne bih olako odgovarala na to pitanje.
ima jedna sitnica koju moram iskreno priznati. ja sam užasno loš prijatelj onima koji pate. koji se muče. koje izjedaju njihovi unutarnji strahovi, fobije, problemi...koji se ne znaju izvući iz svojih dnevnih paranoja, ostaviti prošlost iza sebe i gledati što ćemo sada, danas. ja njima ne mogu biti prijatelj, jer ne znam, ne mogu i neću nikoga vući na svojim leđima, neću preuzimati na sebe ničiju bol, patnju niti biti vječni tješitelj onima koji ne žele drugačije i koji nesvjesno uživaju u svojem jadu. ja imam u sebe ugrađene mehanizme bijega od takvih ljudi i protiv toga ne mogu ništa. to je jače od mene. to je nagon za samoodržanjem. briši da te ne povuku na dno oni koji tonu i ni ne pokušavaju plivati. ali.....učinite sami jedan zamah, pokažite makar najsitniji trunak volje, želje da se promijenite, da krenete naprijed, bit ću vaš vjetar u jedra! bit ću vaš eurodizel! bit ću srcem i dušom uz vas i svaka moja riječ će vas podići malo više i više ...dok pokušavate letiti svojim krilima i kad poletite- uživat ću i diviti se vašem letu....jer vaš let je i moj let, jer ja volim te svijetle visine i vjerujem da im svi mi pripadamo. ako to želimo i pokušamo....
jesam li ja okrutna prema svojoj prijateljici-patnici? moguće.
ali, što mogu kad je pips smišljen da odbija komarce....a, ona svoje muke i patnje šprica na sve strane predugo za mene običnog komarca vulgaris.....ja sam utjeha kod prvog udarca životne pesnice po nosu, dalje ne znam tješiti, jer sam iznenađena i zbunjena ponavljanjem istoga, istih problema, istih sekiracija, istih tuga....ajmo dalje! ajmo dalje!
hm...da...o svemu tome ja ovih dana razmišljam....i sjećam se nekih gadnih trenutaka kad su mi vrhovi mojih cipela broj 42 doticali dno....a nema ljepote na dnu. nema ni malo, vjerujte mi. i kad se s tolkom nogom ukopate na dno, nije se lako otrgnuti i krenuti u vis. i premda ja ne vučem za sobom te olovne dane tame i jada, sjećam se da sam si tada razmišljala ovako nekako: "slušaj, gt, gusko glupava! ako ti se ne živi -crkni. nitko te ne može natjerati na život, život nije obavezan, ako nećeš, ne moraš. tko ti što može? crkni. to je u potpunosti i apsolutno stvar svačije osobne odluke...hoćeš il nećeš. al, ne kukaj, ne cvili, ne tuli, ne davi! nauči sama rješavati svoje probleme ili crkni. jer, svi problemi su u tebi. samo u tebi i tiču se samo tebe, drugi imaju svoje živote i svoje probleme."....i tako sam u sedam samotnih, crnih dana gacala svojim dnom dna, ljepljivom kaljužom svojih razočarenja, strahova, tuga, boli -one strašne boli koja cijepa srce po pola....secirala sva svoja očekivanja, nade...sedam dugih dana okršaja sa samom sobom iza spuštenih žaluzina moje sobe, jer svjetlost tako vrijeđa i boli kad ste usred crne jame svojega života. ne bih to dobrovoljno ponovila. a, ipak, tko je bio na takvom mjestu zna koliko je to dragocjeno iskustvo. koliko pomiče perspektive, mijanja stavove...jer tek kad sagori otpad koji nosimo u sebi, iz tog pepela može početi rast nekih novih mladica...k svjetlu, u vis....
možda sam ja okrutna prema svojoj prijateljici čije jadikovke ne mogu slušati. ali, bila sam okrutna i prema sebi. ni sebe ne trpim kad jadikujem.
i još bi se moglo o tome i koječemu ....još bi se moglo o svačemu....ali, ja tako ne volim ovako dugačke postove....ovo je zbilja predugačko. oprostite mi. moj grijeh.
evo cmokača od koje pucaju bubnjići:
i dobar vam vjetar u leđa dok jedrite visinama .......